Dvorci, crkve i stari gradovi

05.08.2017., subota

Ojgen Savojski

Je mali bil skroz spameten vučil se je u školi matematiku ,koja meni nikad nije išla,pa sam danas čak i ponosan na to i hvalim se okolo,ali ga je nekaj vuklo dalje, da kao pravo muško uzme oružje u ruke i pokaže svijetu kak se ratuje.Kako nije uspio probiti se u francuskoj vojsci,mali se zapisal odnosno regrutiral u Austriji,i tu počinje njegova blistava karijera velikog vojskovođe.
Na današnji dan puno se toga zbilo u povijesti,pa čak i u našim novim vremenima,ali sada nije vrijeme za to,jer povijest i pametni ljudi,a ne bukači,još nisu rekli zadnju riječ o svemu tome,mada kao i svaka borba za slobodu ima svoje pravo lice ponosa i dostojanstva.Zato se i ne želim osvrnuti na te junačke dane,nego idem dalje u povijesna zbivanja.
Evo sedim lepo doma,vani je temperaturica prikladna za rovove,jer zemlja ohladi sve kaj stigne,pa mi nekako nije jasno,kako to da se u ovakvim uvjetima uopće uspjelo ratovati.Em su godišnji odmori,em se ljudi opustiju uz pivu i ostali prehrambeni alkos,a nekome se ratuje.U ona davna vremena možda je to naravno,da se ipak prije zime obavi kaj se ima,a ne da ko onaj kaj se za pupak držal od bolova nastrada u snježnoj Rašn.Pa su si valjda tak mislilil,viš kak je lepi dan,idemo to obaviti kak se spada,ljudi su na go ,pa bu se lakše i probilo do željenog cilja.Mada je vjerojatno tamo davne 1403 godine u Zadru okrunjen pravi domaći dečko hrvatsko-ugarski kralj Ladislav od Napolitanki.Sve skupa kad se zbroji,a zna se da volimo dobru fiesti i siestu ,a niti reklama ne dođe loše,kad su već svi negde na moru,zašto ne organizirati onak kak se spada pučku veselicu,staviti si krunu na glavu i to po lijepom vremenu svršiti.
Kak sam rekel da je mali zračunal sve kaj je mogel,lepo se sredil pa je tako na današnji dan otišel na ručak u Petrovaradin,možda si je kaj i popil,pa se krv užgala,bacil salvetu na stol i rekel sad buju vidli Turki kak se to dela,skupil ono nejačadi od 40000 gostiju nazočnih na obedu i porazio gore navedene tamnopute,a oni su fakat zauzeli to područje pošteno,raširili suncobrane,uzeli od doma košer hranu,a možda su imali i koncesiju tamo na Dunav i okolne plaže,jer su bili jači za ravno cirka 100000 momaka.


Ali tu nije kraj,ne bi ga više niti lepa žena,niti deca obješena o uniformu zadržali doma,a i valjda mu se putovalo,pa je navalio na sve od Vardara pa do Triglava,pa je tako stigao i do Bosne ponosne,a kak čovek ogladni od puta,a vele da su čevapčići u Sarajevu najbolji,lepo im je poručil da se geneju i predaju ,da on more u miru objedovati,te im je poslao i trubadača i barjaktara ,da se to u miru reši,ali se s druge strane nisu htjeli tako lako predati u ruke Austriji. Austrija – Sarajevo 1:0,a pritom je kao i u svakom huligansko-nogometnom natjecaju nastradao sam grad,biva spaljen i uništen.
Nije tu kraj njegovim avanturama i ratovanjima.Ratovao je on na sve strane,borio se za krune i zemlje,zadužio Austriju svojim uspjesima,osigurao joj mir i blagostanje,otjerao ljute neprijatelje Turke ,kako bi se Habsburzi mogli lepo prošiti po Slavoniji,dijelu Bosne i dijelu Srbije.
U povijesti bilo kojoj ili bilo čijoj on će postati i ostati besmrtan ,kao jedan od najvećih vojskovođa na svijetu,izuzmemo li hvalisave Engleze,čiji su ratnici ipak najbolji,jer nemreš ti nema veze za Engleze.
Svidjela mu se naša zlatna ravnica i kad su ga pitali što bi želio za svoje poduhvate on je spremno odgovorio da želi imanje u Slavoniji poznato pod nazivom Kopački rit,pa je tamo digao i svoj krasan dvor,danas zapušten i devastiran u kome netko ispucava svoje veleposjedničke ideje i igra se ratnika bez imalo sluha i smisla za to.Ko šumom,a rijetko i drumom,osim ako je rakija u pitanju.

Ostaje nam sjećanje u vječnost da je jedan takav veliki lik uz sve izbore koje je imao,ostavio ipak nama zadužbinu i sjećanje na jednu veliku ljudsko-ratničku ideju i ostavio nam dio sebe u Baranji,u Bilju.Nije to mala stvar,kako ćete možda pomisliti,kaj ,bio ,umro i ok,imamo mi svoje velikane,svoje ljude ,ljude koji su obranili taj dio,taj komadić ove naše Hrvatske zbilje na samoj granici velikog svijeta,ali ipak nama je ,kao i njemu najljepši i najznačajniji,inače ga ne bi voljeli kao i on.
Ako Vas put nanese,obavezno stanite u Bilju,razgledajte dvorac ,ako uspijete ući unutra od šumara i sličnih,poklonite se jednom vremenu,više manje slavnom,i obavezno zadržite svoja sjećanja na protekla vremena pored grba čovjeka kojeg više nema.

04.08.2017., petak

moje loparsko djetinjstvo

Poneki put znam zaista biti izgubljen i ono što gledam očima volio bih prenijeti ,ali nema tog fotoaparata koji može uhvatiti taj moj trenutak u koji gledam.Pogledam kroz prozor,šuma,ptice,grane se njišu od laganog vjetrića i sva sila emocija ,sva sila misli koje naviru a opisati ih se ne može.To je ona sam sa sobom i svojim ja.Ja sam uvijek bio prozan čak i u pjesmama.Nikada nisam volio one srcedrapateljne stvari,poput čaše lomim,ruke mi krvave,više sam volio one stvarne činjenice,kroz koje svi mi svaki dan prolazimo,smijemo se ili plačemo,osmjehnemo ili zasuzimo,onaj trenutak kad nam jedna obična sitnica popravi ili pokvari dan i progoni nas dugo u vremenu. Od silnih sjećanja i prolazaka kroz mozak,kroz one vijuge ostaje samo taj tren doživljaja koji ostane negde duboko uklesan u nama.Nekako mi uvijek u ovo ljetno sparno i vruće doba,dođe na pamet u mojoj nekoj privatnoj sjeti jedan stih,opet si godinu dana starija Marija....u zraku žali te zrelo ljeto......
Takva su i ta moja ljeta,kad u noći cvrči cvrčak,sve se stisne,a opet neki dašak doleti kao nada i ti sjediš ,a misli mrtve,tupe,a opet žive.Sjene prošlosti u mojem ja.
Kako opisati čvrste povijesne činjenice,na koje smo navikli u školi ,a ne dati sebe ,ne dati ono kako ti na to gledaš ,a da ne zabrazdiš u neku svoju frustraciju.Ja volim dati sebe u svim situacijama do kraja,a takav je i moj tekst ,mada mi znaju prigovoriti,ali zaista se ne želim žaliti,nego samo hoću dati dio svoje privatne povijesti na vlastiti način.
Kaže neka priča ili čak legenda,da je dragi Bog gore visoko na nebu želio sebi napraviti mali komadić raja na zemlji i napravi Rab,tu si je on mislil,tu će mi biti lijepo,odmorit ću se od svih molitava,zapomaganja,kukanja i kletvi,ali kako to uvijek biva,da i nad Bogom ima Bog,vrag da mu napakosti napravi Lopar.tu malu jedinicu na svijetu,divlju,ali opet dovoljno pitomu da vali peru stari mol.


Svašta je od te moje privatluke bilo i to je toliko živo,da kada stisnem ili zatvorim oči one su predamnom,te sjete djetinjstva,loših i dobrih stvari,igre,nestali ljudi u mojem sjećanju,sva ona djeca i svi oni ljudi dobri ili loši.Pakiramo se doma u neko davno doba,kad najedamput čuješ strašan udar....Svi se slete,pa kaj je bilo sused? Joj,pa to je trajekt udaril u mol u rivu,nije mogel zaokrenuti od silnog juga i odvuklo ga je u plićak,došel je do stare pošte kak bi se brže javil ženi......
Bura od Senja,vražji i coprijićji tanac,kanat stvarne divlje prirode koji urla,ukrcavaju trajekt,mada mi se ,još kao djetetu čini,da je stari kapetan nekako zabrinut,ali zna on da će nas sretno dovesti do luke one Senjske u stare,čvrste ruke uskoka ....13 je sati umjesto 2 trajala ta plovidba...more huči,baca stari američki trajekt koji je Tito dobio od Amera,a posle napada na Normandiju..ne da se taj,žilav je i bori se s morem......Grgur ,u daljini Goli,prvić,Krčka vrata,velo more......baca,dođem ti opet moj Lopar...Baki i tati je zlo,dok se mama i ja smijemo i puštamo da nas more pere.......Vidi more,drš se kraja.....
Ovo je samo moja opservacija u toplo ljeto u Zagrebu doma,dok na tv gledam razdragana lica u moru.Nije zavist ,nije jal,nego samo trenutak te neke male tuge u krajevima moga srca.O samom Loparu nemam baš bogznakaj pametno napisati i nećete ništa puno naučiti od mene,osim da su tu davno bili neki Grci koji si i digli tu malu danas općinu,da postoje prekrasne pješčane dine,da je Lopar malo mjesto na otoku Rabu,da smo par puta našli auto na klocnama,da su u neko davno doba,prije nego su postali pokondirene tikve seljanke ovijene u crno ruho nosile po kućama povrće i nosile tračeve tim zagrepčanima.49 godina mojeg Raba i mojeg Loparik(ć)a.To se ne da tako lako napisati jer se k i meko ć izgovaraju zajedno,pa ako imate volje recito to sami sebi na glas.To je onaj bodulski ć u k ili k u ć i tu nema neke velike rasprave.
Ali osim tih mojih razgovara samog sa sobom,postoji i mala crkvica koja se slavi na dan Male Gospe,kad procesija prolazi od 13 km udaljenog Raba prema Loparu,a sve u molitvi i traženju Majke Božje da grad i otok spasi od strašne kuge u 14 stoljeću.Pričaju stare žene,kojih je malo danas,da su tu crkvicu , u kojoj i pomorci ostavljaju svoje zahvale,gradili ljudi danju i noću,no nekako su je te šumske loparske vile ili sami vrazi rušili i Loparani bi je ujutro našli srušenu.Kako bi ipak podigli tu crkvu morali su žrtvovati nekoliko djece pa su njihove male duše zazidane u tom malo zidiću oko crkve.
Nema više niti one strašne bure posle Vele Gospe koja kreće od Senja,kad se ruše stabla,kad more pjeni u plićaku,nema više niti lanca probijanca,niti lovice,niti skrivača......samo ja u Zagrebu sanjam svoj Lopar......
Hvala Vam

Oznake: Rab, Kvarner


02.08.2017., srijeda

Adolf pl.MOšinski

Cijelo je to 19 st.u previranjima em ovakvim em onakvim i puno se toga trebalo posložiti i presložiti u narodnim interesima,a pogotovo nakon što giljotina u Francuskoj odradi svoje.Budi se svijest i Hrvata i Madžara kojima je dosta Austrijskog carstva i davanja love,ali im nije dosta hrvatskog trona i tu se počinje raspletati polako višestoljetna ljubav s bratijom čardašima još od one divno sastavljene pakte konvente pa sve do 1918 godine.I osjeća se pomalo ta zastarjela ropotarnica savezništva i čezne za domaćom reči i domaćom politikom. Budi se ilirika ,budi se domači jezik u saboru hrvatskom,Madžari prete samom Beču i kaj mamuze na noge i zajaši konja da spasiš staro carstvo,a usput da ga i deneš bratiji prek Drave i za riječku krpicu i za sve ono kaj su furt delali protivu nas i protivu naših starih navada.
Na lepom plavom Dunavu i to u samom centru umire car Joža s drugim 1790 i tu kreće cela ta stvar.Pretjerana germanizacija njegove majčice i njega,dovodi da se narodi počinju boriti za svoj identitet,a poglavito Madžari koji su bili mali,uplašeni sa velikom lovom i totalno se izgubili u toj kruni sv.Štefa,pa digoše one male nogice,ali na račun i opet suseda sa strane,što i nije neka fora.
Uvijek je u nekoj povijesti podpovijest i uvijek je u nekoj svijesti podsvijest pa ,kako sam već pisao prije,banica natapala sifiličnu dušu u toplicama i trošila svog malog crnca slugu,ban se oblekel ,prešel je Dravu,lupil šakom o stol i rekel „ deca dosta je tog zahebavanja i cigana i citri i svirki,svih tih Esterhazija i Kolomana,sad bute vidli di pes jajca nosi“...rasteral braću Madžare natrag doma,ali nam je zato doveo natrag Pesvetlu kuću i dinastiju natrag da nas čuva i pazi,ali je isto tako doveo i žbire i špijune i sve ono što je stara Austrija radila i prije kako bi ovaj jug svoje monarkie držala pod uzdama.
Jelačić je dobil lepe novce,lepi dvor novi,lepe zasluge i posluge,banica se i dalje mogla prepuštati čarima mondenizma i sve je bilo ok.
( Banicu je dobil posle nogometne utakmice sa Madžarima,ali meni ovak bolje paše).
U Austriji se takaj kuva,samo ne grah,odriču se trona ova i ona,i sjeda na prijestolje balavac od 18 godina,a kaj je taj mali spreman učiniti bumo vidli nekom drugom prilikom.
Sve je to igra za razdragane mase.
I kaj sad,idemo doma u Hrvatica i Hrvata i tu je u stvari cela ta moja opsežna opservacija na ne zadanu temu,a kako sam već pomalo u godinama,kreše me sve i svašta.
Kaj bi čovek rekel da u tri opiše kak se Dolfica dotepel prvo u Hrvatsku ,a onda u Zagreb.


Ljudi nisu imali kaj obleči,a Trst sa trapericama je bliže Zagrebu neg Rodnoj Poljskoj,a kak mali nemre zgledati kak klošar,tak su se poštovani roditelji preselili dakle,kak sam rekel iz rodne Poljske u 18 stoljeću u Hrvatsku i tu se naselili.Kak su to vredni ljudi ,a kak u ono vreme nije bilo neta,tv-a,moba tak se zna kaj se dela u mraku,pa je 23.7.1843 godine došel na svet mali,ali za Zagreb značajan,Adolfus Ignatius Joannes Nepomuk i to u Donjem Miholjcu u Slavoniji,di je tatek rmbal iltiga šljakal za presvetlog Prandaua kao provizor.
Vrijeme leti kak noro ilitiga ludo ,mali se seli u velegrad i tu završava gimnaziju i naravno da ovde starta njegov put ka visinama vladanja gradom,pa nam tako ostaje kao najduži i najvredniji gradonačelnik do današnjih dana,kad je jedan drugi fest dugo na ovoj poziciji,ali on sad nije bitan za ovu priču.
Vladao je Adolf Mošinsky gradom Zagrebom 12 godina,tri uzastopna mandata ,ali kako i ne bi kad je za njegovo vreme starac Medveščak postao od letimuha do podvodnog kanala,pa je i reguliran,dobili smo novi kanalizacijski sustav,koji je stajao valjda još od rimljana,tak da poštovani građani više ne prazne svoje noćne posude po glavama prolaznika,nego da lepo uriniraju doma u finom wc-u,otvorio nam novo kazalište na Kazališnom trgu,kasnije Maršala Tita,danas kaj bu,nisam info i naravno poštedil je građane nanoge špaciranja s jednog dela na drugi,pa je doveo i taxi službu.
I onda na kraju nekak uvijek ispadne da su nam stranci više donijeli neg sami mi domestikus purgeris.Morti siroček od silnog posla nije stigao sazidati niti jednu fontanu,ali i ovo je sasvim pristojno kaj je napravil,pa se naravno i on našao na mirogojskim arkadama u finom društvu 18.7.1907 godine i da ga smrt nije zaustavila tko zna kaj bi on još napravil za nas.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.