Dvorci, crkve i stari gradovi

23.09.2017., subota

legenda o Garić gradu

Nekako kao ne baš teški vjernik stalno spominjem Onoga gore,pa se možda činim i kao licemjer,ali to sam definitivno najmanje.U kutku sebe znam da on negde postoji kako god da se zvao ili odazivao i mislim ,odnosno vjerujem da igra s nama šah na svoj način.Mi smo pijuni u Njegovoj razbibrizi ,koje baca po svojoj želji po ploči koju je možda On sam osmislio kao svoju igru i smatram da je našao najbolju zabavu.Ratovi,igre,zla,zvjerstva,krađe,lopovije,pa malo mira dok odspava turu,pa onda natrag na igru.
Vjerojatno i on katkad baci figure sa stola pa nam pošalje onako ljut što je od samog sebe izgubio igru potres ili kakvu poplavu.Jer i On divlja kao i priroda.
Poneki puta uzme i kakvu lutku na koncu i zapleše s njom,kao ona stara pjesma eurovizijska pupet on the street,a mi se vrtimo,smješkamo ili samo stojimo.
Kao djeca sanjali smo svašta,veseli,bezbrižni,nasmijani,vedri i to smo negdje po putu izgubili,izgubili smo bajke i postali okorjelo odrasli.Nije On tamo gore sam i ne pazi i ne kori samo On nas,uz njega je tisuću vila,vilenjaka,mali zlobnih likova iz grmlja,anđela i ostalih koji se igraju s nama,red nade-red gubitka i tako kao vegeta na jelu.
Ovo je ustvari samo nastavak ,jer nikako ne želim niti hoću napustiti Garić i reći zbogom samo tako,želim ostati još tren,premda mi se žuri dalje,ali me ti zidovi još uvek drže prikovanog.

Ne idem daleko niti puno u povijesna izlaganja i obrazloženja,za to ste imali u školi knjige ili ste tu i tamo koju povijesnu pročitali ovako iz hobija,jer Vam se ili svidjela ona ili su Vam se možda sviđale korice,pa ajmo je izlistati.Ustvari ja povijest gledam kao praznu stranicu na kojoj će se tek pisati ono svakodnevno ,a što nas uvijek povede i odvede u prošlost,jer sadašnjost ne možeš gledati ako se ne sjetiš i svoje prošlosti,pa je takva i ta naša i svjetska povijest.
Več sam napisao da sami taj tvrdi grad stoji tamo od 1256 godine izmjenjujući mnoge vladare hrvatsko ugarske kraljeve,stare banove i njihove časti i bankete,umorne konje i kišne jesenje noći,pa onda dalje i onu groznu Crnu kraljicu Medvedgradsku- Mesalinu ovog podneblja,poznatu po svojim raskalašenim noćima punim sexa,nakon koje bi svoje ljubavnike,seoske otete momke bacala veprovima i uživala u smrtnim krikovima sirotana.Onda si zamislite sami što je taj grad sve čuo i doživio i što sve pamti u svojoj stijeni.Godine 1545.ovdje prolaze Osmanlije i ruše ga i pale i otada on stoji takav kakav je danas.Nije ga moglo niti lijepo niti ružno zaobići,pa tako negde u 19 stoljeću još skriva i hajduke i to onog najpoznatijeg Jocu Udmanića.
Ali da ne ispadam samo sumoran i kritičan krije on i lijepu priču kao i svi ti naši prijatelji stari,pa i njegov najbliži prijatelj nekada čvrsti Jelengrad,prvi susjed.
Naime su na tom područu bila dva grada Garić i Jelengrad,jedan dobar gazda i jedan loš,zločest.Prvi je imao lijepu mladu kćer Ružicu ,a bijaše udovac,a drugi Svevlad bio je strašni i oholi,zločesti gazda Jelengrada.Jedne noći provali Svevlad u grad Garić,zarobi garičkog gospodara i odvede ga u tamnicu u Jelengrad.Ružica pobježe iz grada kroz noć i nastani se kod starog ugljenara,koji je njezinog oca pamtio po dobru,te ostavi djevojku da bude kod njega i da njemu i njegovoj ženi pomaže u kućanstvu.Ružica je često odlazila u šumu i brala šumske plodove i na tom jednom putu spazi je gospodarica Jelengrada,sušta suprotnost svome zlom mužu i uze Ružicu za sluškinju k sebi.Tada je imala mila djevojka i prilike posjećivati svog oca u tamnici i nositi mu nešto jela,koje je uspjela skupiti.Desi se slučaj ,kao što se inače dešava,valjda samo dobrima,da u goste jednog dana dadilji sina Jelengradskog ,inače malenog dječaka dođe u posjetu lugar s kojim je hofirala,očijukala i tako u tom svom razgovoru s lugarom zaboravila paziti na dijete,a djeca kakva već jesu zaigrana naprave svašta u svojoj igri.Naime se dječak u igri popeo na bunar i pao u njega.Nastala je zbrka vika zapomaganje tko će pomoći malenome,ali jedino naša Ružica učini po svojoj dobroj duši djelo te se spusti u bunar i izvuče mališana van.Kada se strašni gospodar Jelengrada vratio kući i čuo što se desilo,dade pozvati Ružicu k sebi i reče joj: kako si mi spasila sina,tvoj sam dužnik,a ti zaželi što hoćeš i ja ću ti dati ili ispuniti.Nato će mu Ružica,gospodaru pusti mog oca iz zatvora i nikada više nećeš za nas čuti.Nije Svevladu to bilo drago,ali dao je riječ i pusti i oca i Ružicu van iz grada,te od tada živio je s njima u miru do kraja svijeta onoga.
Sad kad sam to ispričao mogu mirno pozdraviti Moslavinu i Garić i krenuti dalje na put.......u sebi ću tiho samo zapjevati : I ja jesam moslavačko dijete,Moslavac sam od glave do pete.....Ej zvijezdo Danice,ne silazi rano je rano je rano je zlato moje.......Laku noć....


Oznake: povijest garićgrada


Garić grad

Meni ne treba niti proljeće niti ljeto niti jesen niti zima,a isto tako ne smetaju me niti kiša niti led niti vrućina niti blato da odlutam,samo je potrebno da popijem kavu,zapalim cigareticu ,otuširam se i krenem.Već taj dan čim se probudim,čik u usta,fotoaparat na struju,kuham ubrzano kavu i gledam na sat kad ću biti spreman za pokret.
A spreman sam stalno i uvijek.Pregledam nabrzinu rute,knjige,papire i internet kuda i sjednem u auto i taj tren čim upalim kola ja sam upravo kontra onoga što sam naumio i umesto desno,ja lijevo.

Oduvijek je bilo zla i dobra,pameti i gluposti,ali kao da smo u ovo naše novo doba zapeli u vakuumu naprosto svega.Redovno kad gledam vijesti,krećem se među ljudima pitam se gdje je nestala ona normalna zdrava komunikacija ili sam ja okružen krivim ljudima.Svi su na nešto krivo nasađeni ili izigravaju nešto,ali dobrote nema.Nema one obične ljudske dobrote,poštovanja,uzajamnog davanja.Vrlo rijetko danas sretnem i fine ljude,ne mislim pritom na prostačenje,nego naprosto na one obične fine ljude,sa nekim osnovnim manirima u društvu.Hvalisanje,arogancija,sebičnost i tip i stil zajebi drugog bit će tebi bolje je danas redovna stvar.A nitko i ne misli da je i njemu isto tako i da bolje ići po onoj staroj,ne čini drugom ono ,što ti ne želiš da se tebi čini.I kaj,naravno povučeš se ,zašutiš i onda hop,pa kakav si ti to........Eto,jesam i pa-pa.

Zar se zaista treba nešto veliko i ružno dogoditi da shvatimo da idemo maleni ispod zvijezda,a najgore od svega je to da se svi kunemo kako smo pobožni i vjernici i kako se samo uzdamo u Onoga Gore i kako klečimo pred oltarima ili bilo čime,slavimo svetke,a sve skupa ništa od toga,jer Božanstvo gleda na nas dobrotom koju činimo nekome,a ne to što klečimo i kasnije istračamo ,čim se maknemo iz građevine,zaboravljajući lažno i prijetvorno da smo na Njegovom oku stalno bilo gdje i bilo svuda.Svi smo mi na Njegovo stvoreni,nećete vjerovati pa čak i životinje,koje svakako imaju više srca i duše i empatije nego jako jako veliki broj ljudi.Ne rugaj se niti grbavom drvetu sam odgajan ja i to potpuno stvarno i iskreno i takav sam kakav sam i nema tog suca osim dragog Boga koji može suditi o meni,a mnogi bi valjali o tome jako dobro razmisliti.
Sve nas su doma učili bajkama i legendama i mitovima,koliko je tko god znao,pogotovo bake i djedovi i na taj način produžavali su i svoj život pokušavajući u sve nas utkati bar dio ljudskog nasljeđa.Pogubilo se sve to pod navalom nekih novih vremena,gdje silom želimo biti ono što nismo,a nekadašnji sjaj u oku isščekivanja kada će princ konačno oženiti koju od likova,zasjenili su holivudski filmovi i koliko god toplo snimani,nikad ne mogu nadoknaditi onaj brižni i umiljati glas naših starih.
Koliko je samo truda i muke uloženo ,da bi se obraniilo,sačuvalo i sagradilo gnijezdo koje će nam davati sigurnost toplog ognjišta.Koliko je znoja ,muka,želja,prokletstva utkano i satkano i bačeno na sve te naše starce i starice,na koje danas malo tko pomisli u svom neznanju,bahatosti ili dok uludo hoda skupim hodnicima trgovačkih centara,zamjenjući svoje djetinje stečeno blago u sjaj novca.Ti starci kao tople ruke nas zovu,ali mi nekako uredno zaobilazimo.Meni je to dosadno i kaj bum tam!!!Jednom će se to vratiti.
Drži se ta starina još nekako, od 16 stoljeća i ne da se...stisla je zube,i bolna leđa ali prkosi svemu i kao naši bake i djedovi odgaja nas,ali mi kao neposlušna djeca ne čujemo i ne želimo slušati.Stoji on tako srušen i čeka svoje vrijeme,kad će uperiti prst u nas i reći Govorio sam vam,a vi niste slušali!Bili su tu mnogi vladari,i ovi i oni i njihova imena se u ovim krajevima stalno i stalno ponavljaju i već su zaglušili osnovu,nego samo daju mržnju,uz objašnjenje da je to povijest.Ma kakva povijest,bili i nema ih više i to je to.Samo taj kamen sjeća na sve događaje koji su se odigravali ,ali i oni su nestali kao i ljudi koji su to vukli.Tako je bila zgoda da su kamen po neravnoj šumskoj uzvisini vukli i volovii na kolima,ali pred sam kraj uspona stade sve i badava batine i bičevi i bijesni povici,ali volovi ne mogaše dalje.Jedan od volova zavapi ovako :“ Proklet bio Garić grade, vječno se rušio i nikad se ne porušio!"I sažalio se i kamen,što čovjek ne bi i pukne kako bi olakšao teret.Eto ga stoji i još tamo.
Volovi i ljudi dovrše posao,sagrade grad baš one 1256 godine,pa je možda likom bio malo sličan i dalekom rođaku na obroncima Zagreba,no zla kob sruši ga i tako stoji.

Oznake: povijest


20.09.2017., srijeda

Krkanec društvo vinskih doktora

...“ Pijte brati vince voda naj stoji...“ orilo se zagorskim bregom,onim malim trošnim seoskim kućicama stisnutima jedna uz drugu,kojima je zaštitu davala crkva usred sela ili kakva mala kapelica,ili pak raštrkanim po bregima,da se pjesma koje svadbe ili kakvog proštenja orila na sve strane,ili se samo jačalo grlo zovući suseda na kupicu ili pak na svađu.S druge je strane i potpuno druga slika otmjenog ladanja uz razno razne huncutarije veselog plemstva koje je pokušalo razbiti monotoniju seoskog ladanjskog života i naravno uz čašu ili dobar pehar kakvog vina.
U tome su naravno prednjačili i oni slavni po franzucirani po svemu ,stilu i odjeći,konjima i kočijama,raskošni Patačići de Zajezda,a poglavito onaj Baltazar koji je stvorio univerzu Pinta,ilitiga „društvo vinskih doktora“.Taj je bil svakako neobičan svat,vesel,bezbrižan,samo kaj mu je lova curila niz prste,jer njome nije znao nikako vladati,a kako mu je kao takvom veseljaku očito bilo dosadno ili kako bi rekli nije imal zicflajša,onda je za lokalno isto tako plemstvo organizirao stalne zabave u svom dvoru Krkanec.Od toga svega veselja ostalo je danas jako malo.jedan je dio uređen,drugi još čeka te vesele i prpošne dane.Da li će se oni ikad više vratiti u taj naš dio zemlje!
„ Dižimo gospodo pehare! Pijmo na eks.To vam je uvjet za upis u prvi semestar!-orio se dvoranom u Krkancu prodoran glas Baltazara Patačića. – Tako .A sada poslušajte prvu lekciju koju ćemo nazvati „ In vino veritas.Tko želi postati član Pinte i doktor vinskih nauka mora puno kupica vina posrkati.“
Smijeh i hohot mladih velikaša,što su se na Krkancu okupili s obližnjih imanja popratio je domaćinov poziv,a zatim nastade tišina koju je narušavalo klokotanje vina što je nestajalo u plemićkim grlima.( Đurić-Feletar)

Sam taj naš Baltek osim kaj je bil veseljak i razbijao dosadu zagorskih brega bio je poznat i po političkom i vojnom,a također i po književnom djelovanju,te nam je u amanet ostavio i svoj Dnevnik (Diarium) 1687-1717. God.On sam rodio se tu kao domaći sin u samom tom dvorcu 1663.Istaknuo se u borbi protiv Turaka,nakon završene akademije u Beču,gdje kasnije postaje i prvim savjetnikom iz Hrvatske u Ugarskoj kancelariji u Beču.Predstavlja i hrvatsko plemstvo na krunjenju Josipa I.Nažalost i žalosno je to da je bio protiv Zrinskih u doba Zrinsko-Frankopanske urote!
No,ipak ćemo ga pamtiti kao osnivača alkosa,te znamenite Pinte koju je osnovao 1696 god,a samo je društvo dobilo ime po vrču od pola litre,koji se je morao suknuti naiskap.Službeni jezik naravno da je bio latinski,pa i sama knjiga u koju su se upisivali članovi.Jedina ženska članica koja je mogla popiti čak i više od muških,a o kojoj sam već pisao bila je Prudencijana Patačić – baba-muž!Ili kako bi rekli Madžari erdeg-baba!
Danas kada dođemo do same te zgrade od podijeljenih ostatak jedino se koči od starina taj grb koji pripovjeda veselu storiju toga zdanja i koji valjda još jedini čuva uspomenu na svog veseljaka i na slavnu grofovsku obitelj Patačića. „ U tebe sam se Gospodine pouzdao i neću se smesti do vijeka.“
Ispod grbova Patačića-Beković de Trnovec stoji još i pomalo žalostan natpis s nadom :
„ Stjepan Patačić od Zajezde,pronotar kraljevine Slavonije s dragom ženom si Barbarom Beković sebi i katoličkom potomstvu dao je posvetiti godine 1616“

Sam Baltazar odlazi k Bogu na zadnju ispovijed 1719 godine,ali za njim ostaje vesela priča i pjesma i jedan mali ali jako značajan fakultet,barem za nas alkose,koji više nemaju pohvalu niti diplomu kakve su imali ondašnji studenti:
Sad već,Sorbono,šuti-reći ću ti bez uvrede.Oni koje ti uvrštavaš među doktore i kojima otvaraš put do časti,u ovoj će kući jedva moći postati učenici.Ovo je prava škola doktora,ova učena Minerva napitaka pruža učenicima znanost i liječnicima liječničko umijeće,pravnicima otvara zakone,a svećenicima brevijar.Vojnicima pruža štita,narodu posvemašnju sigurnost.Ona štuje ljudska prava,a ne želi kršiti ni božja. U PINTI je naime kvintesencija znanosti koja govoru daje uvjerljivost,a pjesništvu ljupkost.Stoga poslije malo drugih ona s pravom postaje peti fakultet. ( s latinskog Veljko Gortan).
Kada prođete zelenim ili jesenjim ovim krajolikom gdje se boje i šare susreću u očima,pazite da Vas možda još uvijek vinske pare ne prevare i ne upišete se na taj faks,mada se mnogi sa mnom sada ne bi složili,jer bih ja nosio broj 1.

Oznake: povijest zagorja


Stric Jura ili kisela voda

...“ Stric je Jura kiselicu pio 90 let je doživio,pijte Janu kiselicu.....“ sjećaju se osobe starije životne dobi poput mene velike i smešne reklame 80-tih godina za slavnu vodu,a ja i dan danas naručujemo onak po starinski kiselu vodu,na što me sva balavurdija došla iz vražje matere belo gleda,a jedan me se usudio optračat na šanku „ došo neki Srbin i traži mi neku kiselu vodu“....Neću ovom kišnom prilikom komentirati siguran glazbeni ukus i sukus mladog gospodina,ali bi svakako njegovim roditeljima trebalo uputiti jednu kratku,...“odgojite to doma ili ga ne puštajte van“...Amin!

Neka lepa vremena nasuprot današnjem shvaćanju povijesti o kojoj je zaista za razliku od nekih istinitih prerano uopće reći i riječ,jer će se mnogi složiti a mnogi neće a i premda nisam jugo niti blizu,ipak me malo uvijek bocne ona pjesma stara „Jugo 45“ vokalno intrumentalnog sastava koji baš ne volim,ali eto ta pjesmica me nekako vrati nekam,vjerojatno u djetinjstvo,a djeca ipak drukčije gledaju na ovaj svet,premda su i ona već zadojena našom nesposobnošću.
Vozim ja tako hrabro prema tom kraju naše domovine,naravno sve molim u sebi,samo da me policija ne štopa,jer bum pak platil kaznu i ne bu mi pomogel niti nevin pogled niti sve isprike koje imam u glavi.Naprosto ustvari i nemam volje više za isprike,samo velim kriv sam i to je to.Truc ili lijenost tu negde na pola.
Velika je i važna ta naša Kupa,koja se prostire na sve strane,koja miluje i prijeti,plovi i potaplja,što sam nebrojeno puta bio svjedokom,pa okreći auto vrati se natrag i drugim putem preko Karlovca ili Siska za moju domovinu broj 2,a to znate gjde je jer sam o tome već pisao,da ne pomislite na državu s kojom nikakve veze nemam.
Tekla bi Kupa i dalje mirno,nosila svoje valove bezbrižno da se u sve to skupa nije upetljala ( pucajte dušmani) i opet tko drugi neka naša draga i premila carica Marija Terezija,kojoj je očito netko šapnuo,stara daj pogle onu vodu tam,veliju seljaki da je kisela kad je se pije i da oni tam u tom kraju živiju dugo od samog pogleda na tu vodu.I tak je naša care poslala vodu na analizu i vidi vraga,zdravije da nemre biti,zdravija od svih toplica di su se umakali svi članovi prejasne kuće i od tada krene ta voda k nama polako,ali sigurno,da bi kasnije Jura i dalje živio dugo i sretno.Čak je neko vreme nosila i ime same carice,a te je davne 1772 godine ušla i u registar mineralnih voda.
Nije kraj,mada ste to pomislili.....

Vječno neke peripetije s nama ,čak i kad je o vodi riječ,a kad je još i ljekovita eto ti razloga da malo krenemo,pa malo stanemo,pa hoš-neš,ali je naša Jana stigla sve do godine 1828 i to mjeseca listopada ,dakle još malo,kad je počela i komercijala,i tada su napunjene prve flaše tom vodom.Već 1830 godine od vode je postalo i mondeno odmaralište i kupalište naravno tadanje elite,pa kroz godine 19 stoljeća zatičemo tu i biskupe i aristokraciju i pjesnike i pisce,pa je jedan od tih pisaca August Harambašić nabacio i slogan ili možda tadanju reklamu : „Tko jamničku vodu pije rado-taj će imat život dug i srce mlado“.
Kroz 19 i 20 stoljeće sama punionica ,kao i firma se stalno preuređuje,nadograđuje,obnavlja i osuvremenjuje,ali je nažalost jedno vrijeme bila u miru,osim možda za lokalce koji su je i dalje pili i cijenili,a to se događalo od 1941-1961 godine.
Kasnija neka vremena od promjene vlasti Jamnica je rasla i rasla,prerasla samu ideju carice postala ,kako bi moderno rekli,brand i ja ju svaki dan pijem kao i stric Jura i uvijek sam mlad lijep i poželjan,samo je pitanje koliko bum poživel,ali o tome ću pisati u 90-toj,a vi mi ostajte zdravi i živi

Oznake: priče


19.09.2017., utorak

Pjevanija

Ja ljubim operu.Onaj osobiti osjećaj i ugođaj kazališta dok se orkestra zagrijava,onaj lagani ustajali vjetrič koji pirka iza zastora i iščekivanje početka.Čuje se udaranje čekića majstora ispod dasaka koje život znače,a ti siročeki podboltavaju scenu tik prije nego će na nju uletjeti raspupana mladica od kojih 50 godina i 150 kg žive vage i zaurlati na visokom C ...“ubit ću zeca .ubit ću zeca“ pa đe ga neš ubit kad te vidi,a i još se zove Kunigunda.Pa to je pstsp..Kak te ne bu ubil na kraju balade!Pa nisi ti Karmen,pukla si ko purica,samo te treba nafilati i staviti peći. Svašta si netko umisli,kao one dve koje su ,misleći da su napravile nekaj značajno,ucvilile do bola,ko u Alan Fordu,da su i meni sve suze tekle od ganuća niz leđa,onu prekrasnu „Dalmatino,povišću pritrujena“.Oslobodi,ne zavedi!
Bilo je i takvih opernih uspješnica di su i opet ona sirotinja majstorija zakivali čavle scena-cipela,kak ova ne bi zletila vun od napora iz istih,pa ti se to zove pjevanija ozbiljne glazbe.Pa ti odi u kazalište!Mada je bilo i krasnih opera sa vrhunskim glasovima,ali ćemo njih sad ostaviti analima glazbe.
Kaže jedna draga gospođa da ju uvijek interesira moj početak priče i kamo će on odvesti i sad ju moram razočarati,jer ostajem na operi,mada ima i tu svašta,a kako kiša i dalje uporno pada,a nisam više romantičan nego ustvari ljut,malo ću se obazreti i na drugu stranu medalje i zagrepsti dublje od romantizma opere i dati svemu tome malo stvarniji ton.Pa tko živ tko mrtav.Tko preživi pričat će,svakako.
Osim slavnih faca,plavih laguna ,dama,prijateljica noći,propalica,ljubomornih lutalica ili raskalašenih ciganki imamo i mi dorata za jahanje i to upravo na samom zapećku Hrvatske već pri samoj Sloveniji ,točno pa na današnjim granicama i premda rodom ,ali ne i shvaćanjima Hrvatica sa više mađaronskim odgojem zavapila je kao prva na opernom hrvatskom jeziku naša ,po onoj staroj lidu didu didu uvalim ti ,Sidu,bolje nego Sandru ili Martinu.lakše se diše!a i sluša!
Naša Sidonija rodila se u kuriji u Razvoru pokraj Kumrovca u slavnoj bogataškoj i moćnoj obitelji Erdoedy.stoljetnim vlasto i naredbodršcima Hrvatske,odgojena kako sam rekao u mađaronskom duhu,premda je grana te obitelji počela još ratnički od Tome Bakača.No više su bili priklonjeni savezu sa braćom Madžarima nego domaćoj reči.A mala se odmetnula.

Gojena i pažena u manirima visoke aristokracije sa obaveznim znanjem francuskog,latinskog i naravno njemačkog jezika,primala je i poduku iz glazbe od strane njemačkog glazbenog para operne pjevačice i prvog guslača zagrebačke opere Karlitzky.Kao mlada djevojka vrlo je rano ušla u ilirski krug i postala vatrena navijačica hrvatskog duha,te je kao mlada cura od 14 godina već pjevala Gajevu budnicu „ Još Horvacka ni propala“...
Njezin izuzetan angažman se nastavlja te joj je čak ponuđeno i mjesto operne pjevačice u Beču,što je svakako bilo neprilično za jednu groficu,te ona to odbija i vraća se u domovinu.
Tmurni dani Bachova apsolutizma miču je sa scene,da bi se ona ponovo vratila kad je ovaj otišao u ropotarnicu povijesti nimalo slavno.Izuzetno je naglasiti da je imala dva brata i sestru,koja će kasnije odigrati i jako važnu sporednu ulogu,a samo je brat Stjepan bio kao i ona naklonjen hrvatskoj ideji,dok je ostali dio obitelji bio izuzetno kontaktan sa Madžarima,na štetu Hrvatske.Kako se stalno povijest obrće.
Uzorna,mada stroga dama,živjela je sa odabranikom svog srca,inače njezinim velikim fanom,Antunom pl.Rubidom.Nakon njegove smrti povlači se u dvorac Gornja Rijeka ,uvijek odjevena u crninu sa velikim šeširom kako tvrde suvremenici,zdušno pomažući sirotinju,pogotovo školsku ,tada siromašnu djecu.Umire u Gornjoj Rijeci 1884 u dobi od 65 godina,pokopana nedaleko crkve,koju je potpomagala i obnavljala svojim sredstvima.
Kako sam napisao,imala je sestru Aleksandrinu,prema povjesničarima,priglupu i šepavu djevojku,frustriranu članicu moćnika,koja se zaljubila u sirotog grofa Maksa Keglević-Loborskog,ali je on nažalost bio zaljubljen u drugu,u svoju susjedu Heminu pl.Pisačić-Bedekovčina.Nesretnika je moćni grof Erdoedy prvo lukavo namamio,a onda zatočio u podrumu kurije Razvor ,kako bi ga privolio svojoj kćeri Aleks,no,ta njegova umiljata kćerkica nije mogla izdržati pritisak ljubomore i razočaranja te je mladića otrovala.Tako da i ta danas preuređena kurija ima svoju i mračnu prošlost,a da ovaj puta nije ženski lik odigrao posljednju opernu scenu neposredno prije spuštanja zastora i ovacija publike kakve je doživljavala Sidonija.

Oznake: povijest


18.09.2017., ponedjeljak

Ratkaji

Grmilo je i padala je kiša cijelu noć,a u takvim noćima naravno ne možeš zaspati niti pod razno,jer taman kad sklopim umorne crne vjeđe i stavim ih na posteljinu eto ti udar i kaj stresem se i ja i krevet i moj Maxic,koliko je već poznato,da se boji groma i udara i ajmo na noge lagane,skuhat kavu,upalit tv i uživat u praznim mislima ispunjenim ...te živote,dok smirujem psa sa onom starom „ma daj ne boj se ,tata je tu,to se samo sveti Ilija vozi sa kolima po kamenju....“ Moj Max i dalje ne voli svetog Iliju šofera.
Ide jesen ,došla mi je ove godine nekako zaista prerano,nema onog vrućeg ljeta babljeg i nekako se sve potmurilo,zacrnilo se nebo,gradovi plivaju u vodi,ljudi se bore,Bog govori i dalje ga nitko ne čuje.Ljuti se on odozgora na našu glupost ,na naše ulagivanje povijesti,koju niti on,a niti mi sami još nismo zaslužili dokučiti.Samo je dokurčili,da bi nekome bilo bolje.Mislim si ja ovak u toj gluhoj noći uz popušenu kutiju cigareta u vuru vremena,negde se onaj Khuen slatko zabavlja,kako nas je uspio zavaditi i kako mu je uspjelo to prenijeti i na generacije koje mu uporno pjevaju kontra,ali su ga svakako jako dobro čuli...“Madžarske zastave viko Hedervary....“ i eto,osim naših Hedervarija i pravi su nam sjeli za vrat,pa drži ne daj .našli i frendove u susjedstvu i ne daju nam dalje,a mi im tu samo potpomažemo složno,kao i nekada te davne 1903.A tada se mislilo da je nesreća.Nekaj nam se gadno okliznulo i bez legendi.
Kako ubiti vreme osim filmova,vijesti na našim vrlim televizorima,koji uporno osim politike i nekih gadnih baba,pružaju svršavanje u obliku,stilu i načinu tursko-meksičkih sapunica,a poglavito glede i usvezi ovih prvijeh koji su nam smrtni neprijatelji još od stoljeća ne znam kojeg,a sada naprosto uživamo u njizinoj glumi i prelijepim likovima orijentalnim.Da se ne lažemo fakat nekaj ne štima.
Bilo rata i ratova,za ideale i budale,odvajkada,nekako smo mi valjda ratnički raspoloženi,pa ak je mir i premirno moramo se bar malo pobiti ,ako niš drugo zato kaj je naš nogometaški klub popušil,pa se lepo najdemo na pol ceste i pobijemo se ko u klin a ko u ploču,pa sve skupa to rastavlja naša policija.A celi taj famozitet platili smo unapred jer se kazalište plaća,a rijalitili idu bolje od snimanih.
Nakratko stalo kišiti,ide dan,kako ga ubiti a ne ostati doma.Vidim ja tako na tv da se održavaju viteške igre i to u samom gradu Velikom Taboru,pa kažem svom jaranu spremaj se idemo se boriti kak pravi muži,mačeve,lombarde u ruke i da vidimo tko bu kasnije kuhal i brisal prašinu,jer tko jači,taj tlači.
Mokro je vlaga je ,ustvari pusta cesta,dok ja mrmljam sebi u bradu,pa nisam valjda krivo videl,ubit će me ,jer nema žive duše čak niti one razmoćene seoske dok se mi penjemo autom do grada.Odahnuo sam tek onda kad smo ugledali otvorena vrata,puno auta i dim iz nekakvog kotla u kojem se nekaj kuhalo,ali ovako plah i nježan nisam pogledal,da nije kaj coprničko,jer se u tom gradu svašta zbivalo.


Poznato je naravno svima već ,pa i vrapcima na grani,da su tu gospodarili slavni Ratkaji,dobri vlastelini i pošteni ljudi,kojima se ponosio kraj,pa čak i oni kmetovi ,često nazvani iz milja i Ratkajcima,koje je ovamo doveo sin onog po nekima dobrog kralja Matijaša,o kojem se legende osvrću samo po dobroti i bogobojaznosti,a u to se ne bi sad mešal,Ivan ban Korvin,te im dade i posjede i ovaj velebni grad da poprave i izgled a i njegov malo ,od prijašnjih strašnih vlasnika,posrnuli glas.No,ipak kako nas ima svakakvih i među dobricama,ili se kako sam već i pisao,čovek oženi,rekli bi da se utaplja,tako se i jedan Ratkaj oženil za babu-vraga,pa je i ona ostala ,mada ne znam njezino ime,u spomeni nimalo dobrim djelima Ratkaja ovom kraju.Naime je taj jen Ratkaj imal ljubavnicu,čistu seosku djevojku,negde sa područja opet onog famoznog Desinića ili negde pod samim gradom i s njom ljubovao.No,poslovi su zvali i on je morao na put,a u gradu ostavio svoju ženu,koja se nije puno premišljala,pa je sirotu djevojku uhvatila i sazidala negde u zidinama grada,i tako i dan danas u noćima poput ove koja je mene probudila,ta sirota seoska u narodnu nošnju oblečena djevojka hoda gradom.No,to je samo epizoda ljubomorne žene i nije toliko vredna spomena,nego sam sebe još i dodatno plašim dok munje paraju nebo nad Zagorjem.Dali su ti Ratkaji veliki obol našoj povijesti od prvih doseljenih pa sve preko prvog povjesničara onog slavnog Juraja koji nam je ostavio svoje djelo „Memoria regum et banorum“ 1652 godine.Dali su oni i svećenika i misionara i vrlo pametnih glava,no u 18 stoljeću sada već grofovima gubi im se svaki trag.Izumru ti slavni Ratkaji,njihov slavni iz gotike u renesansu preuređen burg mijenja mnoge vlasnike,koji nikako nisu uspjeli zadržati sjaj ,a niti ostaviti vredno ime ovoj zemlji,premda su se gurali na sve strane,pa se i stiskali uz stari grb slavne obitelji kao onaj kasniji Thugut.Možda je sve skupa nakon stoljeća malo popravio onaj slikar Oton Iveković,ali i njemu se gubi trag.Možemo možda i zahvaliti ipak i banovini odnosno vrednom banu Ružiću koji je ipak taj grad sačuvao za sve nas,a kasnije dolazi ovde i prof.Štimac za čijeg vremena počinje i glavna bitka za očuvanje ovog ljepotana nama.Osim u pametnim povijesnim knjigama i nekoliko grafika ili razbarija,ne ostade trag tim velikim Ratkajima nigdje ,naći ćemo ih u Zagorju na samom kraju u Ivancu u crkvi ,duboko pokopane u povijesnoj igri ili u crkvi u Desiniću gdje ponosno stoji nadgrobni epitaf jednom Ratkaju,onom Petru.
Pa kaj ako je kiša,glavno da se veselo uputite u Veliki Tabor,ali nemojte slučajno ostati poslije zatvaranja velikih vrata,jer možda jutra ne bi dočekali od krikova,Veronike,seoske djevojke ili crnog psa koji šetaju ovim gradom kad se zatvore vrata.
Moram ići.......

11.09.2017., ponedjeljak

Strašna priča

Kada danas zamišljamo ili gledamo plemićke gradove ili dvorce sve to skupa izgleda jako romantika.Krinoline,lepeze,preljubi tu i tamo koje sitno trovanje,čistam da ti ne propadne dan,ali je stvarnost u tim danima i noćima magle i mraka,osvjetljenog samo lojanicama,svijećama,bakljama,političkim igrama,ratovima posvema drugačija.Naravno je da govorim o srednjem vijeku,onom tamnom kutku povijesti,koji je ostao pokriven prašinom papira,dnevnika ,izvješća negde u kutevima arhiva i nikad pravu istinu nećemo znati,ali je možda možemo naslutiti ako se malo više posvetimo tome i vremenu koje je iza nas davno ostalo.
Zahvaljujući medijima,poglavito tv i kinu,ta vremena su uz časne iznimke prikazana jako bajno,osim tu i tamo nekih serija ,koje pak ,koliko god dočaravale to vreme realno,dodale su i dio onoga čega nije bilo,glavno da gledanost raste.Kada gledamo holivudske uspješnice dama s ovim,gospodin s onim,sve je to u ritmu valcera,lijepe odjeće s tu i tamo kojim krivim korakom,ali glavni junak uvijek izađe kao frajer,a glavna dama čista ko suza i premda je preko nje prevalilo pola carskog dvora plus konjušnica,na kraju je heroina zbog koje svi plačemo.Setimo se samo ipak Anke Karenjine.Mada ljubav nije za hititi,da ne bu komentara,ali kad gledamo to ovako,prvo se pošteno iskurvala,a onda se lepo hitila pod vlak,tako da gadno i opako zezne strojovođu,koji je možda kasnije završio i u zatvoru jer je ubil čoveka,odnosno ženu.A onaj Vronski,koliki god gad bio,sve su dame zaljubljene u njega i opraštaju mu ama baš sve kaj je ovoj gore napravil,poglavito ako ga glumi feš i zrihtani glumac.Erotika to ti je.....
U našim za svet provincijalnim prilikama,ipak nismo zaostajali za tom raskalašenom Europom i svetom,premda smo bili ,takoreći na samom rubu civilizacije,tako da ipak sav taj sjaj,nije tako sjajan,kako se čini.Krinoline i ostali asesoris,koštali su ko sam vrag,pa si za jednu klajdicu,za neki tanec,gdje se dama morala dolično pojaviti odjevena,da zadivi ostale i pretekne ih,prodavali i čitave posjede,pogotovo ako godina nije bila rodna.Zavezane u struku,stisnute da su jedva mogle disati u još užim korzetima ili kako bi ona na reklami za iste rekla : steznjaci,gutale su sitno,i sitno dihale,a ti steznjaci ostavljali su kasnije svoj odraz i na zdravlje dama.Kako su onda ljudi bili i dosta manji nego danas,vitez od kojih 180 cm je bio pravi div,a dama koja je morala osvojiti takvu okorjelu,izbrazdanu od ratova muškarčinu,nemalo je puta plovila dvoranom,balskom u štulama,kakve danas vidimo samo na cirkusantima.......eto recimo to ukratko kakvo je vreme bilo.
Deci isto tako lepo prezentiramo bajke na sve načine,em da jedu bolje,brže,em da lakše zaspe,a curicama obavezno poručujemo budi dobra pa ćeš dobiti princa na bijelom konju,ali nitko od nas možda na sve to skupa ne gleda puno realnije,pa imamo generaciju sponzoruša,koje su možda bolje iščitavale te bajke.Recimo to ovako čistam jednostavno......Trnoružica zaspala od lijenosti,Pepeljuga lukavo fol zgubila cipelicu i kaj je je ,dobila princa,Snjegulica isto tako vrlo domišljato prvo isprobala 7 puta sve iz kama sutre,a onda je naišel naivnjak i oženil je.Ali nigde ne piše nastavak toga svega,osim da su živjeli do kraja sretno,a kaj je sreća,postoji ona stara formulacija sreće,a ta je da se bolje roditi bez penisa nego bez sreće,pa tako ne znamo kako se ustvari sve to odigralo do kraja.No,osim tih bajki postoje i stvarne činjenice o nekim djelima u našim krajevima koje ne bi sigurno čitali za razbibrigu,jer je mnoštvo brakova tada,bilo ipak isplanirano radi očuvanja imetka,tako da su degeneracije i mentalni zaostaci bili jako rašireni,štoni bi rekli,incest je zabava za celu obitelj ko monopoli.

Toliko smo već pročitali o našem vrlom plemstvu,te se ovaj borio te oslobodio,te junak te heroj,ali vrlo malo toga se zna ili mota po glavi o njihovim životima u miru,doma pri ručku,osim onih nekih upornih ili onih kojima je to posao koji se time bave.
Na današnjem mestu dvorca grofovske obitelji Oršić,odnosno ladanja iz 18 stoljeća u davna vremena stajao je stari grad Samci ,Zanecz,gornjostubičke obitelji Arlandija iz roda Aka u 15 stoljeću.Već ga stoljeće kasnije ,a poslije velikog potresa 1590 godine zatičemo u rukama Gregorijanca,koji su se tu smjestili,jer je Medvedgrad jako nastradao,no oni se nisu ipak tu dugo zadržali.Već stoljeće kasnije negde oko godine 1659,a prema arhivu obitelji Oršića,starog hrvatskog praplemstva,koji se negde spominju čak i kao Orssini,kao nastavak ili dio talijanske odnosno venecija obitelji,koja se doselila u hrvatsku tamo davno,nalazimo priču o ubojstvu grofice Katarine Keglević.čije je ubojstvo naručio njen muž knez Petričević,a sve je to morao odraditi kmet velemožnog gospodara neki Ciglenečki.Taj je Ciglenečki groficu morao udaviti.Zašto,i uprkos svim svjedocima nije poznato.Nekoliko je svjedoka naime tvrdilo totalno kontra priču,pa se tako cijelo vrijeme provlači da osim kneza u ubojstvu je sudjelovalo više osoba.Ustvari se sami kmet kojeg se optužuje nigdje ne spominje kao ubojica.Ne znamo iz povijesti što je prethodilo tome svemu,da li je njihov brak bio u krizi,ili je što drugo u pitanju,ali ostaje samo priča kako je i tada muž ubio ženu.
Možemo se referirati i na samog kneza Petričevića,koji je rano ostao bez oca,pa je to možda utjecalo i na njegovu psihu,a možda i ostaci majke koja nije baš jako brinula za svoju djecu,ili je naprosto samo pukao zbog prigovaranja i dao je ubiti.Nikada nije bio osuđen za to,ali mu je ipak možda proradila savjest,pa ga više ne zatičemo u tom gradu,nego je posjed i grad ostavio svom šogoru ,kako bi ipak na neki način imao utjecaj na to područje.I tako dolazimo do obitelji Oršić de Slavetić koja u 18 stoljeću pregrađuje taj grad i otvara ga baroku sa krasnim pogledom na pitome zagorske brege koji će zauvijek čuvati istinu i priču o strašnom umorstvu sirote grofice.

10.09.2017., nedjelja

Lukavec

Imam toliko podataka u glavi,da ih poneki put pošteno i sam sebi zbrkam,jer s godinama sam se malo i pogubio,a i uslijed posla i neke druge ,nažalost ili na sreću stručne literature,nemam vremena za studij.Kad trebam napisati kakav tekst,razlistam se na sve strane,da malo obnovim gradivo,podsjetim se koječega ili čega,da ne izvalim kakvu glupost do kraja.Mada i glupost ima svoje dobre strane,izazove diskusiju i raspravu što i nije loše.Svaki povjesničar ili povjesničar umjetnosti ima neke svoje postavke ili svoje teorije,koje se naravno moraju odmah pobiti,jer je to kolegijalno, a i vodi tome da se male sive stanice razbežiju na sve strane.Ja strašno volim raditi sa mladim kolegama,koji su još friški i nadobudni,ne psuju ko ja na sve i svašta i na sve strane,a imaju i želju možda nešto naučiti iz čisto životne prakse,poglavito ako voliju piti.A ja si volim popiti.Naravno,da ne bi odmah bilo joj,kad voziš ne pij.I ne, ovo nije tekst o mom moto crosu po cestama,za koji sam neki dan bio zamoljen da uplatim odmah 250 kn ,a kasnije 500 zbog izvjesnog prekoračenja,kojeg sam odmah na licu mjesta skrušeno priznao uz naslonjenu desnicu u pravcu srca i mea kulpa,mea klupa,dok me policijac čudom gledao,ovi muslići su strašno pretvorni kad se kunu u našeg Boga.Možda se onako jadan ipak s prstom prekriženim iza leđa nadao,da ću u vapaju očaja zbog uhvaćene prekoračene brzine ipak smilovati se i njemu i kolegi i naprosto uzviknuti Allahu Akbar,ali sam ostao čvrst i postojan i nisam se dao pokolebati.Valjda je to ta moja turopoljska krv.A možda i švapska,kak je govorila moja pokojna baka,da nisam niš na njih prave Hrvate dobil,nego samo na Švabe,premda je Švapska dosta udaljena od rodne domovine mojeg pokojnog dede, Austrijanca.E da,vraga,ali sam na tog istog dedu dobil i tu slobodno plemenitu krv,pa se nedam tako lako niti olujama ,a kamoli policiji na cesti.
Nekako je normalno zapravo,da ono kaj ti je blizu ili ne vidiš ili ti je pod normalno pa se poneki put i ne obazreš,kao na primer,zgrada Hnk je tu i to je to i stajala bu tu još dugo i onda lepo prolaziš pored nje i to ti je pod normalno,da nemaš niti jedne slike o njoj.Tako da ja ustvari i premda sam počeo sa Zagrebom,danas imam ili jako malo ili nemam slika Zagreba.Nekako sam prije par godina doživio svoj najveći šok,kad me je lik pred palačom umjetnosti pitao kad ide vlak,našto sam mu ja odgovorio da mora na glavni željeznički kolodvor po odgovor,na što je on meni sav zapanjen rekao,pa šta nije to ta zgrada?!Nadometnuo mi je da mu je jedan purger,jer je pretpostavljao da ja ovako sexy tamnoput to nikako ne mogu biti,pokazao da je to željeznički kolodvor.Nakon kratkog izmjenjivanja riječi i već moga poluglasnog osmijeha koji je lagano prelazio u histeriju,uputio sam ga nekako na pravu adresu,premda se on nekoliko puta okrenuo leđima prema meni,pitajući se da li ja imam pojma di je to željeznički kolodvor i da ga možda ne želim zeznuti.
Ja se ne bum tu sel na vlak ili na šnelcug do Gorice,pa odande lagano drndajući kočijom ili kolima punim sijena do Turopolja,nego lepo se sednem u auto ubacim u 6 i za kojih 20 minuta već sam doma u plemenitoj općini,na samim vratima obrane Zagreba.
Osim puno doživljaja Turopoljaca sa raznoraznim obiteljima kroz stoljeća,većinom dosta loših,od kojih su im skoro svi branili ili uništavali njihovo visokorođenje,pa i osporavali od kralja datih povlastica plemstva,ne samo pojedincima ,nego celom tom kraju,ipak su se nekako obranili i donijeli nam u naslijeđe što bogatu tradicijsku gradnju drvenih crkvica,navek su si bili na per Tu s Bogom,od hrastovih bogatih šuma,do lijepih žena ili djevojaka koje su plesale obučene samo u grane i lišće istog hrasta,a posebice na dan Sv.Jurja,zaštitnika plemenitašije,uz vatru i pjevanje :Lepi Juro kres nalaže“,dok su se momci sve redom vrli Turopoljci „šminkali“ ,koji će više i bolje preskočiti kres,kako bi se naravski i više dopal curama,te kako bi jedan od njih dobio titulu najboljeg ševca Općine.
No,nije samo to donijeli su nam i stari slavni grad Lukavec,na kojem se ponosno diči i grb Općine.
Od svih tih „kijameta“ i zala što su ih Turopoljci predrli preko svojih leđa postoji i priča,zasnovana povijesno naravno i o obitelji Tuz od Laka,vlasnika Medvedgrada,od kojih su tražili pomoć u obrani od Turaka ,a oko godine 1477,ne nadajući se da će stari lukavac doživjeti većeg lukavca od sebe.Posla Tuz ,naravno uz plaću općine,svoju posadu,da pomogne pri obrani,ali se i poslije obranjenog grada i kad je opasnost prošla, više nije dao odande,nego dapače,istjera domaće iz grada i zaposjedne ga.
Pribroji Tuz i ovaj stari grad Medvedgradskoj gospoštiji,kao i Rakovac,te za njega i dobije odobrenje od samog kralja Matije Korvina.No,kako bi mi rekli tu doma ,svaka rit dojde na šekret,pa je zbog mnoštva nedjela i zala ,što ih je učinio,kao na primjer kalničkom plemiću svećeniku Benku,kojemu je dao izvaditi oči,a i zbog nasilja i silovanja koje je činio turopoljcima,biva osuđen na smrt i na gubitak imanja.Ali kako to nije ništa novo za nas ,i kako se stalno ipak povijest ponavlja,bježi u Mletke.Kralj Matija sve gradove pa i taj naš dragulj turopoljski daruje Ivanu Korvinu,sinu svome.No naravno tu priča ne prestaje samo tako,jer su i dalje sinovi Tuza,koji su ostali u Hrvatskoj nikako nisu htjeli odreći prava na gradove,ali ih nikad više nisu dobili natrag.Postoji priča o dolasku ili posjetu Ivanu Tuzu u Veneciju,kojemu je njegov brat inače biskup zagrebački,poslao svog izaslanika ,kojega je Tuz priupitao kako žive sada ti jadni Turopoljci,ipak mu je proradila savjest,našto mu je ovaj odgovorio,upravo onako kako ih je Vaše gospodstvo i ostavilo.Nato je odvratio Tuz ..“ Ja neću izbjeći vječno prokletstvo radi tlačenja onih plemića,od kako sam ih tlačio“.....
Ivan Tuz umire u Veneciji,u Mlecima sa teškom slikom vječnog prokletstva....

Nama je ostao naš Lukavec poslije sijaset peripetija,sada još i ljepši i obnovljen,a njegovi zidi ipak pamte strašne gospodare,ali i one dobre,naše dobre plemenite Turopoljce.......

09.09.2017., subota

Kroz Nazorovu

I da konačno kažemo amen i na taj Tuškanac od zdola do gora i preko brda i planina pa natrag,barem jedan njegov dio.Od starta nekadašnjeg kina „Sloboda“ do Pejačevićevog trga,odnosno Ilirskog,Britanca ili popularno Malog Placa.
Na mjestu kina nekada je bila stajala streljana,izuzetno popularan sport kroz stoljeća obrane,a kasnije za mondene dame i gospodu,na nekadašnjem majuru grofova Oršić,gdje i kreće rast tog dijela grada.Od Josipovca do Gornjeg dijela Nazorove ulice.Gradska je uprava u 19 stoljeću zaključila da se treba pokrenuti izgradnja i modernizacija Zagreba iz malog uspavanog gradića u velegrad,pa se tako odlučuje o vodovodu,cestama,plinari,pa i o gradnji kuća i širenju teritorija,a sve to nakon velikog potresa 1880 god.Prvi spomen gradnje na Josipovcu počinje sa godinom 1886,mada negdje postoji i podatak o godini 1889.Naravno je da se radilo o vilama bogataša i onih koji su to mogli kupiti od vlade i države,kako bi sebi osigurali pristojnu dinstancu na brdu,jer zna se vrlo dobro,da zrak nije isti na visinama Olimpa i u dolini doljnih gradskih ulica.
Nazorova ulica nije moja svojina mada sam eto obradio ulicu u tekstovima kroz svoje viđenje i svoj doživljaj,pa je red da je malo spomenem i onako čistam povijesno ili razonodno uz kakvu kavu ili čaj i obaveznu za okorjele pušače cigaretu.Popnete li se do kraja Josipovca na vrh gdje počinje Nazorova ulica,naletjet ćete na nastavak te šume,gdje su se nekad u onom prastarom Zagrebu dame i gospoda sastajali na konjima,da malo porazgovaraju o vremenu i vremenskoj prognozi,a bila je ta šuma osim one na Ksaveru i najbliži susret sa zagrebačkom gorom,pa je vjerujem promet bio gust kao i danas .No,vratimo se natrag na Nazorovu,gdje nas prvo pozdravlja park a na njemu se koči spomenik Vladi Nazoru.Krenemo li dalje,a sukladno streljani,dolazimo do lovačkog muzeja ,sa vrlo skromnim,po meni inventarom,više ga ima po nekim kućama nego tamo.Malo dalje nalazi se vila na broju 59,do kraja 2.svjetskog rata vlasništvo židovsko-srpske obitelji Wruss-Kostić,a poslije rata mijenja vlasnike,sve do 1990 god.kada je u konačno kupuje Franjo Tuđman i obitelj.

O pravnom fakultetu sam pisao pa ću ga zaobići i naravno da neću baš sve kuće opisati redom,jer bi to bila najobičnija kronologija i ne bi spadalo u stil kojim ja pričam povijest.
Više manje vile su u toj ulici mijenjale ,kako sam već napisao u jednom drugom postu,mnoštvo vlasnika,pa postaju i stambene zgrade.
Polako se spuštam veliki je zavoj pogledam sve te brojeve,obazrem se nakratko na masone i na ukletu vilu i završavam čist kao sunce pred samim trgom koji će me vratiti u novo doba i novo vrijeme,okupan na broju 8,negdašnjem gradskom kupalištu,jer su zagrepčani voljeli biti čisti i mirisni.
A kaj da velim za kraj.-.....ako možete prošetajte i Vi......

08.09.2017., petak

Masoni u Nazorovoj

Ne znam koliko se Vas sjeća one kazališne predstave kazališta Komedija,moj otac socijalistički kulak.Daklem u toj predstavi mali se zaigral pa su to otkrili među stranicama njegove teke,pa je isto tako preveo i kraticu ZAVNOH – završena atrakcija Vladimira Nazora opjevanog heroja.Ali je eto taj drug Vlado dobil jednu skoro od najljepših ulica u Zagrebu,punu prekrasnih vila,prvo židovskih,ladanjskih-plemićkih,a posle toga kako se koja vlast mijenjala tako su se u otimačini poslije 2 svjetskog rata izmjenjivali i vlasnici,sve redom odani partiji i kako kome stigne,preko druže Tito mi ti se ,a onda nakon socijaliste vlasti Helou Merica.Cijeli taj Tuškanac polako tone prema dole poradi potoka Medveščaka,ali je cijeli taj dio grada na padinama i iznad grada ostao nekako u elitnom smislu,pa se sve skupa proširilo na selo i seljake i gdje su donedavno ljudi imali patke,guske i krave,nastaju elitne urbane vile.Ja žalim za tim vremenima onog starog Zagreba,kad je em sve bilo jednostavnije em je ipak bio neki red uprkos hoćemo radnike i seljake na sveučilište,a danas niti jedno niti drugo nemamo,sve nešto sama gospoštija koja niti pošteno pozdraviti ne zna.Selo nema veze sa karakterom niti sa odgojem,dok seljaštvo ima.Ovo zadnje nas je dopalo u svom svojem sjaju.
Koliko sam se puta prošetal tim dijelom,što intimno što onako čistam da protegnem noge,pobegnem od doma malo,prošetam pse,sanjkam se ili napijem kuhanog vina u „ šumskom dvoru“,poslije ledene ,zimske šetnje do gore,a onda dole kroz Jurjevsku s noge na nogu,aj ulice i ti si pijana.
Na samom vrhu tog strmljenja ,ako gledamo od centra stoji vila plemenite obitelji Pušić,točno tu gdje se danas reketa i lovi loptica bijelog sporta.I o tome postoji priča,ali ne bum dalje o tome,jer bum fakat opal u teški trač,a on ne dolikuje vremenima slavnog doba vlasti,kad je sve bilo u rukavicama sa obaveznim moj naklon i kad se moral pred uglednom damom,pa i ostalima napraviti lagani kniks sa koljenima ili glavom,kako sam i ja učen,i ali zaista obavezno skinuti šešir u znak poštovanja.Danas su šeširi out,ne skidaju se niti tam di treba,naime u zatvorenim prostorima.Balkan na američki način,a dobra stara bečka škola postala je posprdna stvar u kojoj ispadneš kreten ili peder,ako kojim slučajem napraviš gaf i skineš istu.
Možda nekima smeta moj kajkavski dijalekt,ali eto tako sam naučen i tako govorim čak i kad radim,jer se taj hoch zagrebački štih u načinu i govoru brzo i sve brže gubi.Ako onaj tamo na onoj krasnoj emisiji Lijepom Vašom i to voditelj jedne ovak ugledne emisije dere po nekom slavonskom,ako oni tamo kaj kuhaju nasred dalekovidnice govore šug ili teča,onda ja mogu isto tako lupati po onom kaj je moje,a sad kome smeta,smeta,nikad nikome ništa pravo.Ja volim sve dijalekte i ne smeta me niti jedan,ali me smeta mnoštvo drugih stvari i to jako.

No,nisam tu zbog objašnjavanje jezika i narječja nego zbog te ulice,kojom sam se u jedno sparno popodne nakon niza godina opet prošetal,da vratim neke stare osjećaje ili uspomene.Nije više isto kao nekada,a bogami nije niti meni više 3 x 7.
Uvijek je ljudski rod nečega bilo strah,od pamtivijeka pa sve do današnjih dana,da nekaj krivo ne veliš,ne napišeš ,pogotovo u ovo doba medija,a nekako je sve to sakupio u sebe ,strah od tajnovitoga,nejasnoga,onoga iza ćoška masonski pokret.O njemu se i danas priča,kao o mjestu,vremenu,osobama punom love,koji oblače ovim našim nebom,pa kako god da se netko od tih masona ujutro ustane na krivu nogu,plati tko drugi nego planeta.Mada su masoni napravili i jako važne stvari,ali pod okriljem krinke i mraka crnoga,kao vrag pekleni.
Prva ta novotarija pogodila je Zagreb po ne zna se koji put 1912 godine u tada ulici Mošinskog,danas Nazorovoj i to na broju 24.Tu je bio hram,centar iz kuće iz koje se čudno parilo u bojama,gdje se odlučivalo o svemu i svačemu,a možda i kuhali kakvi napici ljubavni ili oni politički.Lože su imale razna imena posvećena velikanima kao Strosmayeru,Ivanu Draškoviću koji je to sve i započeo u dvorcu Brezovica,pa Klenovniku,pa malo grka i rimljana tipa Prometej,Neptun i ostalima.Cijelo to sijelo i prelo trajalo je u ovoj kući sve do 1938 godine kad je prodana,a kam su se kasnije genuli ne znam,ali je možda i bolje da ne,jer vrag nikad ne spava,a masoni su svuda oko nas......

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se