Dvorci, crkve i stari gradovi

25.04.2017., utorak

kosinj

Aoj Sinac,Lešće.Otočac i Brinje mala moja dont forget mi...
Kako opisati onaj osjećaj veselja,uzbuđenja i radosti kad kreneš na put onako iznenada,neplanirano,ali unapred znaš kuda ćeš,samo ne znaš kuda će te ta cesta Dalmatina,Jozefina,Lujza ili Terezijana odvesti ili dovesti.Uvijek u glavi imam neke podatke ili smjernice kuda i kako,ali na samom terenu svi ti moji planovi se rasplinu i ostaneš sam na toj jednoj cesti i ustvari se pustaš da ona tebe sama odvede kuda ona želi,što ti ona hoće pokazati i što namjerava od tebe ili bilo koga zaštiti.A svaka ta dama,kao i svaka druga žena prevrtljivo se igra tobom,dok se ti pokušavaš istrgnuti iz njenih zavodljivih ruku pa i nogu.Jer sve te ceste ja zamišljam kao duge ženske noge,vesele,širom otvorene,ali i zatvorene kad one to žele,pa se najednom nađeš na raskrižju kao Doroti u Ozu i nemaš kuda,nego prst u usta i prati vjetar.Ne vozim ja uvijek,imam ja svog vozača,koji me tu i tamo pogleda zašto ja šutim tako dugo i buljim van,a ja niti njemu niti ikome drugome ne mogu opisati svoje stanje sreće i samom sebi gruntam u glavi,samo tu i tamo onako šoto voće i povrće zapjevam,koja cura ne zna kukunješće ,aj ne smije se udati u Liješće....Te stare šume,drumski putevi,hladovina i povijest koje se isprepleću,pjev ptica u proljeće,pokoji snježni mali ,lagani pokrivač,jer smo u Lici,surovoj,kršnoj,ali opet toploj i spremnoj da ti uza sve što je prošla pruži lončić domaćeg mlijeka uz obavezne ličke pole,pa izvoli,istrpi malo lošeg puta,malo vjetra koji se igra,malo hladnoće,malo nas ,malo naše sure povijesti,a onda ću te zaogrnuti u bajku koju nikada nećeš više zaboraviti.Takva je ta moja Lika!Žena,majka,baka i kraljica.Srce Hrvatske!
Nabrojati silne građevine,spomenike ,crkve ove i one ne bi bilo lako,niti je to meni u interesu,ja samo želim prenijeti dio onoga što ja proživljavam i proživim na tom svom putu od razmišljanja,straha,čudenja,veselja i uvijek i stalno, sjete.Svi ti naši napušteni,razrušeni gradovi traže za sebe dijelić sreće koju žele podijeliti s nekim,ispričati neku svoju priču,malo ogovarati onog drugog isto kao braća međusobno,ali jedan drugome uvijek drži stranu.Tako da oni brane jedan drugoga,plaču s njim,vesele se s njim i dali bi zadnju kap krvi da spase svoje.Tako su isti ti gradovi branili svoje od pamtivijeka,neki ranije neki kasnije,ali svi su oni starija ili mlađa braća.
Pa daj,lijepi je ili ružni dan,sija sunce pada kiša ili snijeg,kreni na put,ponesi sa sobom kofer svojih želja i nadanja,strahova i ljubavi i podijeli ih tamo s njima i vidjet ćeš kako te tješe,ohrabruju,tapšu po ramenima i pružaju ti svoje staro koljeno da nasloniš glavu,zaboraviš sve brige i pustiš mašti na volju.
Kažu da iza svakog muškarca stoji žena i ta ista žena mene vodi do svojeg ljepotana i tamo me ostavlja u ugodnom razgovoru dok se opet ne vratim pod njene skute.
S autoputa mašem Modrušu,ljubim fontanu,tamo negdje iza brijega me čeka Vratnik i Senj,ali ja nastavljam dalje,tim brzim putem ,pored svih onih rimljana,austrijanaca i jugića i žurim se ka Perušiću.
Ne znaš što je ljepše,tajnovitije ili bolje u tom kraju,starigradovi,kule,mostovi ili sama priroda,koje čiste i peru rijeke Lika i Gacka,podjednako vesele ,lijepe i vrckave,pa se nadmeću koja je bolja,čistija ili ljepša,a nagledale su se i one svega i svačega,ali svoj duh izgubile nisu,premda se u njihovom sjajnom ogledalu ogledaju danas starci,a sjećaju se one kad se nosio kamen,dizao toranj ili orila molitva.Sve oko njih stari ,samo one ostaju uvijek iste i mlade,ali bit će to zbog vodenih vila,koje peru svoje velove pa taj njihov prah zauvijek ostaje u tim rijekama.
U Perušiću stoji turska kule iznad crkve koju čuva strašan šar planinac,star nekoliko mjeseci,koji mirno sjedi na kamenu i promatra što ove dvije budale rade i skakuću po dvorištu pred župnim dvorom,zar se to oni mene boje.Pogled zapanjenog ,ali totalno mirnog psa,dok moj Vedran trči do zvona,ogledava se da li će ga ovaj ogromni mališan napasti ,utrčava zapuhan u auto,treba doživjeti,jer je malome očito strašno zabavno gledati scenu ispred njegovih očiju! Ovi su zagrepčani totalno ludi,ili je to neki novi gradski sport!
Sama kula je nešto i obnovljena,ali dok polako počinje kišica,a i zapuhalo je bogme podosta,idemo dalje.
Kosinj


Ono što sam najviše i želio vidjeti jest taj most koji krasi rijeku Liku i u njoj se ogledava i dotjeruje,dok se ona svojim valima mazi o njegove čvrste noge.Spaja on tako više od 70 godina Donji i Gornji Kosinj i premda je začet u 19.stoljeću,rođen je tek 1936 godine.
Izlazim iz auta,udišem zrak,puštam da se Lika igra sa mnom,svojim djetinjim vrpcama i tada i sam postajem ponovo dijete.....
Alaj volim pa ne znam kukunješće da igram........


Oznake: putovanje lika


13.04.2017., četvrtak

uskrs

Ono što mene uvijek muči u vreme tih nekih blagdana jest : ustati ranije,popiti kavu,zapaliti koju kutiju cigareta i baciti se već negdje oko 5 ujutro u cik zore na kuhanje i prekuhavanje,da se to sve skupa ohladi i smiri,kako bi se moglo u miru večerati. I tako ja po protokolu ovisno o blagdanu koji slijedi već unaprijed dobivam napade panike i teškog sloma živaca,što pripremiti ,a što već nisam kuhao,tako da jedno ,brat bratu,dva mjeseca unaprijed pregledavam kuharice,bacam se po netu ili naprosto upijam od dobronamjernih savjeta.Došao je taj dan kad je dan D i ja se bacam na posao,osim ako sve ne pobacam kroz prozor,ali se to uredno nikad ne desi,premda se uvijek prijetim da ću to i napraviti.Naravno da sam navečer pri samom činu jela toliko umoran,da bih najradije otišao spavati. Eto slijedi još jedan blagdan jedna moja draga draga prijateljica mi je preko telefona a u razgovoru o svemu,napomenula i kuhanje šunke (nisam još kupio) farbanje jajca (niti jednog doma),šunku u kruhu ( histerija ide prema vrhu polako,niti opet šunke ,a i brašno mi je nekak pobeglo kroz ruke),pa onda ide majoneza ,pa francuska salata,pa mladi luk,pa sir i tako tome i tako tome.Taman sam se počeo opuštati lijepo lijeno ležeći na kauču,kad sam naglo osjetio potrebu dignuti se ,otići po papir i olovku i zapisati kaj mi sve treba prije nego me uzme filozofija o duhovnosti .
U mojoj se kući uvek držalo do te tradicije pa je sve to skupa počinjalo ranije nego je sami blagdan opće bil označen na kalendaru,tako da smo već za Božić razgovarali kaj se bu kuhalo za Uskrs,pa je u i meni ostala ta vječna briga i dilema,a kako sam sklon tradiciji i običajima,nema majci da manem,a da nešto slučajno usfali. Obično su ti moji kućni pripravci u kojima su pokojna baka i mama ( još nazočna)zaboravile oko 14 sati popodne najvažniju stvar,a to je mladi luk i to baš u ono doba kad je plac delal po 12 i kad se slavilo ipak drugačije i kad dućani nisu radili kao danas trgovački centri.Najveći domet genijalnosti bio je baš za sami taj dan,konkrento Uskrs,kad se obično netko setil da bi mogla biti i zelena šalata i to upravo u trenu kad je sve bilo spremno i kad se nervoza mogla rezati škaricama za nokte iz maminog manikirca,a upravo tu šalatu nismo kupili.Suze,molitve uz obavezno oprosti mi Bože i mea klupa ,mea klupa nisu pomogle nimalo nego se lepo gostima i domaćima servirala zimnica koja je skoro bila na izmaku svojih snaga.Moja mama se obično tada setila ,onako užasno i strogo kažnjena od vrhovnika samog i to lično i personalno,pa je ko Madonna molila i sklapala ruke i ispričavala se gostima
Poklem su me prikovali zlizane za ove daski......


Ne bum sad išel u struku niti objašnjavati značenja bilo kakva,bilo alegorijska ili bilo kakva druga niti ću napraviti traktat o vjeri na 80 stranica A 4 formata,nego si ja ovako nekako mislim.
Taj mali,sinek,rodio se da nama da Nadu u bolje sutra,kad je siroček onak nastradal ,ljudi ko ljudi,dao je svoj život za nas i u trenu najveće agonije i boli rekao je samo ovo : Oprosti im oče ,jer ne znaju što čine.Ta bi misao trebala ipak označiti nas kao ljude,ne da klečimo pred oltarom i dajemo velike novce institucijama ,nego da zaista u nama bude poštenja,pravde ,ljubavi i uzajamnog poštovanja prema svima ,prema svemu što je živo i što nas okružuje i tek tada će dragi Bog reći o nama svoj zadnji sud.
A on je ipak zadnji koji mora odlučiti što će i kako će i kamo će s nama.Sve drugo samo je bajka i pisana riječ.Samo nas djela koja činimo,naravno dobra,dovode pred njegovo lice i ništa drugo.Svi smo pred Njim isti....
Ja si sad idem nekaj popiti.......

Oznake: Putovanja


12.04.2017., srijeda

brezovica

Ljuban je bio onak opak lik,dost svadljiv i kratkog fitilja,ali kad je uronio u svoja sjećanja koja su navirala,a i priče koje je slušao još kao dječak i pred sobom gledao jedan svijet koji odlazi u ropotarnicu povijesti nije mogao a da ipak ne pusti suzu.Istom tom jednom malom pritajenom suzom uranjao je u prašnjave tavane misli kao da se skriva pred kaznom remena ili možda ćuškom.
„ Se meni veli Vaše gospodstvo a ne kak ćifutu v dućanu“ vikao je ostarjeli Velegospodin Ermenegildo Cintek de Vuchja Gorica,vlasnik u Ferfekovcu etc,dok je tjerao slabe konje koji su vukli velika kola sa robom za sajam u Zagrebu,svojim slugama.......Ta me misao prati uvijek kad se nađem pod


Starim krovovima
Ti njegovi opisi stanja kraljevine i propadanja onog sitnog plemstva,onih šljivara koje je potrvdio Bela IV na samom Kalniku,dugovanja ,kamata,otimačine,kao da se prelijevaju i danas preko nas,preko naših leđa.Koliko je suza i patnji koliko je boli trebalo suspregnuti,koliko je nade i jecaja u tim ljudima bilo,nadajući se da će se ponovo vratiti ona stara vlast,koja ih nije ovako izbacivala sa djedovine,nego ih je ipak i malo mazila.I premda su i sami vidli,pred kraj tog 19 stoljeća,da propadaju i oni,pa čak i slavna carevina,koja se gušila u toj stisnutoj omči oko vrata,slabeći sve više pred nadolazećim novim vremenom,nisu mogli vjerovati da onaj u koga su vjerovali,pa je čak i staru braću Madjare od pacte convente proteral s Drave,protiv njihovog ustroja i navada i starih pravica.Ti isti protjeranci s Drave zabili su zadnji klin prije raspada presvetle kuće Habsburga sa hrvatskog trona,premda se oni nikad nisu odrekli tog istog trona.Krune sv.Stjepana odrekao se car Oton tek 1987 godine.Koliko su muka prošli ti naši krovovi,koliko poniženja i koliko upada ,vatri,potresa,ali i dan danas stoje čekajući da se vrati smijeh u njihove zidove. On se ne vraća premda su neki od njih i naseljeni opet,ali zalud,to su strani ljudi i ne slušaju bajku koji im oni šapću. Da li su čuli možda kad će rat? Kad će sloboda? Kad već bolje ili gore?Čuli su vjerujem i šuštanje haljine Marije Lujze,austrijske princeze,koja je u jednog od njih donijela veliki kristalni luster,njenu bol nad izgubljenim carstvom.Veselili se svakoj popijenoj kupici vina na naiskap,gorjeli zajedno sa slikama Rembrandta i ostalih,čuvaju mnogi od njih i danas kosti njihovih vlasnika,čekaju da se vrati iz Egipta onaj koji ga je uljepšao,milovali malu kćerkicu ili se bojali groznog bahatog glasa svog gospodara,bježali za jedinom ljubavlju koju je ikada uspio osjećati jedan njihov,nadajući se da će vratiti ženska ruka koja će ih milovati i nježno ih tetošiti......Mogao bih ovako nabrajati udonedogled,ali idemo na sami rub Zagreba,gdje je niknuo i još uvijek niče novi život.
Te stare grane skrivaju ljepotana......
Držali su ga ti stari bogati Draškovići skoro pa 2 stoljeća,još od onog Kazimira koji je prvi kat dvorane ukrasio freskama iz sedmogodišnjeg rata18 stoljeća u kojem je i sam sudjelovao,a posle njih ovde je stolovao i jedan ban,koji ga nije uništavao,nego ga je pazio i nadograđivao,i premda Madjar Ignjat Gyulaj,da bi došao u ruke jednog trgovca Josipa Auscha,a ovaj je sve to skupa prodao nadbiskupiji.
Ovdje je svoje tijelo odmarao nadbiskup Bauer koji je vodio i dnevnik,tako da možemo tako pratiti stanje i dešavanja u tom dvorcu.Nagledao se taj dvorac i slikara i muzičara,a bio je domaćin i onom kralju Aleksandru Karađorđeviću,da bi nakon 1945 godine pao u sjenu,ni kriv ni dužan,što su ga voljeli.No,on sam imao je nešto sretniju,barem se tako tada činilo budućnost,pa su ga digli opet,u njemu otvorili restoran,pa čak i disco klub kojih se ja još sećam s kraja 80-tih.No,ipak su ga ostavili samog ,samo ga zvonce budi i nježno mu pjeva još uvijek s nedalekog tihog samostana opatica,barem nije toliko sam i usamljen.

Oznake: Putovanja


11.04.2017., utorak

antikrist pred vratima

Izgleda da sa mnom nekaj ne štima zadnje vreme i to opasno.Taman su ovi izašli iz šume,a ja u šumu,pa ko drumom pa ko šumom.Uzeo bočicu vode ,zaboravio sam sendvič,pa se spremam u vojnu ko onaj kaj se furt držal za dvanaestno palčano crevo prepuklo od čira na istom,pa koliko god da je to otmjeno zgledalo u stavu i na slici,ipak ga je bubalo.Ali kaj,eto ti vraga,došel nam je u goste,a mi kak smo gostoljubivi narod,lepo smo ga dočekali širom otvorenih ruku,samo ga baš nismo pustili prek Save i Savskog mosta,no,ipak smo mu pjesmice zapevali i to onak iz sveg glasa „ Zakaj bi išli Horvati prot Francuzom vojevati“.Kad buju to oni ionak u samom Beču rešili međusobno,oženili se i sve bu se smirilo.Meni se čini da je jedino onaj Marmont od svih nas dobil čir na želucu i otišel doma suva .........naramka.A tak se lepo vidlo,da su mu odali počast u Splitu,ulicom i to lepom,jedino se ne zna da li je maršalček navijal za hajduka ili parišku kakvu igraonu.


Pa sam se i ja kak se priliči jednom purgeru odšetal jedno predvečerje u pratnji svojih pasa,odnosno odšetali su oni mene i zaustavil se na samom mostu onom starom koji stoji,naravno ne betoniran,još na ovom mestu od 18 stoljeća. Ne znam da li je i u ona stara vremena bila gužva prek te naše dike ,ali u moje vreme odlaska na more je bila,pa si ja danas nekak mislim morti je tim putem išao i sam Napoleon prema Karlovcu kao i ja.A kak su nam ceste oduvijek bile divne ,morti je baš tu na toj cesti staroj karlovačkoj dobil čir od rupa.Bogu fala ja nisam!preživel sam bez toga,puj,puj,ne ureklo se.
U ta neka ljetna predvečerja di se ori pjesma iz ludih i skupih auta,curice pretrčavaju minice i žure se nekom svom dragom,momci nabacili nekoliko tricepsa i od nekih para se vratili sa mora,onako preplanuli,grad je ipak pust,miris Save ustajale vode,njene obale suhe i sunce koje zalazi nad Zagrebom,miris grada.Ja usred toga svega,zatvoren u neke svoje misli,setim se svog detinjstva,šetnji,razbijanja na biciklu,da proste ugledne i uvažene dame,u ono ludo vreme nekog odrastanja kad smo probali prve cigarete i prvi alkohol,a mladi se svačemu setiju,pa je nekome u društvu palo na pamet,ajmo se da prostite popišati u Savu,sa mosta,ipak smo mi purgeri,oni naivni,fini dečki,koji su još uvijek ko po naredbi govorili ljubim ruke a da se to nije znalo na javno,jer je bilo ono vreme,kad nisi baš smel govoriti milostiva i tako tome,te se to doma jako skrivalo i samo potajno šaptalo.Oni jednostavni dečki,sa garderobicom iz Trsta,ali pošteni u srcu.Danas ih je malo,ili su ostarili ili je uzeo gubitak ,progutao ih je grad svojom veličinom.Nije me briga ko bu kaj rekel na ovo,to je moje i to je tako.to su moja sećanja i mogu svi podivljati i reći da sam ovakav i onakav,ali je Zagreb tada bio Zagreb.
Nitko ne stane ,samo pretrči,prošeta,poljubi se,i ne zapita se što ta piramida stoji tu,što ona znači,tko je to,znam da su nekaj učili u školi,ali je povijest takva pušiona da me to ne zanima.I nitko se od tih ljudi ne zapita,što bi bilo kad bi bilo ili što bi bilo da jest .Oni prođu ludo ili pognute glave,žureći se doma s posla ili iz dućana sa nekim svojim brigama,i ja ih opravdavam,ali da možda stanu,možda bi na taj trenutak udahnuli isto ono što i ja i ne bi me tako čudno gledali zašto stojim ovde bez reči dok mi se psi otimaju sa lajne jer se njima žuri.Ja bih volio da je netko stao pored mene,osim da pomazi pse i da zajedno sa mnom uživa u gradu i suncu koje miluje most i rijeku Savu.
Antikrist pred vratima
Osim kaj se već godinama boril na svim stranama,pokorio Pariz,skoro zgorel u Moskvi,eto ti ga na i pred našim vratima,odsekel suparniku svome Franceku I pola njegove carevine,tak da su se i naši trgovci češljali na koso,izgubivši veze sa morem i trgovinom na jugu.Nemremo biti nefer i reći da u tim Ilirskim zemljama nije napravil i nekaj dobro,ceste poravnal još od Rima i Austrije,ali je vrag vrag i nemreš ga pobiti,a kaj mi smo mali,ako ga ni mogel silni Beč i pola Europe.a pretil je i svetu,kaj bi mi,neg šutiti ko zaliveni,a i naše frajlice,kak već jesu ženske,mam su počele uzdisati ko lude za tim kaj se držal furt za trbuh,pa su si valjda mislile da je to jako in,a kako su i haljine dobile u to vreme 19 stoljeća drugu formu,tak da su im haljine bile stisnute tak da podignu pluća ,a dole da slobodno visi,su si mislile ,kaj bi se mi bunile.I tak pred samim vratima na starom mostu stoji spomenik jednoj eri koja je minula,ali nas i opet podseća da smo možda upravo zahvaljujući njemu mi dignuli glas za sebe,barem bratija Ilirci i usudili se barem jezikom suprostaviti Madjarima i Austriji.Tko bu to danas znal.
Nikam vam se ne žuri,premda s kolima znate projezditi ko nori,a stari most i Savu skoro ,osim onih upornih koji furt bežiju po nasipu,niti ne poznate,parkirajte negde prošećite se i sudarit ćete se sa zrnom povijesti svog grada,a očito je da je taj grad bio vrlo važan u svim razdobljima povijesti,jer se ne bi jen Napoleon i njegov Maršal baš tam naslikavali i tak plašili moje Trnjane,koji su osim mosta imali i skelu,ali o tom po tom.......

Oznake: Putovanja


09.04.2017., nedjelja

dio mene

Pozdravljam Topusko i svoj dio tog kraja sa do viđenja,napuštam vas za sada i vraćam se drugim nekim poslovima,vraćam se rodnom gradu,a Bog dragi neka čuva tu moju sirotinju u koju sam uložio svu svoju ljubav i livadu pretvorio u svoj mali intimni raj u kojem od silnog posla nisam poneki puta imao vremena niti kavu popiti,ali stalno mi se žurilo dalje i napred,toliko je posla,treba sve okopati ,opljeviti da mogu uživati u cvijeću koje raste,buja i cvate.
Nedugo,ćemo reći,nakon rata,dakle 1997 godine,prvi puta sam kako sam rekao i napisao posjetio taj kraj,samo Topusko nije na meni ostavilo većeg traga,jer onako još seoski uspavano,sa lošom infrastrukturom,polu srušeno,tek se počelo dizati iz ratnih strahota,što ga domaći ljudi napraviše svom kraju,za neke ideale koje ja ne mogu shvatiti nikada,pa i danas kada se podsjećam i gledam te neke slike,analogne nije mi jasno,kako možeš svoju djedovinu tako malo poštivati da joj to napraviš i kako te netko može tako gadno nagovoriti a onda nasamariti da sve porušiš.A ti tvoji djedovi su tražili spas ovdje od nekih drugih opasnih ljudi davnih davno prošlih vremena,a ta zemlja i taj kraj dali su ti povjerenje koje si izigrao.Ti tvoji pradjedovi ,ponosni ljudi bježeći da ih se ne poturči,dođoše u ovaj kraj još u 17 i 18 stoljeću,bez igdje ičega ,nastaniše se ovdje da potraže sreću i dana im je i zemlja i kakav kućerak da si slože,ali sve je to nestalo netragom radi nečijih bolesnih snova.Sramota!!!




Svidjela mi se jedna kuća na brdu povrh glavne ceste,s kojeg možeš vidjeti da li dolazi prijatelj ili neprijatelj i odlučih ostati na tom brdu,posaditi par ružica i uživati u bogatom krajoliku kojeg okružuje s jedne strane Gora Petra našeg,kojeg čuva još uvijek vila šumska a s druge na samoj granici,Bosna,sestra i kolijevka povijesti,u snažnim lancima vezana za ovaj kraj,te te moje nove susjede zbog te blizine sa granicom nazvaše od šale ili poruge ili milja čak,graničarima,što oni i jesu ustvari,jer su sinovi i unuci slavnih krajišnika.Na samoj toj lokaciji još se uvijek u službenim knjigama vodi ime Žandarmerijska postaja,pa kud ću ja nego doma,a to ti je kao prstom u pekmez,jer nisam znao di sam došao,nego je ljepota privukla moje oči i čisti gorski zrak,jutarnje rose,magle proljetne i strašan zimski snijeg,ipak sam na Kordunu.I to ne nekakva žandarmerija nego ona prava austrijska pa sam eto slučajem i opet došao doma.Preko Villacha i Beča ,ravno u taj gorski alem kamen i tu vidi čuda dio moje druge domovine po dedi pokojnome.Ne znam puno o toj postaji ni kada ni tko ni kada,nisam proučavao taj svoj dom,mogu ga tako slobodno nazvati,jer mi je bilo bitno kako sam napisao stvoriti taj dio svojim ,posaditi nešto vrta,nešto voćki i nešto grincajga da me mirisom vrate u to sve,dok sam ja doma u Zagrebu.Kopajući tako uporno i žustro,pa se moj Nikola uvijek ljutio ,da malo stanem i odahnem ,a ja nemam baš sicflajša ,kako se lepo veli i kako se doma govorilo,naišao sam na staru gredu od neke starije kuće,koja je tu bila.Poštujući zakone Boga i prirode,pa i bioenergije vratio sam je natrag i dan danas ne znam gdje je,ali neka tamo počiva i čeka me i čuva taj dio.Naišao sam negde na podatak o kraju 1918 godine,odnosno završetku Velikog rata tj.1 svjetskog rata,da je baš u tom dijelu,kao i u ostalima ,a provalama,ubijanjima Zelenog kadra,odbjeglih vojnika,koji su stvorili paravojsku,na ovom terenu dolazilo do sukoga i to nacionalnih,pa se tako spominje da su bježeći iz Bosne i Hercegovine muslimani,odnosno muhamedski zeleni kadar upravo u pravcu Gline.Topuskog i tog dijela na samoj granici,popalili,opljačkali ta sela,zajedno sa svima ostalima,pa tako i tu žandarmeriju na tom mom brdu.
Povijest je povijest i ne treba bježati od nje ,tako da ja iznosim podatke bez obzira vjeru i naciju,jer je tako i bilo.Žalosno je samo to kako ljudi brzo zaboravljaju te ratove i opet su spremni uništiti sve pred sobom za dijelić nečije šizofrenije.
Nikola moj,ovo posvećujem tebi!
Ne bojte se doći u taj kraj,ljudi jesu malo onako divlji,grezi ,rekli bi dalmoši,ali su prijateljski nastrojeni i žele vam dobrodošlicu.Da vas uvjerim u to moja Zitica,husky nosi plemički ,kako je red,predikat toga kraja,ali ću vam ga možda jednom samo šapnuti......

08.04.2017., subota

klokoč

Lud je totalka ,jesam ti rekla,ne buš ti meni na taj filozofski ni mrtva (roditeljski savjet detetu nakon mojeg pisanja)
Nemam ništa protiv niti jedne muzike ovog sveta,neku više neku manje volim,sve u datom trenutku,sve u datom osjećaju koji me obuzme,ljeto proljeće jesen ili zima,tako da mogu razbijati čaše i s Betovnom,kojeg inače obožavam,a mogu i Zvonkom Bogdanom,posebno nakon ovog zadnjeg ,jer u moje vreme osim Leposave Lukić Nacionale i još par tada narodnih pjevača u društvu su se najviše pjevale starogradske pjesme,pa se desilo da ti čaša opadne z ruke ili si slučajno u afanu diguo previše ruku polio onog pored sebe,kaj nije pristojno čoveka prati s gemom ( gemištom)pa ti i opet čaša odletila.Opalo mi je !!!
Ja čvrsto vjerujem da su vile pored nas u svim šumama,rijekama morima i da svaka ima zadaću otkriti nam dio svog svemira,dio svojeg blaga i dio svoje koprene,pod kojom se skriva od namjernika,onih dobrih ili zločestih i svaka od njih u svojem obliku žene,zmije,starca,patuljka ili drekača u tihoj ljetnoj noći pod zvijezdama kad začuješ glas iznenada sličan mački i djetetu koje plače,onaj vrištav ton,ali toliko primamljiv kao onaj što su ga sirene pjevale Odiseju,tako da te malo strese,ali ti nije neugodan niti je ustvari stran,pruža ti utočište od svih briga i samo udahneš taj zrak zajedno s tim zvukom i letiš.....samo letiš......koliko i bolan toliko i sladak.....
Napisati roman ili meksičku sapunicu u kojima neki Alvarez u usko pripijenim trapericama iz kojih mu se očituje muškost zavodi neku sirotu Rozu Salvahe ,koja je pogotovo u prednjem plućnom dijelu baš taj tren propupala i nije tako laka stvar čak i za one koji to mogu i koji imaju u glavi više erosa nego ja.Ja sam pak otišel fest u stranu,tak da kak se veli, zvonim na krivu,pa umjesto da prelistavam porniće,ja maštam o vilama,njihovom plesu u noći punog mjeseca pod zvijezdama.Istim onim vilama koje čuvaju našu starinu,naše gradove koji se tada pretvaraju u razigrane momke sve do rane zore.
Uvijek u tim nekim noćima,a posebno tim mojim kordunaškim,kad je toliki mir i tolika tišina da čak ne mogu niti zaspati,jer mi ipak fali serenada grada i njegova pritajena buka u mojoj sobi,poželim se obući,istrčati van na rosu da ih uhvatim na djelu pa da i ja zaplešem s njima zajedno onako dječački ludo kao nekad..........


Klokoč
Nije ti jasno odakle taj zvuk dolazi ali ti ga čuješ i klokoće i klokoće negde oko tebe dok se ti zbunjola okrećeš i tražiš,a to je taj mali potok čiji se mali valovi igraju,preskaču jedan preko drugoga i koji su i dalli ime tom otmjenom starcu dobro skrivenom u gustoj šumi i vidiš ga tek kad se popneš na proplanak.Ondje ti se pokaže u svoj svojoj veličini i ljepoti,njegovi zidi isto tako klokoću u ritmu potoka i pričaju priču o slavnim ratnicima,ljubavnicima snažnim dečkima na prvoj crti obrane svijeta.
Kodeks poštovanja između carevina postojao je od pamtivijeka,ma koliko god ratovali,poštujući čak i točnu uru bitke i sukoba.
Stoji taj grad tamo od nekih davnih vremena 13 stoljeća,mada uvijek neki podaci ukazuju pravo ili krivo,spore o genetici,heraldici postojanju i samom bitku.Gospodarili su tamo njime ,brižno i pažljivo kao prema ocu trgovci Vojkovići,koji se kasnije pokondiriše i preuzeše uz svoje slavno ime i ono germansko Vojjkfy,ali predikat svog sijela nikad nisu dali nikome, od Klokoča.Obogatiše se,odoše u svijet,kupiše ono silu imanja na svim stranama,toliko su uzeli maha,ali mislim da svoje krvi nikad prodali nisu.Nekako je najljepše sjećanje na te kordunaše dala Marija Jurić Zagorka i pružila ženama svijeta istu mogućnost da se sve one zaljube u hrabrog diva Sinišu,koji brani svoju ljubav do kraja i samom krvlju,onom čvrstom kordunaškom,jakom i silnom.Takav je i Klokoč grad,čvrst i silan,a opet te nježno zove da se vratiš svojim klokotanjem.
Kraj potoka ,bistre vode ,šuma zelena,nevesela,zabrinuta,sjedi djevojka.......

07.04.2017., petak

perna

Definitivno sam odlučio na svekoliku radost i veselje ostati još malo na Kordunu,jer sam ipak za taj kraj jako vezan. Uz moje osobne simpatije ,skoro pa najljepše razdoblje života sam proveo upravo ovde,premda me nekako taj isti Kordun,barem ja mislim ,koštao lijepog i otmjenog hoda ,koji mi je urođen. Sami naslov trebao bi glasati,kako si sjebati nogu,a ne ispasti Indica Jones!Ili tko previše čita,otpala mu kita . Sad sam prost i premda mi je taj vrući dan ostao zaista u lijepom druženju i sjećanju,ipak sam kasnije platio cijenu koju eto nakon tri godine i dan danas bolujem.Ovo je sad redaljka mog kukanja i žalopojki,tako da me netko može zaposliti kao službenu narikaču,ako mu zatreba!
Vrući je dan,rano i opet popijena kava,sunce prži,ja pljugam na terasi,kad velim ja svom jaranu,skoro pa po krvi,ajmo mi potražiti taj vražji grad koji tražim već stoljećima,znam da sam čital o njemu ,ali je fakat vreme da nakon 20 godina to i nađem.I tako obučem ja šiplhozice,kratku majicu,uparadim se ko da ću na misu i krenemo mi polako cestom,dok ptičice pjevaju,cvijeće je u cvatu,proljeće u svom punom zamahu. Ja sav razdragan,jer sam nagovorio svog brata da se gene konačno odozdoma i tako maštam o toj ,kažu,najvećoj fotifikaciji Europe.Zadnjoj crti obrane,prije nego netko od stranih zavojevača ugrozi tekovine naše preslavne carevine austrijske,pa čak i Londonere i Francuzere,jer proći Beč,značilo bi da pada Europa i da bi se kraljevi i kraljice jako ušvicali ( oznojili) u svojim ložnicama. Nikada svoje riječi i stava nismo imali za sebe,ali smo strance uporno branili,pri tom izlažući svoja tijela mecima ili topovskim kuglama,braneći svoje,ali više misleći na druge i ta nam se povijest i ponašanje stalno vraća kao bumerang. I nikako da dođemo sebi i da se pobrinemo za svoje i za sami sebe.Hoćemo mene za predcednika!!


Došavši na kraj sela,udri starom kaldrmom,nađem se pred ogradom,kuda sada mili bože,pa nemrem sad ljude buditi u to gluho doba jutra,rano jutro pola 10,ali nema druge,traži gđu Nadu.Otvara Nada,viče s balkona,samo napred,dobrodošli.Ljubazan kao i uvijek kažem,oprostite draga gospođo,negdje tu se nalazi stari grad Perna,ali nisam siguran i ne mogu ga naći,kad odgovara meni ta zaista draga gospođa,ma nema problema,samo vi prođite kroz naše dvorište i eto ga tamo poslije potoka u šumi,ugledat ćete ruševine.
Prođem ja starom livadom,pazeći da ne ugazim u kakvu prijateljicu od koje su kožne cipele i slični asesoris najbolje,hrabro kao Mara preskočim potočić,samo nisam digao suknjicu kao dotična na Savi,jer sam ipak dečko i imam hlačice i nađem se u svijetu proljeća koje je počelo zaogrtati i nježno grliti šume koje skrivaju taj vrijedan dragulj naše baštine.O gradu neću puno ići u neke detalje,osim da je ruševan,devastiran,jer se mora kuća sazidati nova za neke nove ljude,tako da stoje samo zidi nad provalijom još od 13 stoljeća,točnije od 1225.god kada postaje slobodnom kraljevskim gradom ,a ulogu je odigrao najveću za vrijeme , a nakon bitke na Mohaču, štiteći starog prijatelja Cetin-gradinu, a isto tako i za napada Osmanskog carstva na ove krajeve ,jer je po tadanjoj topografiji i položaju,kao i Petrinja spadao u najjužnije dijelove granice kraljevine Slavonije prema Hrvatskoj.
Popeti se gore lako, jer se držiš za slabašne grančice,a kako natrag,jer te iste grančice vise prema dole ,pa lijevo,desno i konačno eto kraja puta.Pogledam još jednom gore,da li mi se na tren to učinio kakav ratnik,ili se to sunce ,magla i šuma igraju sjenama?
Slobodno probudite Nadu i njenog muža,oni će vam uz kavu i toplu dobrodošlicu ispričati sve što oni znaju o ovom gradu.Ili samo naprosto dođite u Topusko i otkrijte važnost tog Korduna kroz te stare gradine tijesno sljubljene uz Bosnu i zajedničku storiju.

topusko

Nekako sam uz pjesmu Lepe Brene i ej Perice ,moja merice,i crno vino proživio te ratne dane,pa se odlučih jednog dana ,kao i uvijek ,meni je dosadno doma,ajmo nekamo moj Nikola na izletić.Popio litru i pol kave da me održi budnime cijeli dan,jer nikad ne znaš di ćeš završiti ili da li će biti koja mehana da se kahva popije ili da se nešto zamezi onako lagano s ćeifom.Nekako sam imao već plan u glavi,ali kako to sprovesti,a nije bilo neta da ti pomogne,nego samo karta ceste,da odem do Topuskog. Samo gdje se to nalazi,pretpostavljao sam ovako pismen i obrazovan u Bosni,a možda čak i u Srbiji. Zbogom majko,zbogom oče! Malo me bilo iskreno frka,kako ću sa zagrebačkom registracijom,ali kažem ja sebi ljudi smo, dogovorit ćemo se .Kad tamo pogledam ja na tu kartu svijeta i Hrvata,Topusko je naše,nije niti daleko,pa idemo na put.
Prešavši Kupu,tada još preko pontonskog mosta,koji se opasno drmao,niti pola vure vožnje od metropolis našeg,našao sam se u pjesmi drugog Perice onoga koji ima jako lepo uređeni grob na gradskom groblju Mirogoj,Preradovića.....Bože mili,kud sam zašo......Pustoš i tama,ruševine,pusta cesto na toj cesti.Idu suze na oči,radio svira po običaju neku klasiku da mom Nikoli uništava živce,a mi polako ali sigurno napredujemo prema Kordunu,onom istom Kordunu kojeg je ( nemojte ponoriti,lupati glavom o zid,sterati mene nekam kam nije pristojno napisati) digla naša Mare austrijska da brani djedove i bake naše,naša pokoljenja i koljena,tu staru Vojnu Krajinu.Kordunaši kao i Ličani tvrdi ljudi,karakterni,samo su bili malo popizdili neko vreme,ali imaju oni u sebi junački ponos,još od onih dana Cetina,Vojkovića, od kojih je jedan bio gadan ševac,pa je onako kordunaški oplođivao starije bogate plemkinje, te su mu one uredno plaćale zadovoljstvo,a on sebi i nama sagradio najljepšu palaču u Zagrebu,pa ti reci da svet nije mali.......
Prekrasni predjeli sa pogledima,bogato zelenilo,a nad njima svima bdije duh Petra Svačića s Petrove gore.Danas sam na Perima Pericama i Petrima,mada je možda ovaj tekst prerano,jer bi trebal pričekati 6 mjesec pa da ga otipkam.
Čitav taj kraj obiluje poviješću,kažu povjesničari najvećim fortifikacijama Europe,a di neće,kad smo ih furt morali braniti,da oni mogu laditi na naš račun testise i filozofirati.Pa je Mažuranić i lepo rekel,da im ga stavi,ali nemreš ti gluhom staviti,“ predziđe kršćanstva “,ali nema veze za Engleze.


Topusko
Ili kako ga lokalci zovu i Topovsko,još od rimske postaje,Ad fines,di su ovi namakali svoja nauljena isklesana tijela na toplim prirodnim izvorima,pa sve do banice naše,ovaj puta Jelačićke,gđe je ova utapala sifilis, vjerojatno dobiven od prvog crnog sluge u ovim našim vodama,,a očito je da sluga nije samo služil čaj i laganu okrepu,nego banicu pošteno servisiral,dok se onaj jadnik tukel s neprijateljem ,jer logika ,kaj ne,da je Banus von Jelachich imao gonoreju,ne bi prešao Dravu i danas ne bi jeli Jelačić šnite,jer ne bi imal vremena za to,nego bi i on ležal negde u isparavanjima.Ovak je taj kraj osim spomenutog zagrebačkog ljubavnika furt imal i banicu da se natapa,pa je ostal i bazen u prirodi gdje tvrde da se ona baš tamo kupala ko od majke i oca......
Nemojte sad misliti da je tamo razvrat i raskalašenost samo,da je Bog dragi okrenul leđa i dozvolio Sodomu i Gomoru,mada se tako čini,jer je svoju prvu službu tamo imao i danas jako i prečesto spominjani Stepinac,ali pogle vraga,tam se zaljubil i imao svoju jedinu i prvu ljubav,a kasnije je to jen Matko,a ne Perica zabilježil da nas podseća na to.
Toliko je skupljeno događaja,puteštestvija kroz to područje,toliko lokalnih cesta ,traženja,povijesti,kamenja,voda,potoka ostalo u meni da ih je teško opisati nakon 20 i nešto godina od prvog tog mog susreta s tim dijelom domovine,a ja ih se danas i teško sjetim.
Na samom tom ulazu u centar tog malog mjesta stoji podrtina ,koju već godinama obnavljaju, starog cistercitskog samostana,koji čuva te naše vredne kordunaše i brani ulaz nepozvanom ,koji bi mogao narušiti mir i opet pokušati uznemiriti i i dignuti zlu krv.Neka se nikad više to ne dogodi nikome!
Neka ostane samo uspomena i divljenje hrabrim momcima Gvozdanskog,slavnoj obitelji Zrinskima i junačkoj obrani zemlje.....
Na Kordunu grob do groba,traži majka sina svoga.....

Oznake: Putovanja


05.04.2017., srijeda

Lika

Znate vi onu moju, Haj Lika dala devet generala,a heroja ne zna im se broja....
Nisam zaboravio Liku ,moj je pokojni deda uvek govoril da je Lika naša srce Hrvatske pa je to ostalo u meni duboko zakopano za sva vremena,jer moj je deda sve znao,vjerojatno kao i Vaš.
Opisati puteve ili epizode kojih je na toj avanturi prema moru bilo izuzetno puno,a svih njih se i setiti,zaista treba i vremena ,a koštaju svakako previše osjećaja.
Cijeli taj, danas pomalo zaboravljeni put ,odnosno našu Jozefinu prema Senju, pratila je gusta šuma,u ono vrijeme jačanja turizma 80-tih godina šoder cesta,pjev ptica i obavezno stajanje da dete,odnosno ja,povraćam, ili da se usput obavi laboratorijska pretraga mokraće,pazeći da te koja kača ne bi ugrizla za krivo mesto,koje se ne spomjine u lahkoj konverzaciji finoga društva,ako si išao obaviti nešto više, od popijene ranojutarnje kave. Naravno da su u pratnji cijele te seobe naroda, jer se nosilo ama baš sve kaj si doma našel,od posuđa,obavezne garderobe da se dete ili koja ženska ne osramoti ne zrihtana na plaži ili kakvom plesu na terasi hotela,bili i psi,pa smo svi puhali i napuhavali u autu kad bu došlo more.Prvi spas napaćenim turističkim dušama sa obaveznim gepekom na krovu,na kojem su se ponosno vijorili razni stolci stolovi,nameštaj i sve ono kaj nije stalo u auto ,a oveći kamion bi lipsao,bila je fontana posvećena našoj Jozi,jer je striček Napoleon popravljal tu cestu da se njegova uvažena žena ne dere u kočiji po lošim i tada hrvatskim putevima.No nije se samo ona derala tuda,mada nema zabilježbe da je ikad napustila rodni Beč i naseljeni Pariz da bi se provezla tuda da se podapere,nego je ova fontana upućena njezinom austrijskom rođaku Joži 2 koji se tuda i proveo. ( Joža II je sin Marije Terezije). Kako je ta naša Lika tvrda,takvi su i Ličani ,koje sam nebrojeno puta spomenuo što po junaštvu što po branjenju domovine u svim pozama na časnom austrijskom dvoru zadovoljavajući i najmanji hir Njenog Apostolskog Veličanstva Marice,takva je i klima,hladna ,pusta ,maglovita,jer na svojim leđima nosi već polako vjetrove s mora. Pa je moja pokojna baka uvijek kliktala kad smo po drugi puta stali, na Vratniku,već domak Senja grada i iz kojeg se vidi već tvrdi zid Nehaja, „ joj deca pak bu mi vetar odnesel svilenu kikljicu ( šos,suknju)“.
Ali idemo se vratiti natrag,proći konačan izlaz na asfalt u Jezeranama ,vratiti se na drumsku cestu,i stati opet kraj fontane koja vječno gleda u svojeg ljubavnika kojeg miluje samo pogledom i pruža mu vrč vode,svojeg Modruša.I ja dan danas a i onda kao dijete obično sam prvo izlazeći iz auta pozdravio upravo njega i mahnuo mu...eto mene opet...idem na moree.....


Modruš
Ma nisu bitne godine gradnje niti su bitne vojske niti su bitna imena slavnih i onih malo manje slavnih,nisu bitni niti krv,niti suze niti smijeh,ni žalost niti tuga,bitno je samo jedno,voljeti tu starinu koja svojim oronulim očima gleda na tu cestu,doziva ljude da se vrate,miluje i on svoju dragu s brda,oštro pazeći da neki suparnik ne bi došao preblizu ,jer je ona samo njegova.
Umjesto da u nedogled nabrajam sve slavno i prošlo skupa sa stoljećima ponosa i borbi,vojevanja i ratovanja,ja sam odlučio ispričati legendu kako je grad dobio ime...
Nedaleko te naše starine postoji Carevo polje,na kojem su se utaborili Turci pri rušenju i napadu na sam taj grad,porušili ga,porušili i ljude ,hrabre vojake i njihove generale i zapovjednike,ali negdje tamo ispod tih leševa zadnjim dahom digla se starica,dopuzala do napuštenog nekog topa i ispalila zadnjim svojim sapom kuglu ravno u najsvjetliji šator i tako ubila turskog cara.U znak sjećanja svaki je vojnik morao donijeti u vreći komadić turske zemlje i tamo je prosuti,pa se tako polje nazvalo i Carevim poljem.U čast hrabre i požrtvovne starice Mudruše,grad koji se do tada zvao Trojan ili Širin,dobiva ime Mudruš odnosno Modruš po kojem ga i danas znamo.
Kada idete tim putem prema moru,stanite kod fontane slikajte se ,mahnite gradu,ali i popijte bistru hladnu vodu koja tamo teče od pamtivijeka i vjerujte mi na riječ,nikada Like zaboraviti nećete i uvijek će vas nekako vratiti ta voda opet na tu staru cestu.

let iznad kukavičjeg gnijezda

Malo sam preletio ,ali takav sam ,lutalica i nikad nemam planirano kuda ću,pa kad ostanem doma,onda se uvijek vratim rodnom gradu od kojeg sam prije nekoliko desetljeća i počeo.
O Zagrebu je napisano toliko toga da mogu samo prepisivati od ostalih,ko na matematici u školi i nikad ne bih završio misao do kraja.
Sa punih 15 godina ,a možda i nekoliko dana, počeo sam se baviti poviješću,naravno od kuda krenuti nego od Zagreba u kojem sam neke godine i rođen u znaku bika,a zna se kakvi su bikovi,barem ovaj,lijep nježan i neizbježan. Prvo što mi je došlo pod ruke nejake bio je Gjurek koji je tako lepo pisal o gradu da nisam mogao,a da ne pokleknem, uzmem stari Zenit u ruke i krenem polako u ono doba iza željezne zavjese,po Gornjem gradu,da se ja osobno i u punoj snazi i volji ,ovo je kao da pišem oporuku, uvjerim o čemu on to tamo piše.
Niđe nikoga tamo,svi gledaju „ dozvolite da se obratimo“ i junačku bitku em na Neretvi rzavoj ili na Sutjesci,gdje se bore sami domaći muži,Ričard Bartonović,Jul Brinović potmognuti ženskama tipa Silve Konjščine,ta je naša nemrete reći da nije,i nitko da mrdne od doma,dok ja onako tek raspupao hodam s knjigom i fotoaparatom po gradu i slikam.Bilo je kontakta s ondašnjim organima reda i nereda,te pitanja ,poglavito pred Saborom ondašnjim,a šta ti dečko radiš?
Sve te palače,crkve stajale su sada tu uživo pred menom i kao da je baš svaka od njih čekala da ju otvorim,uđem u haustor,da mi ispriča priču. Pogle ovo,kad sam doma,samo književno,a čim se nađem negdje vani,krešem po kajkaviani sve do bola da ne bum sad moderniji u izrazu.
Prođoh ja tako,ko na bembašu,i palaču Konjskih i Kamenita vrata,namignem Dorici,malo se trgnem pred saborom,prirodoslovni zaobiđem u širokom luku,jer mi takve stvari,tipa fizika,kemija,matematika gore spomenuta nisu baž ležale na srcu i grudima ,otpjevam nekaj pred tetom Milkom,čistam da se žena uveri da imam sluha ko prva violina Paganinia i kad tamo otvorim vrata,a pred menom kao duh,a duhova se bojim,još iz vremena gledanja horora u kinu,kad sam na svakoj sceni pokrivao malene crne okice,dok je ovaj klao u ulici Brestova uspavane ljepotice i ljepotane, stoji dvorište iz vremena bajki....


Demetrova 3
Niti u jednoj palači gornjeg, pa niti donjeg grada nije se skupilo toliko poznatih imena na jednom kupu kao u ovoj ljepotici iz 18 stoljeća a prvi njeni vlasnici bili su baruni Gabrijel Collenbach i Emilija Keglević,a kasnije u 19 stoljeću Vakanović i njegovi nasljednici Egersdorfer i Fišer.Do godine 1927 palača je bila jednokatna ,a onda je nadograđen drugi kat i mansarda. Ovdje su živjeli veliki karakterni glumac Dubravko Dujšin,Ivana Fišer , slikarica i pjesnikinja Cata Dujšin- Ribar,dr.Ivan Ribar koji su ostavili svoju zbirku gradu,pa se može i razgledati i velika kazališna glumica Mira Župan koju sam ja još gledao kao meni najbolju Lauru Lenbach.
Ja sam uvijek mislio da ću postati Bruce Lee,a otišao sam na veliku žalost mog pokojnog tate u skroz druge vode........Lutajte....


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se