Dvorci, crkve i stari gradovi

10.05.2018., četvrtak

Nuštar

A sad dosta o mom autu,ajmo malo o meni.....
Svi kažu da su djeca rođena u svibnju najljepša,pa sam stoga cijeli taj maj ja u špiglu i ne mogu se nadiviti.U maju-svibnju rođeni su veliki ljudi,oštrog pogleda i sexualno nabijeni.Da ih ne redam za to bu te se morali sami malo info.Pogotovo ne smijem,a za neke nije prikladno navoditi njihove vrline,jer se dobro zna da bikovi nemaju mana.Možda malo veće rogove,ali to je naprosto hot i sexy.
Sposobni su, pametni,lijepog i ugodnog glasa,pogotovo ako ih se ne izazove,jer onda glas poprimi tonalitet ugodnog glasnog govora.Umjetnici sve redom,bilo da su ovako šarmantni ko ja,bilo da su vladari poput Tita i Marije Terezije,temperamentni poput Staljina ili samo samozatajni poput Stepinca.O Titu se sve zna,samo kaj se nije dokazalo,a kako ja ipak pratim i tu stranu povijesti onda su mnogi tog kobnog dana za naše narode oči izbili suzama,a danas to ne bi priznali sve da im muda režeš na šnite,fete,kriške ili samo sitno kosaš.Za Maricu koja je bila više nego sposoban i prosvijetljen vladar,jer smo mi bikovi uvijek ispred svoga vremena,kažu da je imala i jak sex libido,pa se žemskica trošarila na sve strane,pa u samom carskom Šenbrunu stoji,da su je našli pod konjem,ali ja u to ne verujem,jer pored naših vrlih Slavonera i Linera i konj bi se posramil,poglavito ako se sećate priče o našoj dici Trenku i njegovih vrlih 30 cm ukrudbe.U Zagrebu se trenutno održava i izložba posvećena ruskoj carici,inače Njemici,Katarini s Velikom,koja je također bila svibanjsko dete,pa se i za nju tvrdi da ju je imala cela štela sa komplet menažerijom.
Maj osim pjesama punim romantike dao je i dvije povijesne ličnosti izuzetno važne za teritorije,a kako su bikovi oduvijek bili skloni šopingu i mladenačkom izgledu te se vole lijepo odijevati kažu za njih da su i hohštapleri,ali isto tako i diktatori,samo zato jer ne trpe osobe koje nemaju ukusa u odijevanju,a to bikove jako smeta i uvijek treba biti prikladno oblečen.Tako je jedan bik odlučno rekao ne drugom biku,a onda je ovaj prvi bik ponorel i trećeg bika lepo strpal u kućni pritvor,sve zbog garderobe,a onda je ovaj treći bik rekao ne buš ti meni,kak je i red u Hrvatskom pitomom Zagorju,drugome,pa je sve skupa završilo pušketanjem na sve strane jako malo godina nakon što je drugi bik preselio na ahiret.I to su sinovi naših naroda! A po onoj staroj se bum vas tužil,ispada da su bili više po sudovima nego markirani finom robicom.Premda je onaj prvi bik bil fest neodlučan na koju će stranu prvo,pa se nesvrstao,treći je isto tako bio neodlučan,pa je pokušao spojiti ,ali nije išlo,pa smo se razišli.O drugom biku sa velikim brkovima,tipa posjetite Rusiju prije nego ona vas,ne bum puno,jer se zna da je četvrtog koji se borio lepo utamanio na primjeren način.A četvrtom biku se omaklo samo zato kaj je dal postreljati i posmicati sa planete celu carsku kuću.Pa ti sad znaj kaj je kaj nije pravo,no bikovi su svakako nježni i podatni!Peti bik odnosno ja,se polako priprema,a kad uzme skok,bute vidli!
No,svibanj na samom kraju svog postojanja,kad se poštenom i vrlom biku primiče i neki drugi horoskopski znak,zaigran i sa više lica,nas dva brata skupa ratujemo,ima i svoje crne strane,tako da u doba cvatnje i pupanja prirode,desi se teška zabuna pa se odmah okrene naglavačke,tako da se to sve skupa teško može pohvatati.Vi koji ste došli dovde sa čitanjem,vjerojatno se već hvatate za glavu i dosta je,ako mislite razbiti komp,počupati kosu,nazvati bolju polovicu da se isperete,nemojte,jer zapravo sad tek slijedi zaplet.
Bilo je to godine 903.....( to je samo zato da operem bikove od loše karme,a lepo su nam mogli dati celi maj).Izgleda da ipak to vreme cvatnje ,a poglavito pelud na sve strane izaziva teške alergije,pa smo nervozni,jer nam suziju oči,kišemo,nos nas svrbi,a znate da kad nos svrbi,onda bumo ljuti,to i deca znaju! U krasnoj Slavoniji,povijesnoj kraljevini,koja je oduvijek čuvala čast pa skoro cele kraljevine od mora do žitnice,rasao je jedan dečko,za kojeg bi čovek ruku u vatru dal,da bu mali fest pobožan,no vidi vraga,mali se odmetnul i napravio je teški kaos u cijeloj politici Hrvatske,pa je ostao zapamćen i primijećen kao jedan od onih koji nikako da sjašu s grbe ovih naših napaćenih prostora,a to se vidi i do danas,samo kaj domaći svet prednjači kako bu se više ulizal strancu,pa je onda to nekako povijesno kronološki povezano.Na maloj uzvisini iznad ceste,leži predivan dvor Nuštar,naravno kakav bi bio nego barokni,ali broji on više godina u svojim temeljima nego se vidi izvana.Naime već u 12 ili 13 stoljeću ovdje postoje benediktinski samostan,1263 godine monasterium s.Spiritus de Wolko,a po tom istom samostanu Monustar,dobilo je i naselje ime Nuštar,a nedaleko odavde bio je i utvrđeni kaštel.Naravno je da se i ovdje mijenjaju vlasnici kroz stoljeća,Gorjanski,Berzete,Daubaši i ostali,ali konačno barok gradi na ostacima samostana de Coseaux početkom 18 stoljeća.Niz arkada u prizemlju natkrite dugim balkonima na katu,privlači pažnju svakog posjetitelja.No u 19 stoljeću on biva pregrađivan i tu ustvari počinje ta priča.U tom dvoru rasao je Khuen Hedervary zloglasni Hrvatski ban.

Jačanjem nacionalnog pokreta u zemljama carevine,a bojeći se raspada carstva,austrijska kuća sa Franjom Josipom I na čelu,postavlja mađarona na bansku stolicu,a sve poslije zaključivanja hrvatsko-ugarske nagodbe,a i zbog većeg otpora Hrvata i prema kruni,a pogotovo prema mađarima,koji su silom htjeli slomiti hrvatski nacionalni interes,te isto tako u to doba počinje se javljati i ideja o zajednici južnih Slavena i to u Hrvatskoj,no svi znamo kako je to završilo 100 godina kasnije,1990-te godine.Ne mogu se nabrojati sve štete koje je ovaj ban napravio Hrvatskoj,i premda je rasao u Slavoniji u Nuštru ,gdje se na svom imanju kao dijete i privatno školovao.Razdoblje njegove 20-godišnje vladavine na banskoj časti naziva se khuenština,odnosno prikaz nasilja i samovolje Mađara i njihovih poklonika na području Hrvatske.
Neću duljiti više i ići tako daleko u povijest i razglabanje,analizu svega onoga što smo popušili usput i dali se samo tako lako.Kao da su generacije zaboravile čojstvo i junaštvo i predale se rukavicama štrikanim i heklanim.Ako idete od Vinkovaca ,preko Jarmine za Vukovar,čeka vas sada zapušteni i napušteni dvor Nuštar.
Uživajte u maju,cvijeću,buđenju prirode i ljubavi...jer su bikovi ,a i općenito,osim nekih,djeca maja i djeca cvijeća.....

Oznake: Nuštar


06.05.2018., nedjelja

Darda

Ustvari volim onaj osjećaj izgubljenosti i samoće,kad me naprosto primi panika,srce mi lupa ko ludo,skoro pa da mi se i vrti u glavi,a to me zna primiti na tim mojim lutanjima,jer ja to ne mogu zvati izletom ili putom ili nečim što je u aranžmanu diktirano,nego naprosto zalutam.Pa i čak kad idem planski toliko me zna uzbuditi neko mjesto da i opet dobijem taj osjećaj i mira i nemira u isti tren.Poseban osjećaj u momentu osjećaja samoće,a nikad nisam ustvari sam.Volim isključiti svijet oko sebe,jer onda lakše dajem sam sebi dojam i slažem retke u glavi.Poneki put naprosto nije moguće odijeliti se ,odcijepiti se od svijeta,jer te tako snažno lupe u glavu da se odmah probudiš iz sanjarenja,ali isto tako dovoljan je samo vjetrić ili neki poznato-nepoznati miris i ja se smirim u dalekim prostranstvima mozga.I sanjam!
Samo to selo već me dočekuje na svojim vratima baš onako slavonski,daleko,mirno,spokojno,udaljeno,kao da čeka na nekog dragog gosta.Pustili su konje da pasu,livade bogate travom koja u zalaz kasnog ljeta još miriši negdje tamo na proljeće.Vjetrić već pokazuje onaj miris jeseni,kiša koje slijede,onaj poznati vjetrić koji zna često zamirisati između dunja i snijega.Onaj nestvarni trenutak puta kada i zaista poželim biti sam.
Dočekuje me onako gordo,ponosno,skoro pa da mi kaže makni se,idi ili onako prosto ljudski odjebi!Toliki mu je ponos,i premda stoji kao ruševina,on se diči svojom ljepotom.Priča počinje kočijama,svilama i dolamama,turskim naredbama i gradnjom,dugačak ulazak da konji prokasaju još malo,da njihov vlasnik pucne bičem i pokaže junake i dorate svoje pred svitom što ga čeka.Muškarac!

Bijelci ili crnci bacaju grive šire se i diče,a onda ulaz......Ta nije mala stvar ovde doći ,pojaviti se ,pa oni su i sa caricom na ti i drže je na štrengu,takvi su ti Esterhazy i takav im je dvor!Bogatstvo mađarskih stepa i opojnost tokaja! Egészségére!
A ravnica ona stara slavonska!
Ja ko hajduk prvo na vrata,a onda se ipak malo smirim,pa nemreš se tako ponašati,tiho,polako,pozdravi,tak su te doma učili,a onda prošetaj!Veranda ulazna je drvena na trima jednakim arkadama ostakljena,topla,domaćinska,kao da ulaziš u bajku.Ali tu vrata,debela čvrsta,velika i drvena,sve u skladu sa hrastom i pomalo tradicijom.Dvor velik,širok,prostran,ali jednokatan,nastao poslije Turaka,kad se oslobodio prostor i moglo se slobodno disati i graditi palače,a ne više gradove.Rođen je u baroku,ali sa tada novim klasicističkim pristupom kao veza dvije kombinacije u jednu ljepotu.Jednokatan je i već pri samom pogledu na njega pokazuje neko novo doba,jer ulazi i načinom gradnje već u 19 stoljeće polako.Sve se veže u sjaj i toplinu doma,ma koliko god gospodari bili stranci i donijeli su neke nove fore,bacajući se lovom,pokazujući raskoš svijeta,a opet dali su i neku našu toplinu,pa se ta veličina samog tog ljepotana gubi i premda ga se vidi izdaleka!
No,pisati neke smislene crte,podatke o godinama i stilovima je za mene nekako ,ali moram i to,uvijek gubljenje vremena i to stalno ponavljam,jer je samo bitan onaj osobni doživljaj građevine u oku onog koji stoji upravo tu!

Mladost je mladost i ima neke svoje zakone i neke svoje možda pomalo i egzibicionističke poglede,adrenalin koji radi,vampiri koji grizu,parketi koji pucaju korakom,oronulost naspram ljepote i tu me ustvari vodi priča,koje sam se sjetio.
Napisao sam da sam prvo ili najprvo onako haharski uletio,ali sam se smirio,pogotovo kad sam shvatio da se tamo neki mladenci slikaju u vjenčanicama i odijelima,sa punom opremom, ili to je samo bila maneken reklama za nešto,ne znam niti me je briga.No,eto meni prilike za neprilike.Nisu me čuli uprkos mom nježnom glasu,jer su toliko bili koncentrirani na posao koji rade,da nisu niti primijetili kad sam ušao lopovski,pokvareno tiho,sad bute deca bežali na sve strane....hihi....
Polako sam se uvukao u unutra,štap u ruci,ja u crnom......parketi pucaju,ja polako...ne vide oni mene od prostranih stupova,a ja kao sjena prolazim,samo se čuju moje lagane cipele,moj taktni udar štapa.....Veli mlada,ljudi ovdje netko hoda......- ma ne hoda,pričinjava ti se,radni je dan,ko bi danas hodo....-daj se ti samo namjesti......
Utišao sam takt i ritmično cipela,parket i ja radimo,a štap diktira....crnina radi svoje.......a onda najednom pojavim se iza leđa mladoj mladom i kažem tiho dobaaar dan!
U 10 sekundi nakon što su svi izvrištali svoje,čak me nisu stigli poslati niti u sve kletve ,jer se valjda od straha nisu stigli,pokupili su opremu i istrčali van.....Još su stali pred dvorcem i gledali,ali ja sam se sakrio među stupove i niti glasa......
E sad ga mogu u miru u svojim mislima razgledati!
Dobrodošli u dvorac Darda!

Oznake: Darda


05.05.2018., subota

Bisag

Kada spominjemo dvorce ,gradove,kurije nekako nas sve skupa veže za Zagorje,Slavoniju,Liku,Kordun,no malo njih se osvrne i na Prigorje ,koje je isto tako važno u graditeljskom smislu za cijeli zbroj tih starina.Krenete li od Zagreba prema Varaždinu starom cestom,onom kojom sam se ja vozio dok još nije bilo cigla-gas-autoput i to bezbroj puta otkrivajući ljepote ovog kraja pa sve tamo do završetka u Međimurju,prolazite isto tako povijest i povijesna zbivanja onih velikih,ali i onih malih ljudi koji su ne samo označili ovaj kraj nego dali i veliki opus hrvatskoj povijesti,ali i hrvatskoj književnosti,jer i tu pisanu riječ nikako ne možemo niti smijemo izbaciti iz povijesnog pregleda.
Možete onaj dio gužve grada izbjeći autoputem ,ali onda se negde oko Sesveta ili Soblinca sljubite s cestom i polako krenite putem.Proći ćete stare Domjaniće u Donjoj Zelini,pa staru Zelinu sa crkvom,pa velebni barok u Kominu,pa krasnu crkvu koja će nas samo malo dalje odvesti na trag jednog ostavljenog,zapuštenog starca sjajne povijesti.Ostavljen je u polju da umire polako,sa krnjim zidima i zubom vremena,koji ga uništavaju dan po dan.Čak nema niti štapa da se podboči,nego njegove nekad sjajne cigle čekaju kraj vremena i kao da čuva kuće koje su oko njega.Prešao je on puno kilometara,vidio svašta i sada samo šuti čvrsto stisnutih zubi,ali nije ljut,nego je tužan kako su ga zaboravili,čak i rijetko netko travu pokosi oko njega,da mu samo malo olakša starački dah.
Od sjaja mladosti i radosti,do staračkih ovih dana on piše svoju povijest ljeta,zima i svih onih namjernika koji će možda zastati ovdje,pa nemojte niti vi biti tvrda srca,nego stanite,ovjekovječiti prolaz i protok ljudskog vremena.Jer ste i vi nekad bili mladi,možda i jeste još uvijek ,jer kaže ona stara da si star upravo onoliko koliko ti je duša stara,takav je i on.Mladac-starac.

Od nekako pamtivijeka stoji ovdje ,nekada okružen šancima,još jedan wasserburg,da se naravno lakše obrani od svega zla,ali i da zapanji sve one silne velikaše svojom dostojanstvenošću,jer se njime ponosiše svi oni gospodari davni i takvog ga i sagradiše.No,čovjek ko čovjek nikada vremena za ljepotu,jer su uvijek nekako sva ta vremena turbulentna ,pa ne vidi ono što je srcu drago.
Stoji on ravno uz bok svoj svojoj braći široj i daljoj,jer mu vlasnici bijahu i slavni oni koji su držali i Grebengrad,ali se redom izmijenjivali slavne ličnosti ,pa se pilo,lumpalo tugovalo i gradilo.Ta gradnja donijela je tom starcu i neke ružne stvari,jer su ga ipak nasilu probali promijeniti u dvorac,pa je sve to skupa ispalo jako nespretno,ali je on trpio sve samo dok ga ljudske ruke miluju.A sada stoji u samoći,skriva blago zidnih svojih slika,da propadaju nebrigom u kiši i vlazi,suncu što peče.
Nekako se ipak čini da su najbolji vlasnici bili ti slavni izumrli Bikszadi ,po kojima je i dobio svoje slavno ime,no i njih nestade bez muškog potomka,pa se selile stvari i razgledavalo za neke nove koji će ovdje kročiti,a poslije njih dolaze Kaštelanovići,poznata slavonska obitelj.Bio je dio i onih Zrinskih oko 1620 godine,ali znamo kako su oni završili svoj životni put.Mijenjao redom svoje vlasnike,Bradače,Zemčejeve,rastrošne Patačiće sve dok ga Draškovići, u čijem je posjedu bio, ne prodaju jednoj mađarskoj banci.
NO,vratit ću se samo malo unatrag u ono 18 stoljeće točnije 1755 godinu i veliku seljačku bunu,koja je kao i ona u 16 stoljeću opet zaprijetila i samom Zagrebu.Vijeća se na Kaptolu i na Griču,velikaši se hvataju za glavu,zar opet!!!Nismo ih uspjeli smiriti onda ,i eto nam se vraća još jedna protiv naših starih pravica.Božjakovina je pala,pao je i on i u njemu seljaci pobunjeni postaviše svoj štab,hrabro pred nosom i Zagrebu i Varaždinu,točno na negde oko pola puta!
Dogovoriše se gospoda u Zagrebu našem da najprije udare na Bisag kako bi rastjerali te čete kmetova,koji drže samu cestu prema Varaždinu,a i vlasništvo presvetlog gospona Jankovića,pa je prvo krenula konjica ,a za njome pješadija predvođena podbanom Rauchom.

-I prije nego je vojska stigla,priča Krčelić ( koji je to sve i zapisao) – plemići jednoselci iz okoline Bisaga prethodni dan krišom bijahu ušli u dvorac zarobivši poglavicu te skupine –
Zapovjednik konjice,podžupan Juraj Petković,koja se primakla tvrđavi nije znao za promjenu vlasti u Bisagu,a ni plemići jednoselci nisu znali da li su to njihovi saveznici ili novi val pobunjenika.Stoga i jedni i drugi podigoše viku i umalo da nije došlo do krvoprolića.Kada su se ipak nekako sporazumjeli uđe u dvor podžupan.No,strah ima velike oči,pa je znalo doći do pucnjave u noći,ako se slučajno koja krava primakla i zaružila – pa tako opet nam opisuje Krčelić
Posvuda je bila silna zbrka i galama i svi su mislili da je napad na dvor,pa se tom prilikom mogla vidjeti velika „srčanost“ mnogih : neki su se skrivali,neki bježali,a većina udarala u buku i viku.Konačno,kad su oni izvan dvorca opazili da se ništa ne događa,počeše pitati zbog čega se iz dvorca neprekidno daju takvi znakovi.
Poslije prvog svjetskog rata dolazi u ruke kojeg bogataša koji ga unakazuje pregradnjama i rušenjima dijelova,ali ipak u stare ruke i na stare oči bez naočala dolaze pjesme pjesnika Milana Begovića.

A ljudi ko ljudi,zapalili su ga tijekom drugog svjetskog rata i gotovo ga uništili do neprepoznatljivosti onog nekadašnjeg sjaja.Od tada on čeka ,pamti dane Jankovića u čije je vrijeme bio i najljepši i premda su mu zidine opisali veliki i slavni,kao onaj Šenoa u svom „Diogenešu,on je samo starac u nizu svih onih veličina ,danas ruševina.
Stanite u Bisagu!

Oznake: bisag


29.03.2018., četvrtak

Isus Krist komunist

Đizs Krajst Superstar
Otpevala je jedna židovska vokalna skupina na davnoj euroviziji.Kak su prošli ne sećam se,ali je pesmica sikak bila lepa.Se šikala rekli bi ,ilitiga bila je čeče.
Moja je mama počela delati pincu,a to naravno odmah znači,provjeriti amortizere na autu,napumpati gume,a tome jednako glasi : 200 jaja ( farbanje,razbijanje,kolači,punjena i s.) 15 kilof oraha,12 kg lješnjakof,10 kg šunke da se ne veli,ako nam tko dojde čestitati da nismo vernici,26 kila mladog luka,5 kg rotkvica,80 kg šećera (razne potrebe),56 vrećica pecilnog praška,16 kutija normabela,12 kutija lexaurina,87 kutija antidepresiva i općenarodna more početi.Pa ti reci da Isus nije bil komunista!Svakako superstar!
Ja ipak ,uprkos gužvama u dućanu,ko pred smak sveta,armagedon sveopći,verujem da si On to nije tak zamislil kad je hodal okolo sa palminim lišćem i mahal svenazočnima,nego je onako jednostavno zvao ljude da vjeruju u Boga,a ne u sveopću žderaču i pijaču,kako se danas to želi prikazati,jer je on siročeko bil gladan na onom križu na kojem su ga razapeli ,pa si je Dobriša to ovak zapisal :

Nedjeljom oci napune krčme,
A majke crkvene lađe,
I krste se prstima tvrdim od posla,
Da utjeha s neba im sađe.
Govori čovjek u lijepom ornatu
Ručavši ručak svoj tečni
Da će ih Isus kralj siromaha,
Povest u život vječni.
I da će med anđelima živjet,
I da će bit srećni.
Sam taj koga čekamo na sudnji dan,da ustane i presudi u samoj je hijerhiji moći drugi po redu,odmah zdesna do Boga i naravno kao njegov sin i Onaj koji je platio naše grijehe,ima tu moć i dozvolu kazne upravo na taj dan koji se čeka već stoljećima.Mene čudi da se već nije i digao prije,što su ljudi bili i jesu kadri učiniti od svijeta.Krist – Khristos po grčki pomazanik,prikazan je u svim fazama svojeg ovozemljaskog života,sa zadnjim trenom Uskrsnuća na nebo i taj prikaz mijenja se ipak kroz stoljeća,a temelji se najviše na onim prvim vremenima pojave kršćanstva,ali i kao pretskazanja „testimonia“ koja se odnose na Krista.Na oblikovanju samog Krista oslanjamo se na nekoliko stvari :
Crkvene spise – patristika
Traktati visokog srednjeg vijeka – skolastika
Meditacije svetaca – mistika
I naravno ono što crkva uz naredbe i zabrane propovijeda – dogmastika.Postoji tu još puno toga kao pučka vjerovanja i vizije vizionara.No,objasniti taj put to djelovanje,mogu samo oni čvrste vjere,koja zagovara kao i On,ljubav,bratstvo,praštanje,ali se ipak kroz vrijeme to jako izobličilo,pa se danas najčešće srećemo sa onom lažnom vjerom koja širi mržnju,licemjerstvo i primitivizam.U onim danima kad je sam Bog vidio da polako od njegove ideje se udaljava,kad je ljudski rod već dobrano zagrezao u mržnju,pohlepu,on šalje sina svoga da čovjeka pouči kako živjeti i vjerovati u Boga,kako i što činiti dobro i da objasni ljudima uopće Božji naum.No,ljudi su otišli predaleko,otgrnuli se od ideje i izdali sina božjeg,a on sam taj pristupa kao nevina žrtva kako bi otkupio grijehe svijeta.Možda je nekako i on napravio lošu stvar,ne namjerno naravno ,kad je osnovao crkvu i predao je svojim apostolima,a on sam ostaje u njoj po svome Duhu.Od zvijezde repatice,pretskazanja o Sinu božjem kojeg se čeka,kroz njegov život ,krštenja na rijeci Jordan,razapeća i konačno Uskrsnuća možemo jedino nagađati ili vjerovati napisanome,od starog do novog zavjeta,ali onu čistu vjeru i vjerovanje nosimo jedino u samom sebi.
Po svome radu,pričama i prispodobama koje je širio,kroz „neka baci kamen“pa do suza Marije Magdalene koja pere noge Kristu,ostaje pravi Poslanik na ovom svijetu ljubavi sve do onog trena kad je tim svojim riječima i djelima zaslužio carstvo nebesko.
Eto i Krist svojim djelima nije mogao probiti ljudsku zloću i zavist,licemjerje,nego su i njega izdali i porekli i to oni kojima je najviše vjerovao.Nikakve molitve po građevinama neće sprati naš grijeh,dok jedino i samo ne zagrlimo Njegovu ideju sveopćeg dobra i mira.I badava sve korizme i odricanja,kad tih odricanja smo jedino svjesni kad se treba odglumiti,a ne vjerovati čvrsto.Nikakve čokolade,alkoholi ne mogu oprati našu izdaju prema Sinu Božjem koji je naše grijehe uzeo na sebe,kako bi nama olakšao pristup onom našem posljednjem trenu dolaska kod samog Vrhovnika na zadnji čin našeg života.
Ajde da probamo prestati biti „vjernici“ i budemo samo ljudi!Jer samo čovjek ,dobar i pošten može biti i slika i prilika Onom na visinama koji odlućuje o svemu.
Sretan Uskrs

Oznake: isus krist


28.03.2018., srijeda

Uskrsnuće

Od toliko crkvi već me sve hvata panika da bum počel gledati ukriž.Da mi oči ne počneju bežati,ali nedajBože rata,mogel bi koristiti za frontalni ,ne bi mi neprijatelj pobegel.
Putovanjima uokolo,svime onime što sam vidio,imam raznih doživljaja i anegdota,pogotovo ilitiga po novome poglavito sa babama trećerednicama koje se uporno mole i ponavljaju sveusrdnu molitvu,ali i njima valjda oči bežiju u križ pa vide usput ko kaj dela i ko se kak moli,pa je uredno i opomena od istih koje su duboko zagrezle u molitvu,ko ona kaj je videla tam negde neko Ukazanje,pa sagradila vilu.Takve fine gospodje,selo –grad,skrušeno sjede,mole i onda najednom ko iz topa,što vi slikate!Tako mi se isto desilo,u crkvi u Hreljinu iznad Rijeke da je baba zaurlala na mene da sam joj zgasil električne orgulje i da ne smijem slikati.Na to sam joj ja odvratio da jesam zgasil orgulje i da sam baš zbog toga ušao u crkvu jer sam znao da bu ona baš taj čas orgijala po njima,a kaj se tiče slikanja to je druga stvar,o tome si bumo malo pospikali.Na to su one druge rekle,daj pusti čovika a ča bi ti on ugasil orgulje i pusti ga neka slika,na što se ova smirila,ali me strelila pogledom dok god nisam izašao van.Ona mene,ja nju, e to je rat!!
U zimu,u štalici rodio se sinek,lepo su došla tri kralja,donijeli su darove,ali svi skupa u toj noći,dok je zvezda repatica jedrila nebom nisu znali da bu mali kad tad upoznal i jednog Rimljana Poncija i druge ljude dobre volje,sve redom ko one babe u crkvama,koji budu tom malome došli glave.Ustvari kad ovak gledam,Ponček niš ni mogel protiv domaćih zavojevača i sličnih,jer su ga tak stisli da je moral postupiti po zakonu i malog razapeti.Ljudi ko ljudi,dobrog u lance,a zloča vlada i dalje.Silna je ta potreba ljudska za zlom,ne prepoznajući dobro,potreba za jalom,zavišću i uništavanjem svega dobrog,tako da kad se ovako gleda ,a stara je dobro poznata,narod ima upravo takvu vlast kakvu i zaslužuje i to vredi i do današnjih dana,a isprike tipa On je platio naše grehe,bojim se da na smrtnom i inom času ne bi ju palile baš jako kod Presvetlog,a teško će mnogi i proći Petricu na vratima,pa sedili svi mi skupa u crkvi danima i noćima bez da idemo doma na koricu i vodu.
Tamo na križu u bolovima u teškim ranama,na vrućini,dok je jedna majka tiho plakala,taj je tada,kažu ,33-godišnjak samo zavapio i time rekao sve do dana današnjega : „ oprosti im oče jer ne znaju što čine...“ a ostalo je Sodoma i Gomora!
Ne bih sada o tradiciji,o kićenju jelke i farbanju jaja,jer je to tak poganski da me sve jeza hvata i obleva me hladni znoj,ali kak je red i kako je to sve skupa zaživjelo onda se i ja u ovo doba godine spremam pofarbati si jaja,da bi mi doma bila za ukras i fest hercig dekoraciju na stolu uz šunku i hreneka.Sve po redu i zakonu ,da ne bi negdo rekel,pogle komunjara,nije si jaja pofarbal!! Jenput se prekrižila,tri puta pljunula u stranu protiv uroka!!!Zavrtila na peti sam zaboravil,ali si sve skupa morete zorno predočiti!!
No ipak kad se nađem na terenu,ipak se malo lecnem,što ako je stvarno i bilo to sve skupa,što ako i priče i legende i mitovi,naravno napisani ljudskom rukom,a ruka se čovjeku lako omakne i nešto nadopiše,sam ili uz instrukciju i što ako zaista taj mali u zimi rođen,premda se i o tome vodi svašta,a u proljeće umro i Uzašao ipak gleda na nas sve i sprema nam kod Boga Svevišnjega Zagovor da nas Ovaj ne pošalje u pakao,vrag pekleni,nego ipak da uživamo u Njihovom društvu,da sve bude cvjetno i šareno,a ne samo vatra!Što onda! Dobar je strah koga ima,pa se tako i ja uputim kratkom molitvom – bok,došel sam ti,kak si? Kaj ima? Kaj delaš?Buš čuval ipak sve moje?A zadnje vrijeme – čuj,uskoro Ti šaljem svoga Maxa,buš ga pazil?

Sve vjere ovog svijeta priznaju da se rodio za naše spasenje,ali isto tako sve vjere i ratuju jedna protiv druge i naravno s time i protiv njegovog nauka,ali ipak ga mole!Kaj to nije licemjerje?Pa on je rekao da se volimo,da se cijenimo i poštujemo! Ali mi smo sve izokrenuli kak se nama sviđa!
U samim počecima priče nisu niti bizantska niti zapadna ikonografija prikazivale u liturgijskom smislu ovu najvažniju kršćansku temu – Uskrsnuće,nego su to sve skupa prikazivali na drugačiji način.Bizantska ikonografija prikazivala je smrt Isusa i dizanje iz groba kao prelazak u Limb,a to se gledalo i do srednjevjekovlja,sam prelazaka u Limb Kristovim Uskrsnućem kao čin koji se automatski dogodio.Slično tome se i u zapadnim dijelovima tako prikazivalo i da se samo Uskrsnuće dogodilo smrću,pa se Kristov grob prikazuje kao građevina otvorenih vrata,u kojoj se vidi prazan sarkofag i odloženi povoji u koje je mrtvi Krist bio umotan.U helenističkom smislu ili načinu građevina je prikazana kao rotonda na stupovima sagrađena nad četvrtastom bazom,a ispred nje sjedi anđeo i taj anđeo pokazuje na prazan grob.U sirskom tipu Kristov je grob predstavljen ciborijem iz crkve u Jeruzalemu.Kroz stoljeća se povijest priče mijenja,a tek u 14 stoljeću počinje i današnji prikaz toga događaja.
Isus Krist odlazi svojem ocu na nebo : Kada to reče,bi na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak ga ote očima njihovim.Dok su očiju uprtih u nego gledali kako odlazi,odjednom stadoše kraj njih dva čovjeka i bijelu i rekoše im : Ljudi Galilejci,zašto stojite i gledate u nebo?Ovaj isti isus koje je uznesen na nebo između vas,opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo“
Mnogi vjeruju da će se vratiti i mole se tome,ali i dobar je strah koga ima,jer možda taj Isus više neće htjeti platiti naše grijehe,a puno ih je.........

Oznake: isus krist


27.03.2018., utorak

Marija Gorska Lobor

Barokijada sa začinima
Nekak ovako izgleda da su sve vredne crkve negde fest visoko i zaguljene u šumi,tak da se moraš pošteno oznojiti do njih,to dođe ko hodočašće,mada se ja uredno naslikam s kolima.Orijentacija mi nije jača strana,pa sve da su znakovi na sve strane,kao u crtiću zec 100 metara,zec 50 metara,zec 20 metara,zec zec zec,ja bi fulal i otišel upravo kontra i gledal tu crkvu,dok je ne bi zgubil s pogleda upravo sa suprotne strane.A još kad upalim u kolima gps e onda da vidiš di me taj vrag u stanju odpelati,samo da mi gad izbije lovu iz đepa,odnosno potroši gorivo,pa se tako uvijek i redovno pitam,da li je to baš zato napravljeno da se troši gorivo,jer on bira kraticu,a na kraju ispadne da ti od kuće do prvog semafora treba točno 1,5h vožnje.i to naravno u centru grada.
No,kako god bilo,isplati se poneki puta i malo se vozikati,jer lupiš čelom ravno u ljepotu.Takva jedna ljepota nalazi se u Loboru,točnije iznad njega i čuva cijeli ovaj kraj.Opasana zidom skriva malo blago arhitekture i baroknog inventara sa bogatstvom fresaka,ali zaista doslovno od davnina,pa arheologi kopaju ko ludi da otkriju čar ove crkve od stoljeća i prije 7.Pa taman kad pomisliš to je to,eto ti novi podatak i nikad na kraj.Raskopali su temelje ,podboltali ih stupovima da drže tu divotu ,ali odgovora nekog pravog još našli nisu i još se spore oko vremena postanka tog brega i te starine.Od drvene,starokršćanske u okviru nekog grada ili samostalne ona stoji čvrsto.Kao i velika većina,skoro pa možemo reći sve crkve toga kraja ,ali i Hrvatske,ona se modernizirala u baroku,pa ćemo je danas tako i gledati,mada kad se okreneš oko sebe,a unutra si u samoj crkvi,vidiš vrijeme koje je prolazilo kroz nju,a ti stojiš na miru i diviš se.

No,nekako od starta krenuti tekstom nije lako,a poglavito objasniti sve epizode nastanka ove crkve,za koju je datacija vrlo stara,ali ono što vidimo jest gotika i gotsko svetište u koje je umetnut barok,a isto tako i naziremo ostatke renesanse.Skromno svetište ukrašeno bogatim barokom koji prikazuje Mariju,sa strane su joj Jura i Lovre,a iznad nje sveto Trojstvo daje joj krunu.Crkvena dogmatika kreće od ranih prikaza Marije,bezgrešno začete,koja biva pošteđena od istočnog grijeha i svojim suzama,dobrotom i milošću zagovara svakog tko treba ufanje u Bogu.I tako je ona prikazana od stoljeća 5,točnije 431 godine.Daljnje godine čine svoje,pa iz skromnog okruženja ona ulazi bogato odjevena,bogato i prikazana,sa vjerujući,časti koja joj pripada,jer je zemlji dala sina koji je oprao sve naše grijehe.Bezgrešno začeće iako zaručnica Josipova,ona je rodila onog malo Krista koji sjedi desno do Boga,a kao prava majka,ona Isusa sina svoga drži u krilu,na razne načine prikazana i u raznim molitvama spomenuta.Osnovna je ona Zdravo Marijo.Ne zna se točno niti to crkva prikazuje kako je ona umrla,vjerojatno u snu,no,svojim porodom zadužila je svijet i čovjeka i kao takva biva uzašla u nebo i dobiva krunu.

Ne idem dalje,i ovo je put kojim često prođem zadnje vreme,malo me i iscrpi sve to skupa,no,rado se vratim ovdje,stanem u taj cinktor u taj dio intimnog dvorišta i mogu slobodno reči,a nisam baš previše pobožan ipak zavirim u sebe i u svoje grijehe.
Pomozi Majko Božja.....

Oznake: lobor


26.03.2018., ponedjeljak

Marija Taborska

Vjerojatno ste svi ili velika većina u svoje mlado doba ,a možda i kasnije poput mene čitali onu obaveznu lektiru o svinjskoj glavi,odnosno dječaku sa Sutle.I baš nekako u ovo vrijeme pred blagdane koji meni sve teže padaju,jer me uslijed svega uopće ne veseli neki poseban trenutak,kao u vrijeme mojeg zagrebačkog djetinjstva.Tad su se lepo farbala jaja,kuhala se šunka,kupovao se mladi luk,a verojatno se to isto ili slično jelo i na toj Sutli.Samo idemo malo na kontra stranu,ne baš u centar,nego malo pored,na samoj granici,a iznad mesta stoji nekako možemo slobodno reći odavnina,prvo gotička,a onda barok crkva Marija Taborska.Iznad Huma i to onog na Sutli.Gleda preko te rijeke,susjede Slovence,a da ne idemo baš u neku dalju ili dublju storiju koja je krasila i dan danas krasi,nije samo onda,naše narode i narodnosti,nekad 8 ,danas se to malo proredilo,pa smo svi republike i to zasebno,bez negdašnje federacije,a zna se da je ta Sutla ,i opet za neke,odgojila s obadvije strane bratstva i jedinstva,jednog od najvećih faca naših naroda.Pa me to odmah odvuče u onu srpsku da hrvatski kralj leži u Srbiji,a srpski u Hrvatskoj.

No,autom od Krapine,ma niti od Zagreba ne treba puno,a ja se zadnje vreme često vozikam tom stranom,amo i tamo,nije daleko,pa se isplati,možda baš u ovo vreme Uskrsa posegnuti do tamo.Na platou čeka vas prvo gotička krasotica ovih naših brega,zagorskih,zavjetna grobnica onih dobrih vladara Ratkaja, barokizirana u 17 stoljeću.Do same crkvice vodi nadvođeno stubište,sa zaista puno štengi,barokno je staro,da štiti vjernike i dobronamjernike od kiše,snijega ili žege,mada je malo teže popesti se starijoj osobi ili osobi na štapu,pa recimo ja okrenem gore ponad crkve autom i lepo se parkiram u samo dvorište.Ako želite pogledati crkvu nema problema,jedna zaista više nego fina Časna staračkim bolnim koljenima odvest će vas do gore.Izuzetno draga,od onog starog kova finih,nježnih i brižnih sestara.
No,red je da se osvrnem i na samu crkvu.U vremenu je restauracije,sondirana je,pregledana,počinje se štiti od vlage koja se navukla kroz godine i kroz klimatske uvjete,a onaj je kraj doista vlažan,jer mu rijeka daje svoju vodu,a šuma štiti to brdo.U presjeku između stare gotike iz 15 stoljeća i mrežastog svoda u poligonalnom svetištu,uzdiže se barok iz 17 stoljeća kad je kapela i proširena i naravno barokizirana ,što zbog mode,trenda,a što zbog povećanja stanovništva,pa stara kapela,možemo je slobodno nazvati i grobna nije više zadovoljavala potrebe.Uz gotiku se taj barok kao privinuo,pa je zvonik dobio baroknu kapu,a gotički ulaz vodi nas u unutrašnjost mira vrlo tankoćutne umjetnosti baroka.Na bokovima lađa lijeva je kapela iz godine 1687 koju je podigao grof Sigismund Ratkaj,dok je desni bok lađe otvoren prigradnjom druge kapele godine 1739.Postoje i freske,one divne prave starinske freske koje svjedoče o vjeri ,ali i brzini rada starih majstora,mada propadaju i brzo ih se mora zaštiti da ne nestanu u vremenu i da se sačuvaju, da druge generacije,koje možda neće crtati grafite ,nego cijeniti i možda više od nas staru umjetnost i ponositi se njome u ovim našim južno europskim prostorima,na samoj granici balkana,mogu reći da smo im nešto i vredno ostavili osim tereta našeg vremena.Prošetajte crkvom,dajte si vremena,razmislite i divite se onome što ona nudi,a onda izađite van,naslonite se na stari zidič,vjerojatno zidan kako bi se crkvica obranila od Turaka,pa spada u one crkve protuosmanskih pribježišta i pogledajte širinu rijeke,udahnite zrak,a pogled vas vuče i dalje na put,na put ka Sloveniji,ali ja tu stajem i vraćam se doma......a Vi,kako želite,provedite vrijeme ovdje ili nastavite dalje......

Oznake: hum na sutli


22.03.2018., četvrtak

Josip II

Mare nostrum Teresianum imala je hrpu dece,po staroj Habsburškoj,ako nemreš ratom,moreš svadbom,pa je tako osvajala Europu nudeći svoje kćeri i sinove ponasvud kako bi njena monarhija ojačala i kao prava majka zapovijedala je sve u 16.Neka od te dece nisu baš sretno svršila,ali je Mare bila već rahmetli,pa nije Bogu fala znala kak je ona mala tam u Parizu nastradala i ostala dekapitirana.I onda mi neko veli da su ti francuzi civiliziran narod,ko i oni preko puta Lamanša,sve rukavice,a giljotina svoje dela,da ne spominjem kolonije di su se iživljavali na sirotinji.I onda veli neko pogle kak imaju lepe gradove i dvorce,samo kaj im to sve skupa pliva u krvi do vrata i da ima malo morala u njima,a klali su se i međusobno,a tu i tamo trovali,lepo bi ova stara već odavno napustila tronček,no ne da se stara,ne da zoo vrtu da se naštela na tron.Uvijek odem predaleko pa se trebam vratiti natrag,da i Vi i ja skužimo uopće di sam krenul,a da na zabludim u raspravu o kraljevinama i carevinama,ostacima ostataka i pokvarenim jajima koji smrde po sumporu.Zaudara sve to skupa fest!
Imala je Marija i sinčeka,sad neki veliju da je bil fest spameten,a neki veliju da baš i nije,no,vladal je onak kak je znal,a da je htel stare pravice pokvariti jest,ali mu se omaklo pa je riknul.Uz majku zmaja,dečec se trebal izboriti za svoje ja i svoje pravo,pa je celi bečki dvor odzvanjal kak su imali glasnu majka-sin raspravicu.A tada još nije bilo valcera,pa se orilo,a majka je bila jako emancipirana,pa isto tako kažu da je imala glaščinu od koje su se zidovi tresli.A Joža se nije dal.
Kad smo već kod Jožeka,a neki je dan bil i svetac tog imena,uvek se setim filma Amadeus u kojem car slavnom Mozartu lepo veli,da ima preveć noti u svojoj operi,a Mozart mu vrati da koju da gene s popisa notnog da bu Čanstvu slušljivo!!Odlučite sami!!!
Poznato je isto tako da je Josip II,sin Marije Terezije i Franje Stjepana Lotarinškog,bio u Hrvata! Valjda si je išel posjetiti rodbinu,jer se zna i to povijesno,da je Marija,majka njegva bila na primanju prvo od Trenkovaca,a onda od cele ličke čete,pa se je dete išlo raspraviti o genima,pa se tako istaknuo i sa fontanicom ravno posred Like na području Modruša.Ja se uvek tam stanem kad idem na more i napijem se bistre izvor vode i uvijek redovno se uhvatim u razmišljanju hvala ti Josipe i Marijo!
Od malena je kao prvorođeni sin bio pripreman za nasljeđivanje trona,koliko god njegova vlast bial loša za Hrvatsku radi jačanja njemštine,tako je imao svoj pravi mali dvor potpuno uređen za jednog budućeg vladara i tako je bio odgajan.Strogo i vojnički! Marija Terezija uzela ga je sa 7 godina pod svoje okrilje i pazila na njega,kako bi izrastao u pravog vladara jedne velike carevine.Za odgajatelja i glavnog dvorskog majstora malog princa uzela je generala Karolyja Batthanyja u znak zahvale ugarskom plemstvu,nadzor nad učenjem povjerila je franjevcu,ocu Wegeru,koji je dječaka učio povijest,zemljopis i strane jezike,a latinski ga je učio jedan isusovac.Možda je to sve skupa utjecalo na to da je kad je postao suvladar ,a poslije smrti majke i vladar apsolutista,raspustio niz samostana,zbog strogog i bezosjećajnog odgoja niza svećenika,a kojima je Marija Terezija bez zadrške vjerovala.Samog Josipa nije volio niti dvor,niti braća niti sestre,a isto tako niti on njih,pa je bio distanciran i u svojim mislima,introvertan,jedino je volio svoju ženu Izabelu.
1745 godine nenadano umire u Tirolu u Innsbrucku njegov otac Franjo Lotarinški od moždanog udara,kapi u kazalištu,za vrijeme svadbenih svečanosti nadvojvode Leopolda Petra i Josip postaje suvladar sa svojom majkom.E tu počinje pravi rat između dva podijeljena svijeta.Josip uz tugujuću Mariju Tereziju pokušava i uvodi reforme,naravno na štetu Hrvatske,a isto tako i na štetu same carevine.Što se tiče Hrvatske ne priznaje hrvatski sabor,te se staleži počinju buniti,zajedno sa onima u Nizozemskoj.Taman kad je povukao sve svoje reforme i obećao doći u Varaždin na sabor umire.
No,tu nije kraj ove priče,jer jedan život nije samo tren,nego je puno toga u igri,a da ne odem predaleko u politiku,vraćam se više profanijim temama vezanima za cara Josipa II.
Josipa opisuju kao led hladnog,nedokučivog,okrutnog,ali i nježnog,pogotovo prema svojoj ženi princezi Izabeli,koja je bila opsjednuta pojmom smrti,pa je kad je Bečom zavladao tifus spremno sjedila uz bolesničku postelju 12-godišnje princeze Johanne,pa je pisala književno dotjerane propovijedi o smrti :
Zamijenit ću se s Johannom i umrijeti umjesto nje,a ona će ostati živa!- uzbuđeno je govorila mužu.Johanna je umrla,a Izabela ostala živa,a pod srcem je nosila drugo Josipovo dijete.No,uskoro je u Beč došla i pošast zvana boginje i naravno upala i u carski Hofburg.Nisu pomogla niti sva istraživanja onog vremena,niti nastojanja da se zaštiti od bolesti,od boginja se razboljela Marija Kristina,a poslije nje tada još malena Maria Antoaneta i naposljetku sama Izabela.Trećeg je dana bolesti prijevremeno rodila mrtvu kćer nakon 6 mjeseci trudnoće,a onda umire i ona.Josip je bio slomljen,nakon tri godine sreće uz predivnu ženu Josip gubi životnu sigurnost :
Sve sam izgubio! Voljenu ženu snova,predmet nježnosti.Nema više moje jedine prijateljice.Znate koliko sam je ljubio,snašla vas je ista nesreća kao mene.Uživite se u moj položaj!Satjeran na samo dno tuge,ne znam da li još živim.Strašna li rastanka,hoću li ga preživjeti?!Jasno da hoću,ali ću cijeli život biti nesretan.
Najsretniji sam kad sam u sobi,posve sam.Gledam sliku najdraže žene,čitam njezine zapise i primjedbe.Uvijek mi se čini da je vidim i da s njom razgovaram,obuhvati me varka....Brižno čuvam komadiće koje je dodirnula.
Više se neću ženiti,najmilija majko,jedino ako to zatražite kao dokaz moje ljubavi.Posljednji su mi dani opet bolno rastvorili stare rane.Ne mogu zatomiti suze dok pišem ove retke.Neka vam to bude dokaz koliko me tište ove zadaće!
No,kao prosvjetljeni vladar ukida samostane,poglavito isusovačke,dekret koji je potpisala i sama Marija Terezija,koja je držala do vjere,uvidjevši da slabi i da je Josipov stav i dvor jači,a i sama se uvjerivši u podastrijete dokaze o malverzacijama klera.Josip II dozvoljava javno izvršavanje luteranske i kalvinske vjere,te isto tako pravoslavne i židovske.Donio je zajedno sa majkom i neke dobre zakone,ali i mnoge na štetu carevine.Pred samu smrt skoro pa sve ih povukao i umire godine 1790.
Stoji i priča o njegovom pokopu.Naime pred vratima crkve u kojoj su pokopani svi vladari kuće Habsburg,a njegov je najskromniji,kucao je veliki meštar po tradiciji tri puta,kad je kucnuo treći put glas koji se javio iznutra bio je veseo i sretan čuvši ime stanovnika kripte.
U posjeti hrvatskim zemljama,a kako sam rekao na početku,putu prema moru i obnovljenoj cesti baš u tu svrhu,prema Senju,Njegovo apostolsko Veličanstvo car i kralj Josip II prespavao je u Karlovcu.

I kaj reći na kraju......Možda je bio samo nesretna epizoda krivo odabrane osobe za veliku ulogu s kojom se nije mogao nositi,neka nam živi Josip II!

Oznake: Josip II


21.03.2018., srijeda

Jastrebarsko

Ljubav i zloba
Ankica je imala Vronskog,Violeta Alfreda,Madam Jebemtefraj američkog oficira!Anka napustila muža i decu,Violeta kurva,Madam Leptirica ne zna se,sve nesreća do nesreće,a dečki i dalje number van ševci.No,nije sve tako kako izgleda kad se banalno gleda.I dečki su voljeli svaki na svoj način,premda je bilo i puno onih s cvijeta na cvijet,premda nije samo rezervirano za muške,i žena je bilo svakakvih!
Na jalu i zlobi smo planetarno doktorirali,bez obzira što je možda iz svega bilo i dobro,bilo i velikih djela,ali nekako se sa dobrih djelima ne držimo najbolje,lakše nam je ogovorati i zvati sve pogrdnim imenima.No,zna se od stara da je ljubav pokretač svega,pa makar bila i kurvina.
No,u pitomom krajoliku Jaske pred sam kraj svega,već kad je Dolfek pokorio Austriju,a malo je poznato da pravi Osterajher neće baš ratovati za Nijemca,jer i kod njih vlada sloga neviđena,kao i kod nas,desila se možda zadnja velika ljubavna priča i to priča koju je samo nekoliko godina dijelilo pa da može biti spojena u jedno,no u ono još vrijeme nikako se nije moglo zamisliti da ta ljubav živi punim životom,premda bilo kako bila velika.
U plejadi pisaca u Hrvata osim Šenoe,Zagorke postoji i jedan pučki rado čitan pisac,koji je isto tako mijenjao imena i sama mjesta,jer nije želio baš sve otkriti,ali isto tako je sve toliko sakrio i prikrio da i dan danas osim nekih stvari ne znamo porijeklo priče.Janko Matko,pisao je svoje storije,što životne što ljubavne na jednoj fotelji,a bilježnicu je držao na krilu.Kako je rasao u tom jaskanskom kraju,pokupio je nekoliko priča,a isto tako kako je imao poznatu zlatarnu u samom Zagrebu,onda je dolazio u doticaj s mnoštvom ljudi,koji su mu rado pričali svoje priče.
Za toliko spominjanje Erdeda usko vezanih za ovaj naša cijeli hrvatski dio,još od onog Bakača,koji čeka u zagrebačkoj katedrali na svoj red,pa do onog zadnjeg Stjepana iz Jaske,koji i jest glavni lik ove priče.
Ljubav seljanke i grofa
Sam taj naš Štefek Erded de Monyorókerék (po imanju u Mađarskoj) i de Monoszló (moslavina) bio je zadnji od svog slavnog roda,a kako se nije nikada ženio,naime je živio sa tetom,zaljubio se u jednu od svojih kmetica,u to doba već nadničarki na svojem imaju Jaska,na kojem i danas stoji stari dvor.Nju naš Matko krije pod imenom Ljuba Kraljić i kao takva ostaje zauvijek i do naših dana,premda se u novo vrijeme sve više turizam Jastrebarskog okreće toj priči pa i samu turističku ponudu počinju predstavljati u tom svjetlu,pa je naša Ljuba dobila i most,možda most kojim je išla svojoj ljubavi grofu Stjepanu Erdoedyju.
Ljuba Kraljević pravim imenom Barica Zdelar rođena je u Cvetkoviću,malom selu,i bila je seljakinja kod velemožnog gospodina,izvanredne za ono vrijeme ljepote i nije niti čudo da se puno stariji grof zaljubio u mladu lijepu težakinju.Njihova ljubav naravno nije nailazila na dobar odaziv,zbog jala,zavisti,premda je Ljuba dosta učinila za razvoj tog kraja zahvaljujuću upravo ljubovanju sa grofom.Sam naš grof Štefek bogato je darivao svoju ljubavnicu,pa je pomagao i njenoj nezahvalnog obitelji,tipa pomozi sirotu na svoju sramotu kako i jest oduvijek bilo i bit će.


vjenčati s njom i čak je bio kažnjavan na razne načine zbog toga. Jedna od kazni je po pričanju starijih bila i ta da je u svojem posjedu morao prehraniti određen broj pasa koje su vlastelini koristili za svoje potrebe.


Zanimljiv podatak dobio sam i od našeg sugrađana Siniše Lajnerta koji radi u Državnom arhivu. U pohranjenim spisima za godinu 1900. piše da je grof Stjepan Erdödy šesti po redu prema imeniku najjačih poreznih obveznika skupštinara Zagrebačke županije. Ljuba Kraljević je u biti i bila „Žrtva“ jednog vremena o kojem se u jaskanskom kraju tek u sadašnje vrijeme više priča. Razlog tome je „Zataškavan skandal“ za ondašnja vremena, a danas je to jedan događaj koji je objavom romana Janka Matka postao zanimljiv mnogim čitateljima širom Lijepe naše, a ovim bi mojim detaljnijim istraživanjem mogao postati poznata legenda na koju Jaskanci mogu itekako biti ponosni. Ljuba je bila privržena obitelji, svojem selu, kraju, običajima i domovini Hrvatskoj. Bila je ponosna kad je mogla pred „gospodom“ reći kako je iz seljačke obitelji. Iako su ju ta gospoda gledala onako ispod oka, svi su joj od reda priznavali ljepotu kojom ju je bog obdario, a često su bili i ljubomorni na nju. U prisustvu Ljube, grof Stjepan Erdödy se osjećao uzvišeno i ponosno, a riječi Janka Matka „Oni su upirali oči u lijepu neznanku s kojom je išao grof Erdödy“ mnogo govore. Autor romana riječ žrtva koristi i iz još jednog razloga. Ljubin brat Nikola oženio se Barbarom rođenom Kosoković (1886.) koja je preminula 1916. (na obiteljskoj grobnici je krivo utisnuta godina smrti 1915.) Bilo je to tri godine nakon što im se rodila kći Božica, od milja zvana Dragica (1913.-2004.). Božica je nakon smrti majke Barbare i očevog odlaska u Ameriku ostala na brizi teti Barici (Ljubi Kraljević). Ljuba se brinula o Božici koja se rodila zdrava, ali je kasnije obolila na nogu i u narednim je godinama zbog toga teže hodala i zavlačila tu bolesnu nogu. Grof Stjepan Erdödy je želio pomoći nećakinji svoje ljubavnice ne žaleći novca. Međutim njegova ljubavnica Ljuba Kraljević to nije dopuštala bojeći se možda i većih zdravstvenih posljedica pa čak i smrti svoje nećakinje. Ovaj dio životne istine saznao sam od gospođe Dragice Kosoković koja je u godinama i koja je također prepoznala Ljubu Kraljević na fotografiji. (internet)
Grof umire 1922 godine,a iza njega ostaje sve do 1958 kada umire i Ljuba velika ljubav,koja je ostala zabilježena možda kratkom crticom iz vremena,kad je takva ljubav bila upravo nemoguća.

Oznake: ljuba kraljić žrtva


16.03.2018., petak

Budinščina

Kreneš li prema Novom Marofu od Konjščine proći ćeš svašta,bilo lijevo ili desno,a na samoj cesti gleda te stara kurija godinama zapuštena,poslije onih ratnih vremena nacionalizacije i konfiskacije povijesti,sada obnovljena u privatnim rukama.Jedno je vrijeme 80-tih godinama ta starina proglašena vikendicom,umjesto da se njome ponosi,jer slavno ime krije u sebi.Ne samo slavno,nego u ona ,pa čak i ova vremena dobro i pošteno,ime onoga koji je krenuo prvi arhivirati ovu našu povijesnu prekretnicu,napravivši škrinju privilegija kraljevine.
Nemojte od silnih zavijanja starih cesta odustati ,nego stanite pogledati tu ljepoticu,kuriju Budinščina, onog slavnog protonotara iz 17 stoljeća Ivana baruna Zakmardyja de Diankovec.
Gjuro ga Szabo u svojoj knjizi hvali,pripisujući mu ,premda Mađar porijeklom,silne zasluge i ljubav prema Hrvatskoj. Ivan je podržavao Pavline,pa je obnovio i njihov samostan u Križevcima,a sam njegov posjed Dijankovec po kojem je dobio predikat nalazi se nedaleko tog malog mjesta,gradića.Isto je tako podigao i novi hrvatski samostan pavlinima u Ulimju,danas je to Slovenija i tamo je dao sagraditi crkvu i uredio je,a tamo mu je pokopana i žena.Poslije njega ženidbom kurija prelazi u ruke Horvatha,pa je mijenjala vlasnike dok u posjed nije došao veseljak,o kojem i danas po Zagorju kruže mnoge storije,pa ga isto tako spominju i kao prvog gospodina-komunistu!
Jedno je vrijeme tadašnja vlasnica kurije,nasljednica tražila kredit od 500 tisuća dinara za sanaciju teško oštećene potresom kurije,ali ju je općina Zlatar odbila s obrazloženjem da to nije kurija nego vikendica.Tako je zlatarska općina ušla u biser birokracije u Hrvata,ondašnjoj Jugoslaviji,ali niti danas se nije baš puno promijenilo u razmišljanjima.Isto tako,osim bogatstva koje je imala,redom sjajnih štukatura koje su propadale,isto se tako zbio događaj kad su maloljetnici upali u kuriju i ložili vatru povijesnim spisima izuzetne važnosti i u samu vatru bacali namještaj koji se sačuvao od davnina.Svašta je prošla ta stara dama.No,tu priči nije kraj,ako ste to pomislili.Poslije 1945 godine u kuriju su poslije samog onog velikog 2 svjetskog rata,upali seljaci,raznašujući namještaj,povijesne stare knjige,s kojima su i rit brisali,ne znajući njihovu vrednost,a isto tako nisu ih niti mogli pročitati.Tako su nestale i knjige s originalnim potpisom i samog Petra Zrinskog!!!!

No,ostavimo to sve skupa,neka povijest i vrijeme i dragi Bog sudi dalje,do konačne odluke,a ja se vraćam vlasniku gospodinu komunistu Zabavniku,koji se volio šaliti,bio veliki dobročinitelj.Sagradio je školu,općinsku zgradu i bio firmani kum svakome tko ga je pitao,pa je za prvu pričest svojoj kumčadi davao odijela i satove.Prema ljudima,iako bogat čovjek nije se ponašao kao vlastelin nego kao zaštitnik.Bio je on od one stare loze hrvatske koja se brinula o narodu svome,ponekad čak i na vlastitu štetu.
Ova je smo jedna kratka epizoda te starice na samoj cesti Zagorja,a takvih priča ima mnogo,pa zavirite u priče i čak i bajke,i otkrit ćete i taj svijet bogatstva i šarenila ljepota ovih naših kraj

Oznake: kurija budinščina


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.