Dvorci, crkve i stari gradovi

21.11.2017., utorak

Zagreb na malo

Iz drugog kuta iza flanjke i opet Zagreb - najmanje me ima upravo u rodnom gradu.Nekako uvijek mislim imam vremena,to stoji tu i tu bu stajalo,ali kad se nađem u centru svaki puta ostanem bez teksta,kako se sve brzo menja.Naprosto dućani nestaju,otvaraju se novi,ja sam zbunjen i to je moj grad.Tamo di je nekad bila knjižara Kugli u Ilici ,a kasnije Mladost,danas su Španjoleri,gradska kavana na Trgu nije više gradska nego ima ime Frank itd itd.....

Pa se ti snađi.Nekako i sve manje imam volje u centar,jer svoj grad skoro da više ne prepoznajem.A i kajkavski onaj fini naš hoch teško da ćeš čuti.Ona melodija kaja izgubila se u tvrdom govoru.Moj Zagreb ipak te imam još uvijek rad.

Oznake: Zagreb


kurija Vukasović

Ja si uvijek ovak mislim,dragi Bog ravna svime,pa tako i meni da malo svoje veličine i podraga me.Koliko sam puta ,vjerojatno vođen Njegovom rukom,sa točnim njegovim vodstvom nabasao na nešto ,što sve da sam tražio i preko satelita ne bih našao.Tako sam nabasao na još jedan biser naše arhitekture,dobro skriven,baš kao biser u školjci,u šumi,iznad ceste,pa ga se i ne vidi,a putokazna pločica je toliko malena,da dobro sakrije ovaj kutak ljepote.
Sve ima svoj kraj i svoj početak.Rodimo se kao male slatke bebe,a onda polako rastemo,sa svime onime što nam život daje.S godinama zaboravimo dječje igre,srce nam naglo odraste i otvrdne i naprosto zaboravimo na igru i radost,one male stvari koje ustvari i čine život.Zatrpani poslom i brigama,zaboravimo onu bebu u sebi i postanemo ljudi.Ostarimo vrlo brzo,posijedi nam kosa,kako kome,netko to dobro skriva farbom,ali osijedi nam i duša i srce,mada svi kažu da se stari ljudi ponašaju ko mala deca.Možda u starosti zaista vratimo se na početak unutra,a izvana ,radi mimikrije izgledamo tako kako izgledamo.Tako i ovaj biser krije „staru“ dječicu,onu kao iz filmova,kad padne mrak,oni se igraju lego kockama,lutkama,dječje se svađaju i možda bezbrižno trče tom šumom,pa zato tim krajem vozite polako noću,da zaista na tren ne ugledate bezbrižnu djecu u njihovoj igri,a i da se možda malo ne prestrašite ili pak da zauvijek ne ostanete tamo s njima i zaboravite gorčinu svakodnevice.
Danas je tamo u toj kuriji starački dom.Vrlo ugodno sakriveno mjesto,sa izuzetno dragim starcima,koji su mi odmah poželjeli dobrodošlicu,čak ponudili i kavom i dozvolili mi slikanje.Hvala Im.Za neko vrijeme to i mene čeka.Kao da je malo palo sunce u tom kraju,kao da se stišalo,da ne šteti očima te „starmale“ dječice,a opet dovoljno da ih upak ugrije.
Curiae nobilita Vukasović je danas njena oznaka,no ona ovdje stoji od davnih dana neke druge priče,bez elektrike i bez moderne.Sam posjed spominje se u 16 stoljeću kad i opet srećemo najpoznatije obitelji,koje danas naprosto vežemo jednu uz drugu,bez da ih dijelimo kao dvije.Toliko su srasli u našoj povijesti da su i naprosto postali jedno.Nad tim imanjem Stjepan Frankopan daje upravu braći Zrinskima,Nikoli,Krsti i Jurju kao i sa svim selima koja su pripadala Modrušpotočkom vlastelinstvu.
A onda nakon dugo vremena ovo imanje dobiva i svoju čuvaricu i svoj ponos,upravo ovu kuriju koju gradi u 19 stoljeću na slavnim temeljima još slavnije povijesti ovog kraja,onaj Vukasović,graditelj Lujze.Ona sjeda ovdje na tron i ukrašava cijeli taj kraj.Onako mala i skladna,kao kakva današnja đepna venera.I ona je bila mala i rasla i stasala,a onda je pomalo starila.U Wagramu umire 1809 godine sam vlasnik i ona pripadne drugima,Upravi Lujzinaske ceste sve do tamo 1873 godine.Mijenja ona svoje gazde i uvijek svakome rado raširi ruke i prigrli ga,pa čak njenim hodnicima odzvanjaju zvuci violine Zlatka Balokovića.

Danas je u svoje skute sakrila osobe starije životne dobi i brine o njima kao prava baka nad svojom djecom.


20.11.2017., ponedjeljak

Donja Švarča

Toliko još priča i povijesti skriva se u prašini arhiva,koje čekaju svoj red,a koje treba dobro prelistati da bi se sve peripetije likova i događanja i događaja još mogle rasvjetliti i tako približiti i pojasniti cjelokupnu sliku hrvatskog kretanja.Danas su neke od tih informacija i istražene,u boljim uvjetima i lakšem pristupu ,no,neke od njih još nisu do kraja rasvjetlile sve ono što bi trebalo prosuditi i dati na javnu procjenu.Ima li uopće za starinu više i smisla i volje?! Ima,reći će rijetki,a većina će samo odmahnuti rukom i reči pa to je dosadno i vrijeme je svoje pojelo.
Ja se eto ne slažem s time,jer sve guske u magli i svu stoku sitnog zuba treba detaljno navesti na trag onoga zbog čega su te nimalo pohvalne riječi i kazane i kako bi se ipak lakše prodisalo i krenulo hrabro,ponosno u novi svijet i možda zaista staviti i točku na i.No,pustimo i vremenu malo da odradi svoje pa će možda netko kad tad imati volje i želje završiti misao hrvatske historije.
A ja opet na put.Lijepi je dan,pa ono malo vremena utrošiti na neko novo saznanje i nešto naravno i naučiti.Kuda ću ,kamo ću? Pravac stari Karlovac,okružen utvrdama i starim zdanjima,premda je u nekim povijesnim razmišljanjima on sam jako mlad.
Na svojim putovanjima sreo sam drage i zanimljive ,zajedljive i opake likove,no ovaj puta javio sam se gospođi koja je rekla da stanuje u jednom starom ljepotanu iz 18 stoljeća koji pamti maršala Marmonta i sretne trenutke u davnini.Lepo su me primili,skuhala se kava i polako mi je gospodin Jakšić ispričao priču o tom dvoru.Hvala mu i naravno gospođi Jakšić na gostoprimstvu.

No,ja idem malo dalje,jer se pretpostavlja da je na tom mjestu nekada bila utvrda od čijih se ostataka gradila stara Josefina,pa čak i obližnje kuće,no temelji tog grada,možda počivaju ispod tog krasnog dvorca.
Sam taj cijeli posjed Švarča izuzetno je star i nastaje u međama vlastelinstva Steničnjaka,a navodi se da je godine 1313.Stjepan Babonić tadanji gospodar cijelog današnjeg karlovačkog kraja dao „zemlju Švarču uokolo Korane“ knezu Jurju,sinu Hozeja,zbog njegovih nekih posebnih zasluga.Juraj i njegovi nasljednici uredili su posebno lijep posjed i po kojem su kasnije uzeli i pridjev de Švarča – Švarački.Oni ovdje vladaju zasebno,a pogotovo nakon što Babonići gube svoje posjede u ovom kraju.Osvrnut ću se na godinu 1394. Kada su plemići Švarački,Andrija Severšić,sin Nikole Severšića od Švarče s ostalom braćom nasljednicima sudjelovali u uređenju susjednog posjeda Duga Resa.No,kako to uvijek biva i taj posjed cjekolupni mijenja mnoge gospodare,a poglavito kada su u susjedne posjede došli kneževi krčki,odnosno Frankopani,oni počinju i posjed Švarču svojatati kao svoju,kako bi se pripojila dubovačkom vlastelinstvu.Tako se navodi da je Stjepan Frankopan Ozaljski dao za 2000 forinti 1541 godine veliki dio posjeda švaračkog Stjepanu Gusiću i njegovom bratu.Isto tako će i dalje u povijesti biti previranja oko ovog posjeda,pa ga tako i Zrinski dubovački i ozaljski smatraju svojim dijelom.Godine 1574 Nikola I Juraj Zrinski daju neki plemićki dvor i zemlju na samoj toj Švarči Andriji Tadioloviću Senjaninu.
Petar Zrinski dosta kasnije oko godine 1660.gradi ovdje utvrđeni kaštel na švaračkom brdu,no od njega ne ostaje ništa,kako sam napisao na početku.Iz tog kaštela – utvrde Zrinski posmatraju događanja u karlovačkom vlastelinstvu.Nakon propasti Zrinskih grof Herbertstein pokušava posvojiti sve švaračke posjede,ali mu ne uspijeva.Manje posjede u tom kraju ,Gornja i Donja Švarča,uspjele su zadržati porodice Delivuk,Mihačević,Severšić,Kušević i drugi.
Kada krenete prema moru,osobito prema Rijeci ili Senju,mahnite na pozdrav staroj Švarči.

Oznake: donja švarča


19.11.2017., nedjelja

radio televizija Zagreb

Svijet voli pobjednike – otpjevala je jedna pjevačica za koju u početku nisam bio siguran što je po spolu i rodnoj pripadnosti,ali je barem nabacila ritam pa smo se svi raspjevali bez obzira što se nosi u donjem rublju.No,ti isti pobjednici nekad znaju toliko zavesti,da čovjek ode ukrivo umjesto upravo i onda gađa u ništa umisto usridu,na što i oni momci na doratima polude,a velika je čast biti pobjednik.Poneki put žalim konje što sve moraju gledati,a momci ko momci,raspojasali se i to ti je to,drži koplje,gađaj rupu,samo da nije ispod! Takva je i ta naša povijest vrla od 90-te naovamo,e moj narode,osnovna škola i nepoštivanje svega i svačega,pa nas je odvelo i dalje nego što je trebalo,a trebalo nam je biti lijepo i ugodno.Ovako nam je samo kreditno nesposobno na svim crtama i linijama obrane.A njima lijepo!! Ubi se ti učeći,oni sa osnovnom su pobjednici!
Ok,prošao je rat,ispalili smo sve što smo imali,a sad je vrijeme da se neke stvari zaborave,da se počne obrazovati,kupovati električne aute umesto dobrih starih dizelaša,a mi se vračamo na kola i konje,dok neki forsaju brzinom i to u novim mečkama i bemburama.Oslobodi ne zavedi gluposti!
Nikakve časti niti povlastica niti obraza nema u gubitku,a gubitak je gadna stvar,poglavito ako se gubi zdrav razum i dobar vid,a o glasu neću,samo smo dobili na stasu.Nekada se bogat čovek znal po trbuhu,jer je imao para za jelo,a sirotinja bila onak feš i mršava,danas je pak kontra ,kaj imaš veću anoreksiju to si faca,a debeli stop! Pogotovo nikak da oni za vuhima debeli stopiraju,a mršavi sa tankim napred.Sve se obrnulo,okrenulo ko u linđu,pa se ne zna tko koga vrti ili zavrti.Shebali smo i tko bi gori i doli i ribanje i ribarsko prigovaranje,pa čak i onog jadnog Gotovca koji je danima sedil za klavirom i udaral,što na nebu sja visoko....Sve je otišlo u opće narodnu obranu i samozaštitu,a vele da hpv napreduje snažnim korakom.To je valjda od nečeg drugoga,a ne od povijesti prodane Judinim škudima za čistu vlast,samo niti drva više nema.
Proći Hrvatskom u ono neko doba 90-tih bilo je tragično,ali pobjednike kao da to nije bilo briga,a danas ih je još manje,ali lako ćemo mi za pobjednike,kako ćemo za gubitnike,koji gube i gube i paše im....meni je to sex i to onaj najgore ili najbolje vrste Markii de Sadović!!!Uživam u boli koju mi nanose i još mi paše....Morat ću na porniće!!!Jer od nacija narodnosti i vjera nemam ništa,samo glupost curi na sve strane,a gradnja nam propada,na račun novih trgovačkih centara u kojima se divimo svemu i svačemu,a za što smo bili zakinuti za vrijeme onog odvratnog diktatora ,kojemu ime nećemo spomenuti,jer me jeza hvata na sam spomen imena.Za Trst spremni! A za trgovačke lance baš i ne,jer nekak nam fali ono osnovno škude i zlatnici i srebrnjaci,koji su ostali duboko pod povijesnom zemljom izdaje vlastitog obraza.O narodu ne bih niti da bi!!!
Prošavši ovo malo sirotinje u nadi da ću i sam nešto saznati,ostanem zaista puno puta više nego razočaran i tužan,radio svira domoljubnu ,a vani srednjevjekovni mrak kroz šajbu i iznad volana.O poštivanju onoga što ti kruha daje ne bih zaista,ali bih o tome,o poštivanju onoga što ti je kruha davalo,a ti si zaboravio i dozvolio si da te komad bačene krpice odvede dalje od nasušnje potrebe jedenja tog kruha,sjeo si na reklamu i tu ostao,duboko zakopan u crnim mislima od prvog do prvog.Pa ti odi u trgovački centar i gledaj,a Trst je ionako mrtav.Rijeka Po i nije neka nosi prljavštinu,ali su davna vremena ostala iza nas takva kakva jesu i moramo se okrenuti naprijed.Ali nikako!!!
Stante drugovi i gospodo! Sav svoj jad izbacite iz sebe,vrijeđajući druge,dok doma možda imate svašta,ali protiv toga se borite,kao Leon Glembay,ali pružiti ruku i biti pametan je najteže.Lakše je ići mažinot liniji obrane onoga što je netko prodao u uho,da bi njemu bilo lakše i bolje ili da bi sakrio svoje noge kao zmija.A sa zmijama se srećem svakodnevno,a sa budalama i glupanima i nepismenima još više,čega mi je još više strah nego opasnih guja!!Guja će pobić u gujište,a budala će se još više dugnuti na bunjište!!!Toga je mene strah!!!
Aha i za kraj ovoga moga bez slike samo pozdrav i ugodan dan!!!!Ima pisma,nema tona niti slike.......kao nekada davno rt Zagreb!!!!

18.11.2017., subota

Križ

Prigrlio se taj dio Moslavine već Zagrebu,pa se naoko čini da su se Moslavci pogospodili i hteli bi biti dio tog metropolisa,no,oni se nikad nisu dali dalje od svoje Moslavine,pa makar i mnogi od njih se rasuli po svetu.Stislo se to malo mjesto na uzvisini,kao mali orao,samo je malo prikrilo svoje perje,no,kad se nađete tamo,ustvari shvatite kako skrivaju svoje dragulje,pa se boje pinčiti da im to blago netko ne ukrade.
Prošlo je i tuda svašta i svačega kao i u ostatku Hrvatske,premda je bilo malo i pošteđeno nasilja i krvi koja se prolila po ostalim puno istaknutijim područjima,pa se ovako naizgled pričinjava,da je sve to skupa ostalo na kupu,još od onih davnih templara,koji su nedaleko odavde digli svoju znamenitost u Čazmi.
Sedim doma u tišini i sve me svrbi na sve strane mog raskošnog badi ( engleski je uvijek dobro došao u našem društvu ,da se vidi kako znaš,a i po onoj staroj koliko jezika natucaš toliko vrediš),pa si onako pritajeno mislim,Bože dragi pomozi da nekud zgibam.Upalim tv,odem na wc,popijem vode,pa krug mršavljenja po stanu,poberem veš,pogledam makinu za suđe,pa krug i red vode i wc-a,pa baci oko na tv i tako jedno sat vremena,a onda zavapim,ja negde idem,jer nemrem više zdurati ovo. ...
....“Pogle logiku,sedimo doma,vrtimo se ko na ringišpilu,ajmo nekam se provozati,vreme curi,a mi na mestu,a toliko je lepih stvari na svetu još za videti......“ – okretanje očiju,polako dizanje s kauča koji život znači i ....“pa dobro,idemo“!
Sedamo u auto,vozimo se zagrebačkim ulicama,napredujemo prema istoku grada,već eto prolazimo Šveđane,naplatne kućice su pomaknute dalje,sve se mijenja,ja kunem i prigovaram kao i uvijek,kak se sve tak brzo menja,da više niti rodnu grudu nemrem pohvatati.Starački nostalgično!!!
...“ daj pogle,prosim te lepo,pa ovde su bile krave zadnji put kad sam prošel,a danas vašar za prodaju svega i svačega,pa jebemti,jel bu nekaj ostalo i deci,da uživaju barem u travi,ak niš drugo.A viš kak sam bil blesav,mislil sam da bu uvek tak i nisam slikal,a danas je to povijest...“ – šutnja sa strane.
Luđaki noriju prema Bosni ili Srbiji,a ja jedva čekam skretanje u dobro poznati kraj,za kojeg sam eto intimno vezan već 25 godina,mada ne odem često na tu stranu.Uvijek mi je nekako drago kad se vratim.Sećanja na zimu i letnje gume,kad sam se na jednom zavoju okrenuo ko Čak Noris za 360 stupnjeva i ostao eto živ,valjda je dragi Bog rekel ovak – dečec još ni tvoje vreme,ostavljam te da se jenput setiš ovoga svega.....
Bežim kroz Ivanić,prolazim Kloštar Deanovec i skrećem prema Križu,prema Vojnom Križu kako se zvao negde do 1946 godine,a od davnima još od 16 stoljeća kada je i dobio ime,zbog plaćenika koji su se ovde naselili,a u utvrdi koja se spominje,kao „omanji kaštel“ na rubu Vojne Krajine.
No,nije samo tako lako zaobići sve,pa tako podaci spominju i župu,i to od onih nekako slavnih godina kad sve počinje u 14 stoljeću i to 1334 kada nastaje cijeli niz tih župa po hrvatskoj.Nekada su tu gazili templari,pa se spominje i neka mala crkvica njihova,koja će kasnije prerasti u baroknu čaroliju,a nosi ime slavno Svetoga Križa,po kojem je to mesto i dobilo ime.

Nećete mi možda verovati na reč,da se radi ovdje o sjajnom baroku i zaista vrednoj građevini najbolje očuvanoj još od srednjeg vijeka. U staroj je crkvi u 18 stoljeću,točnije se spominje godina 1714 izgorio glavni oltar,pa je dobio novi ukras sa drvenim skulpturama i koje se zbrajaju u jedne od najvrednijih u Hrvatskoj godine 1720,kad je i crkva i barokizirana.U samoj crkvi spominju se i diče i zlatarskim predmetima iz 18 i 19 stoljeća,pa je zaista vredno ju videti i nemojte štediti vremena niti truda a i ono malo goriva provozati se i upoznati i ovu hrvatsku Miss.....

Oznake: sveti Križ


16.11.2017., četvrtak

Gospa od Čudesa Oštarije

Ustanem ja tako sabajle,jer stari ljudi malo spavaju,pa se pribrajam u tu skupinu polako,premda sam i nekada volio u zimi provesti par dana sa hokejašima u Opatiji,a danas i sam njima pripadam,pa skuham kavu,upalim dalekovidnicu i počne politika moje kuće za taj dan.Vidim štrumfove i štrumfete,kako razglabaju o svemu i svačemu,samo kaj ja njih ništa ne kužim,to je valjda zato jer pišem i govorim kajkavski,a oni ne.U svojim tekstovima nikoga ne želim povrediti,pa se ustvari malo referiram na gluposti politike i onoga što je ona napravila od naroda i narodnosti i automnih pokrajina od nekih godina naovamo.Tako se eto gospođa obazrela na moje pisanje starom kajkavianom,da kako mi dobro ide ,a ja sam joj odgovorio : Mi u Bosni kad se rodimo,odmah počinjemo učiti kajkavski da se lako spremimo za Zagreb“ nije citat točan baš,ali tako nekako.E to je to kad ja otvorim tv rano u cik zore ko Milena iz jedne pjesme,rano jutro pola 5.
U jeku političkih borbi i pripetavanja ,tko će kome,ako ne svoj svome,a onda ćemo po šampanjcu setim se ja svoje mladosti,kad jest bilo svašta,ali smo znali da je svašta i nismo to niti gledali i premda su nam dozvolili da se kao i danas fol obratimo.Isto tako,sjećam se nekoliko filmova koji su i meni i generacijama označili živote,pa smo se oblačili,navlačili borbene stavove i jurišali na i za slobodne tekovine.Sad sigurno mislite na partizane i one druge,ali ne,noviju politiku ,a poglavito onu poslije 1945 godine ostavljam ljudima kojima je to trend trenutni i zabava,ja se vraćam puno dalje u doba slavnih vremena za opstanak jednog drugog naroda.Indijaneri prihajaju,a i kaubojneri i to ravno posred naše Like,što me je kad sam saznao jako zabrinulo,kako ćemo ove godine na more,kad su nas indijanci stisli i okupirali celi naš teritorij.Videl sam i tada jednog lika na tv,ali mi nije baš bil prikladno odjeven za tu situaciju,nego onak zrihtan za CKSKH,a ne da porazi te pofarbane tipove.U jeku najveće borbe Indijanaca i naših kaubojskih snaga,najednom iznad njih preleti avion.Pa kaj je sad?Mamaaa,tataaa.......

Pada kiša,bogami je i zahladilo,ali mene ništa ne može omesti,pa sve da se Marko Tvainović pojavi sad pored mene,ja krećem na put.Idem prema moru i premda je zima.Za one koji ne znaju preko Senja ide kratica za Rijeku,pa sam ja tim putem.Muzika u autu svira,grijanje pojačano do maximuma,vani pada kiša,romantika......U glavi zbrajam i oduzimam,brojim svaki taj sitni kilometar i onda konačno iza zavoja most ,a malo više gore na vrhu crkva,zavjetna,posvećena Marici.Stani!!!
Aoj Ličko Lešće,Otočac i Brinje ,mala moja ne zaboravi me!!!Uvijek,ali uvijek mi je to u glavi!!!!
Proširivši se kopnom i morem,kneževi Frankopani i ovdje ostavljaju svoj trag,gradeći velebnu trobrodnu crkvu krajem 15 stoljeća ,posvećenu Uznesenju Blažene Djevice Marije,koja kod samog Boga zagovara vjernike,pa postaje i čudotvorna (de Miraculis),a to potvrđuje i Papa Pio II svojom bulom,kojom obdaruje samu crkvu oprostima.Bogato darivana od strane plemstva ,ljudi i svećenstva u vrijeme krbavske biskupije postaje i katedralna.
Gotičko-renesansnu ljepoticu,ukrašenu mramorom,pale Turci godine 1521 i počinje se urušavati.U samom tom 16 stoljeću ostaci njenih ostataka opasuju se zidinama i nastaje krajiška utvrda,koja bi sprečila prelaz opasnosti preko Mrežnice.
Kako se povećavao broj vjernika,tako su Frankopani ovdje napravili krčmu sa prenočištem,pa samo mjesto zbog velikog broja dolazaka vjernika, iz Otočce mijenja ime u Oštarije – oštarija krčma,gostiona.
U 18 stoljeću gradi se nova crkva i gubi svoje značajke ranijih vremena,a u 19 stoljeću preuređenjem postaje ovo što danas vidimo kad se nađemo na tom području.
Bilo da Vas put nanese ili s namjerom dođete ovdje ,a pogotovo 15 kolovoza na blagdan Velike Gospe,otići ćete odavde puni nade i mira.Pa krenite.....

Oznake: Oštarije


15.11.2017., srijeda

Štrigova

Sečate se vi Jasne Zlokićeve? Ta je jako lepo pevala,samo kaj ju je bilo grdo za čut...“jer ja sam skitnica“!,a mene nije, pa kad se razgalamim na pol auta,a pri tome sam uvijek redi za avanturu,jer fakat nemam zicflajša ilitilga imam črve v riti ( stražnjica,gluteus max-min),onda se obično isprazni i autoput i ja lepo projurim 90 na sat,kak Niki Lauda.
Lepi je dan ,zakaj ostati doma,kad mi se cesta smiješi,zdignem rolete,eslingere ili kako god hoćete i vidim cestu punu auta,samo kaj oni ideju na posao i čekaju u redu ,živčano,pol njih na mobiteliranju,premda je to kažnjivo,a ja imam plan i rutu puta u glavi.
Sunčeko se smiješi i zove me ,kreni,jer te puno toga čeka danas,a ja ću te pratiti,da ti ne bu furt kiša kad se nekam geneš.... ( stalno,pokreneš)
Za mene ništa nije daleko,a u ovo vrijeme brzih cesta,autoputa,globalizacije brzo se stigne na mesto,samo kaj ja i mesto nemam ,a nisam baš niti siguran gdje ću završiti.Naumio sam u Međimurje.Zaista sam puno puta obilazio taj kraj,još sam starcima,ali smo obavezno išli na ručkić ili po bačvu vina u Štrigovu.Tu i tamo smo stali i nekaj pogledati,ali kako je moj pokojni tata bio strašno zaposlen,onda se obično projurilo,nekaj se pojelo,popila se kupica ,2, 3 vina i doma natrag u voljeni grad.Ali eto sada ja koristim svoje slobodne trenutke da se vratim na staze uspomena i da ponovo,ali i prvi puta pogledam ili ono što sam propustio ili ono kaj su mi slike nestale u aparatima današnjice,skip,yes cancel.Pas mater!Tako da sam ostao bez jako puno slika,izvana i iznutra,pa se moram pokoji puta i uredno uhvatiti za glavu,setiti se svetog trojstva na čelu sa glavnim urednikom.
Pa kad smo kod vina,krećem za Štrigovu,a tamo na brežuljku počiva sa točnim rasporedom stepenica,oslikana barokna crkva posvećena sv.Jeronimu.Već izvana se uočava da je ovdje uloženo puno truda,da su to gradile vredne ruke na čast i ponos kraju,a sve skupa je oslikao onaj znameniti Ranger Ivek iz Lepoglave.Taj se dečko zaista naradio po ovim našim krajevima,pa i stranjskim,onim susednim nedaleko od toga,slovenskim,ali to je sasvim druga priča i budem je jednom kak Bog zapoveda istračal,jer sam imao i opet susret sa vanzemaljcima,onim graničnim.
Na tom je mjestu nekada stajala mala kapela gotička,koju je dao sagraditi banus Fridrik Celjski 1448 godine, no ona je stradala u velikom dobro znanom potresu 1738 godine,pa ono što je ostalo od nje biva srušeno,kako bi se podigla veličanstvena barokna građevina kakvu danas vidimo.Sama gradnja te crkve završena je 1749 godine.Dr.Endži Horvat tako kaže : U otvorenoj skali boja,ovdje je naš najistaknutiji barokni majstor Ivan Ranger ostvario možda svoje najbolje djelo“.Taj je majstor,skladno povezao kvadtraturizam s figuralnim iluzionizmom.
Glavni oltar sv.Jeronima podignut je prilozima župljana 1744/45 u rokoko slogu.Ovo je možda jedan od najljepših primjera rokoko stila u Hrvatskoj,onaj pravi visoki razigrani rokoko kakvog srećemo po crkvama Europe.Nakon ukinuća samostana 1786 godine,i samostan i crkva prepušteni su propadanju,pa čak samostan dolazi u privatne ruke,pa je u njemu napravljena i garaža.

Sama je crkva jednobrodna s trolisnim svetištem,a zvonike pokrivaju barokne kape i daju toj crkvi poseban ugođaj i posebnu draž,te ona izgleda monumentalnije.Franjo Popović po prvom obilasku crkve 1756 godine ocrtava njezinu tlocrtnu osebujnost i uspoređuje ju sa crkvom Sv.Petra u Rimu:
Cujus Sanctuarium ad formam scti Petri Romani extructum est“....
Kaj čekate ,volan v ruke i u Štrigovu,a na kupu Vas osim ove krasotice čeka nekoliko iznenađenja u uskom kontaktu.

Oznake: štrigova


14.11.2017., utorak

bon vojage

Bon vojage
Toliko ugode nisam osjetio nikada niti na jednom mjestu,čak niti onda kad mi je ljepotica od 150 kg i pogledom pit bula ili američkog staforda u napadu, pokušavala izvući Maxa na granici da provjeri njegov čip,koliko u malom pitoresknom seocetu u dalekoj Istri,zvanom Batvači,gdje se smjestila crkva svete Foške.
Izlazim ja iz auta onako preplanuo,prosijed,zrihtan ko da idem na Concordia bal ,lijep,pametan i obrazovan,a kad tamo lijevo ,prezgodan muškarac ima mali šarmantan štandić sa domaćim proizvodima,sirom i slično.Zakočarim ja onako veseo i sretan,praćen njegovim dobrodošlim ugodnim pogledom i začujem jedan nježni bariton kako šapće : ZATVARAM CRKVU NE MOŽE SE VIŠE UNUTRA!!!“ Pomislim u sebi,Bože,pa zar ovdje si poslao toliko milošte i sreće,toliko srdačnosti na samom dočeku.Ja onako plaho kažem,oprostite,ali samo minutu da pogledam....Prošajba on pored mene ,kao japanska gejša,sitnim otmjenim korakom držeći ključeve sudbine u svojim rukama i nema dalje,ta on ovdje ovako nježan i bogumili čuva ovo presveto mjesto od nas purgera sa kajkavskim dijalektom da ga ne oskvrnemo svojom pokvarenom bogatom zagrebačkom manirom.Jer zna se mi u Zagrebu smo strašni,zlato nam pada sa grana i rado oskvrnjujemo sveta mjesta baš po Istri.Ono ,kamo ćemo danas,pa da,idemo u Istri napraviti sranje,pa kaj je to za dobar provod vozati se 400 km,nemamo kaj bliže.
Prekrižim ja onako sav usplahiren ruke na molitvu,skoro kleknem da ga zamolim da me ipak pusti,nato dođu neki slovenci,govorili su slovenski ,na to sam shvatio da su Slovenci i lepo se pozdrave i uljudno s njime i ravno u crkvu. Na to ja kažem,pa oprostite ,ako oni mogu pa mogu i ja na par minuta.Na to će on meni,oni su stalni gosti i njih odmah puštam!!
A ja kakav jesam navrnuo i ne dam se ...zaurlam ja onako iz sveg glasa,da se ori po cijeloj krajini,druže tito,ako si ti mogao Igmanom,mogu ja i Batvačem i navalim pored njega,pa ti zaustavljaj ako se usudiš.Vidjevši da sam strašan i opak ipak se malo primirio i čak mi je dozvolio da poslikam unutrašnjost. Hvala mu!!! Postao mi je dan danas najbolji frend na svijetu!!Bestić!!!!

Toliko sam bio sretan novim prijateljem da sam ponašanje prijavio biskupiji pulskoj itd,ali nikad od njih nisam dobio odgovor.Vjera za čovjeka!! Ostavio sam čak u lemozinu i 20 kuna ,danas bi si zbog toga ruku odrezal najrađe.Ali budem ja opet tamo,a onda ćemo moj best frend i ja još jače ljubovati!!!
IZ nekoliko glasova sam čuo da su i drugi imali isti susret bliske vrste s tim čovjekom,koji se lažno predstavlja kao župnik,a ustvari je samo čuvar ključeva i švercer koji prodaje svoje proizvode.Bezobran,bahat,ali eto crkva vjeruje takvima,pa se čovjek zapita kaj ne štima u samoj instituciji,poglavito ako ne dobiješ niti odgovor na svoju žalbu postupkom.
Samu crkvu ne može se datirati ,jer nije poznato,no,ona stoji ovdje odvajkada,pretpostavke su još od radnog srednjeg vijeka,predromanike,mada su karakteristike još i starokršćanske,vjerojatno podigunute na nekim starijim temeljima.No,samu tu baziliku ipak držimo predromaničkom.Udaljena od mjesta i kuća,možda je bila prislonjena ili u okvirima neke građevine,kao dvorska crkva,no,toliko detaljno ili tvrditi nešto čvrsto nije moguće,pa se bolje time niti ne baviti.Fošku nazivaju „arhitekturom bez arhitekture“ zbog svojeg način oblikovanja i stila,raznih veličina prozora ,ukrasa,kapitela arkade koji su nevješto napravljeni,što govori o nevještim ,odnosno priučenim klesarima,što se može očitovati da je građena na bazi neke druge crkve,kopije odnosno,koja se možda nalazila u blizini,ili je nadograđivana neka starija građevina.Baziliku su svakako zidali domaći majstori,ali je zato ukrašena sa najvrednijim zidnim slikama,koje su radili vrsni majstori izvana.Za hrvatsku povijest umjetnosti ovo je najvredniji dragulj zdinog slikarstva romanike.
.... Nekadašnji izgled crkve bitno je izmijenjen u rekonstrukciji koja je trajala od 2000. do 2004. Vraćanje bazilikalnosti crkvenoj građevini izmijenilo je u velikoj mjeri njezin vanjski volumen i obris na koje, su generacije stoljećima svikle. Za uzvrat je crkva dobila elegantnije proporcije i, što je najvažnije, ponovno je uspostavljena izvorna rasvjeta središnjeg prostora kroz prozore vrh glavnog broda. Na debelim zidanim stupovima sačuvao se dio starije pokrivne žbuke u kojoj se mogu vidjeti uparani grafiti. Razabire se crtež jedrenjaka, ptice, a najviše ima paralelnih okomitih linija u nizu: to je “evidencija” odsluženih misa ili održanih molitava. ( Branko Fučić)
Nadam se da svi koji će posjetiti ovu crkvu i ovo mjesto neće imati neugodnosti koje sam ja prošao,pa njima od srca želim Bon Voyage!

Oznake: sveta foška


12.11.2017., nedjelja

Kastav

Na Kastvu me dočekala magla.Zima je ,rano je jutro,nigdje nikoga,sve se skrilo,posakrivalo,dime se kastavski dimnjaci,miriše drvo i ugljen,tek tu i tamo proleti koja ptičica kako bi se i ona uvukla u svoje gnijezdo i nahranila mlade.
Kao da si ušao u neku bajku,u jedan dio predivne bajke koju dočarava baš ono pravo mjesto kakvo i zamišljaš za bajke,Pale sam na svijetu i grad,starigrad od pamtivijeka.Polako se penjem skalama,ulicama ,čak niti ne slikam ,samo da ne povrijedim sveti dio tog vremena u miru.Šetam u tišini.
Zašto sam ja vezan za Kvarner ,a nikakvog toplijeg kontakta,barem ne onog rodbinskog nemam,ustvari i ne mogu objasniti baš za pravo,možda zato,jer kaže moja mama da sam začet u Crikvenici,ili ta ljubav prema Rabu na kojeg sam došao sa dva mjeseca života,kad Rab nije bio ono što je danas ili je naprosto nešto treće.Možda zato jer je moja pokojna baka sa svojom mamom davno šetala tuda ,odnosno Opatijom ili su to te neke moje austrijske veze sa Kvarnerom.No u ovom trenu to nije niti bitno.Tražim nešto po Kastvu,tražim i maštu i starinu i smiraj u toj magli iza koje se onako prikriveno i stidljivo javlja i sunce i taman mi kao mi to sve govori,ostavi se fotoaparata,smiri se,šetaj i duboko udahni taj Kvarner u sebe.No,ja dokumentiram,ne mora mi biti slika za izložbu,ne patim od toga ,niti mi je to cilj,to ostavljam drugima,koji u tome vide ono pravo,ja ne,ja sam tu da zabilježim sebi ,a možda i nekome drugome trenutak vremena ili taj mali trenutak povijesti.

Stara Liburnija sa toliko puno uspomena i događanja,toliko povijesti,toliko radosti,toliko i suza,sve je to život.Usnula ljepotica koja se ogleda u moru.Takva je i ta oronula stara dama,Sv.Marija u narodu zvana „Cerkvina“ koja je slika i prilika uvezenog baroka iz Rima,a tome su krivi ili zaslužni red isusovaca koji se u 17 stoljeću ovdje nastanjuju i počinju graditi velebnu crkvu.Nije ona osim zaista veličine ništa značajnija po nekim karakteristikama,ali je krasi posva nova građevinska osnova,zapravo jedina na ovom tlu. To je dvoranska crkva s vijencem kapela u brodu,vrlo slična gradnjom i stilom crkve Il Gesu u Rimu,,pa i sam projekt nove gradnje koja kreće upravo ka Europi iz Rima,donijeli su u Kastav isusovci IZ Judenburga početkom tog 17 stoljeća,a pretpotavka jest da je već godine 1641 bila podignuta. Godine 1769 trebala je postati i župna ,no,sudbina je odredila drugačije,naime je stradala u potresu 1750 godine i tu je definitivno ostala bez onog sjaja koji joj je trebao pripasti,pa od tada i stoji takva srušena,kakvu je mi vidimo.
I pjesma za kraj...“farwell Amerika,doma gre Frane Merikan......helo siti moj,va Kastav gren sad svoj...trajnaninena......“

Oznake: kastav


11.11.2017., subota

martinje

Kako se opravdano oblokati i sve to naplatiti vjeri i crkvi,nego lepo proslaviti Martinje,koje se više slavi na kontinentu nego na moru,valjda oni na moru ne mogu popiti toliko koliko moremo mi ili im je strah da ih vetar kakav ne odnese u more onak shrvane tugom.
Na današnji dan 11-tog 11 svake se godine pobrano dozrelo grožđe iz mošta pretvara u vino,lepo ga se pretače kad je prekipelo po podrumima,a zna se da se kod pretakanja može nekaj i proliti,pogotovo ako ti se tresu ruke,pa je red da se to poliže ili popije.Bolje v želucu neg na podu.Pa se tako čovjek nenamjerno obloče, a posebno ako je skrban i šparan.A vino se iovako mora popiti da ne cikne,ako kaj i ostane za drugu godinu,onda je to već raritet,premda se kod Zagoraca,Međimuraca to nemre desiti,osim ako je čovjek škrt.
Sveti Martin je zaštitnik vina i vinara,pa se isto tako smatra da su s njim i svi radovi u polju gotovi,pa se čovek malo sedne,da se odmori od silnog posla,sijanja ,sađenja ljetine,pa sad može u miru božjem to i proslaviti kak se spada.A kad je već vino tu,pa ne bumo ga samo tako pustili na miru,jer krijepi,daje snagu i osjećaj blaženstva.Mora da je taj biskup bil fest veseli čovek,a kako je biskupovao u francuskoj onda smatram da nije potrebno dalje obrazlagati,jer se zna da je Francuska domovina vina.Ili oni samo ločeju više od nas,a zna se da su Hrvati ,ali i dame i gospodo i Hrvatice dost baždareni,pa se nosimo s ponosom u svetu na dičnom trećem mestu alkosa svih vremena,čak više od Rusa,koji fakat moreju potegnuti,što nas naravno stavlja u poziciju obrane naslova i titule,ali nekak možda malo smeta to treće mesto,treba se ipak malo prignuti i potruditi da zasjamo na zaista zasluženom 1 mestu.Ako ona baba iz Križevaca more popiti 4,08 promilčeka i još voziti kola do doma,onda ta lista i to mesto nisu u redu.Kao i uvijek nam zakidaju pravo na povlašteni status,a da ne odem u politiku.
sveti Martin pod Okićem
Martin je rođen u vinorodnoj zemlji Tokaja,a sad ako me netko pita koja je to zemlja,mam bum si moral popiti gema i to rano ujutro i to nek ide na dušu tome koji me je to pital.
Otac koji je bio rimski vojnik i mati koja to nije bila,smatrali su kršćanstvo sektom,ali je Martina malog to jako privlačilo pa se dete delo u to,čak je toliko daleko otišao da se zaredio za egzorcista,a 370 godine poslije Krista postao je biskupom.Kako je od silnog vina bio očito veseljak i društven tip,mnogi su ga hteli za svog zaštitnika tako da osim vina i vinara on štiti i vojnike i gostioničare,hotelijere,liječene alkose,guske i čak i papinsku švicarsku gardu,a tam se zna da se svaka misa mora pošteno zaliti,a i poznato je i priznato da oni tam imaju zbiljam fino, a još k tome i sveto vino,pa kak si onda čovek ne bi popil.
Isto tako pomagao je sirotinju,dok ga bogatuni nisu voljeli previše jer ih je stalno kritizirao zbog ponašanja,no ipak k tome ne verujem da je pio delanac.U srednjem vijeku bio je to sajmeni dan,pa su se tada sklapali ozbiljni ugovori i pregovori koji su se naravno uz obavezno pljuni i rukuj,zalijevali vinom,pa je mnogi doma došel mokar,kak da se taman okupal.A bilo je i razbijenih glava,mamurluka pa kak je rekel onaj pošten čovek : To mora da su oni mulci kod svete Ane točili bučkuriš umesto vina.
No,možda je manje poznato ili se zaboravilo da je današnji dan 11.11. zapravo smrtni dan,odnosno da se slave karmine,na kojima si isto tako moraš popiti i malo se maknuti od tuge,jer je sveti Martin na današnji dan položen u vječno počivalište 397 godine.
....“ Došel je došel sveti Martin,on bu ga krstil ,ja ga bum pil....Kumek moj dragi daj se ga vži,dugo nas ne bu, daj se napi......“
Živeli!

Oznake: martinje


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se