Dvorci, crkve i stari gradovi

28.04.2017., petak

malleus maleficarum

Prvi sačuvani Maleus maleficarum dolazi nam iz knjižnice obitelji Zrinski.Sami izraz malj bio je uobičajen u tadašnjoj crkvenoj literaturi koja se bavila griješnicima i nevjernicima,pa je tako primjerice inkvizitor Johann iz Frankfurta u 13 stoljeću jedno svoje djelo nazvao "Malleus iudeorum" - Malj koji ubija židove.
Ali da se vratimo na domaće brdo gdje još uvijek postoji zapisnik sa suđenja vještici - Katici Tinodi od 4 - 9 ožujka 1699 godine,a proces je vodio gradski kapetan i izaslanik Ivan Khayll.
Kata Tinodi zvana Vajdovka prvo je poricala sve navode da je vještica,ali je "napokon podvrgnuta mučenju i opetovano rastezana,ustrajavši u poricanju.Bilo je to 4 ožujka.Nastavak priznavanja dogodio se kroz dva dana a onda je Vajdovka priznala svoje grijehe.
Mučenje je potrajalo 5 sati,kako je prema zapisniku izjavila ,da joj vrag nije dao da prizna.Vještica je bila 10 godina, a u sami krug ušla je kad su je coprnice odnijele na Medvednicu,uhvativši je ispred gradske bolnice. Vragu se zapisala nakon dvije godine od tog događaja i obavezala se da će njegova biti i njegove zapovjedi izvršavati.
Pobrojala je pri tom i druge žene širom Zagreba.U Trnju je to bila žena Mihajla Komjaka,na Harmici stara udovica Juliška,na gradu Klimpačeva kći,pri Svetom Duhu žena Mateka Sigulinčića,na Krvavom mostu udovica postolara Hižeka,na Potoku Muhonka,žena mladog kovača koja stanuje na Manduševcu i koju su uveče po ljetu na Harmici uzele.Kata Tinodi je za te žene pouzdano tvrdila da su vještice,jer zajedno s njom lete po zraku,ali do te godine 1699 nisu nikome naškodile.Letjele su ,navodi,zato jer su se mazale vještičjom mašću.Prvi put,veli da joj je vrag dušu tražio,ali mu je nije dala,drugi put mu je obećala da će s njim živjeti,ali nije živjela s njim,nego je samo jedanput kod kuće sagriješio s njom kao muž sa ženom na krevetu..Onda je njezin muž bio preko Save.Veli da je višeput htio vrag s njome općiti i griješiti,ali nije pristala.
Mast se pravi od male djece ,koju uguše u kolijevci ili kidnapiraju na ulici.Po receptu,iskuhaju djecu i onda naprave mast.Sva ta priznanja nisu bila dovoljna,pa je mučena i treći put 9.ožujka 1699 godine.kada je malo korigirala svoje izjave,opovrgavši da su neke žene vještice,priznavši samo 5 godina tog zanata kojeg se davanjem svetih misa oslobodila.U isto vrijeme od 4 do 10 ožujka vršeno je mučenje i Kate Kozjak u Zagrebu,pa je ona potvrdila kako je Vajdovka zaista vještica.Veli,da je uvijek napred sedila.To također veli,da svaka imade svoga vraga i da je Vajdovka dolazila u vražjoj spodobi prijeteći,neka njikog ne iskazuje.
Sve presude završile su na lomači

Oznake: vještice


vještice s mora

Kao i u svemu tako smo kasnili i u progonu vještica za svijetom,tako da je u samoj Europi progon vještica imao svoj vrhunac od 13 do 15 stoljeća,a atmosferu najbolje oslikava pismo generala dominikanskog reda Humbertusa de Romanisa,upućeno oko 1262 godine.Osim ostalih instrukcija svojim inkvizitorima De Romanis piše : Ako se istragom ustanovi da je neki okrivljenik nevin,ne smijete se zbog toga žalostiti,nego morate hvaliti i dičiti Boga.
Srednjevjekovni statuti naših primorskih gradova često sadrže odredbe protiv vještica i čarobnjaka,no u usporedbi s kasnijim metodama inkvizicije i nisu tako strašni.Vinodolski zakonik iz godine 1288. predviđa za "tvarnicu ili čarobnjaka" novčanu kaznu od 100 libara,koja se plaća u fond vinodolskog kneza- feudalca.Ako osuđenica nema novaca za platiti onda je se kažnjava " ima se sazeći".Poljički statut iz 1440 godine vješticu osuđuje na batinjanje ,a spaljivanje slijedi tek ako ponovi djelo.Riječki statut iz 1530 godine propisuje novčanu kaznu,šibanje i trajno protjerivanje s riječkog područja, a samo ako je čarobnjaštvo urodilo sakaćenjem,gubitkom razuma ili smrću propisuje se kazna spaljivanjem.Statut otoka Krka iz 1388 godine predviđa i kaznu za samu prijetnju čarobnjaštvom. "ako bi neke žene prijetile čarolijama,neka se stave na sramotni stup.Ako se ustanovi da je neka žena uistinu čarala,neka se stavi na muku.Ako na muci prizna:neka se spali.Sudac pak nek bude uvijek razuman."Coprnice su grde stare babe,al moreju bit i mlade" veli povjesničar Samoborac Milan Lang u "Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena"Vještice dijelimo na dva dijela :
1."vješta žena" liječi,moli se,bavi se travarstvom.To su vještice koje čine i dobra djela.POmažu u ljubavnim jadima,traže nestale članove obitelji,ali može biti i zla,činiti štetu na usjevima,ometati ljubavne veze,baciti urok na ljude i stoku,kletve na neprijatelja.
2To su one prave vještice zle,krezube babe,često su to ostarjele susjede koje bacaju vradbžine.Takva ista bila je crna vještica,ne samo u liku ljudskom nego i u životinjskom,ako štriga,gavran,vrana,vuk itd itd...

Oznake: povijest


strašni dani na Griču

U ta neka sablažnjiva vremena crnog mraka slabo osvjetljenog samo svijećama,odnosno lojanicama,kada su noćni čuvari hodali po gradu i uzvikivali „ 10 je sati sve je mirno“ dovoljno je bilo da sretnu ženu na ulici,pa bila to babica koja je žurila poroditi novog zagrepčana na brdu Griču ili neka sirota bez svog doma,a da je odmah proglase vješticom,jer što ima sama žena tražiti na ulici u mrkoj noći,nego bacati uroke na poštene građane,a posebno u noći Prvog Maja,kada su vještice slobodne od svih zaštita,koje može pružiti vjera.Naime u tom danu i noći ,prenašane su kosti narodne svetice Valpurge,inače zaštitnice protiv vještičjih uroka,a kako je umrla,zle žene sa dugim nosevima i strašnim bradavicama ,mogle su raditi što su htjele,jer više nitko nije imao štititi pošten svijet,pa su tu ,upravo tu noć,jer vještice rade u mraku,da ih nitko ne vidi,uzele kao svoju i slave ju dan danas posvuda po Kleku,Belcu,Vrbniku i ostalome.

Sav onaj pobožni živalj Gornjega grada,svjedočio je više puta o zlu tih žena.Razni potresi,vatre,poplave bili su djelo tih baba,jer dragi Bog ne bi kažnjavao svoje stado samo tako,a da te babe,predane vragu,nisu upetljale svoje žilave prste i po naredbi samog Lucifera uništavale usjeve,popile svo vino i čak ubijale malu djecu,koju su kasnije za doručak i jele.
Borba s njima bila je surova,ali se one nisu dale,premda su gorjele na lomačama negdje na području Zagreba,u današnjem Tuškancu ili na današnooj Gupčevoj Zvezdi.Nije toliko bilo u pitanju niti bogatstvo,jer su i plemkinje ,mada u manjem broju bile optuživane i redovito oslobađane,jer su bile poštene i Bogu vjerne,nego je bila moć,posebno purgerica,kojom su htjele imati sve ono što je imao i viši sloj,a urođena zloba dala im je sve ovlasti na kugli zemaljskoj ,kako bi svoje pokvarene radnje pretočile u zlato.Takve je naravno trebalo spaliti,ali kako se zna nikad nije bila jedna ,nego ih je bilo više i to u samom gradu,a i tako u donjem gradu,pa su se sastajale ili kod Manduševca,tobože perući robu,a ustvari vrbujući nove cure i mlade žene.Pretakanje vode bio je znak da se radi upravo o onoj koja je imala najvišu moć skrenuti dobre duše ravno u pakao.Na što su sve bile spremne govori bezbroj podataka,naprimjer kao o onoj Dragici iz 1362 godine,koja je okrivljena pod optužbom da je neku ženu i nekog muškarca međusobno ogadila i zato je bila spaljena živa.

Iz 1475 godine dolazi nam upravo zastrašujuća priča o tim babama,a posebice o Jeli Rogačici koja pod mukama priznaje da je na zdencu „zlim korijenjem“ polijevala ženu svog rođaka Luke „da je njezin muž ne tuče i ne psuje,nego da je voli“.Bila je također optužena i za neko umorstvo,ali je umrla u zatvoru od posljedica mučenja,prije nego je kazna stigla u obliku spaljivanja.

Samo nekoliko godina kasnije,točnije 1486 god. Margareta Zebaj optužena je da je svom mužu Jurju i njegovom prijatelju Nikoli Šporaru dala popiti pauka,kako bi se obojica otrovala i umrla.
Takva su bila ta vremena,teška i opasna za život i dobro da su prošla,mada uvijek postoji sumnja,imamo li danas vještica oko nas?



Oznake: vještice


27.04.2017., četvrtak

coprnica

Nikada u ljudskoj povijesti ne smije biti zaboravljeno toliko ljudske gluposti i zlobe,osim velikih ratova i današnjice,kao u vrijeme progona vještica.Toliko jada,jala,zločestoće,patnji,suza ljudski um ne može pojmiti.Od strašnih mučilišta i sprava za mučenje koje je ljudska ruka osmislila i napravila,nema veće tragedije za ljudski rod.Koliko je sirotih žena ,pa čak i muškaraca stradalo nevino na lomači mentalnog razvoja i evolucije čovječanstva radi nečijeg ludila i frustracija,a što povezano sa nemoći,a što i samim spolnim činom.Jer zna se vrag bira svoje žrtve i mami ih za sobom u pakao.Nikad toliko dogme i teških gluposti nije napisano kao u onom Maleus Maleficarum- Malju koji ubija vještice!.Od kada je izašla ta knjiga u 15 stoljeću,a po nalogu i nagovoru pape Inocenta VIII koji je izdao bulu o progonu tih užasnih baba,samo u ratovima proliveno je toliko krvi! O pokajte se grešnici!
Primitivnost i zloba naroda naročito se ogledala u teškom iskorištavanju žena za raznorazne bludne radnje,tako da je u zagrebačkoj i kontinentalnoj Hrvatskoj došla do neslućenih razmjera,jer su plemići organizirali zabave u stilu pakla na koje su mamili svoje mlade služavke i seljanke,kako bih ih lakše silovali,a one mislile da su zaista bile u paklu i plesale sa samim Belzebubom osobno,što je i zabilježeno u kronikama,pa su zabilježeni slučajevi u Samoboru,starom gradu i dvorcu Mokrice,mada ima mnoštvo podataka o tim zbivanjima.....
Sva imena žena ne bi imalo smisla nabrajati,dovoljno sam za sebe govori podatak da je 1686 godine spaljeno 686 žena pod optužbom za vještičarenje.
Prvi den je v majušu Valpurgina je noć......


Ilitiga Istraga protiv zagrebačke vještice gradjanke Katarine Peršin
Negdje mjeseca marta 1742.uapšena bje po zagrebačkom poglavarstvu neka gradjanka Katarina udova Peršin rodjena Mudić radi vještačkih čina.Dne 5.aprila iste godine obavljalo se u ovom predmetu prvo saslušanje svjedoka pred gradskim kapetanom Nikolom Babočaj- Čehom i gradskim senatorom Josipom Behtanom.Svjedocima stavljeno je slijedeće pitanje :
Jeli svjedok pozna rečenu Katarinu Mudić ostavljenu Peršin,i jeli kaj do nje zna,ali moribiti povidati čul kaj takvoga,svedok naj valuje i poveda?
Svjedoci bili su plemić Filipović,prisežnik gradski,seljak Mihajlo Keleminčić,udova Margareta Veglin ,gradjanka,Ana Tkalčić,vrtlarica kod Jezuita i Ana Matković.Ovi iskazali su medju ostalim ovo:
Svjedok Filipović pripovijeda,da je tuženica od godine 1740 16 mjeseca i 20 dana kod njega stanovala i da je on „iz vust nje čul vnogo puti govoriti,kak se mogu mahalije iliti coprije napravljati i ščim.I najprvič govorila je pred svedokom,da dari,koje se na svadbah dele,to je to rubci i drugo platneno,ako bi takov rubec iliti dar gdo obul vu čizme,da potlam ,ako bi se svum hižom delal,ne bi mogel pridelati,va kaj bi se oblačile.Najdalje da je govorila,ako bi „gdo mogel dobiti od onoga deteta rubačicu,vu koje se rodi ( placentu) da bi šnjum veliko zlo vučiniti se moglo,i tulikajše njega sama pitala,jeli njegovo dete rubačicu imalo, i da bi je rada imalaod njega.Nadalje da je svedoku povedala,da ima dvoje moči,i da je jednu dala šlajferu zagrebačkom,kada o pamet došel je,drugu pako pri sebi imala je.Koje svedok,pital je,na kaj bi bile te moči?Odgovorila je da koj je pri sebi ima nikoga se ne boji,niti mu gospoda ne mogu nikaj“ – Svjedok pripovijeda još neke gluposti.Medju ostalim i to da „ nigdar rečena Kata Peršin nikakove velike svetke k meše hoditi ni hotela,koju svedok opominjal je,da naj hodi,ali toga vučiniti ni hotela“.


Drugi svjedok Keleminčić pripovijeda,da mu je njegova pokojna žena,koja „pred nekuliko dnevi vumerla,povedala : da k njoj rečena Peršinka po vuzmu sadašnjega leta hodila i nju ležeću prosila,da je slanine da,koja „ spričavši se da je nema,odišla je vun i rekla : nikaj to,ne buš ni sama dugo vživala.Koja čez tjeden potlam vumrla je „
Treća svjedokinja Margareta Veglin iskazuje da se je jednom zgodom sa Peršinkom posvadila,na što joj se ova zagrozila „ da bude drugoga kokota jahala“ „i taki ob noč zimlica je zjahala.Pripovijeda nadalje ,da je Peršinka jednu sliku bl,djev. Marije kroz oblok bacila,a kada ju svjedokinja zapitala,zašto to čini,odgovorila „kaj za to,nikaj ne valja“
Četvrta svjedokinja Ana Matković iskazuje da se jednom oko Miholja sa Peršinkom posvadila,na što je od zimice obolila.I „ kad bi neka varoška kmetica Kirižka zvana vračit ju išla koju spomentutu Peršinka zestala pri kipu pod Dverci,rekla joj je „Kam te vrag nese ja je ne bi ni za tri ranjška vračila“
Time je saslušanje svjedoka bilo iscrpljeno.Kako se vidi,radi se tu samo o glupim brbrljarijama ili o pukom praznovjerju.Unatoč tomu podigao je 17.aprila 1742 fiskuš grada Zagreba Ivan Koller proti Kati Mudić optužbu radi vračanja i čaranja,pošto je zaboravivši na strah pred bogom i na strogost zakona,pomoću magije raznim ljudima škodila na zdravlju,te dapače i smrt njihovu prouzročila.Da se je nadalje družila s vragom te š njim počinila razne razbludne čine.Konačno da je i poljskim usjevima vražjom umjetnošću naškodila. ( O svemu tomu nema govora u iskazima svjedoka!) Fiskuš traži za to,da se optuženica kao „ očivesta coprnica“najprije stavlja na muke,kako bi možda otkrila svoje drugarice,a zatim da se odsudi na smrt na lomači.
Drugih vijesti o toj parnici nemamo,ali nema dvojbe da je ova nesretna baba,kao sve jednoć optužene žrtve,živa spaljena.

Oznake: priče povijest


domovine sin

Napraviti plan puta i to je tekst koji jedino mogu ispričati ili napisati,jer je cijeli taj kraj jedan spomenik,toliko dvoraca,crkvi ,starih gradova nema cijeli svijet koliko ima ovde na malom prostoru našeg Zagorja odnosno tog dijela Hrvatske oko Varaždina.Toliko je toga i napisano i objavljeno i toliko se toga desilo u samoj povijesti toga kraja,da bi zapravo bilo ovo moje pisanje otkrivanje tople vode,a nju već imamo u starim rimskim toplicama Varaždinskim. Od samoga baroka ,pa nutra ili van,možeš sjesti na bilo koji kamen uz cestu,bilo koju lokal birtiju i već imaš povijest pred očima.Izuzetno puno blaga,slika,kipova svetaca izgorjelo je u vrtlogu vremena na koje nas podsjećaju ruševine ili koji obnovljeni dvorac.Kad se okreneš zapitaš se ustvari da li je tu nastajala Hrvatska,jer svo ono sijelo plemstva i aristokracije kao da se natjecalo da upravo tu digne one krasote svoje i ovamo prenese svo svoje bogatstvo i moć.20 je godina tako i bilo,kad je Maria Theresia,austro-rimska carica i ugarsko –hrvatska kraljica zaboravila Zagreb,oduzela mu prvenstvo, i Varaždin pretvorila u mali Beč,ali kako je ipak zakon zakon,a pogotovo onaj Božji,izgori 1776 godine grad i pretvori se u pepeo.Oslobodi ne zavedi!
Od onih strašnih Erdoda koji su svoju vlast,počevši od Tome Bakača,prenijeli iz Moslavine ovamo,ne ostade niti traga ljudskog,samo ih se stalno po moći spominje posvud lijepe naše,pa i priča o prodaji starog grada grofu Schlippenbachu,kada ga je bahati Erdod odbio,do kupovine Maruševca,preuređenja istoga u jedan od najljepših dvorova. U tom kraju gdje danas stoji bolnica razvila se i prva masonerija u nas i to kod onih Draškovića,u Klenovniku,koji su obitavali u starom Trakošćanu, do novijeg vremena slavnih pjevača i muzičara koji su prenijeli glas svog grada Varaždina,slobodnog kraljevskog.U tom kraju osim naših carskih glava,obreo se i jedan kineski princ i to na Varaždin Bregu kao gost u vili – kuriji Leitner.U naletu nekih strašnih vremena u jednom od tih dvoraca izgorilo je sijaset od najvrednijih svjetskih umjetničkih djela i to u Banjskim dvorima,gjde u podrumu još leže,razbacane kosti poljske grofice Raszinsky.Pa gdje da počnem i kako da završim ovaj tekst osim da se opet jednom vratim tome kraju,jer u glavi imam toliko toga,a ruka ipak ne može toliko kucati,a da i ne odem u kliše ponavljanja.

Izabrao sam možda lakši put,a kako se bliži ona užasna Valpurgina noć,ili noć kada vještice metu put i lete na svojim metlama daleko u Gorski Kotar ili posvud rasipaju pepeo,ovde se nakon jednog slavlja,kažu onih slavnih Patačića koji su bili izuzetno ekstravagantni,tako da su domaću kuhinju zamijenili francuskom,kočiju imali kao carsku ,a sam dvorac je bio ogled svega što se tada moglo novcem platiti,dočekivali svoje goste u pol bijela dana sa upaljenim bakljama,odigrala drama.
Poslije jedne takve raskalašane sijeste,možebitnog maskenbala,koji se tada uredno obožavao,jer se moglo ljubovati bez ikakvih skrupula,a znamo kakvo je bilo ćudoredno vrijeme onda,takvo da ga se niti sama Veleštovana Carica u Beču ,odjevena kao sultanija,primajući noćne posjete nije pridržavala,premda je bila izuzetno pobožna,zatekli su seljaci iza starog grada varaždinskog u vražicu obučenu groficu Terku Illehoczy i naravno onako praznovjerni i pod punim gasom vjeronauka u postojanje istih htjedoše odmah dići lomaču i na licu mjesta je podgrijati,da im ne usahne urod ili nedajbože prije nego baci urok na njihove obitelji.Slučaj je ipak htio da jedan od njih prepoznao mladu lijepu groficu,inače poznatu po svakakvim ludim idejama i opće ne odveć moralnom životu,te pozvao jednog grofa koji se isto tamo zatekao da ju spasi.I tako je mlada ljepotica spašena,a seljaci odahnuli.
Ako Vas ipak put za prvi maj zatekne tamo negde oko tog starog grada,pazite da i Vama vještice ne zakriju mjesec i pogled.........

Oznake: priče


26.04.2017., srijeda

međimurje

Nekako mi je taj kraj duboko urezan u život od djetinjstva.Od prvih mađarskih dana pa preko kasnijih ručkova,pogleda na čista i uredna dvorišta,ravnicu,brege, uvijek mi je bilo drago sjesti u auto i od ve do ve taj tren si u Međimurju. Od tužnih polulakih nota iscitranih ostataka susjedne Mađarske ,preko najdaljeg ponosa Zrinskih,međimurske kave i gibanice,veselih ljudi,koje zaista poneki put nisam razumio niti slovo,sve do starijih ovih nekih dana kad sam krenuo malo više i sustavnije razgledati taj kraj koji se privinuo uz Dravu.
Premda sam sistema životnog idemo bez plana imam u glavi uru i svoje neke planove i snove,tako da biram muziku za auto koja će me pratiti i poželjeti dobrodošlicu u mjesto koje idem.Uvijek je vječna dilema kako opisati moj put,a dati nešto i o samoj povijesti toga kraja,a ne otići previše u razglabanje i ne izgubiti se u analizi iste.Toliko je toga vezano za to Međimurje da bi priča trajala i trajala,ali rekoh sam sebi idem prvo obići sve ,sve regije i županije ,osim grada Zagreba,pa onda polako dio po dio,kako mi oko ili ruka zapne.
U samom centru ,gradu Čakovcu,stoji stari grad,stoji jedna strašna priča koliko je taj isti grad propatio onih davnih dana 17 stoljeća,koliko je suza isplakao zbog svojih Zrinskih,koji su upravo odavde rekli svoje zadnje zbogom hrvatskoj i ponosno s velikom tugom krenuli na svoj zadnji put,prevareni i ostavljeni,da bi se njihova imanja rasprodala i razdjelila izdajicama.Branili su svoje Međimurci,ali protiv sile nisu mogli nikako.
Nabrojati baš sve priče,pa i onu o ubojstvu jednog Zrinskog,kojeg je kasnijom legendom ubio vepar,da bi se zataškao ljudski jal i zloba,bilo bi previše i ne bi stalo u samo jedno malo pismo kojim sada želim opisati Međimurje.Stisnulo se ono na samom kraju Hrvatske,već prema Mađarskoj,koja je oduvijek htjela biti vlasnikom ne samo zemlje naše,nego i naših vjera i snova,a koliko je vjere i tih istih nadanja utkano u naše živote,možda samo znaju vrijedne čipkarice,koje su svoja čekanja i ljubav uplele u svoje male poculice i svaki taj bod ruke ,svaki taj bod tog konca označuje njihove snove.


Koliko je lijepih sjećanja ponio dječak iz svojeg rodnog kraja,da bi ga tamo negde ,ratujući za tuđe ideale,upleo u pjesmu kojom je čeznuo za rodnim domom....“ Vuprem oči vu to nebo visoko,tam ja vidim,svetle zvezde igrajo......“.
Vrijedni i pošteni ti ljudi tamo,smešni,duhoviti,a žene okretne ,pričljive,temperamentne uvijek gostoprimljive i uvijek rado svakog dočekaju u svoj dom.
Stari dvorci,kurije,predivne crkve koje je gradilo plemstvo,male kućice,zlatna polja,izvrsno vino zovu vas da tamo uživate.Tako smo i mi nakon razgledavanja kraja završili u dvorcu Trebotz sa izvrsnom kuhinjom i sjajnom poslugom.Mada je sami dvorac oronuo i treba jako puno uložiti u njega,a vlasnici se trude obaviti to što bolje i zadržati mu onaj sjaj,ipak su vidljive rane na njemu,iste rane koje pričaju o njegovim vlasnicima od kojih je zadnja otišla 1957.godine. Pa ako volite putovati,volite jesti i dobro popiti,a ujedno da se opustite,razvedrite,nasmijete i jako dobro provedete,nema vam druge,nego pinklec na rame i put pod noge....Međimurje vas čeka širom otvorenih ruku.....

Oznake: putovanje međimurje


25.04.2017., utorak

kosinj

Aoj Sinac,Lešće.Otočac i Brinje mala moja dont forget mi...
Kako opisati onaj osjećaj veselja,uzbuđenja i radosti kad kreneš na put onako iznenada,neplanirano,ali unapred znaš kuda ćeš,samo ne znaš kuda će te ta cesta Dalmatina,Jozefina,Lujza ili Terezijana odvesti ili dovesti.Uvijek u glavi imam neke podatke ili smjernice kuda i kako,ali na samom terenu svi ti moji planovi se rasplinu i ostaneš sam na toj jednoj cesti i ustvari se pustaš da ona tebe sama odvede kuda ona želi,što ti ona hoće pokazati i što namjerava od tebe ili bilo koga zaštiti.A svaka ta dama,kao i svaka druga žena prevrtljivo se igra tobom,dok se ti pokušavaš istrgnuti iz njenih zavodljivih ruku pa i nogu.Jer sve te ceste ja zamišljam kao duge ženske noge,vesele,širom otvorene,ali i zatvorene kad one to žele,pa se najednom nađeš na raskrižju kao Doroti u Ozu i nemaš kuda,nego prst u usta i prati vjetar.Ne vozim ja uvijek,imam ja svog vozača,koji me tu i tamo pogleda zašto ja šutim tako dugo i buljim van,a ja niti njemu niti ikome drugome ne mogu opisati svoje stanje sreće i samom sebi gruntam u glavi,samo tu i tamo onako šoto voće i povrće zapjevam,koja cura ne zna kukunješće ,aj ne smije se udati u Liješće....Te stare šume,drumski putevi,hladovina i povijest koje se isprepleću,pjev ptica u proljeće,pokoji snježni mali ,lagani pokrivač,jer smo u Lici,surovoj,kršnoj,ali opet toploj i spremnoj da ti uza sve što je prošla pruži lončić domaćeg mlijeka uz obavezne ličke pole,pa izvoli,istrpi malo lošeg puta,malo vjetra koji se igra,malo hladnoće,malo nas ,malo naše sure povijesti,a onda ću te zaogrnuti u bajku koju nikada nećeš više zaboraviti.Takva je ta moja Lika!Žena,majka,baka i kraljica.Srce Hrvatske!
Nabrojati silne građevine,spomenike ,crkve ove i one ne bi bilo lako,niti je to meni u interesu,ja samo želim prenijeti dio onoga što ja proživljavam i proživim na tom svom putu od razmišljanja,straha,čudenja,veselja i uvijek i stalno, sjete.Svi ti naši napušteni,razrušeni gradovi traže za sebe dijelić sreće koju žele podijeliti s nekim,ispričati neku svoju priču,malo ogovarati onog drugog isto kao braća međusobno,ali jedan drugome uvijek drži stranu.Tako da oni brane jedan drugoga,plaču s njim,vesele se s njim i dali bi zadnju kap krvi da spase svoje.Tako su isti ti gradovi branili svoje od pamtivijeka,neki ranije neki kasnije,ali svi su oni starija ili mlađa braća.
Pa daj,lijepi je ili ružni dan,sija sunce pada kiša ili snijeg,kreni na put,ponesi sa sobom kofer svojih želja i nadanja,strahova i ljubavi i podijeli ih tamo s njima i vidjet ćeš kako te tješe,ohrabruju,tapšu po ramenima i pružaju ti svoje staro koljeno da nasloniš glavu,zaboraviš sve brige i pustiš mašti na volju.
Kažu da iza svakog muškarca stoji žena i ta ista žena mene vodi do svojeg ljepotana i tamo me ostavlja u ugodnom razgovoru dok se opet ne vratim pod njene skute.
S autoputa mašem Modrušu,ljubim fontanu,tamo negdje iza brijega me čeka Vratnik i Senj,ali ja nastavljam dalje,tim brzim putem ,pored svih onih rimljana,austrijanaca i jugića i žurim se ka Perušiću.
Ne znaš što je ljepše,tajnovitije ili bolje u tom kraju,starigradovi,kule,mostovi ili sama priroda,koje čiste i peru rijeke Lika i Gacka,podjednako vesele ,lijepe i vrckave,pa se nadmeću koja je bolja,čistija ili ljepša,a nagledale su se i one svega i svačega,ali svoj duh izgubile nisu,premda se u njihovom sjajnom ogledalu ogledaju danas starci,a sjećaju se one kad se nosio kamen,dizao toranj ili orila molitva.Sve oko njih stari ,samo one ostaju uvijek iste i mlade,ali bit će to zbog vodenih vila,koje peru svoje velove pa taj njihov prah zauvijek ostaje u tim rijekama.
U Perušiću stoji turska kule iznad crkve koju čuva strašan šar planinac,star nekoliko mjeseci,koji mirno sjedi na kamenu i promatra što ove dvije budale rade i skakuću po dvorištu pred župnim dvorom,zar se to oni mene boje.Pogled zapanjenog ,ali totalno mirnog psa,dok moj Vedran trči do zvona,ogledava se da li će ga ovaj ogromni mališan napasti ,utrčava zapuhan u auto,treba doživjeti,jer je malome očito strašno zabavno gledati scenu ispred njegovih očiju! Ovi su zagrepčani totalno ludi,ili je to neki novi gradski sport!
Sama kula je nešto i obnovljena,ali dok polako počinje kišica,a i zapuhalo je bogme podosta,idemo dalje.
Kosinj


Ono što sam najviše i želio vidjeti jest taj most koji krasi rijeku Liku i u njoj se ogledava i dotjeruje,dok se ona svojim valima mazi o njegove čvrste noge.Spaja on tako više od 70 godina Donji i Gornji Kosinj i premda je začet u 19.stoljeću,rođen je tek 1936 godine.
Izlazim iz auta,udišem zrak,puštam da se Lika igra sa mnom,svojim djetinjim vrpcama i tada i sam postajem ponovo dijete.....
Alaj volim pa ne znam kukunješće da igram........


Oznake: putovanje lika


13.04.2017., četvrtak

uskrs

Ono što mene uvijek muči u vreme tih nekih blagdana jest : ustati ranije,popiti kavu,zapaliti koju kutiju cigareta i baciti se već negdje oko 5 ujutro u cik zore na kuhanje i prekuhavanje,da se to sve skupa ohladi i smiri,kako bi se moglo u miru večerati. I tako ja po protokolu ovisno o blagdanu koji slijedi već unaprijed dobivam napade panike i teškog sloma živaca,što pripremiti ,a što već nisam kuhao,tako da jedno ,brat bratu,dva mjeseca unaprijed pregledavam kuharice,bacam se po netu ili naprosto upijam od dobronamjernih savjeta.Došao je taj dan kad je dan D i ja se bacam na posao,osim ako sve ne pobacam kroz prozor,ali se to uredno nikad ne desi,premda se uvijek prijetim da ću to i napraviti.Naravno da sam navečer pri samom činu jela toliko umoran,da bih najradije otišao spavati. Eto slijedi još jedan blagdan jedna moja draga draga prijateljica mi je preko telefona a u razgovoru o svemu,napomenula i kuhanje šunke (nisam još kupio) farbanje jajca (niti jednog doma),šunku u kruhu ( histerija ide prema vrhu polako,niti opet šunke ,a i brašno mi je nekak pobeglo kroz ruke),pa onda ide majoneza ,pa francuska salata,pa mladi luk,pa sir i tako tome i tako tome.Taman sam se počeo opuštati lijepo lijeno ležeći na kauču,kad sam naglo osjetio potrebu dignuti se ,otići po papir i olovku i zapisati kaj mi sve treba prije nego me uzme filozofija o duhovnosti .
U mojoj se kući uvek držalo do te tradicije pa je sve to skupa počinjalo ranije nego je sami blagdan opće bil označen na kalendaru,tako da smo već za Božić razgovarali kaj se bu kuhalo za Uskrs,pa je u i meni ostala ta vječna briga i dilema,a kako sam sklon tradiciji i običajima,nema majci da manem,a da nešto slučajno usfali. Obično su ti moji kućni pripravci u kojima su pokojna baka i mama ( još nazočna)zaboravile oko 14 sati popodne najvažniju stvar,a to je mladi luk i to baš u ono doba kad je plac delal po 12 i kad se slavilo ipak drugačije i kad dućani nisu radili kao danas trgovački centri.Najveći domet genijalnosti bio je baš za sami taj dan,konkrento Uskrs,kad se obično netko setil da bi mogla biti i zelena šalata i to upravo u trenu kad je sve bilo spremno i kad se nervoza mogla rezati škaricama za nokte iz maminog manikirca,a upravo tu šalatu nismo kupili.Suze,molitve uz obavezno oprosti mi Bože i mea klupa ,mea klupa nisu pomogle nimalo nego se lepo gostima i domaćima servirala zimnica koja je skoro bila na izmaku svojih snaga.Moja mama se obično tada setila ,onako užasno i strogo kažnjena od vrhovnika samog i to lično i personalno,pa je ko Madonna molila i sklapala ruke i ispričavala se gostima
Poklem su me prikovali zlizane za ove daski......


Ne bum sad išel u struku niti objašnjavati značenja bilo kakva,bilo alegorijska ili bilo kakva druga niti ću napraviti traktat o vjeri na 80 stranica A 4 formata,nego si ja ovako nekako mislim.
Taj mali,sinek,rodio se da nama da Nadu u bolje sutra,kad je siroček onak nastradal ,ljudi ko ljudi,dao je svoj život za nas i u trenu najveće agonije i boli rekao je samo ovo : Oprosti im oče ,jer ne znaju što čine.Ta bi misao trebala ipak označiti nas kao ljude,ne da klečimo pred oltarom i dajemo velike novce institucijama ,nego da zaista u nama bude poštenja,pravde ,ljubavi i uzajamnog poštovanja prema svima ,prema svemu što je živo i što nas okružuje i tek tada će dragi Bog reći o nama svoj zadnji sud.
A on je ipak zadnji koji mora odlučiti što će i kako će i kamo će s nama.Sve drugo samo je bajka i pisana riječ.Samo nas djela koja činimo,naravno dobra,dovode pred njegovo lice i ništa drugo.Svi smo pred Njim isti....
Ja si sad idem nekaj popiti.......

Oznake: Putovanja


12.04.2017., srijeda

brezovica

Ljuban je bio onak opak lik,dost svadljiv i kratkog fitilja,ali kad je uronio u svoja sjećanja koja su navirala,a i priče koje je slušao još kao dječak i pred sobom gledao jedan svijet koji odlazi u ropotarnicu povijesti nije mogao a da ipak ne pusti suzu.Istom tom jednom malom pritajenom suzom uranjao je u prašnjave tavane misli kao da se skriva pred kaznom remena ili možda ćuškom.
„ Se meni veli Vaše gospodstvo a ne kak ćifutu v dućanu“ vikao je ostarjeli Velegospodin Ermenegildo Cintek de Vuchja Gorica,vlasnik u Ferfekovcu etc,dok je tjerao slabe konje koji su vukli velika kola sa robom za sajam u Zagrebu,svojim slugama.......Ta me misao prati uvijek kad se nađem pod


Starim krovovima
Ti njegovi opisi stanja kraljevine i propadanja onog sitnog plemstva,onih šljivara koje je potrvdio Bela IV na samom Kalniku,dugovanja ,kamata,otimačine,kao da se prelijevaju i danas preko nas,preko naših leđa.Koliko je suza i patnji koliko je boli trebalo suspregnuti,koliko je nade i jecaja u tim ljudima bilo,nadajući se da će se ponovo vratiti ona stara vlast,koja ih nije ovako izbacivala sa djedovine,nego ih je ipak i malo mazila.I premda su i sami vidli,pred kraj tog 19 stoljeća,da propadaju i oni,pa čak i slavna carevina,koja se gušila u toj stisnutoj omči oko vrata,slabeći sve više pred nadolazećim novim vremenom,nisu mogli vjerovati da onaj u koga su vjerovali,pa je čak i staru braću Madjare od pacte convente proteral s Drave,protiv njihovog ustroja i navada i starih pravica.Ti isti protjeranci s Drave zabili su zadnji klin prije raspada presvetle kuće Habsburga sa hrvatskog trona,premda se oni nikad nisu odrekli tog istog trona.Krune sv.Stjepana odrekao se car Oton tek 1987 godine.Koliko su muka prošli ti naši krovovi,koliko poniženja i koliko upada ,vatri,potresa,ali i dan danas stoje čekajući da se vrati smijeh u njihove zidove. On se ne vraća premda su neki od njih i naseljeni opet,ali zalud,to su strani ljudi i ne slušaju bajku koji im oni šapću. Da li su čuli možda kad će rat? Kad će sloboda? Kad već bolje ili gore?Čuli su vjerujem i šuštanje haljine Marije Lujze,austrijske princeze,koja je u jednog od njih donijela veliki kristalni luster,njenu bol nad izgubljenim carstvom.Veselili se svakoj popijenoj kupici vina na naiskap,gorjeli zajedno sa slikama Rembrandta i ostalih,čuvaju mnogi od njih i danas kosti njihovih vlasnika,čekaju da se vrati iz Egipta onaj koji ga je uljepšao,milovali malu kćerkicu ili se bojali groznog bahatog glasa svog gospodara,bježali za jedinom ljubavlju koju je ikada uspio osjećati jedan njihov,nadajući se da će vratiti ženska ruka koja će ih milovati i nježno ih tetošiti......Mogao bih ovako nabrajati udonedogled,ali idemo na sami rub Zagreba,gdje je niknuo i još uvijek niče novi život.
Te stare grane skrivaju ljepotana......
Držali su ga ti stari bogati Draškovići skoro pa 2 stoljeća,još od onog Kazimira koji je prvi kat dvorane ukrasio freskama iz sedmogodišnjeg rata18 stoljeća u kojem je i sam sudjelovao,a posle njih ovde je stolovao i jedan ban,koji ga nije uništavao,nego ga je pazio i nadograđivao,i premda Madjar Ignjat Gyulaj,da bi došao u ruke jednog trgovca Josipa Auscha,a ovaj je sve to skupa prodao nadbiskupiji.
Ovdje je svoje tijelo odmarao nadbiskup Bauer koji je vodio i dnevnik,tako da možemo tako pratiti stanje i dešavanja u tom dvorcu.Nagledao se taj dvorac i slikara i muzičara,a bio je domaćin i onom kralju Aleksandru Karađorđeviću,da bi nakon 1945 godine pao u sjenu,ni kriv ni dužan,što su ga voljeli.No,on sam imao je nešto sretniju,barem se tako tada činilo budućnost,pa su ga digli opet,u njemu otvorili restoran,pa čak i disco klub kojih se ja još sećam s kraja 80-tih.No,ipak su ga ostavili samog ,samo ga zvonce budi i nježno mu pjeva još uvijek s nedalekog tihog samostana opatica,barem nije toliko sam i usamljen.

Oznake: Putovanja


11.04.2017., utorak

antikrist pred vratima

Izgleda da sa mnom nekaj ne štima zadnje vreme i to opasno.Taman su ovi izašli iz šume,a ja u šumu,pa ko drumom pa ko šumom.Uzeo bočicu vode ,zaboravio sam sendvič,pa se spremam u vojnu ko onaj kaj se furt držal za dvanaestno palčano crevo prepuklo od čira na istom,pa koliko god da je to otmjeno zgledalo u stavu i na slici,ipak ga je bubalo.Ali kaj,eto ti vraga,došel nam je u goste,a mi kak smo gostoljubivi narod,lepo smo ga dočekali širom otvorenih ruku,samo ga baš nismo pustili prek Save i Savskog mosta,no,ipak smo mu pjesmice zapevali i to onak iz sveg glasa „ Zakaj bi išli Horvati prot Francuzom vojevati“.Kad buju to oni ionak u samom Beču rešili međusobno,oženili se i sve bu se smirilo.Meni se čini da je jedino onaj Marmont od svih nas dobil čir na želucu i otišel doma suva .........naramka.A tak se lepo vidlo,da su mu odali počast u Splitu,ulicom i to lepom,jedino se ne zna da li je maršalček navijal za hajduka ili parišku kakvu igraonu.


Pa sam se i ja kak se priliči jednom purgeru odšetal jedno predvečerje u pratnji svojih pasa,odnosno odšetali su oni mene i zaustavil se na samom mostu onom starom koji stoji,naravno ne betoniran,još na ovom mestu od 18 stoljeća. Ne znam da li je i u ona stara vremena bila gužva prek te naše dike ,ali u moje vreme odlaska na more je bila,pa si ja danas nekak mislim morti je tim putem išao i sam Napoleon prema Karlovcu kao i ja.A kak su nam ceste oduvijek bile divne ,morti je baš tu na toj cesti staroj karlovačkoj dobil čir od rupa.Bogu fala ja nisam!preživel sam bez toga,puj,puj,ne ureklo se.
U ta neka ljetna predvečerja di se ori pjesma iz ludih i skupih auta,curice pretrčavaju minice i žure se nekom svom dragom,momci nabacili nekoliko tricepsa i od nekih para se vratili sa mora,onako preplanuli,grad je ipak pust,miris Save ustajale vode,njene obale suhe i sunce koje zalazi nad Zagrebom,miris grada.Ja usred toga svega,zatvoren u neke svoje misli,setim se svog detinjstva,šetnji,razbijanja na biciklu,da proste ugledne i uvažene dame,u ono ludo vreme nekog odrastanja kad smo probali prve cigarete i prvi alkohol,a mladi se svačemu setiju,pa je nekome u društvu palo na pamet,ajmo se da prostite popišati u Savu,sa mosta,ipak smo mi purgeri,oni naivni,fini dečki,koji su još uvijek ko po naredbi govorili ljubim ruke a da se to nije znalo na javno,jer je bilo ono vreme,kad nisi baš smel govoriti milostiva i tako tome,te se to doma jako skrivalo i samo potajno šaptalo.Oni jednostavni dečki,sa garderobicom iz Trsta,ali pošteni u srcu.Danas ih je malo,ili su ostarili ili je uzeo gubitak ,progutao ih je grad svojom veličinom.Nije me briga ko bu kaj rekel na ovo,to je moje i to je tako.to su moja sećanja i mogu svi podivljati i reći da sam ovakav i onakav,ali je Zagreb tada bio Zagreb.
Nitko ne stane ,samo pretrči,prošeta,poljubi se,i ne zapita se što ta piramida stoji tu,što ona znači,tko je to,znam da su nekaj učili u školi,ali je povijest takva pušiona da me to ne zanima.I nitko se od tih ljudi ne zapita,što bi bilo kad bi bilo ili što bi bilo da jest .Oni prođu ludo ili pognute glave,žureći se doma s posla ili iz dućana sa nekim svojim brigama,i ja ih opravdavam,ali da možda stanu,možda bi na taj trenutak udahnuli isto ono što i ja i ne bi me tako čudno gledali zašto stojim ovde bez reči dok mi se psi otimaju sa lajne jer se njima žuri.Ja bih volio da je netko stao pored mene,osim da pomazi pse i da zajedno sa mnom uživa u gradu i suncu koje miluje most i rijeku Savu.
Antikrist pred vratima
Osim kaj se već godinama boril na svim stranama,pokorio Pariz,skoro zgorel u Moskvi,eto ti ga na i pred našim vratima,odsekel suparniku svome Franceku I pola njegove carevine,tak da su se i naši trgovci češljali na koso,izgubivši veze sa morem i trgovinom na jugu.Nemremo biti nefer i reći da u tim Ilirskim zemljama nije napravil i nekaj dobro,ceste poravnal još od Rima i Austrije,ali je vrag vrag i nemreš ga pobiti,a kaj mi smo mali,ako ga ni mogel silni Beč i pola Europe.a pretil je i svetu,kaj bi mi,neg šutiti ko zaliveni,a i naše frajlice,kak već jesu ženske,mam su počele uzdisati ko lude za tim kaj se držal furt za trbuh,pa su si valjda mislile da je to jako in,a kako su i haljine dobile u to vreme 19 stoljeća drugu formu,tak da su im haljine bile stisnute tak da podignu pluća ,a dole da slobodno visi,su si mislile ,kaj bi se mi bunile.I tak pred samim vratima na starom mostu stoji spomenik jednoj eri koja je minula,ali nas i opet podseća da smo možda upravo zahvaljujući njemu mi dignuli glas za sebe,barem bratija Ilirci i usudili se barem jezikom suprostaviti Madjarima i Austriji.Tko bu to danas znal.
Nikam vam se ne žuri,premda s kolima znate projezditi ko nori,a stari most i Savu skoro ,osim onih upornih koji furt bežiju po nasipu,niti ne poznate,parkirajte negde prošećite se i sudarit ćete se sa zrnom povijesti svog grada,a očito je da je taj grad bio vrlo važan u svim razdobljima povijesti,jer se ne bi jen Napoleon i njegov Maršal baš tam naslikavali i tak plašili moje Trnjane,koji su osim mosta imali i skelu,ali o tom po tom.......

Oznake: Putovanja


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se