< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Dvorac boja. samo to. volim boje. u ovome nećete čitati nešta dubokoumno, čitat ćete moj život. obojan pastelama raznih boja. imate priliku za sreću. svi vi. ovo ne radim za druge, radim to za sebe. ali želim da podijelite to sa mnom. tu sreću u bojama. neka pada kiša od tempera, zaplešimo svi na podu od pastela. . spuštajmo se niz tobogan od duge, veselimo se uz sladoled sreće. sunce će sjati dok bude boja. crtajmo sreću vodenim bojama, sadimo cvijeće, i plastelinom oblikujmo sunce života. živimo i pustimo smrt. imajte vjere. u boje. jer ja imam.




Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr




seth. anđeo. moj anđeo.







unuk od bake nade. ;)))







miiiiiiiiiiha. samo miiiiiiiha. :))







massssssssslačak s točkom .


"Kada tvoj prijatelj kaže što misli,nećeš se bojati onog "ne" u svom duhu,
niti ćeš suzdržati "da".
A kada šuti, tvoje srce i dalje sluša njegovo srce;
Jer u prijateljstvu bez riječi rađaju se i dijele sve misli, sve žudnje i sva očekivanja,uz nepriznatu radost.
A kada se rastajete od prijatelja, ne tugujte;
Jer ono što u njemu najviše volite
možda će biti jasnije kad bude daleko,
kao što penjač jasnije vidi
planinu iz daljine."

HALIL DŽUBRAN

ponedjeljak, 20.11.2006.

život jedne učiteljice. (još jedna od mojih blesavih priča za laku noć.)

tik,tak,tik,tak,tik,tak,tik,tak,tik,tak,tik,tak..... ko muha bez glave jurim prema busnoj stanici za sisak.(inače, ja sam iz odre.)
spotičem se od najmanji kamen u svojim blesavim tenisicama. trčeći vidm kako moj bus za sisak prolazi pored mene, ali neobjašnjivo, trčim dalje. dolazim na stanicu i tek tad shvaćam da je ono bio moj bus. sjednem na beton i razmišljam kako da dođem do škole u kojoj predajem prvi put. čekam....mislim...čekam....mislim...... pogledom na sat vidim da je već 7 i 15 h ,a ja nastavu imam u 8 h. dižem se i počinjem stvarati paniku, misleći kako neću stići prvi dan, i da će me otpustiti. čekam još kojih 15 min, nadajući se da će naići koji bus. "ah, dosta mi je!" odlučila sam krenuti pješke. (da, da kadra sam i to učiniti) gegajući se iz odre prema sisku,vidim auto koji staje ispred mene. potrčim prema njemu, otvorim vrata i vidim nepoznatog čovjeka. "što želite?"-upitao me. "n...ništa, mislila sam da ste netko drugi." osramoćeno odlazim do nogostupa i nastavljam dalje. u jednom trenutku ugledam mladića obučenog u crno, koji hoda prema meni užurbano. (inače me strah takvih ljudi). prolazi pored mene i onako, udari me tijelom kao da je neka velika gužva. ali, uskoro zaboravljam na to. hodajuć tako na glavi osjetim kapljice vode, sve više i više... "ma nije valjda..." da, je. kiša. iako je volim, u ovom trenutku mi nije baš godila. trčim do najbliže gostionice da se sklonim pod krov. usput si naručim vruću čokoladu da se malo zagrijem i odmorim. odjednom osjetim da mi nešta nedostaje. " čekaj malo... " sva sam se pregledala ne bi li uočila da mi nešta nedostaje. pomislim si: " ma nije to važno sad " i pogledam na sat da vidim koliko kasnim, kad... pa da. negošta. sat. nestao je, kao "slučajno". ************!!!!!!! šta sad? " gospodine, možete li mi molim vas reči koliko je sati, žuri mi se? " gospodin mi onako, gospodski odgovara, " upravo je točno 7 h i 45 min." "no, dobro, stignem još" mislim si. pijem vruću čokoladu, onako užurbano, i krećem dalje. od jedne ljubazne gospođe posudila sam kišobran. hodajuć tako, tj. cupkajući stižem do kolodvora. tamo se odmaram na 10 min i pogledam na veliki sat. točno je 7 h i 57 min. dok se odmaram, pokušavam shvatiti kak mi je mogo nestat sat koji mi je mama poklonila za 21. rođ. odjednom se iznad moje glave upalila žaruljica. "aha"! jedino što je moglo prouzročiti nestanak mog sata je bio onaj strašan mladić koji je prošao pored mene na putu. "vjerojatno neki džepar", mislim si. dolazim do gimnazije (napokon) i tamo pitam učitelje i učenike da mi pokažu najbliži put do 22. lipnja. oni mi pokažu put i ja krećem dalje užurbano, jer, već je sigurno prošlo 8 h. dolazim do škole trčeći i otvaram ,tj. pokušavam otvoriti ulazna vrata, a, ona se ne daju otvoriti. "šta je sad pak?!" - ljutito pričam sama sa sobom. dižem pogled i vidm da piše: 1, 2, 3, i četvrti raz. inače idu ujutro, ali danas svi razredi idu popodne, uključujući i razrede od 5.-8. tup tup tup tup tup lupkam glavom od vrata od škole. sjednem na pod i razmišljam: " kak sam mogla bit tako glupa? pa na dobrodošlici smo rekli da danas idemo popodne! još sad sam mogla spavatiiiiiiiiii!!!" odlazim do prvog hotela, uzimam sobu i odlazim spavati sve do 12h. baš me briga za sve! polako zaspim, i odjednom mi zvoni budilica. zar je već 12 h? ne. nije. 7 h ujutro je. da, da, to je bio samo san onog što se dogodilo jučer. noćna mora o noćnoj mori!! pokrivam se s poplunom i odlučim spavati sve do večeri.




Image Hosted by ImageShack.us






UPDATE: ________(kad sandro prdi, to jako smrdi)_________ it's payback time, sandro!!!! neš ti meni prdit u facu a da ti se ne osvetim!!! it's not over, not yet!!



| komentari (5) | print | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se