Paraša Vajakhel: Sedmi dan, Rabbi Ari Kahn
|
Kao što samo ime ovog odjeljka Tore kaže, ljudi su se skupili (hebr. vajakhel) oko Mošea da otpočnu učenje Tore koju je on primio na Sinaju. Prva lekcija se sastoji od zakona o Šabatu. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje, budući da znamo kako je Šabat među «najvažnijim» zapovijedima, temeljac Judaizma. Neki komentari naglašavaju postavljanje ovog učenja uz tekst o grijehu sa zlatnim teletom. Zlatno tele je svakako, na nekom nivou, bilo idolopoklonstvo. Šabat, kao svjedočanstvo da je B-g stvorio svijet u šest dana, služi kao duhovni protuotrov za idolopoklonstvo u budućnosti. Kako? Ako kažemo da je zlatno tele bilo pokušaj «upoznavanja B-ga», onda je Šabat koji je ponudio Moše bio prava metoda da se postigne taj cilj. Ako tražiš B-ga i želiš ga upoznati, poštuj Šabat. To je pravi način da se iskusi božansko. Prenaglašavanje Šabata Što je iznenađujuće ovdje je da je Židovima već bilo zapovijeđeno da drže Šabat, ideja Šabata bila je već spomenuta u četiri različite prilike u knjizi Izlaska [16:23, 20:7-10, 23:12,31:13-17] kao dodatak na poučavanje u Mari [15:25], gdje po tradiciji učimo da je Židovima također bilo zapovijeđeno da drže Šabat. [Vidi Sanhedrin 56a, Rashi 24:3.] Zašto bi peti (ili šesti) put bio potreban? Pažljiviji pogled u ovo učenje Tore može nam mnogo pomoći: "Šest dana radi melaha (posao) a sedmi dan bit će ti svet, Šabat Šabaton za Boga; tko god radi melaha (posao) umrijet će. Ne pali vatre u svim svojim mjestima stanovanja na dan Šabata." [Šemot 35:2-3] Ove stihove možemo svesti na dvije glavne ideje: 1. zabrana određene vrste rada, nazvane melaha, i 2. zabrana upotrebe vatre. Odmah se postavljaju neka pitanja: Što je "melaha"? Zašto je vatra izuzeta iz kategorije "melaha" i navedena posebno? Ta pitanja se ekstenzivno razmatraju u Talmudu i uistinu se niti jedan zakon o Šabatu ne može razumjeti bez halaha – što znači, bez konkretne definicije rada s jedne strane i jedinstvene kategorije vatre s druge strane. Glavna okosnica ovog odlomka izgrađena je na njegovom smještaju u kontekst gradnje Miškana, Šatora. Riječ melaha ključ je odlomka koji opisuje posao u vezi Miškana [npr. 35:21, 35:31, 35:33, 35:35, 36:1, 36:2, 36:3,36:4,36:5,36:6, 36:7, 36:8], a ujedno je i ključ za ovaj naš odlomak Tore gdje Moše podučava zakone o poštovanju Šabata. Naši učenjaci su stoga zaključili da tipovi rada opisani u uputama za izgradnju Miškana su upravo oni tipovi rada koji su zabranjeni kada Tora zabranjuju melaha na Sedmi dan. Jednom riječju, melaha zabranjen na Šabat je upravo onaj melaha koji se rabio u izgradnji Miškana. Sada kada smo to rekli, jedno još osnovnije pitanje dolazi na mjesto prijašnjega: Zašto se zakoni Šabata izvode iz odlomka koji se bavi gradnjom Miškana? Izgradnja Svetišta U doslovnom i jezičnom smislu moglo bi se reći da smo već odgovorili na gornje pitanje: Ista riječ, melaha, koristi se u oba odlomka. No u širem smislu, ovaj odgovor vapi pitanjem. Svakako, B-g je dovoljno kreativan da pripremi «igru riječi» u bilo kojem odlomku Tore kojeg izabere, što bi izazvalo bilo koji broj alternativnih definicija za ključnu riječ melaha. Zašto su, konkretno, ovdje, iz odlomka koji opisuje izgradnju Miškana, izvedeni zakoni za Šabat? Mora postojati neki svojstveni odnos između Šabata i Miškana. Od ta dva koncepta, Miškan nam izgleda teže dokučivim. Zašto bi B-gu trebao zemaljski «dom»? To pitanje je postavljeno u Midrašu. (Zapazite da se pojam Miškan odnosi na Šator, a pojam Mikdaš na Svetinju ili Svetinju nad svetinjama u Šatoru): Kada je Sveti, neka je blagosloven, rekao Mošeu: «Napravi mi Mikdaš», Moše je rekao pred Svetim, neka je blagosloven: « Gospodaru svjetova, nebesa i ono što je iznad njih ne mogu Te sadržati, a Ti kažeš «Napravi mi Mikdaš»! Sveti, neka je blagosloven, odgovorio mu je: «Moše, Moje misli nisu tvoje misli, dovoljno je dvadeset dasaka prema sjeveru i dvadeset dasaka prema jugu i osam dasaka prema zapadu i Ja ću se spustiti i micamcem (stisnuti) Svoju Šehinu (B-žansku prisutnost) među vama dolje». [Pesikta D'rav Kahana Parsha 2:10, also see Shmot Rabbah 34:1] Potreba očito nije B-žja, već ljudska. Jer da bi B-g mogao omogućiti svojoj prisutnosti da boravi u svetinji, s B–žje strane je potrebna bila, kao što se i desilo, određena vrsta suženja. Isto ovo pitanje može se postaviti i u vezi Šabata. Da li B-gu treba »dan odmora» ili to treba čovjeku? U određenom smislu, ideja Šabata je prilično jednostavna – B-g je radio stvarajući svijet tokom šest dana i odmarao se sedmog dana. No ako to kritički proanaliziramo djeluje apsurdno – podjednako apsurdno kao i to što B-g koji ima «dom». Razjašnjenje apsurda Razmotrimu ideju Stvaranja. Nije bilo ničega, i tada je B-g stvorio nebesa i zemlju. Taj proces nastavljao se šest dana; po završetku B-g se «odmarao». Ovaj opis sadrži određen broj duboko ugrađenih antropomorfizama: B-žje «odmaranje», kao i B-žje «stvaranje». I dok je naš pojam rada (melaha) da izvrši promjenu na postojećem materijalu, to je perspektiva konačnog bića koje koristi kreativnost unutar ograničenih shema. Sama ideja stvaranja uključuje vrijeme, prostor i materiju, koncepte koje B-g nadilazi. Njegovo stvaranje je opisano kao ješ me'ein, nešto (materija) iz ničega». Povremeno kabalistički spisi nude alternatvno tumačenje stvaranja kao ješ me'ein– s time da se ein odnosi na Ein Sof, «Beskonačnog». To znači, da nešto konačno izranja iz beskonačnog. Razmotrimo problem matematički: bilo koja vrijednost koja je probroji beskonačnom obavezno donosi rezultat koji je beskonačan. Kada B-g koji je beskonačan stvara konačne vrijednosti, npr. ovaj svijet, konačni zbroj stvarnosti ostaje beskonačan. Kako se nešto konačno može dodati beskonačnom? Kabalistički odgovor na to pitanje je pojam poznat kao cimcum, "stezanje." Stvaranje nije rezultat toga da B-g dodaje nešto konačno; naprotiv, ono je rezultat toga što B-g suzdržava svoju beskonačnost, kao što se i dogodilo. Sada možrmo vidjeti stvaranje, a time i Šabat, iz jedne drugačije perspektive. Prvog dana, B-g je suzdržavao svoju beskonačnost; isto tako je činio i drugog dana i sve do šestoga dana. Konačno, na kraju šestoga dana, svijet je bio potpun i B-g se odmara. Drugim riječima, B-g se vraća u ne-suzdržavani oblik, vraća se u beskonačnost. Šabat je stoga dan koji predstavlja beskonačnost, jedan dan koji se odnosi prema B-gu i odražava Ga na Njegov način, ne kroz cimcum. Kabalistička ideja Šabata Ovaj koncept cimcuma daje nam daljnji uvid u Šabat. Kao što je ranije spomenuto, B-g izlazi izvan vremena; stoga stvaranje označava početak vremena. Šabat alternativno prestavlja beskonačno. Koje vrijeme je bilo prije stvaranja? Bilo je vrijeme «beskonačnosti», ili, drugim riječima, bio je Šabat! To znači da se stvaranje dogodilo na «prvi dan», dan poslije Šabata. Stvaranje se događa uvečer: «Bila je večer, bilo je jutro, jedan dan». Stoga se može reći da do stvaranja dolazi upravo u trenutku kada Šabat završava. Trenutak prije stvaranja je beskonačnost/Šabat, i trenutak nakon šest dana stvaranja je Šabat, naš vlastiti put k beskonačnosti. Obje točke ukazuju na isti trenutak iz B-žje perspektive, iako odvojen svijetom različitosti iz naše perspektive. Napomenuli smo da čovjek ima mogućnost da dotakne beskonačnost sudjelujući u Šabatu. Ta primjedba nama može pomoći da shvatimo izuzeće vatre od ostalih melahot. Kada Talmud postavlja pitanje u vezi određenih detalja u vezi Havdale – rituala na kraju Šabata koji odvaja sveto od svjetovnoga, za vrijeme kojega se pali pletena svijeća – stih koji se donosi kao dokaz uzet je iz knjige Berešit (Stvaranje): Ne smije se blagosloviti svijeće dok ne počnu davati potpuno svjetlo. To je razjasnio Rebbi Zeira sin Rebbi Abahua: «B-g je vidio daje svjetlost dobra», i nakon toga kaže: «B-g je odvojio (vajavdil) svjetlost od tame». [Jeruzalemski Talmud, B'rachot, Ch. 8, p. 12b, Halacha 3] Kada shvatimo da je prvi dan trenutak nakon Šabata, ovo učenje dobiva dodatan značenje. Naša Havdala odražava prvi, osnovni vajavdil koji je učinio B-g činom stvaranja. Rabbenu B'chaye, komentirajući ovotjedni odjeljak Tore ovu vezu čini još jasnijom. On objašnjava da je vatra odvojena od ostalih melahot u Mošeovom učenju zbog toga što ako što je B-g otpočeo stvaranje vatrom rekavši: «Neka bude svjetlost», tako i čovjek otpočinje tjedan vatrom Havdale. Obrnuti odnos Vratimo se sada zakonima o Šabatu koji su izvedeni iz melaha u vezi Mikdaša. Budući da smo mi konačna bića, naše stvaranje je neophodno različito od B-žjeg. Naša kreativnost se manifestira kada je postojeći objekt promijenjen ili transformiran ili poboljšan našim aktivnim činom. Drugim riječima, naša kreativnost obuhvaća činjenje "nečega od nečega", dok B-žji rad obuhvaća "ništa od nečega". Dok se B-g "suzdržavao" kako bi stvarao, čovjek mora činiti suprotno - ići naprijed. Dok je B-g otišao u Svoj režim beskonačnosti, nadilazeći cimcum koji je koristio pri stvaranju svijeta, čovjek mora ponovo činiti suprotno - suzdržavati svoju kreativnu energiju. Ovo što smo upravo opisali je obrnuti odnos, nastao zbog temeljne razlike između čovjeka i B-ga. Taj odnos se može opisati na slijedeći način: za čovjeka se kaže da je stvoren na sliku B-žju; mi smo ustvari zrcalna slika B-ga, obrnuti, da to tako kažemo. Mi smo oprečnosti. Stoga se mi na Šabat "suzdržavamo" dok pokušavamo biti nalik B-gu na jedini način na koji to možemo - imitirajući B-žji cimcum. Možda je upravo to ono na što mislimo kada svoj odmor na Šabat opisujemo kao "sjećanje na čin stvaranja". Mi na Šabat činimo ono što je B-g činio prilikom stvaranja. Sada možemo razumjeti odnos između zakona o Šabatu i gradnje Miškana. Oboje predstavljaju zamisao o Bogu koji se suzdržava. Sustezanje kao snaga Jednom sam čuo Rav Dov Soloveitchika, zatz"al, kako tumači da za Židova filzofsko shvaćanje vodi do moralnog imperativa. Židov mora oponašati B-ga i činiti cimcum u različtim odnosima. To je ideja gevure, "snage", kao što Mišna navodi: Tko je snažan? Čovjek koji ima samokontrolu. [Avot 4:1] Ova ideja bez sumnje stoji u srži sve Židovske etike, i naznačuje radikalan odmak u načinu na koji čovjek vidi svoju odgovornost prema svom bližnjem. Vrijedno je zapaziti da Tora počinje s Berešit bara Elokim - imenom Elokim koje se vezuje uz tajanstveno područje gevure. B-g vrši samokontrolu ograničavajući beskonačno u procesu stvaranja. Zbog toga možemo gledati Šabat kao jednodnevnu avanturu u samokontroli koja često uključuje čak i najsvjetovnije, nedvojbeno beznačajne aktivnosti, samo zato što su definirane kao kreativni postupci, melaha. Nadamo se da će se takva samokontrola preliti i na ostale dane tjedna, uzdižući naše postupke i misli. I Šabat i Miškan govore o B-gu koji boravi na ovom svijetu. Vrlinom naše pobožnosti utjelovljene u naše živote mi spašavamo svijet - i uspostavljamo prolaz do Beskonačnog B-ga. To je bila velika poruka koju je Moše prenio Djeci Izraelovoj nakon što je sišao sa Sinaja. |
