Get some balls, dude

Kao i mnogi mladi nezaposleni psiholozi danas, i ja sam se prijavila u mjestu prebivališta za kontrolora. Od samog početka mi ljudi govore- gle, ma ti su poslovi već podijeljeni zašto se uopće nadaš...dok se ja nekako pouzdajem u samu proceduru izabiranja kandidata koja je prilično složena (prvo optičko testiranje rukopisa, sastavljanje rang liste s obzirom na rezultat i nezaposlenost kandidata, potvrda te iste liste od strane DZS-a, edukacija i standardiziran test metodologije kojeg svi pišu u isto vrijeme). I da, u tome svemu ja ispadam naivna.
Postoji velika vjerojatnost da bih u slučaju negativnog odgovora otišla u općinu i digla frku jer, bez pretjerivanja, u mjestu mog prebivališta ja i jesam jedini nezaposleni kandidat koji posjeduje odgovarajuće metodološko znanje i sposobnosti, dok moji kolege namaju namjeru napraviti ništa slično, jer takva je situacija, a onda sam se jutros zapitala- pa, dovraga gdje mi živimo? Gdje mi živimo kada smo od početka uvjereni da će se svi poslovi prvo podijeliti nećacima, bratićima i ostatku familije, a onda ako nešto ostane damo narodu.
Sad ćete reći dobro jutro, živiš u Hrvatskoj. E, pa, jebe mi se. Iz kojeg točno razloga bih trebala prihvatiti da je to što živim u Hrvatskoj olakotni faktor za nepotizam i nepoštenje? Budimo realni populacijo- jedini razlog zašto se to radi je taj što ljudi jednostavno nemaju muda.
Hrvatska je nacija bezmudaša. Hoće mi tko nešto reći na to? Ne bojim se. Nemate muda.
Moj dečko je jučer išao na ispit. I pao. A učio je to ko manijak, al eto išao je na onaj ispit na kojem se pada (svi imamo bar jedan), gdje je točan odgovor tek nešto točniji od ostalih ponuđenih i očekivali smo tako nešto. Što je najbolje, kaže on da je uspoređivao odgovore i nije mu jasno gdje je griješio, jer je imao skoro iste odgovore kao oni koji su prošli. I za prolaz su mu falila 2 boda (na stranu s tim da je meni kroz čitavo školovanje za 5 falilo po 2 boda, a njemu za prolaz i da sam općenito nenavikla da se ljudi bore za prolaz). Na to sam mu rekla- pa odi gore, traži uvid, da vidiš kaj ti nije točno, a možda je i nešto pogrešno ispravio. Ne, ne, ako odem, onda će me zapamtit, on to tako radi, i onda će me stalno ruši. Reko, dobro, nek ti bude, tvoje školovanje.
Deset minuta kasnije zove me presretan jer se jedan njegov kolega (očito jedini s mudima) usudio otići gore, i zaista se pokazalo da je lik svima pogrešno ispravio jedno pitanje i moj dečko je prošao ispit. Bez problema, profesor im se čak i zahvalio.
Eto, fin primjer kako te kukavičluk može koštati ocjene, a njega bi vrlo vjerojatno i godine.
No, ono što meni u glavu ne ide je činjenica da se oni toliko boje svog profesora, da se ne usude zatražiti uvid u ispit. I to se smatra sasvim normalnim. Sva sreća pa sam bila na fakultetu gdje te svi profesori znaju po imenu, i svako šikaniranje, ako do njega uopće dođe, se odmah prepoznaje i sankcionira. Profesori su dužni studentima iskazati jednako poštovanje kakvo i studenti iskazuju profesorima. Da ne spominjem da je praksa plave kuverte toliko nemoguća na faksu da se profesori iskreno začude ako im doneseš poklon na kraju obrane diplomskog, i to ne bog zna kakav poklon.
I da, sretna sam, presretna izborom fakulteta.
Ali mi ozbiljno nisu jasni oni kod kojih situacija funkcionira tako da prolaziš jedino u suknji i dekolteu ako si cura i pognute glave trpeći govna ako si muškarac. Uz naravno, plavu kovertu. I mi smo imali par bisera na faksu, ali ti su profesori vrlo brzo udlajeni sa svih mjesta kada su dvije generacije rekle- nećemo se tako igrati. I svi smo živi, zdravi, dobro obrazovani i podjednako prošli godine kao i oni koji su šutjeli. Zapravo, kad pogledam, naš je uspjeh višestruko bolji od onih koji su šutjeli. Nema, uistinu nema nikakvog razloga zašto biste šutjeli i trpjeli nešto što se ne bi smjelo događati. Jedini razlog je vaš osobni nedostatak muda. I da, morate ustrajati, ako se isprsite i kažete neću, a onda se povučete kada protivnik napravi isto- e, gadno ste se zajebali.
I tako, nedostatak muda od strane studenata kada su muda potrebna i vikanje u gomili za koja muda nisu potrebna su razlog zašto nam je obrazovanje u takvom stanju u kakvom je. Nema tog nepotizma, korupcije i šikaniranja kojem se ne može doskočiti individualnim pa onda grupnim odgovorom žrtve. Nema. Oprostite, ali nemojte mi srati o korupciji ako istu dopuštate i najčešće i potpomažete.
I ipak, ja neću biti ta koja će ju potpomagati. Možda sam u manjini, ali neću pa što god da se dogodi. Neću nositi doktorima poklone za njihov posao, nego ću ih bez pardona prijaviti ako ga ne budu obavljali. Neću se profesorima smiješiti i pitati kako da povisim tu ocjenu, nego naučiti i sama to postići. A ako ćeš me zajebavati, onda će o tebi čuti i rektor, i dekan, i studenti i ostatak Hrvata. Znam da vam je prirodna prvotna reakcija- nećeš time ništa postići, samo ćeš se još više zakopati. Da, to je ono čemu bi se trebali oduprijeti. Jer se može postići puno toga vrlo jednostavim potezima, ako imate muda odvest to do kraja. Nije me briga kako se mogu penalizirati tražeći pravdu, uistinu nije. Jer ona bi nam svima trebala biti početna točka, početno stanje, ono što zaslužujemo i ono što dajemo. I dok se naciji u glavi ne osvijesti to da moraš raditi da bi nešto dobio (jer mi se čini da je posvemašnja lijenost razlog za ovo stanje) mi ćemo biti u govnima i grcati u korupciji dok nam bivši premijer spava u zatvoru.
Stoga, naučite se gdje vam je mjesto i ne tražite posao ministra ako jedva slažete prostu rečenicu, tražite posao ministra ako ste 10 godina proveli pišući znanstvene radove i maltretirajući se na faksu, nemojte prihvaćati ne, on je sposobniji i možda drugi put ako znate da ste nešto trebali dobiti. Tražite uvid u to tko je dobio posao i zašto ako vi niste, nemojte reći- a to ionako ide po rodbinskoj vezi, neće od toga ništa biti, jer će se tako onda ponašati i prema vama.

Odite u trgovinu i kupite si jednu kralježnicu i par muda.
I prestanite kukati nad situacijom za koju ste si sami krivi.,

18.03.2011. u 08:56 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #