Big picture? Small picture? What?!

Na ovaj me post potakla djelomice Raymond, a djelomice trenutne studentske prilike. Razmišljala sam o tome i ranije, sada je vrijeme da verbaliziram. Tako je odlučio plenum.

Jednom davno, bila sam idealist. Vjerovala sam da, ako to dovoljno želiš, možeš promijeniti svijet. Vjerovala sam da je to moja svrha u životu. Mislim, vjerujem ja u to i sada. Samo, malo manji utjecaj na svijet namjeravam imati.
Gledam u ljude oko sebe. Anarhisti, idealisti, štoveć. Ima ih, ima ih mnogo. Vjeruju u to da se neke stvari mogu postići samo na jedan način. Kada im kažeš da se, prije tog njihovog načina, moraju osigurati isprobavanjem konvencionalnih načina, njih to ne zanima. Ljudi, da prostite, su zaglibili i to debelo. Bave se nekim čudnim, čudnim stvarima. Filozofiraju o biti, biću i bitku, o tome kako je demokracija (izravna, neizravna, ne znam više niti sama kakva) savršenstvo ovoga svijeta. Govore o parlamentarnim tijelima, plenumima, pozivaju se na antičko doba. Iz nekog im razloga uporno promiče da su se takve neke stvari radile uz puno manji broj ljudi. Da su članovi senata bili samo članovi senata i o odlukama raspravljali dugo i široko danima i danima. Oh da, promiče im i ona sitna činjenica da su i njih dobrano kritizirali. Da su bili korumpirani. Ej, izvršili su antentat na stepenicama senata. Toliko o antičkim uzorima.
U prošlom sam postu govorila kako je lako zavladati masom. Je, strašno je lako. Mnogo je, mnogo lakše vladati masom nego pojedincem. Masa je samo to, bezimena masa, ona ima stav svog vođe i ne odmiče od njega. Stav mase, mišljenje mase nije skupno mišljenje tih pojedinaca. Ne, ono odražava mišljenje vođe, ovisno o tome koliko se dobro vođa promovira.
Masa je bedasta, krajnje bedasta. I ne, ta masa, taj plenum, to nije nikako preslika demokracije. To bi bila preslika demokracije kada bi ta masa bila skupina čvrsto formiranih ličnosti, koje na neki način potiču da imaju stav i da ga se drže čvrsto, čvrsto, neovisno o promociji. Da ga evaluiraju, ali mijenjaju samo i jedino kada su zaista njihovi argumenti pobijeni drugima. Da, tada bi taj plenum, ma bilo koje tijelo koje donosi odluke, bilo valjano.
Mislite da sam se odmakla od teme? Nisam, nisam.
Gledala sam druge studente kako egzistiraju ovih dana, sjetila sam se da bih, čak i prije dvije godine, sjedila tamo s njima. Išla u revoluciju, mijenjala svijet. Sada mi taj poriv naprosto ne dolazi tako lako. Nekako, više važem sve opcije koje su mi ponuđene. Više važem za i protiv. Više se usredotočavam na realnost ostvarenja cilja i provođenja tehnike. Da li sam postala konzervativnija? Nemam pojma može li se to tako okarakterizirati. Možda.
Zasigurno sada manje riskiram. I u ovom me trenutku zaista muči da li se radi o napretku ili nazadovanju. Stvarno me muči, ne znam da li da budem ponosna na sebe, ili da se kudim.
Da, u nekim situacijama sam ista kakva sam i bila- temperamentna, impulzivna, vodim se emocijama. Ali u većem broju situacija postupam suprotno- s odmakom, proračunato, hladno. Da li sam zbog toga lošija ili bolja osoba? Ili samo drukčija?
Više ne vjerujem da nasilne videoigrice nemaju utjecaj na djecu. Više ne vjerujem da je samo jedna politička opcija ispravna. Više ne vjerujem da će tolerancija i razgovor riješiti sve probleme na svijetu. Više ne mogu vjerovati da se sve može riješiti u potpunost transparentno. Više ne vjerujem da je revolucija uvijek dobra stvar. I to me muči.
Osvijestila sam da, iako to mrzim više od ičega, iako me tjera na plač, iako mi ruši svaku nadu u bolje sutra, postoje nemoćni i moćni ljudi na ovom svijetu, da postoje važni i važniji interesi, da je nekima sada puno, puno važnije od kasnije. Da će ljudi zavladati masom, lažno se predstaviti, lagati, varati i gaziti preko leševa samo da bi postigli svoj cilj. Iako će uporno naglašavati da se bore za bolje sutra, našu djecu, spas tuljana, ozonskog omotača ili zaštitu Zemlje od izvanzemaljske prijetnje. A ljudi će to popušiti. Svijet je puno prljavije mjesto nego što to revolucionari misle.
Kontradiktorno, zar ne? Čovjek bi mislio da su baš ti revolucionari upućeni u to kako je svijet loše mjesto. I da neprijatelja možeš pobijediti, nažalost, samo njegovim metodama uz pokoju improvizaciju. Ali nisu. Naši se revolucionari, kako sam rekla na početku posta, bave čudnim, čudnim stvarima.
Kada pogledam, naša revolucionarna mladež je najvećim dijelom naša alternativna mladež (da se razumijemo, u te se alternativne i ja ubrajam. a bit insane aka stara baba darkerica). Naša revolucionarna mladež je velikim dijelom najekstremniji dio naše alternativne mladeži. Nedavno sam skoro na stražnjicu pala kada sam čula u kakve stvari jedna predstavnica te populacije vjeruje. Ispijanje srebrne vode (ljudskom tijelu poznato kao trovanje teškim metalima), vjerovanje u izvanzemaljce reptile (wtf?), da FAO ima namjeru polako pobiti 6 milijardi ljudi (da, da, 6 milijardi), da ljudsku djecu otimaju vanzemaljci s Oriona (ne, mi nemamo dovoljno zlih ljudi ovdje, još ih i uvozimo iz svemira), da će te ispijanje vodikovog peroksida izliječiti od SVIH bolesti (ne, samo će izgubiti i one dobre bakterije i time se praktički ubiti), da svijetom upravljaju Illuminati. Ne znam bih li i ja u to trebala vjerovati? Meni su dovoljno strašne i priče o traffickingu, pedofiliji, ubojstvima iz razonode, testiranju na životinjama i malim Indijcima. Dovoljno mi je da vidim kako netko baca smeće na zemlju, kako babe u Kauflandu uzimaju 25 vrećica za 5 vrsta povrća. Dovoljno gadnih, strašnih stvari imam u vlastitom susjedstvu.
Revolucionari možda gledaju naprijed, možda gledaju šire, možda nas stvarno žele istrijebiti izvanzemaljci reptili. Možda. Ali ako se ne pobrineš za situaciju u kojoj si sada, reptili neće imati koga istrijebiti. Da li revolucionari u najboljoj namjeri ipak griješe u odabiru cilja? Da li je idealizam preidealiziran? Da li ga je moguće postići ako trenutnu situaciju ne pokušavaš poboljšati malo, a tek onda više?
Da li revolucionari, idealisti, u velikoj želji za pomaganjem gube perspektivu?
Ako je odgovor potvrdan, znači li to da je dobro što nisam idealist? Ili bi mi bilo lakše da sva rješenja pronalazim u srebrnoj vodi i Davidu Ickeu? Tamo je sve lijepo objašnjeno.
Da li Icke govori istinu a ja sam preusredotočena na sitne stvari da bih vidjela veću sliku?

Ne znam, najozbiljnije, nemam pojma. Postoji jedna stvar u koju sam sigurna- zadovoljnija sam sada kada više nisam idealist. Kada ne želim sa svima biti dobra jer se svi mi moramo voljeti i pušiti travu na livadi, nego mogu reći- zajebala si sve, zajebala si nas, sada prošeći, više samnom nemaš šanse. Puno mi bolje ide "Ne!". Mislite da to nema veze s onim gore napisanim? Ima, ima. Ne vjerujem više da se svima moram svidjeti i da ćemo svi živjeti sretni u komunama, odgajati jedni drugima djecu i papati biljke koje su se same nama na tanjur bacile. Da, karikiram, ali mislim da shvaćate poantu. Napravit ću najbolje što mogu u svom životu, reciklirat ću, koristiti platnene vrećice za kupovinu, jesti meso iz domaćeg uzgoja, odgojiti djecu da budu poštena, dobra i samostalna, napraviti najbolje što mogu u svojoj profesiji i možda nešto postići. Ali neću spriječiti invaziju izvanzemaljaca. Neću otvoriti duhovni kanal s Orionom, Kasiopejom ili kojim već dijelom svemira. Niti ne želim. Male promjene su ono što znače.
Tako ću reći i "Bravo!" revolucionarima, ali im se neću pridružiti, osim ako to stvarno ne smatram realnim i potrebnim. Revolucionari, iako ih nisam štedjela, su nam potrebni. Potrebna nam je protuteža. Potrebna su nam buđenja ako zaboravimo gdje smo bili. Ali s mjerom. Sve ima svoju mjeru. Sve ima svoju proceduru. Svaka igra ima svoja pravila. Ako se nekome popiškiš na igru, on se više neće htjeti igrati s tobom. Zato ga prvo pobijedi, pa onda započni svoju.
Vjerujem da vam djelujem konfuzno. Djelujem i sebi. Povrh svega, još uvijek ne znam da li mi je žao ili drago što više nisam idealist i revolucionar, iako vam se to možda ne čini tako. Još uvijek premišljam. Ali dobro je to.

A vi? Idealisti? Revolucionari? Itko?

10.05.2009. u 20:42 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #