Ja sam ispljuvak divovske svemirske lignje

Ja sam crnilo koje ispušta kad ju prerežeš. Ja sam onaj dio vremena koji nikada zapravo ne postoji. Ja sam prostor između prostora. Ja sam sluz muhe balegarke. Ja sam izdisaj ribe. Ja sam život na Marsu. Ja sam Upravljač Svemira.

Nikada se niste tako osjećali? Da ste ništa i manje od toga, a zapravo ste sve. Nikada se niste osjećali kao da je onaj umor i ona bol zapravo esencija života i onaj pravi smisao koji kola vašim venama?

Ja sam svrab babe u sokaku.

Danas sam na trbušnom iziritirala ruku na mjestu ispod pazuha, tamo gdje se ruka dodiruje s rubom majice na bretele. Sada, svaki put kada ju pomaknem, dotakne grudnjak i peče me mjesto koje se trlja. I znate, da ne osjetim svaki pokret koji radim s tom rukom kao jedan bolan podražaj, ne bih uopće pridavala pozornost toj ruci i činjenici da ju imam. Ja sam sada, zahvaljujući jednoj iritaciji na ruci ispod pazuha, svjesna postojanja ruke i njenog značenja. No, ono što mi također obuzima misli jest činjenica da mi svjesnost te ruke već pomalo ide na živce. Da, kužim, ovdje je. I šta sad? Jel me mora baš stalno na to podsjećati? Jer, na kraju će se taj podsjetnik pretvoriti u jednu ranu koja će peći i peći. Onda će rana nestati, a ja opet ruke neću biti svjesna. I što je ta ruka u svojoj misiji postigla? Ništa.

Hodala sam prema zgradi frenda kojem sam posudila knjigu, a koju sad trebam natrag. Na zgradi pored koje sam prolazila pisalo je "skinheads". Vi ste Slaveni, moroni glupi! Ako ćete već furati neku ideologiju i ako već ozlijeđujete ljude oko sebe, daj se malo i educirajte. Tko od vas ima smeđe oči, smeđu kosu, ili možda crnu? Po Hitleru, bili biste mrtvi. Slaveni? Svi ste? Mrtvi. Cijepljeni? Mrtvi. Bolesni? Mrtvi. Kreteni glupi, štujete i veličate režim koji bi vas ubio. Mamlazi jedni neuki. Glavno da ste vi face. Da ste svi plavokosi, plavooki, sa savršenim imunitetom, ne-cijepljeni, nikad bolesni, savršeno plodni...e, onda bi možda vaša riječ nosila neku težinu. Ovako ste samo glupa klinčadija.

A ja sam žica na kotaču sudbine.

Osjećam se kao neka gadna žbrljotina na molekularnoj razini. Kao da mi se mozak slijepio u jednu gumenu lopticu. Kao da se sve okrenulo naopako i katapultiralo me u pogrešni trenutak na pogrešan način. Iz nekog razloga, kada se loše osjećaju, ljudi se prime za glavu, prelaze dlanovima preko lica i masiraju ga. Moje lice je pretvoreno u bezličnu masu od stiskanja i guranja.

Pored škole sjedi dvoje klinaca na klupi. Ona njemu u krilu. I gledam ih i kao da sam u njihovoj koži. Točno znam taj osjećaj. Kada mu sjediš u krilu i zapravo nije tako mekano, jer si ti žgoljava, i on je žgoljav, i praktički se kroz tanki mišić vaše kosti grebu jedna od drugu. Ali njegova bedra su topla, pa su i tvoja isto. Stalno si svjesna svoje težine i misliš da si mu teška. Želiš nekako tu težinu prebaciti tako da ju on ne podnosi svu, ali on to jednostavno ne dopušta. Na podsvjesnoj razini, ti mu želiš olakšati, a on želi podnijeti sav teret. I to je u redu. Tako to treba biti. Osjećaš da su ti se gaćice navlažile. Ne brini, neće primijetiti. I on ima neobično pune hlače. Njegove ruke su oko tvojih bubrega, i podižu temperaturu tog područja za par stupnjeva. To mu je garancija da se nećeš maknuti, jer ako se makneš, bit će ti hladno. I tebi je garancija da te on neće pustiti, jer ako te pusti, bit će ti hladno. Kralježnica ti je savijena i glava ti je spuštena do njegove, zapravo položaj i nije tako udoban. Noge ti ponekad utrnu, pa se oboje meškoljite, ali se vratite u početak položaj, jer je tako najtoplije, i tako Svemir želi da sada budete. I onda se tvoja koža lica dodirne s njegovom, i osjetiš pomalo da će tu niknuti jednom brada. I sva si ustreptala, jer si nervozna, i jer te pomalo strah, a on je tako miran. Ma vjeruj mi, nije on uopće miran, on je jednako nervozan kao ti. I onda ide poljubac. Topao je, i vlažan. Osjetiš kako je površina njegovog jezika jednako hrapava kao i tvoja. Ups, malo ste se sudarili zubima, pa se sad smijete. I oboma vam je strašno neugodno, jer mislite da ste vi krivi. I onda se opet ljubite, i ljubite, i ljubite. I svijet postane topao i svijetao, a nema nikog osim vas.

A ja hodam dalje u obliku zelene žabe s prženim krakovima.

Vjetar ima miris nečeg zelenog. Da, osjeti se zelenilo u njemu. Nečeg svježeg. Nečeg vlažnog i svježe...hm, prerezanog? Da. Onaj sok koji biljke ispuštaju kada im pretrgneš stabljiku. Da, da, to je to. Vjetar nosi miris soka prirode. Hm, osjećam se pomalo halucinatorno. Mislim da to nije tako dobro.
Ponekad se bojim da ću poludjeti. Skrenuti. Puknuti. Znate, ko kokica. Mislim da sam to već jednom rekla. Jednom. Da. Znate, mislim da, s obzirom da mi je mašta ponekad tako luda, i tako živa, jednom više neću moći reći što je to što je proizvod mog uma a što je stvarnost. Zamislite, sada ste dobro i sve je super, a onda odjednom pored vas protrči slon i baletnoj haljinici. I vi kažete, pa to je u redu, danas i slonove primaju u škole baleta. Ne bi li to bilo malo čudno? Da odjednom postanete nesvjesni da slonove ne primaju u škole baleta, jer slonovi ne mogu napraviti piruetu? Morate to uvijek imati na umu. Slonovi ne mogu raditi piruetu.
I sad vi recite, tko normalan razmišlja o slonovima i piruetama. Zapravo, kada počnete razmišljati o tome, onda je evidentno da ćete, jednom, kad tad, kako god okrenete, skrenuti. Potpuno i sasvim. No, onda si zamislite koliko je veseo prizor slona u baletnoj haljini i recite mi: zar to nije zabavno? I zašto je tako loše skrenuti?
Da, znam, može biti loše ako žohar koji je otkrio svoje skriveno ja odluči narasti u divovskog žohara i progutati te. To nikako ne može biti ugodno. Boravak u želucu žohara nikad nije. Možda zato nije tako dobro skrenuti.
A ako se često osjećate halucinatorno, kao ja sada, dok sjedim u sedefastoj školjci na dnu mora i brojim ribe na abakus, onda postoji velika šansa da ćete jednom skrenuti. I zato je moje sjedenje u sedefastoj školjci na dnu mora i brojanje riba na abakus loše.

Ja sam halucinacija leteće svinje. Ja sam ljubavnica Kapetana Zaspana.

Sjećate se ruke s početka priče? Bol je postala konstantna i sad su ju tijelo i mozak već navikli ignorirati. Eto vidite, ne možete nekoga natjerati da vas bude svjestan ako on to nije. To ljudi često rade. Ako ga nije briga, nije ga briga. I onda, daj više odustani! Glupa ženo!

Ja sam spora u golubljem izmetu. Ja sam mikroorganizam koji je ubio izvanzemaljce. Ja sam totalni egoist. Ja sam i prilično egocentrična. Ja sam plagijator.
Eto vidite, za trip nije potreban e. Za trip ste dovoljni vi.

Ja sam Upravljač Svemira.
I sad se osjećam mnogo bolje.

25.02.2008. u 21:56 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Karijeristica koja želi biti kućanica i obrnuto

Trenutno sam na trećoj godini studija. Moj ljubavni život nikada nije blistao. Najduža veza koju sam imala bila je od 7 mjeseci, što i nije neka zavidna duljina. Ona koja ju slijedi je nekih pišljivih 2 mjeseca. Jedva. Ono što mi se dogodilo u toj vezi jest da sam počela razmišljati kako bih jednom mogla uskladiti karijeru i obitelj. I da vam kažem, ne izgleda onako jednostavno kako bi mislili.
Naime, otkad znam za sebe sam prilično sigurna u to što želim. Želim karijeru. Želim biti uspješna. Želim biti u mogućnosti sama si osigurati krov nad glavom, hranu na stolu, odjeću i odmore. Biti u potpunosti neovisna i raditi posao koji volim.
Također, ono što imam u planu jest provesti bar godinu dana na fakultetima izvan Hrvatske. Sigurno želim doktorirati. Za to će trebati vremena. Strpljenja. Slobode. Nevezanosti.

I sad, kako u to uklopiti dečka, muža, i dijete, odnosno, djecu? U toj mojoj najdužoj vezi sam se nekoliko puta pitala da li bih ostavila dečka iza sebe i otišla van na godinu ili dvije studija. Ili bih ga povela sa sobom. Zaključila sam da nemam pojma. No, kako je to završilo, iako su sada izgledi za moj odlazak malo bolji, više se time ne moram zamarati. Da, sada, dok sam sama.
Već sam u ranije napomenula kako sam uvidjela onu groznu dilemu- obitelj ili karijera. I jesam. I, što je najgore, ta dilema obuhvaća puno više toga od vremena rađanja.

Da li se upustiti u vezu?
To je pitanje s kojim se sada suočavam. Kao što sam napomenula već nekoliko puta u ovom postu (što je očiti utjecaj nadolazećeg Valentinova), trenutno sam solo. Ono što nije baš logično jest da razmišljam koliko je pametno sada ući u vezu. Čovjek bi rekao da bih barem ja, koja sam prilično "voli me, mazi me, pazi me" nastrojena, otvorenih ruku dočekala nešto novo, ali pitanje je koliko bi to bilo pošteno prema toj drugoj osobi. Jer, sada znam da ću ići kamo me faks i karijera budu vodili. I, ako se mene pita, to će biti daleko odavde. Nisam patriot, nikada nisam niti bila, i postoji čitav svijet vani koji čeka da ga otkrijem. I sada, zašto trošiti dragocjeno vrijeme nekom muškarcu u naponu svoje potencije?
Svaka u veza već od samog početka, ako je donekle ozbiljna, traži puno, puno truda. Ulaganja, odricanja, kompromisa. Recite, koliko je u redu da nakon tog svog odricanja i kompromisa, ja samo odem? Možda bi išao samnom? Teško. Naime, te stipendije na koje oko bacam su mahom za mene samu i veoma su oštri oko udaje, trudnoće i sličnih "nepoćudnih događaja".
A možda je tu ipak najjača karta protiv nove veze ta što se ne želim dovesti u situaciju da izaberem njega, tog nekoga, propustim priliku, i kasnije se požderem zbog toga. Znam da bih. Ipak se o mom životu radi, a tu su svi sebični. Tako, naime, treba biti.

Koga odabrati?
Grozno i proračunato, znam. Ali, to je jedno od pitanja koje se poteže, posebno kod žena koje su neovisne, samosvjesne, i imaju karijeru. Nažalost, još uvijek postoje muškarci koji se ne mogu nositi s tim da im žena ima diplomu koja ne može parirati njihovoj i da kući donosi više novca. I to je pitanje s kojim se jednostavno susrećemo. Ja mogu njega voljeti beskonačno, meni njegova diploma, ili nepostojanje iste, ništa ne znače. I on mene može voljeti beskonačno, ali u ovom, još uvijek patrijarhalnom svijetu, postojanje mog doktorata njemu nešto može značiti. Da li se onda upuštati u rizik ne znajući hoće li mi se negdje u budućnosti, muž, ogorčen time što radim po cijele dane, i što sam veća karijeristica od njega, početi opijati i postati ogorčen i ljut na cijeli svijet?

A onda, na kraju, i da nađem nekoga tko mi potpuno odgovara, kome neće smetati moja karijera...pitanje je tko će od nas voljeti više ono drugo nego vlastiti posao. Jer, jednog trenutka ćemo zasigurno stati i karijera jednog će morati dobiti prednost pred onom drugog. A tko će popustiti? Ja? Nisam sigurna.
A što ako budem imala posao, dr. ispred imena, a budem usamljena? Da li ću naći osobu koju volim negdje na poslu? Kako će to izgledati? Da li ću uopće moći toliko čekati? Ili ću negdje putem postati hladna kučka koja muškarce jede za doručak? Postoji li mogućnost da mi se to dogodi iako sam sada toliko željna nekoga tko će paziti na mene?

Napokon, a što je s djecom? Plan nije roditi prije nego budem sigurna da to dijete mogu sama podići. Dakle, posao moram imati siguran. Ali, da bih rodila i podigla djecu, jednog trenutka ću morati staviti manji naglasak na posao. Manje se truditi, manje vremena ulagati. A da li to želim? Kako stvari stoje, praktički, odmah nakon doktorata će biti vrijeme za djecu. I gdje će biti vremena za posvećivanje onom poslu koji tako želim?

Dakle, ako želim karijeru, barem onakvu kakvu želim, ne mogu imati obitelj? Ali, želim obitelj, on se također našla u scenariju nazvanom Život. Ako imam obitelj, ne mogu ju zapostaviti, nego joj se moram posvetiti...dakle, nema karijere. Ili da radim oboje polovično? Da nađem neku zlatnu sredinu? Da li je to uopće moguće? Ili ću na taj način oštetiti oboje? I ništa ne postići?

Žao mi je što ovaj post djeluje konfuzno. Ali i u mojoj glavi su ta pitanja vrlo konfuzna. Nižu se jedno za drugim, bez nekog reda, bez nekog smisla. Na početku posta sam željela napisati nešto esejističkog stila, reći kako se žena susreće s nedoumicama na prijelazu iz rane odrasle u srednju odraslu dob. Ali, kao što se vidi, to mi baš i nije uspjelo. Čak mi se ovo i sviđa. Ipak nije neka hladna analiza procesa razmišljanja, već su to stvarna razmišljanja.

A što se svih onih pitanja i dilema tiče...hmh...kada dođe, bez obzira na sva razmišljanja, ja sam za. Bez obzira kada, bez obzira kako. Ako volim, onda volim. Ljubav nije logična.
Daljnje kompromise ću rješavati putem. Možda ću morati promijeniti prioritete. Ljudi se tokom vremena mijenjaju, sazrijevaju. Valjda ću i ja.

06.02.2008. u 21:41 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Lošesusjedski odnosi

Ne volim zgrade. Ne volim susjede. Ne volim posuđivanje šećera. Ne volim životne priče nepoznatih. Ne volim otvarati vrata. Ne volim kad mi neznanci ulaze u stan u koji ih nisam pozvala. Ne volim kad mi neznanci diraju stvari u stanu. I kad ga komentiraju. Ne. Nazovite to posesivnošću ili nekim opsesivno-kompulzivnim poremećajem, ali ne volim.

Stoga sam osjetila ogromno olakšanje kad sam se uselila u ovaj stan. Nikad ovdje nisam živjela prije, kao niti moji starci. Nikoga, ali nikoga nisam znala. Sasvim novi početak, u sasvim nepoznatoj okolini. Baš kako mi se dopada. Dođem, odem, uljudno pozdravim i odzdravim. I na to se svodi sva komunikacija. I time sam zadovoljna. Oni ne znaju ništa o meni, ja ne znam ništa o njima. Tu i tamo uhvatim pred vratima pokoju svađu histerične žene koja se ne zna samostalno braniti pa igra na kartu neprisutnog muža mafijaša koji ju je vrlo očito mlatio i "lud je"(kraj citata), i susjeda koji ju šalje u rodni kraj. Svađe su redovito oko djece koja su se počupala na nastavi.

Ukupno sam u zgradi upoznala dvije osobe. Jednog starčeka koji nam je čistio stubište, i koji me neko vrijeme maltretirao. S plaćanjem smo imali problema. jer sam ja bila u besparici, a on mi je dolazio na vrata i nije se dao skinuti s njih, čak i ako sam mu tri puta rekla da stojim u ručniku i da me pusti. Na kraju sam mu redovito zatvarala vrata pred nosom jer se nije gasio. I on stalno, ali stalno, ispituje o mojim starcima, hvali mi očuha (iako ga ne poznaje, ali glavno da ga hvali) i kenje li ga kenje. Dobro, bila sam dovoljno nevoljna razgovarati tako da me ne davi više onoliko koliko je znao, pa mi je malo lakše.
Drugi tip kojeg sam upoznala je u početku izgledao simpatično. Dok ga nije spopalo izlaženje na kavu. I pozivanje na kavu. I sve to skupa s kavama i ćaskanjem. Ajme. I tako on mene vrlo često poziva na kavu, nikako ne shvaćajući da ja nemam vremena za te kave, iako sam mu to više puta pokušala objasniti. I ovdje je zaista posrijedi nedostatak vremena, jer nemam kuda ugurati neke u potpunosti nevažne razgovore. Da imam vremena, onda bi bio nedostatak volje u pitanju. Oh, jesam li spomenula da je on razvedeni ptsp-ovac? Da....

I tako mi se danas dogodilo da su mi u stan uletjeli veoma nepozvani susjedi. Komada dva. Naime, curila mi je voda na pipi, a, naravno, stari mi je zadnji put kad je bio tu pokupio kliješta, pa nisam imala kako zatvoriti ventil. Otišla sam samo posuditi kliješta kod predstavnika stanara. SAMO POSUDITI! I nisam ih čak tražila od nasumičnog susjeda. Ne. Tražila sam ih od predstavnika stanara. Jer nije samo moje pitanje, vodu troši tako cijela zgrada.
Ali ne, njegova žena je morala doći gore samnom. I onda mi nije dala da ja pokušam zatvoriti vodu sama, jer si je ona porezala ruku i nije mogla to čudo uhvatiti, nego je išla po nekog drugog susjeda. Čovjeka kojeg ne poznajem. Uopće. Ne znam niti jesam li ga ikada vidjela u liftu. I tako su mi se njih dvoje utrpali u stan, da mi pomognu. Naravno, voda je zatvorena, ipak je trebalo dva puta okrenuti ventil. Ali gospođa nije propustila priliku da me iskritizira kako sam mijenjala pločice bez da sam mijenjala cijevi, ventile. Zatim je rekla kako si ja to pod hitno moram promijeniti i da moram razbijati pločice. Ja sam rekla da sve lijepo radi i da mi ne pada ni na kraj pameti. Onda je ona ponosno zaključila kako će to meni ionako trebati, i da ću svejedno morati pločice razbijati. Onda je bila sretna. Naravno, i čitav stan su mi prošli. Stan, koji nije bio pripremljen za goste. Da, nije u neredu ili prljav, više se radilo o psihičkoj pripremi. Možete reći kako bih trebala biti zahvalna što su mi pomogli. Oh, ali ja bih bila puuuno zahvalnija da su mi samo posudili ta prokleta kliješta.
I samo da napomenem, ta žena se prvi dan kada sam se uselila izvikala na mene. Jer ju nisam pozdravila dok je izlazila iz lifta. Pozdravila ju jesam, ali, jbg, mumljam ponekad, i nije me čula. Pa se ona našla jako uvrijeđenom, i ispucala se na meni. Bila je riječ o odgoju, kao i uvijek, naposljetku. Nisam tada reagirala, ostala sam otvorenih usta, a vrata lifta su se zatvorila. Dobrosusjedska dobrodošlica.

U ovom slučaju su nasilno penetrirali u moj privatni prostor anonimnosti. Moj mali hram. Moje mjesto za opuštanje, izolaciju od krutog svijeta, ljubav, mir, kuhanje i seks. Ono mjesto na kojem sam gotovo uvijek gola i na koje nikoga ne puštam. Možda sam i jako tradicionalna po pitanju važnosti doma, ali ovo je jedino mjesto gdje sam sigurna. Da, obožavam biti na ulici, obožavam se šetati i biti na vjetru. Ali ovo je ono jedino utočište. I ono ide samnom. Nije važno gdje je smješteno, u kojoj zgradi i u kojem gradu, i zgrada i grad su privremeni, ali ono je stalno. Ono ide samnom i čuva me od svega vani. I pomaže mi da budem u toj okolini koja mi se ne sviđa nevidljiva.
I taj nepozvani dolazak, ulazak, bez poštivanja, i s kritikama sam, evo, tako primila. Loše.

Jer, sada znaju više o meni. Sada imaju zašto samnom razgovarati u dizalu. Pitati me kako su mi ventili. Kasnije i zašto živim sama. Gdje su mi starci. Što radim u životu. Mogu raspravljati po meni. Ne mislim da će imati dubokoumne razgovore o mom bitku, već ću se jednostavno naći na listi stanara koje tračaju jer znaju neke stvari o njima. Ne želim to. Ne zato što bi o meni mogli reći nešto loše. Već zato što bi mogli reći nešto . Vidjela sam mnoge primjere ispada susjeda, a za još više sam ih čula. Uhođenje, prisluškivanje, nabacivanje rečenica tipa "znam ja više o Vašoj kćeri od Vas", "Vaša kćer je raspuštenica, dolazi doma u 2" u prolazu između katova, zvanje policije zbog egistencije, i slični primjeri su samo vrh ledene sante podmetanja susjeda, uz obavezan smiješak od uha do uha. I tako sam bila sretna jer sam nova u velikom gradu, izvan toga. A sad...

Nakon tri godine, više nisam nevidljiva.

02.02.2008. u 20:52 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #