Muškarci, kondomi, i prvi seks

Mislim da ste svi već do sada mogli zamijetiti da sam daleko od djevice. Jako daleko. jednom davno je ta priča bila malo drukčija.
Imala sam društvo s kojim sam izlazila, djevojke, i mi smo prilično detaljno dijelile svoja iskustva. Kako verbalno, tako i...
I kako su ta brijanja, stalno nalaženje novih tipova, i stalno prolaženje kroz isto sa svakim od njih (ajme, koja sam drolja bila) postala dosadna, krenulo se u dublje vode.
Tada su krenuli naši mali susreti s muškarčevim stavom o kontracepciji. Kako smo im se smijale.
Oni su, svi odreda, bili jako zabrinuti time što bi morali na svoj presveti penis navući jednu tanku presvlaku od lateksa. Ponekad sam pomislila da to njih boli, da im skraćuje život, da...ne znam..obilježava ih pa Alieni znaju koga će oteti kad slijedeći put navrate? Zaista, tolike drame...
Frendica i ja smo imale listu omiljenih reakcija i fraza na naše "nema bez kondoma" konstatacije. S obzirom da su te reakcije bile posvema smiješne i zabavne, da ih iznesem:
1. A ma ne znam ja šta je to!
2. Ne treba to nama
3. Ma nitko ti to ne koristi
4. (zabezeknuti pogled) Ti bi htjela da ja stavim neku gumu?
5. A ma ne možeš ti ostati trudna
6. Nemam nikakvu bolest. Ne, nemaju ju niti onih 10 cura koje sam jebo prije tebe. Ma kakvo testiranje, to je za papke.
7. Gle, nećeš ostat trudna. Pazit ću ja. Ono, znaš, neću, znaš, ono, u, znaš, tamo (popraćeno snažnom gestikulacijom i mucanjem)
8. A šta je tebe prošlo pola grada pa imaš neku boleštinu?
9. Neću, ja onda ništa ne osjetim!
10. Neću, ja onda ne mogu svršit!
11. Neću, to mene guši
I, posljednji, ali i najvažniji- (plačan glas, i tužne okice) "Pa, pa, ti mene ne voliš!". No shit, Sherlock!

Stvarno smo se svega naslušale. A da ne spominjem da su oni bili u pravu, a mi neke tamo tuke. To su bila snažna prosvjedovanja, ubjeđivanja nas da je to zlo, pogrešno, i da nama ništa neće biti. I kako će dvije cure protiv cijelog grada?
No, našle smo mi dvojicu koji su bili spremni na takvu strašnu žrtvu i blasfemiju.
Njezin je bio dobar, bio je stalan, pa je to nekako sve išlo kako treba. Tako i prvi seks.
Ali, zato meni...
Kao prvo, tip je bio glupi nogometaš, po struci mehaničar. Naravno, nisu svi nogometaši ili mehaničari glupi, ali on je bio primjerak po kojem si mogao viceve raditi. Tješila sam se time da on ima funkciju. Skidanje junfa.
Naš prvi susret je bio iz čiste dosade. Ležim tako ja na starom madracu u nedovršenom potkrovlju (imalo je samo dvije strane, bila je vikendica, a mi na nekoj vrsti ljetovanja), pored mene taj tip koji mi stravično ide na živce, jedna cura dva madraca dalje, i još jedna preko puta. Frendica s dečkom dolje u autu. Ovaj navaljuje, pa mi se nabacuje, pa prodaje neke spike...I tako sam zaključila da je najbrži način da ga ušutkam ako mu uvalim jezik u usta. Što sam, bedasta ja, i napravila. A ionako nisam mogla niti spavati. I tako, mic po mic, završila ja gola. Tada sam saznala da sam jedna od onih blagoslovljenih veoma elastičnim himenom. Što bi reklo, boooliiiii! A čak nije došlo niti do seksa. Nakon nekog vremena, i plahte koju bi priželjkivale sve žene na prvu bračnu noć u srednjem vijeku, odluči on da je umoran, a ja da mi je dosta. Otišao čovjek do wc-a, i ja se stala oblačiti. Kadli, dižu se ove dvije, za koje sam ja bila uvjerena da spavaju, sa osmjehom na licu, i izraze zadovoljstvo što smo završili.
Da, one su bile budne svo ono vrijeme dok sam ja stenjala, jaukala, dok smo pričali... Pitam ja njih- pa zašto niste rekle da ste budne (dok smo pričali, on i ja samo par puta rekli kako bi bilo lijepo da cure kažu ako su budne)? One rekoše- pa, nismo vas htjele smetati.Nisu me htjele smetati? Skoro sam im kosu počupala. To je sve skupa satima trajalo, a one su šutile i slušale. Neugodnjaka....
Došla onda i druga frendica, i legli mi spavati. Drugi dan sam ja bila u šoku. Ozbiljno. Iskustvo mi je bilo ipak previše dramatično, i osjećala sam se čitav dan kao da lebdim u nekom iskrivljenom svijetu. Pomisao da bih mogla razgovarati s tipom od večeri ranije me izbezumila. A niti pranje plahte nije pomoglo. S obzirom da nismo imale ništa za pranje rublja, lijepo smo to obavile Prilom. Vrlo učinkovitim se pokazao. Onda me frendica morala slikati s plahtom, onako čistom, što je i napravila. Moja majka je kasnije vidjela tu sliku (iako sam ju mislila maknuti, pa zaboravila) i komentirala: "a, vidi, imali ste piknik.". rofl
Frendičina maćeha je vrlo dobro shvatila o čemu se radilo i podarila nam samo jedan "znam, sve znam" pogled.
Nakon oporavljanja od šoka, završila ja u vezi s dotičnim dečkom. Kao što rekoh, vidjela sam da bi mogao imati neku funkciju.
Prevarila sam ga nekih tjedan dana kasnije, dok je on bio nekih dvadesetak metara udaljen od mene. Drugi dan, nakon što mu je bilo rečeno što sam napravila, sam ga i uvjerila da to jednostavno nije istina. Grozna sam bila.
Nakon što smo zaključili da smo skupa, on je uporno htio seks. I onda je krenulo uvjeravanje mene da nam kondom nije potreban, svim onim frazama gore spomenutim, uz još poneku improvizaciju. Što je najbolje, on ga uopće nije znao staviti.
Jednom prilikom me pokušao povaliti dok sam bila potpuno napušena i pijana. Nisam se mogla micati, a kamoli braniti. Ipak, na neku foru sam uspjela se izvikati na njega, i maknuti ga sa sebe. On je tu večer stvarno isplanirao sa ciljem seksa bez kondoma. Poremetila sam mu planove, ipak. Ali, bilo je blizu.
Neko vrijeme kasnije sam ga upoznala sa starcima, jer je moja majka uporno inzistirala na tome. Čak mu je i lagano priprijetila dok sam otišla u kuhinju po sok. Majka legenda. On se, naravno, ustrtario, i do kraja veze je pričao o tome kako se boji moje stare. Komedija.
Za divno čudo, mojoj se majki svidio dotični dečko. Majka ima lošu intuiciju.
Napokon došla i sudbonosna večer. Pripremila ja sve lijepo doma, on došao (moji su bili tad na moru). Spremila krevet u boravku, da imamo mjesta, jel. Donio čovjek kondome, i krenulo zagrijavanje.
Kadli, traži on ugašeno svjetlo. Pogledam ga ja malo začuđeno, ali, kako sam tada bila u naponu puberteta i sigurna da jako smiješno izgledam gola, složih se ja s njim. U sobi mrkli mrak. Sjedne on lijepo, i sad trebam ja staviti kondom.
Pipam, tražim, vrišti on jer sam ga ogrebala. Ups. Ajmo opet. Našla. Sad navući. Malo padne, pa se neće razvući, pa ga vučem gore, dolje, snalazim se nekako, i gotovo. Sve na mjestu. Spremni za akciju.
Sjednem se ja gore na čovjeka, malo boli, ali oke je. I krene, jeli, seks. Taman se ja uživjela, negdje ni minutu kasnije, kad on mene zaustavlja riječima "ej, ej, čekaj, stani". Stanem ja, pitam što je. "Pa, gotovo je", kaže on.
U tom trenutku nisam znala da li da se smijem ili da plačem. Pa sam odšutila i uvrijeđeno sišla dolje. Ode on do kupaonice, vrati se natrag. Pogledam ga, on sav puca od ponosa. Nije mi jasno. Čovjek nije izdržao ni minutu i sad je sav ponosan na sebe.
Baci se najveći i najbolji jebač na krevet, i, za manje vremena nego što mu je trebao da svrši, počne hrkati. Situacija ne bi bil toliko apsurdna da ja u tom trenutku nisam govorila.
I tako ja napaljena sjedim na krevetu, sasvim zbunjena, i želim još. Bacim se na buđenje čovjeka. Zamislite, molim vas, ja njega budim, i molim ga da se ševimo, a on ni da se pomakne. Tresem ga, skačem po njemu, udaram, napadnem ono u boksericama. Nigdje reakcije. Nevjerojatno. Nakon duljeg vremena, uspijem ja njega probuditi. On se, naravno buni, jer šta ja njega budim.
Objašnjavam mu da bi još, i on, veoma nevoljko, pristane.
Taj je trajao nekih deset minuta. Bez predigre, naravno, samo se bacio na mene ko rasplodni bik na kravu. Bez pomicanja, on samo praši svoje. Nakon tih deset minuta što sam provela zijevajući, jer sam već negdje u početku shvatila da on ne može shvatiti da ga pokušavam uputiti u to što da radi da bi bilo bolje, sam željela da je i ovo trajalo kao onaj prvi.
Svrši on, opet, ode u kupaonicu, i zahrče. Bez da me išta pita, da mi se obrati. Ja sjedim i opet mi nije jasno.
Dobro, reko, idem spavati. A on hrče. I hrče. I hrče. I ne prestaje. Glasno hrče. Nakon bezuspješnog okretanja i svih pokušaja da prestane hrkati, pokupila ja svoje stavri i otišla u svoju sobi. I kroz zatvore vrata i kroz zidove, bilo mi je jako teško zaspati.
Onda sam se sjetila one tvrdnje da im kondom otežava osjetljivost. I bilo mi je žao što sam mu rekla da ga stavi i drugi put. Možda bi i tada svršio puno brže. Ali, da ga nije stavio onaj prvi put, zar bi svršio čim sjednem na njega? A kako bi onda proveli jako pouzdanu metodu kontracepcije "vađenje", koju je tako revno zagovarao?
Strahota. A to je čovjek koji, provjereno, ima prijašnjih seksualnih iskustava.
Inače, posao sam tu večer obavila sama.
Mislim da ne moram ni spominjati da se on drugi dan smatrao kraljem svijeta. Iako, moram napomenuti da je tu večer pobjegao s posla da bi došao, za to uzeo službeni auto, i krenuo natrag tek u 9, zakasnio, i dobio otkaz jako brzo.
Sva moja uvjeravanja njega da seks od jedne minute nikako ne može biti dobar, da mi treba predigra i maženje poslije, nisu urodila plodom.
Pa sam ga ostavila mjesec dana kasnije. U tih mjesec dana se nismo ni vidjeli, svako je bio na svojoj strani svijeta.
Da, možemo zaključiti da je moj prvi put bio prilično loš. Ali, bar se imam čemu smijati.

Uživajte party

30.08.2007. u 00:22 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Iva tako kaže

Iva kaže da je malena. Iva kaže da ima velike oči, malena usta i mali nos. Iva kaže da je umjetnica.
Iva voli slikati, crtati, pisati. Najviše voli slikati. Iva ima mlađu sestru i brata, i jako ortodoksne roditelje. Iva ide u školu samnom i Iva je jako vesela djevojčica.
Iva kaže da voli sportove, posebno rukomet, a voli i pjevati. Iva je jedna od "onih" cura.
Iva kaže da se rano prvi put napila. Iva kaže da je to bilo još negdje u 7., 8. razredu. Iva kaže da je tada mogla biti vani jako dugo, tada se roditelji nisu brinuli i nisu zabranjivali, jer je Iva bila malena.
Iva je upisala gimnaziju. Iva je našla nekoliko prijateljica. Iva voli razmišljati i gledati svoje prijateljice. Iva kaže da je jednoj dala ime Tulipa. Iva kaže da joj se divi. Iva kaže da je se boji. Iva kaže da vidi Tulipu kako stoji na brijegu, a pod njom su mase, klanjaju joj se ili su mrtvi. Iva kaže da Tulipa voli vatru, zato joj je dala ime. Iva shvaća da je Tulipa pokvarena. Iva kaže da Tulipa živi u svom svijetu. Iva kaže da je i ona nekad u tom svijetu. Iva zna da ju Tulipa ne voli, da Tulipa voli samo sebe. Tulipa se srami sebe, Tulipa je lažljivica, prevarantica. Tulipa je pogrešna, biće koje nije trebalo biti rođeno.
Iva kaže da joj se druga prijateljica zove Eva. Iva voli Evu i Eva joj je lijepa. Iva kaže da je ona majka prije svega, i zato ju zove Eva. Iva voli pričati s Evom i Eva voli pričati s Ivom. Zajedno dijele mnoga razmišljanja. Iva se često divi Evi jer je Eva stabilna i čvrsta. Iva kaže da Eva zna što želi i ruši pred sobom sve što joj smeta.
Iva kaže da joj se treća prijateljica zove Kali. Iva kaže da je Kali stalno mrzovoljna i stalno prigovara. Ali Iva kaže da je Kali odana i da ju nikad neće ostaviti. Iva je nekad ljubomorna na Kali i Evu jer se one nekada čine jako bliske, a Iva ostane postrani.
Iva ima još jednu prijateljicu. Njezino ime ne govori. Iva kaže da je ta prijateljica posebna i ne dovodi ju k druge tri. Iva zna da su previše drukčije. Ponekad se sretnu, ali Iva kaže da se tada samo pristojne.
Iva kaže da je počela puno više piti u srednjoj školi. Iva kaže da puno više čita. Da ju zanimaju stvari koje su izvan nas samih. Iva puno razmišlja. Iva više nije jedna od "onih" cura. Iva je postala jedna od onih koje izbjegavaju. Svi osim njezinih prijateljica. Iva kaže da je često zabrinuta. Iva kaže da često plače. Ali, tada to još nije važno. Tada se puno izlazi, pije, pleše. Iva kaže da je u jednom trenutku Eva otišla, ali se uvijek vraća. Iva drži Tulipu dalje od Eve i Kali. Iva kaže da se Tulipa i Eva ne vole i da ne smiju biti blizu. Iva kaže da s Tulipom voli razgovarati, ali je se previše boji. Tulipa je opasna. Eva to zna, i Iva kaže da ju Eva stalno upozorava. Kali nije briga, Kali ima svoje brige.
Iva kaže da vidi da je Kali izgubila kontrolu. Kali stalno mijenja dečke, Kali stalno pije i Iva kaže da će ju to ubiti. Kali ima jako lošu reputaciju, i Iva stalno govori Evi da ju mora smiriti. Eva ima slične navike poput Kali, ali nekako se drži da ne prijeđe granicu. Iva kaže da se boji za njih dvije. Previše piju i previše se potucaju uokolo.
Iva čita Paklenu naranču. Iva kaže da obožava tu knjigu.
Iva pronalazi dečka. Nakon duljeg vremena mu daje šansu. Iva kaže da nešto s njim ne valja. Iva kaže da će se ipak potruditi. Iva s prijateljicama ulazi u čudnovato društvo. Iva kaže da pričaju o politici, o egzistenciji, o umjetnosti, o ljubavi, o seksu, o životu.
Iva i njene prijateljice su čule za travu. Iva kaže da bi bilo dobro da probaju. Ivi se to jako sviđa.
Iva počinje pričati o zabrijavanjima, o transu, o stvarima o kojima pričaju intelektualci. Iva kaže da joj se otvaraju novi svjetovi. Iva kaže da voli dečka, ali svi vide da s njim nešto ne štima.
Iva kaže da je tukao prošlu curu. Iva kaže da je bacao mačiće s crkve dok ima se mozak nije prosuo na kamenu. Iva kaže da ga ne razumije. Iva kaže da ga se nekad boji. Iva kaže da je loš. Iva ga voli.
Iva kaže da više s roditeljima ne može komunicirati. Iva kaže da joj sve brane. Iva kaže da noću bježi iz kuće, njemu.
Iva nema novaca. Iva je prva izgubila nevinost u njenom društvu. Ali onda su to napravile i Kali i Eva. Iva kaže da on ne voli kondome. Iva svaki mjesec misli da je trudna.
Iva još kratko zalazi na mjesto na kojem je počeo ovaj dio njihovog života. Iva kaže da će joj nedostajati propali amer, propali studenti, propali obrtnici, propali mladi, propali vojnici. Iva kaže da će joj nedostajati ta rupa.
Iva mijenja šire društvo. Iva ponekad povuče speed. Iva je u potpunosti ovisna o svom dečku. Iva kaže da se stalno svađaju, ali da ne može bez njega. Iva se ponižava, radi sve što on hoće. Iva se boji da ga ne izgubi.
Iva sad stalno plače. Iva kaže da je nesretna. Iva kaže da ne shvaća kako se to sve dogodilo.
Eva odlazi. Eva prekida vezu s Kali i Ivom, a onda to rade i njih dvije.
Iva ostaje sama. Iva odlazi na faks. Iva nije upala bez plaćanja, starci joj plaćaju.
Iva dolazi u Zagreb. Iva kaže da se počinje družiti opasnim ljudima.
Iva kaže da je droga postala svakodnevica. Iva kaže da je stalno nadrogirana. Iva kaže da nekad danima ne jede jer nema novca. Iva kaže da ga nema niti itko drugi. Iva živi s još dosta ljudi u jednom stanu. Iva kaže da se tamo stalno dila, da uvijek ima droge. Iva kaže da nekad zna samo sjediti i gledati pred sebe. Iva kaže da dolaze ljudi koji su ovisnici s jednom nogom u grobu. Iva kaže da tamo dolaze ljudi koji u bolesni u svakom smislu te riječi. Iva kaže da je atmosfera poremećena. Iva kaže da halucinira. Iva kaže da više ne zna kad je dan a kad noć. Iva kaže da joj je grozno. Iva kaže da ne shvaća u što se pretvorila.
Iva kaže da često dolaze policajci. Iva kaže da ju je to spasilo.
Morali su pobjeći iz stana i raspršiti se.
Iva se smiruje. Iva shvaća kako je bilo pogrešno to što je radila. Iva kaže da će pasti drugu godinu, dok sjedi na kavi s Evom.
Iva priča. Iva kaže da je Tulipa propala. Iva kaže da je cijelo društvo iz njihovih srednjoškolskih dana nestalo. Ili su u zatvoru, ili nadrogirani, ili su stvarno nestali. Iva kaže kako su se njih tri promijenile. Iva kaže da su odrasle. Svi vide da su se putevi potpuno razišli.
Iva kaže da je bolesna. Kaže da je našla kvržicu. Ne jednu, više, mnogo, velike su. Iva kaže da ide na ultrazvuke, ali da nije dobro. Iva kaže da je još mnogo toga bolesno. Da je čitava bolesna.
Iva kaže da ide na operaciju. Iva kaže da se boji. Iva kaže da operacija nije pomogla.
Iva leži u bolnici, govori Evi i Kali da će biti dobro. Iva se prisjeća toga kako je prije bilo.
Iva kaže Evi kako joj se divi jer je otišla na vrijeme. Eva kaže kako joj nije lako, uopće, kako je i ona bolesna. Kali kaže kako je sretna u vezi, ali kako je i njoj teško. Kaže da nema više obitelj. Otac ju je izbacio, nema više ništa. Iva gleda. Iva kaže kako nije sanjala da će tako završiti. Iva je tužna. Iva opet plače. Iva je opet sama.

Ivu smo pokopali. Iva kaže da smo svi plakali. Iva je sretna jer je bilo mnogo ljudi na sprovodu.
Ne boli umrijeti. Iva tako kaže.

Iva laže.

28.08.2007. u 22:57 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Razgovarati o seksu

Pozdrav! mah

Malo me češće ima sad za kompom, pa tipkam. Tipkam svašta. Pričam s ljudima. Icq je zabavan. Nađeš slične ljude i pričaš s njima. Ponekad čak i ne moraš govoriti istinu, ali ipak mu je najveća prednost to što možeš biti potpuno iskren. Bez posljedica, bez opasnosti od tračanja. Ne moraš tu osobu nikada niti upoznati, a opet služi kao neka vrsta katalizatora i ispušnog ventila. I može biti veći prijatelj, iako si s tom osobom prvi put "progovorio" prije sat i pol, nego netko koga znaš već čitav život. Možda je to zbog toga što ta osoba nema nikakvih očekivanja. Kao niti vi koji ovo čitate, uostalom.
I možeš pokriti baš sve teme. Sve što te zanima možeš pitati, i na sva pitanja možeš odgovoriti. Komunikacija je lakša, iskrenija, otvorenija. U pitanju su samo slova, nema izraza lica druge osobe, nema odobravanja, neodobravanja, zijevanja, osjećaja da te onaj drugi ne sluša. Ili tipka, ili ne.
I onda možeš razgovarati o smislu života, o palačinkama, bolestima, ili crtićima, seksu ili ljubavi.
Možeš cviliti i pričati o emocijama. I to je u redu. Možeš onda skočiti na seks.
Da, to je jedna od onih tema koje nisu baš poželjne u društvu. Iako, moram priznati da je sve češća. Ljudi govore sve iskrenije, i sve detaljnije, sa manje zadrške i opterećenosti. Ali, to sam zamijetila samo među studentskom populacijom. Kod drugih nema pomaka.
Sad je masturbacija sasvim normalna tema uz kavu. Kao i osobne preferencije poza, ali i igračaka. I spolna orijentacija, i eksperimentiranja. Sve to prođemo.
I nema uopće neugodnosti tokom razgovora. Ako netko naglo iskoči s nekim pitanjem, onda mogu ostati malo zatečena, ali i to se brzo riješi.
Sve što je potrebno je malo razumijevanja i spremnosti da budeš iskren. Otvorenosti. I ne, ne vidim nikakav problem u tome što s nepoznatim dečkom pričam o svojim orgazmima. I on mi priča o svojim. Razmjena iskustava. Naravno, dok to ne postane nešto prenapadno, više cyber sex, nego razgovor. U tom slučaju, dečko dobiva ignore. Iako, da bi uopće došli na tu temu, treba ipak proći neke malo benignije. Ako se tamo pokaže dobrim materijalom za razgovor, vjerujem da i kasnije neće biti problema.
O čemu pričamo? O tome koliko je seks važan. Dobar. Koliko s mijenja kroz vezu. Da ne mora uvijek biti iskaz ljubavi, nego samo seks.
Ponekad sam sretna što su moja iskustva bila takva kakva su bila. Naravno, nisu bila zdrava, prvenstveno za moju psihu, ali su me svejedno nečemu naučila. Na samom početku sam bila zatvorena, nisam razgovarala ni o čemu. Zatim je u moj život ušao netko tko je bio preotvoren i koji nikada nije posustajao. Tada sam se borila sa osjećajem srama, kao da sam bila silovana svaki put kad je on pričao samnom. Prilično neugodno. Onda sam polako odrastala.
Sad sam velika cura.
Volim prenositi znanje. Huh, sad zvučim kao ostarjela konkubina. Ponekad me znaju cure, koje još nemaju baš iskustva s dečkima, ispitivati kako što napraviti, kako što izgleda i slično. Kao što sam i ja ispitivala prije. Onda si lijepo sjedneš, uzmeš dijagram, dva i pričaš.
I to je u redu. Kao prvo, mi nemamo seksualni odgoj. Svo znanje o seksu dobijemo, ili iz teena i sličnih časopisa, ili pričom. A, koliko god teen bio dobar i poučan, nema 3D prikaza i boljih opisa. Niti ne smije biti, to čitaju i mala dječica.
Tako da se naše znanje, kako o zaštiti, pozama, i fiziološkim osobinama oba spola, tako i o pravom trenutku i pravom tipu, stvara na temelju razgovora i ovisi o dobroj volji i iskrenosti sugovornika.
Još uvijek učimo dobrom starom usmenom predajom. Kao naši stari. Kao da smo u 17., a ne 21. stoljeću.
I dopuštamo da nam žene i muškarci koji su zavjetovani na celibat drže prodike o neprirodnosti seksa i uživanja u njemu. Apsurd. Jeste li ikada vidjeli da profesor specijaliziran za srednji vijek drži predavanje o teoriji relativnosti? Ne? Zašto? Jer je to glupo? Da. Shvaćate paralelu?
Dok živimo u nekom svijetu gdje ljudi žele održati sliku neke čistoće, a gdje su kriteriji te iste čistoće toliko nečisti, neprirodni, i opiru se svemu što ljudi zapravo jesu, živjet ćemo okruženi ljudima koji misle da sperma može iz usta doći do maternice. I onima koji misle da će spriječiti trudnoću ako se operu coca-colom. I onima koji misle da je seks ovdje samo zbog reprodukcije.
Ženama koje ne znaju gdje im je klitoris.
Ljudima koji ne znaju živjeti.

Želim vam mnogo seksa!
Uživajte party

28.08.2007. u 01:24 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Sindrom jahača apokalipse

Pozdrav!mah

Večeras je bio jedan jako dobar Matanićev film, Volim te. Ste gledali? Ako niste, pogledajte. Zaista preporučujem.
Težak fim. Pogotovo ako ga gledate očima budućeg psihologa, koji će se baviti profiliranjem zločinaca.
Prvi put kada sam ga gledala, očito me se nije jako dojmilo to što je on svjesno išao prenositi HIV, nisam se toga niti najbolje sjećala, tada me najviše pogodio kraj. Onaj trenutak u kojem se sve čini savršeno, a onda te ubije ono što si prije bio. Životna ironija.
Sada sam malo više pozornosti posvetila njegovoj preobrazbi. Od nekog naivnog, koji je vijest govorio svima kako je stigao, uvjeren da će se svi nositi s tim savršeno lako, do monstruma.
Zapravo, sama ta naivnost na početku ga je pokopala. Da, shvaćam. Da ga je cura na samom početku prihvatila, i nekako mu pomogla, on ne bi tražio dalje. Stao bi na njoj. Ali ona je pobjegla.
Iako, niti nju se ne može kriviti. Koliko bi vas moglo ostati s tipom s kojim vam veza već dugo ne ide? Ma koliko bi vas ostalo s onim kojeg obožavate i s kim je veza fantastična? To je teška, stresna situacija. Na njoj ljudi pucaju. Naravno, postoji ona teorija da se u nevolji prepoznaju prave osobe, ali treba to sagledati sa svih strana. Prije ili kasnije, druga bi se osoba zarazila. Oni nikada ne bi imali dijete. Niti slobode.
Sad se tu mogu osobe s HIV-om osjetiti uvrijeđene. Zbog toga mi je zaista žao. Nije mi to namjera, nikako. Ne želim diskriminirati, niti bih ja svoju frendicu ostavila ako bi joj se to dogodilo. Ali, polazeći od sebe, sumnjam da bih ja mogla živjeti s pomisli da sam nekome drugome prenijela HIV. I iz tog razloga ne bih dopustila dečku da ostane uz mene. Ne znam koliko bi mi vremena trebalo da to prebolim, niti dal bih se ostavila na životu...Nadam se da to nikada neću niti saznati.
Od njega su otišli i frendovi nakon što je saznao. Njihov nedostatak educiranosti o temi je, naravno, bio presudan. Oni su se bojali tuš dijeliti. I onda su ga iznevjerili. Ostao je sam. Povrijeđen. Odbačen. Tretiran kao šugavi pas.
Pa se odlučio osvetiti. Išao je sve prenijeti njima.
I tu vidimo koliko je on sebičan. Niti u jednom trenutku nije mislio na one koji će biti pogođeni time. On nije čak postupio niti onako kako postupaju inače oni koji ubijaju i osvećuju se. Oni nekad ne žele znati da ubijaju osobe. Njihove žrtve nemaju lice. Nemaju prijatelje. Nemaju ime.
One je svoju prvu žrtvu podrobno ispitao. Upoznao ju je. Saznao je njen potencijal i njene namjere. Ona je imala i ime i lice, i prošlost i budućnost. I takva hladnokrvnost, ta jasnoća onoga što radi, ta zloća ga čine gorim ubojicom od mnogih drugih.
Zatim je našao dijete. Curicu koju prodaje majka. Ni to ga nije pokolebalo.
Zatim je napao konobaricu, ponizio ju. U svom bijesu, on je najvažniji. Kao malo dijete kojem majka ne želi kupiti čokoladu. Ono vrišti, udara, nema veze što majka nema novca za kruh, ono želi čokoladu. Razmaženo i nezrelo. Njega je život mazio, imao je uvijek para, a mrtvaci i gluposti su bili izbrisani. Kada se suočio s onim na što je trebao reagirati čvrsto i zrelo, on se pokazao u najgorem, ali istinitom svjetlu. On je životinja.
Onda je konobarica bila sljedeća. Posustao je na trenutak. Opet krenuo. Nju je poznavao čak i više nego onu prostitutku, ona je bila i inače u njegovom životu. Nju bi gledao opet svaki dan. S njom bi živio. Gledao bi ju kako zbunjeno propada i znao bi kada bi saznala o čemu se radi. I znao bi da je on to uzrokovao. I uživao bi u tome. Mogli bismo to zvati sindromom jahača apokalipse.
Stao je onda kad je čuo dijete. Onda je plakao. Onda je opet on bio taj koji pati. On je povrijeđen jer je on skoro oduzeo djetetu majku. To mu je ipak bio prevelik teret. Valjda mu je to dijete bilo dovoljno mlado. Valjda je zaista vidio lice te žrtve.
Zatim je slijedilo iskupljenje.
On se popravio. Pročistio. Shvatio što je sreća. Dobio mogućnost da kaže volim te.
No, koliko bi to trajalo? Ta sreća. Zaluđenost. Nalet optimizma. Da li bi ostao i nakon prve gripe?
Nakon nemogućnosti dobivanja posla?
Nakon što bi susjedstvo saznalo?
Ne, mislim da bi sreća nestala. Sad kad pomislim, tom se čovjeku pružila prilika da umre sretan. To je bio jedini trenutak u kojem je mogao umrijeti s osmjehom na licu. Kasnije bi on samo nestao. Umro bi indiferentan. Umoran. Tužan.
Sada je umro sretan.
I koliko ja plakala na kraju filma, i koliko se to nepravedno činilo, to je zaista jedini mogući sretan završetak- filma, ili života, kako želite.
Sve ostalo bi u stvarnosti, za njega, bilo puno negativnije. A on, koliki god egoist, koliko god loš bio, zaslužio je isto što i mi ostali. Trenutak sreće prije zadnjeg udaha.

Uživajte party

27.08.2007. u 00:27 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

O pušačima i diskriminaciji

Večer! mah
Evo mene opet nakon duljeg vremena. Ne, nisam bila nigdje, pa da me to sprečavalo da se javim. Započela sam nekoliko puta pisati, ali nikako nisam nalazila temu na kojoj bih ustrajala.
Nakon toga sam došla do zaključka da bi bilo blesavo forsirati se da radim nešto što bi trebalo biti produkt inspiracije. Pa sam odustajala. Sad se osjećam...nadahnuto wink
Prije par dana sam se našla s jednim frendom na kavi. Meni jako drag dečko, dobar. Jedan od onih tipova koji bi bio dovoljno dobar čak i za vašu kćer. Na neki način me taj čovjek svaki put uspio deprimirati do polovice razgovora. Ali, ovaj put je bilo drukčije. Jedini trenutak kada sam bila loše volje bilo je kad sam se sjetila da moram kući u prazan stan.
Ovaj put je bilo zaista ugodno od početka do kraja. I razgovarali smo na sasvim drukčiji način.
Osjećam se starije. Zrelije. Ozbiljnije. Smirenije.
Previše se loših stvari dogodilo. Nisam znala da to može imati toliki utjecaj na čovjeka. I da će se to toliko primjetiti.
No, ovaj se post neće pretvoriti u još jedno moje baljezganje o smislu života. Mog, naravno.

Iako je lijepo dok ga imate. Život, mislim. A možete ga izgubiti na toliko načina. Ubiju vas, padne vam klavir na glavu, prerežete si žile. Pušite. U tom slučaju ste ubojica i samoubojica. Dva u jednom.
Stoga državne zabranjuju pušenje na javnim mjestima, dižu poreze na cigarete, uvode prekovremene za čik-pauze. I pušači automatski postaju građanima drugog reda.
Da, nad njima se provodi diskriminacija. A to se ne bi smjelo. Jer oni imaju prava kao i svi drugi ljudi. Kako mi dišemo, jedemo, tako bi oni smjeli i pušiti. To je ovisnost, to je dio njih.
Oni sa sobom imaju pravo raditi što žele, jer su oni i samo oni sami sebi gazde. Ako čovjeku dopuštamo da bude vegan, da odlučuje o svom liječenju, zašto da mu onda branimo da puši?
Imam frendice pušačice. I one takve zabrane doživljavaju kao napad na njih. Kako njima država može braniti da ostvaruju nešto što ne šteti nikome. Ne šteti nikome? Malo sutra.
Da li se u umu svakog pušača negdje dogodi neki kratki spoj pa ne shvaća na koji način šteti i sebi i okolini svojim pušenjem? Oni kao da ne shvaćaju. Valjda misle, ma nije to ništa, gore stvari im se mogu dogoditi. I to mi jednostavno nije jasno. Pušači znaju,moraju znati, kako je cigareta štetna, ali svejedno puše. Svugdje i uvijek.
Bez ikakvog obzira prema drugim ljudima, bez pitanja, bez najave. Ako im kažeš- smeta mi cigareta, ajde odi van, možda će to i napraviti, ali u njihovom umu sigurno neće stajati: to je napravila jer je dim štetan, nego- kuja jedna, ona mene tjera van, kako se usuđuje?
Ako ti se ne sviđa što pušim- makni se od mene, kažu. Da, ali, tko je onaj tko ima lošu naviku u toj priči?
Dobro, istina, djevojke su lijepo išle van kad su pušile zadnji put ovdje. Nije bilo prigovora, i nisam baš osjećala neku mržnju. Moram ih pohvaliti thumbup
Moji su starci pušili cijelo moje djetinjstvo. I to nekako doživljavam kao vrhunac ljudske sebičnosti i egoizma. Nikada oni nisu pomislili: da, možda su mi djeca u pravu kad govore da ih trujem. Ne, njima je ugrožen njihova komotnost, a nas ko šljivi. Oni su nas stvorili, oni nas mogu i uništiti. Ako žele. I nisu moji starci jedini koji tako postupaju, ima ih mnogo, mnogo. I onda se čude što toliko djece ima astmu.
I sad imamo bunu koja polako vri u svijetu, gdje se jadni pušači nalaze uvrijeđenima, povrijeđenima, i u svakom slučaju, oštećenima.
I meni je na pamet palo da su u pravu. Onda sam sjela i napisala ovo. Sad mi je jasno da nisu. Nimalo. Pušenje nije biološka potreba. Ono te ne održava na životu, ne produljuje ga. Ono ne podiže kvalitetu života. Ono ne pogoduje ljudima niti na jedan način. To je luksuz. Ako ti je to luksuz, uživaj u njemu negdje gdje ga drugi ne moraju trpjeti. Jer oni taj luksuz ne žele.
Pušači su prikriveni samoubojice. Svi mi imamo svoje male načine na koje se mučimo, ubijamo. Neki to rade malo drastičnije pa si prerežu žile. Neki se drogiraju. Neki peru wc domestosom. Pušači imaju svoju prijateljicu cigaretu. I nekako mi se čini da su pušači jedini koji na neki način pokušavaju još ljudi povući sa sobom. Oni si uništavaju pluća, pa to rade i drugim ljudima. Da ne budu na kraju priče sami na respiratoru.
Trenutno pušenje mogu svrstati u isti koš kao odlaganje nuklearnog otpada u obližnjem jezeru: nebriga za sebe i druge, uništavanje, sebičnost, glupost.
Žao mi je ako su se našli uvrijeđeni pušači. Ne, zapravo nije. Vi mene trujete. Ne ja vas. Vi se meni ispričajte. Kao i ostatku svijeta. I Svijetu samom.

Uživajte party

25.08.2007. u 22:51 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Life, oh, life...

Žalosno je to, znate. U trenutku kad shvatite da ste prilično sami sve što možete reći je :a, vidi, stvarno. A onda sjedite doma, već peti dan zaredom i razmišljate što bi sa sobom, lutate netom, čitate stvari o onome što najgore utječe na vaše stanje i tonete sve dublje. Završite tako da vam se ista pjesma vrti čitav dan u Winampu i pišete post na blogu o tome kako vam je usrano sve.
Ne mogu točno shvatiti koje je bio slijed događaja koji me doveo do toga gdje sam sada, ne znam gdje počinje, ako postoji uopće neki početak, i ne znam da li je sve počelo onim jednim seksom oko božića kada se jajna stanica moje majke spojila sa spermijem mog oca. Ili je zapravo sve počelo onda kad je moja majka upoznala tatu. Tada je i slijepac vidio da to neće dobro završiti. A tko zna, možda je sve počelo s djedom, koji nije štedio remen na svojoj djeci, ili još ranije, kada su moju baku učili da bude ponizna i šuti, a mog djeda kako da šakom utjera red i mir u djecu i ženu.
To me muči. Početak. Možda, kad bih znala gdje je počelo, možda bih znala i kako bi to trebalo završiti. Dosta dugo sam mislila da je uzrok svemu moj očuh i maltretiranje kojem sam bila izložena kroz čitavu osnovnu školu, kada sam na teži način naučila da je samo osjećanje loše. Jer te zbog toga još više maltretiraju. To je njima zabavno.
Kad se samo sjetim kako sam tada bila naivna. Uvijek sam krivila sebe zato što su oni sadistička gamad koja umjesto vreće za udaranje ima mene. A ako bi im ikad išta trebalo, uvijek su znali kome se obratiti. Jako naivna. Ali, niti sada ne bih promijenila ništa. Jer to što sam im uvijek mogla pomoći i vidjeti nešto dobro u njima je ono zbog čega sam mogla funkcionirati.
A očuh je kriv jer je bio tu. Jer je bio tanak sa živcima. Jer meni nikad ništa nije mogao i jer sam ja uvijek odgovarala, zbog čega se on osjećao još manje važnim, i zbog čega su njegovi napadi bili još žešći.
Kasnije sam shvatila da sam bila pod tim terorom zato što sam uporno bila drukčija od njih. Onda sam se sjetila oca mog, ponosnog donora druge polovice gena. Hmh, da, ponosnog.
Uvijek sam se nadala da će on nekim čudnim spletom okolnosti doći i spasiti me od zle vještice u obliku dječurlije, i da će sve biti u redu. Zato nisam nikad posustala, i nisam se nikad prilagodila. Bar ne u potpunosti. Oh, da sam tada znala da će mi on bit najveće razočarenje u životu. Najvjerojatnije bih svejedno napravila sve jednako. Eventualno bih bolje iskoristila ono vrijeme koje mi je tada bilo pruženo s njim.
I tako se slažu neke stvari. Koliko su me u osnovnjaku naučili da je loše ako osjećaš jer ti se onda drugi smiju i pokušavaju te natjerati na plač (a to doista nikad nije bilo teško), toliko me moj vlastiti otac naučio da, ako nisi osoba koja me rodila, neće te biti briga za mene.
Kad je došao pubertet, i malo kasnije, došli su i moji dječaci i moji muškarci.
Negdje u ljeto 2003. smo počele tulumariti, a onda je bilo svega. Od 2003 do 2007 je prošlo samo 4 godine, meni se čini kao da je prošla čitava vječnost. Kroz izmaglicu se sjećam onim prvih opijanja, prvih brijanja. Sjećam se i onog snobovskog gada od alana koji me uhvatio negdje oko 16. Ja, zbunjeno djevojče kakvo sam tada bila, nisam imala pojma što će mi sve jedan ozbiljan poslovni čovjek (nije puno stariji, samo 8 godina) priuštiti. A tu je još i danas. Čuli smo se prije par dana. Jer bi on opet isto, a ja sam mu lijepo rekla da za glasove koji mu naređuju što da radi potraži profesionalnu pomoć. Imam osjećaj da će on biti jedina konstanta u mom životu. A bojim se i onog trenutka kada će nestati.
Znate, on ima tu neku...sposobnost...da mi se javi nakon gadne svađe baš u trenutku kada, ili imam sumnje oko trenutnog dečka, ili sam prekinula s njim, ili sam zbog nekog drugog razloga u komi, i tada sve što želim jest otrčati k njemu, neka mi radi što želi, samo da imam nekoga uz sebe. On je bar uvijek bio dobar u pretvaranju da mu je stalo.
No, naučila sam i to da on zaista nije dobar niti zdrav, niti išta drugo. Tako da, kad mi se javio prije par dana, rekla sam mu već gore navedeno, koliko god da sam mu htjela u tom trenutku reći da dođe po mene i vodi me bilo kuda....znala sam da to ne bi bilo istinito. I da mogu ja to i sama.
I, ne, mislim da u tog čovjeka nikad nisam bila zaljubljena, razvila se samo neka bolesna uzajamna ovisnost.
A moja velika ljubav...Moj glazbenik. On je bio sam 21 godinu stariji (itko kuži uzorak?). I trajalo je službeno samo mjesec dana. Neslužbeno, ja sam patila za njim još desetak, a za to vrijeme je on bez problema varao tadašnju curu samnom. Nakon toga sam ga jednostavno prerasla. Sad gledam unazad i nije mi uopće jasno što sam vidjela u ispranoj kreaturi. Naravno, još uvijek mi je on drag i uvijek ću ga se sjećati kao osobe kojoj sam prvoj rekla da ju volim. On je bio onaj zbog kojeg sam srušila dugogodišnju blokadu u sebi i rekla- neka boli, ali bar ću znati da sam živa. I na tome ću mu uvijek biti zahvalna.
Tu su i neki frendovi koji su mi bili u nekom trenutku i više nego dragi, ali sam to satrla u samom početku. Koliko god da sam malena i nezrela u srednjoj bila, toliko sam znala da nisam sposobna bit s njima u nekoj kvalitetnoj vezi i da od toga nitko neće profitirati. Danas su mi oni frendovi. Ali svaki od njih ima svoj život, i svi su mi tako daleko.
A bilo ih je još tako mnogo...onaj koji je bio prvi je ujedno i onaj koji me pokušao silovati, a tom se popisu pridružio i jedan prošle godine. Sjećam se i jednog ljepotana...seks je bio grozan, ali on je bio tako lijep...
Bio je jedan lažljivi mafijaš...eh, on mi je bio jako drag...ali je imao curu, o čemu je, naravno, lagao.
Huh, jesam li spomenula da je i alan svih ovih 5 godina imao curu?
Bilo ih je još nekoliko s curama u optjecaju. Nekoliko onih koji su ustvrdili da sam čudna, primili se za glavu i mene tretirali kao loš sitcom.
Otkad znam za sebe patim za muškom pažnjom, znam da to nije baš u redu, ali svo sam ovo vrijeme provela sama, niti jedan od svih onih tipova gore nije me smatrao vrijednom promjene, truda, čak niti toga da mi kupe čokoladu bez nekog posebnog razloga. Onaj mafijaš mi je donio paket trave, ali to ipak nećemo računati kao nešto relevantno. I tako sam se ja snalazila sama kako sam najbolje mogla, upoznala se, znam da je to doživotan posao, ali obavila sam dobar dio, znam što želim, znam točno što mi treba da budem sretna. Hajde, ljudi, recite mi, koliko vas zna recept vlastite sreće?
Ispunila sam sve svoje akademske, osobne, duhovne i ine aspiracije, a one koje nisam sam isplanirala. Sve što mi u ovom životu fali jest ruka koja će me zagrliti usred noći, netko koga ću tjerati da ide prat zube ujutro kad se probudi, netko tko će plakati zajedno samnom čak i ako je na drugom kraju svijeta.
I onda je došao zadnji bivši. I uz njega sam našla sve to. Onda je otišao. I sad sam opet u tom začaranom vrtlogu, gdje se sreća dozira na kapaljku, i opet tražim što to trebam napraviti, što trebam riješiti, koga trebam zvati, koga tražiti.
Ali sada sam došla do toga da mi apsolutno ništa od onoga što mi je bilo važno prije, što sam postigla, i što želim postići, nije važno. Pokrećem se nekim prije zacrtanim planovima, bez da znam kamo će odvesti i što će nastati od svega toga. I zaista me nije briga. Samo želim da dođe netko tko će shvatiti, tko će me podržati, s kim ću moći razgovarati (znate, razgovori sa sobom nisu tako zabavni, nedostaje...nepredvidljivosti), koga ću zvati, i za koga ću znati da će biti tu ma što se dogodilo.
Trebam to naći u sebi? Ako nastavim s traženjem, skoro ću piti kavu s nametnicima na mojim neuronima, jer sam i s neuronima već na ti, i dosta mi je više traženja u sebi!!!!
Sama sebi idem na kurac! Ja i ja smo već sve teme iscrpile, a one koje nismo, čekaju godota u obliku oca mi, i jako su blizu toga da ipak isprobaju mogu li se tim remenom objesit o to prokleto drvo.
I mrzim sve one koji mi na televiziji govore da smo samodostatni, i sve knjige koje nam kažu :"ako ne znaš živjeti sam sa sobom, ne možeš živjeti niti s nekim drugim", jer znam živjeti sama sa sobom, a sad mi treba netko drugi.
A možda sam si sama kriva. Ipak sam ja rekla : sami se rađamo, sami umiremo. Koja je poanta u stvaranju veza za života? Teško je ići protiv politike koju si sam stvorio.
Zapravo, sad nisam sigurna...možda je ipak fatalna pogreška bila u tome što sam to stajalište odbacila, i posumnjala u sebe. Da nisam, sada mi ne bi bio problem to što ću na vlastiti rođendan za dvadesetak dana ići u kino sama, a nakon toga, opet sama, jesti svoju tortu. Tortu i kino sam si obećala. Možda će ubiti monotoniju i ispraznost tog dana na koji se trebamo pretvarati da smo jako sretni.
U svakom slučaju, vidjet ćemo.
A do tada...
Uživajte party

01.08.2007. u 22:12 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #