utorak, 09.03.2010.

Vjetrovi pakla

Strah nas je.

Pod pod mojim noga se miće pod naletima vjetra. Zidovi se savijaju u sebe, spremaju se puknuti. Ne znamo što će se dogoditi.

Strah nas je.

Crvena je dolje sa svojima dok Viking spava u sobi pokraj mene. Odlućio sam ostati gore na katu, u hladnoći da mu budem bliže za svaki slučaj. Lažno sam hrabar pred Crvenom, iako ni sam nisam siguran što će biti.

Promolio sam glavu kroz prozor i umalo ostao bez nje. Ne mogu vjerovati koliko je jak vjetar. Dok sam se danas vraćao sa posla nekoliko me puta umalo srovao u provaliju.



Tužan sam danas, sam. Ne znam što bih radio. Osijećam se samo. Na poslu ne znam što bih napravio. Već više od jedne godine nisam završio niti jedan projekt. Stalno me miću sa projekta na projekt. Ljudi oko mene me ne vole previše i stvarno se pitam što tamo radim.

Možda ako ovo sa vijetrom nastavim sutra ostanem doma raditi. Doma je najbolje imam mira i tišine da napravim posao, da učim i napredujem. Da budem bliže svojima.

Imam dvadeset i devet godina i napokon se osječam muškarcem. Ne osijećam strah više kao prije, sada se bojim drugih stvari koje se ne tiću samo mene.

Što ako ostanemo bez kuće ili krova?
Što ako dobijem otkaz na poslu jer ne zadovoljavam više?
Što ako poginem na cesti ili jednostavno odustanem i počnem kopniti?

- 21:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.03.2010.

Praznina sadašnjosti

Osijećam se kao da se ništa nije promijenilo.
Viking ima dvije godine i nešto sitno i svaku ga večer uspavljujem čitajući mu priče. Nas dva legnemo u krevet, njegovo toplo lice naslonjeno na moju mišicu, prekriveni dekom i ja mu čitam priče.
Danas smo počeli čitati sabrana dijela Hansa Christiana Andersena. To je je vrhunac mojeg dana, cijeli smisao mojeg života. Moj sin, moj mali pravi Viking.
Posao je težak, ali ga imam. Ima sreće. Ali, nemame po cijeli dan. Radim, radim, radim. Dižem se u šest, odlazim i vraćam se poslije šest navečer. To je normalan radni dan, ali često radim prekovremeno i vikendom. Kao sada. Kao sada.
Kada nisam sa svojom obitelji u srcu mi je rupa kojoj ne nalazim dno. Guši me. Čupa me. Trga me.
Na žalost ništa se nije promijenilo. Kosti me bole, sada znam da imam giht. Na poslu je ludo, odnosi sa ljudima oko mene su šit. Ne osijećam se sretano i pitam se što radim od svojeg života.
Nije mi u biti stalo do ljudi oko mene, i do njihovih potreba i osijećaja. Ne želim plesati po njihovim ringlama i očekivati njihova očekivanja i vijoriti se sa njihovim uzdasima.
Moj svijet je odvojen. Drugačija sam osoba od svoje okoline. Od žene, od djeteta, od obitelji, od prijatelja i od kolega. Dovoljno sam živio da vidim da mi se život ponavlja u koncentričnim krugovima. Uvijek isto, uvijek isto. Život je pakao jer se u biti ništa ne mjenja.
Sve je isto. Kosti me bole, na poslu mi je teško, ne podnosim ljude i povlaćim se u samoću. Više znam , više sam vidio i spoznao ali ništa od toga nije važno , ništa od toga nije bitno. Ništa.
Samo smrt nas od života raspada, a ja ju ne dozivam više. Uzaludno. Želim živjeti. Prihvaćam svoju prazninu.

- 22:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se