Praznina sadašnjosti

Osijećam se kao da se ništa nije promijenilo.
Viking ima dvije godine i nešto sitno i svaku ga večer uspavljujem čitajući mu priče. Nas dva legnemo u krevet, njegovo toplo lice naslonjeno na moju mišicu, prekriveni dekom i ja mu čitam priče.
Danas smo počeli čitati sabrana dijela Hansa Christiana Andersena. To je je vrhunac mojeg dana, cijeli smisao mojeg života. Moj sin, moj mali pravi Viking.
Posao je težak, ali ga imam. Ima sreće. Ali, nemame po cijeli dan. Radim, radim, radim. Dižem se u šest, odlazim i vraćam se poslije šest navečer. To je normalan radni dan, ali često radim prekovremeno i vikendom. Kao sada. Kao sada.
Kada nisam sa svojom obitelji u srcu mi je rupa kojoj ne nalazim dno. Guši me. Čupa me. Trga me.
Na žalost ništa se nije promijenilo. Kosti me bole, sada znam da imam giht. Na poslu je ludo, odnosi sa ljudima oko mene su šit. Ne osijećam se sretano i pitam se što radim od svojeg života.
Nije mi u biti stalo do ljudi oko mene, i do njihovih potreba i osijećaja. Ne želim plesati po njihovim ringlama i očekivati njihova očekivanja i vijoriti se sa njihovim uzdasima.
Moj svijet je odvojen. Drugačija sam osoba od svoje okoline. Od žene, od djeteta, od obitelji, od prijatelja i od kolega. Dovoljno sam živio da vidim da mi se život ponavlja u koncentričnim krugovima. Uvijek isto, uvijek isto. Život je pakao jer se u biti ništa ne mjenja.
Sve je isto. Kosti me bole, na poslu mi je teško, ne podnosim ljude i povlaćim se u samoću. Više znam , više sam vidio i spoznao ali ništa od toga nije važno , ništa od toga nije bitno. Ništa.
Samo smrt nas od života raspada, a ja ju ne dozivam više. Uzaludno. Želim živjeti. Prihvaćam svoju prazninu.