četvrtak, 08.11.2007.

Otvaranje

Razmišljam o rezanju samog sebe na oštrici tankoj poput misli. Umoran sam. Zbilja umoran. Kupili su mi novi krevet, bas po mjeri za moje veliko tijelo, ali jos uvijek ne uspijevam spavati dobro. Noći mi šaraju noćne more, a kroz jutra se budim u boli. Trenutačno sijevam svoje zglobove u komadima. Kao da mi ih je netko slomio maljem. Mrzim tu bol. Gutam tablete, ali nakon nekog vremena i one ne pomažu. Ne znam sto činiti. Ne mogu pitati Crvenu, nervozna je , sve ju boli. Još koji tjedan do poroda. Ima ona svoje probleme koje ne dijeli sa mnom. Ne mogu se stalno sakrivati u njezine skute. Volim ju, trebam ju, ali ne mogu ovisiti o njezinoj nježnosti i pažnji. Trebam biti sam, uvijek sam, kao sto sam uvijek i bio.
Sagledavam se u ogledalu svoje duše i spoznajem da sam se promijenio. Život mi je drugačiji, ozbiljniji, odgovorniji. Dane provodim u drugačijoj vrsti straha. Život me još vise plaši. Bojim se za svoju obitelj, onu novu, koja tek nastaje, bojim se za sebe. Bojim se gubitka posla, prekomjernog rada za nedovoljnu placu. Bojim se nepovoljnih kredita, bračnih nevjera, svojeg jebenog karaktera i svoje slabosti koja ne poznaje vjernost i povjerenje i koja uvijek želi pobjeći nekamo drugdje, gdje je drugačije, bolje.
Tamniji sam u unutar sebe. Nisam vise veseo. Nisam nikada ni bio, ali sada se smijem manje. Prestao sam biti dječak, i odrastao u muškarca. Žene me vise gledaju. Ali, to mi vise ništa ne znaci. Samo razmišljam o sljedećem radnom danu. Kako ću se dignuti u šest ujutro, sjesti za računalo i pisati kod od čije zarade ću dobiti jako malo.
Nisam dugo ništa pisao. Objavio sam novu priču. Sada bi mi trebala izaći samostalna zbirka prija, a druga je navodno u povojima. Želim pisati priče prožete užasom i sobom. Želim pokazati svoj život drugim ljudima kroz svoje rijeci, slogove i rečenice. Želim pisati, opet.
Dosta mi je šutnje.

- 18:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #