Objavljeno: četvrtak, 13.11.2008.

Volim, dakle postojim.

Jedan autor...
Jedan blog...
Dvije osobe kojima je posvećen...
Jedno identično ime koje ih povezuje...
...tih prokletih osam slova zbog kojih mi srce uvijek zaigra...

Čitajući stare postove došla sam do zaključka da se čitav blog može sažeti u ovih par rečenica:

...novija povijest...
''...Jučer su emocije divljale u meni… a danas ništa, potpuna praznina. Da li je to znak da Mr Icemana ostavim svim njegovim strahovima i krenem dalje? Ili je to normalno nakon potpunog emocionalnog pražnjenja? I „svađe sa samom sobom“. Ne znam... Ali znam da sam umorna, jako umorna. Od pitanja bez odgovora, od vještog izbjegavanja otvorene komunikacije, od neodlučnosti…''

...starija povijest...
''...Pozdravljam njegovu odluku, u dobroj vjeri da je odlučio ono što je najbolje za njega... I sretna sam što sam mu ostavila mogućnost da odlučuje. Nisam na ništa utjecala, jer i predobro znam kako je to kada ti netko nabraja razloge zbog kojih bi trebao ostati, a ti želiš pobjeći što dalje. Napravila sam potpuno suprotno, pustila sam ga da neometano pobjegne od mene, a sve ono što osjećam samo je moja stvar...''

A danas??? Danas letim svoj posljednji let… i letim ga visoko, ne bojim se visine… ni pada… još uvijek imam snage široko raširiti krila i prkositi oblacima… ostaviti ih daleko ispod sebe. Još uvijek mogu ponosno… uzdignuta iznad svih onih sitnih ljudskih podmetanja… nasmijati se iskreno i toplo… još uvijek znam voljeti… nesebično… beskrajno… bezuvjetno. Sve ono dobro koje skrivah u sebi pluta po površini mog bića… ne bojim se darivati… u svakom zlu nađoh iskru dobroga… potpuno sigurna. Zašto?
Zato što sam vječiti sanjar kojem snove ne možete ukrasti!!!

- 00:50 - Angel Pray... (0) - Print Angel Pray... - #

<< Arhiva >>