Ovo mi je škola.../ Bolesno naivna....

Dugo nisam čekala zoru na muškom ramenu
Dugo nisam imala nikog i nemam namjeru
Da budem tvoja tek radi reda
da ti u srcu budem gost
Da budem tvoja tek da bih rekla
kako sam prekinula post

Dugo nisam rasplela kosu
na tuđem jastuku
Za to sa mnom imaj strpljenja
jer znaj da ne mogu
Da budem tvoja tek radi reda
da ti u srcu budem gost
Da budem tvoja tek da bih rekla
kako sam prekinula post

Dugo poslije njega nisam nikog ljubila
Dugo poslije njega nisam se usudila
Da budem s nekim o kome ne znam
ni koju boju košulje voli da nosi
Kaži mi, ko si?
Jer ovo s tobom plaši me

Neodoljivo me podsjećas na njega
dok te gledam mogla bih da predam
srce svoje ko po navici
Neodoljivo me podsjećas na njega
samo ne znam da li mi to treba
jos me bole stari ožiljci

Uvijek sam se pitala, kad jednom odluči otići zauvijek, a znala sam da hoće, kako ću ja bez njega? Hoće li mi svi dani biti jednako tmurni i bezlični? Hoću li zaboraviti što to znači biti nasmijan? Hoću li se bar još jednom osjećati tako savršeno kao s njim?
Otišao je...ali bio je iskren. Rekao mi je ono što osjeća spontano, ne razmišljajući, i premda me zaboljelo, na neki način bila sam sretna, čula sam istinu.
Ne, moji dani nisu ni tmurni, ni bezlični. Skrila sam ga u kutak srca i tamo će ostati zauvijek, takav kakav je, savršen. Jer baš u ničemu me ne može razočarati pa ni u načinu na koji mi je nanio bol. I svu svoju tugu sam skrila, negdje duboko u sebi.. Još uvijek vidim sunce i veselim se njegovim zrakama, još uvijek znam od sasvim običnog dana napraviti nešto posebno, još uvijek vjerujem da ću naći svoj mir i, premda sama, biti sretna, nasmijana, razigrana.
Znam, više nikada neću imati njega, bar ne na način na koji to priželjkujem. Ali imat ću ljubav koju osjećam prema njemu, sjećanje na nekoga tko je mogao srušiti sve brane u meni, nekoga kome je uspjelo otopiti led sa mojih usana, nekoga s kim sam bila, ono što jesam.
Znam da će opet otići. Svjesna sam tog...
Nadam se da će biti sretan, da će voljeti nekoga, onako kako ja volim njega, i da će taj netko voljeti njega. Želim mu da ostvari svoj san i kroz život putuje s osmjehom, želim mu samo najbolje, jer samo najbolje i zaslužuje.
....jer on će uvijek biti netko poseban, moj netko....

Ja i Ja, uvijek u neskladu. Prvi Ja čvrsto stoji na zemlji, rješava sve probleme u hodu, točno zna gdje mu je mjesto, nije bezosjećajan, ali jako dobro zna da na ljubav koju osjeća nema pravo i prihvaća to kao činjenicu, nepobitnu.
Ali, tu se onda, odjednom, ničim izazvan, pojavljuje drugi Ja, koji sanja, u njegovom snu sve je moguće, ta ljubav poprima neke nove dimenzije, on je vidi kao najljepši životni dar i ne želi je izgubiti, zbog ničega i zbog nikoga na svijetu.
Ja i Ja, uvijek u nekoj borbi. Svaki vuče na svoju stranu, argumentira onom drugom svoje razloge, nijedan neće popustiti i baš obojica misle da su uvijek u pravu.
Sve ovisi o danu, nekad pobijedi jedan Ja, a nekad drugi Ja. Danas je bio neki čudan dan, u kojem je svaki Ja imao svoje razdoblje za sebe, najprije je onaj drugi plakao, patio, bio izvan sebe, nakon toga na scenu je nastupio prvi Ja, samouvjeren, ništa ga nije moglo izbaciti s njegove putanje.
Sad su se malo smirila obadva, valjda su zaspala, pa mogu normalno razmišljati i pokušati donijeti određene odluke…smireno…samo moram odlučivati jako tiho…da se ne probude i počnu isticati svaki svoje razloge od kojih ovise određene odluke.

Ne mogu više…raspadam se u sitne komadiće…imam osjećaj da su u meni ostale samo krhotine nečega što se nekad zvalo srce.
Mislila sam da će sve proći, nestati poput ružnog sna…imala sam osjećaj da je sve iza mene, da je otišlo u nepovrat…no vratilo se snažnije no ikad.
Zašto? Zašto me opet toliko boli? Vidi li se tome kraj? S čim sam to zaslužila? Zašto ne mogu naći odgovor na baš nijedno pitanje?
Ne…ja jednostavno ne mogu protiv sebe…borim se protiv nekoga tko nije sposoban dati malo…tek dio sebe…nekoga tko ne zna kalkulirati…i uzeti više nego što da.
Znam da ljudi u mojoj blizini misle kako imam sve…zavide mi na tome…i teško bi povjerovali u to da ja…u biti…ništa nemam.
Neprestano mislim o tome, kako sam možda, nekada nekoga…nehotice…povrijedila, pa mi se sada to vraća. Iako se ne mogu sjetiti da sam nekada nekome napravila nešto loše, ne vidim drugi razlog zbog kojeg živim, ako se to može nazvati životom, u ovolikoj boli.
Željela sam samo malo sreće, a dobila sam ništa drugo, do boli…možda sam sve ovo zaslužila…vjerojatno jesam…ali htjela bih znati…samo neka mi netko kaže...s čim?

Jedan autor...
Jedan blog...
Dvije osobe kojima je posvećen...
Jedno identično ime koje ih povezuje...
...tih prokletih osam slova zbog kojih mi srce uvijek zaigra...

Čitajući stare postove došla sam do zaključka da se čitav blog može sažeti u ovih par rečenica:

...novija povijest...
''...Jučer su emocije divljale u meni… a danas ništa, potpuna praznina. Da li je to znak da Mr Icemana ostavim svim njegovim strahovima i krenem dalje? Ili je to normalno nakon potpunog emocionalnog pražnjenja? I „svađe sa samom sobom“. Ne znam... Ali znam da sam umorna, jako umorna. Od pitanja bez odgovora, od vještog izbjegavanja otvorene komunikacije, od neodlučnosti…''

...starija povijest...
''...Pozdravljam njegovu odluku, u dobroj vjeri da je odlučio ono što je najbolje za njega... I sretna sam što sam mu ostavila mogućnost da odlučuje. Nisam na ništa utjecala, jer i predobro znam kako je to kada ti netko nabraja razloge zbog kojih bi trebao ostati, a ti želiš pobjeći što dalje. Napravila sam potpuno suprotno, pustila sam ga da neometano pobjegne od mene, a sve ono što osjećam samo je moja stvar...''

A danas??? Danas letim svoj posljednji let… i letim ga visoko, ne bojim se visine… ni pada… još uvijek imam snage široko raširiti krila i prkositi oblacima… ostaviti ih daleko ispod sebe. Još uvijek mogu ponosno… uzdignuta iznad svih onih sitnih ljudskih podmetanja… nasmijati se iskreno i toplo… još uvijek znam voljeti… nesebično… beskrajno… bezuvjetno. Sve ono dobro koje skrivah u sebi pluta po površini mog bića… ne bojim se darivati… u svakom zlu nađoh iskru dobroga… potpuno sigurna. Zašto?
Zato što sam vječiti sanjar kojem snove ne možete ukrasti!!!

ja- izvana hladna, iznutra gorim
on- izvana hladan, iznutra još hladniji...

Koje su nam mogućnosti? Mogućnosti su nam onakve kakve si sami stvorimo, jer u životu jedino, i samo mi, odlučujemo o načinu na koji živimo. Ne postoje okolnosti, okolnosti su izmišljene, samo da se ne bi odrekli sigurnosti radi nesigurnosti.
Postoji put, onaj na kraju kojega nas čeka život o kakvom smo sanjali. Ali da bi stigli do cilja moramo savladati prepreke, ponešto izgubiti. I opet isključivo mi odlučujemo o tome da li su ti gubitci vrijedni konačnog dobitka. Ni tu nema mjesta okolnostima.
Pristati na nešto nametnuto, nešto što nas ne može izraziti kao osobu, nešto što nas udaljava od onoga što jesmo, samo da bi izbjegli dodatne napore, izbjegavajući pomisao na to, da smo u konačnici nesretni, samo dokazuje to da smo slabići koji se ne znaju boriti za svoj cilj. Hrabre nijedna okolnost ne može zadržati negdje gdje ne osjećaju smisao svog postojanja.
Ja mogu… mogu ostvariti svoje snove. Problem je samo u tome da li dovoljno jako to i želim. Jer ako je moja želja čvrsta i jaka, to za sobom vuče činjenicu da sam spremna za te snove ponešto i žrtvovati. To je već dovoljno da ne izmišljam okolnosti koje me udaljuju od mog cilja, već da tražim načine kako da ga ostvarim, uz minimum gubitaka.
Ja mogu… mogu baš sve što hoću. Treba samo željeti i biti siguran da će te ta želja dovesti do sretnijeg života, potpuno drugačijeg od onog kakvim trenutno živiš.

Tko sam danas? Danas sam netko tko ne zna uživati u bircu punom ljudi, netko tko ne može gledati kroz oblak plavičastog dima i smješkati se, jer to smatra besmislenim.
Smisao ponovo pokušavam naći duboko u sebi, pokušavam biti vođena onim što je unutra, u dubini mene, no to mi donosi muku, gorčinu, borbu, jad.
Danas gledam i ljubav nekim drugim očima, tražim bit njena postojanja. Ponekad mi se čini da ljubav postoji samo da bi se patilo, da bi se čovjek osjećao poniženim i povrijeđenim. Da me je bar nekako mimoišla u svom putovanju, da je bar nikada nisam osjetila, možda bi danas bila sretnija.
Možda nisam bila dovoljno pažljiva, možda sam joj olako otvorila vrata misleći kako će mi donijeti nešto dobro. A sve u svemu, donijela mi je nekoliko lijepih trenutaka, i beskrajne sate, dane i mjesece boli...beskrajno vrijeme u kojem sam se osjećala kao objekt. Vrijeme u kojem se netko igrao sa mnom kao sa teniskom lopticom, prebacujući me čas na jednu, čas na drugu stranu. I istovremeno svu svoju pažnju poklanjao nekome drugom. (O Ana, tugo mojih dana)
Ponekad se zapitam kako sam mu dozvolila da me ponizi, da me učini bezvrijednom. Sve ono što ja jesam, bez maske, poklonila sam, jednostavno darovala, običnom egocentriku. Jer zaista ne znam kako bi ga drugačije nazvala. Možda je prijateljima upravo on izuzetno dobra osoba, no meni je pokazao mračniju, ružniju i bahatiju stranu. Sada puštam vrijeme da prolazi, glumim različite životne uloge, i ne želim priznati sebi koliko me boli.

(hmm..zanimljivo...post se po prvi puta ne odnosi na 'Majstora s mora'...izgleda da sam nakon pune 2,5 godine napokon 'krenula dalje'...)

Prazna sam… potpuno prazna, bez bilo kakvih emocija, dobrih ili loših. Ne osjećam ništa, i ne mogu reći da me takvo stanje usrećuje, ali ne znam ni što bi se trebalo dogoditi da me podigne. Čini mi se da sam potpuno emocionalno potrošena… Mr Iceman me zaista tim svojim ponašanjem učinio nekom drugom osobom, osobom koja nema potrebu reagirati. Čak mi je danas kolegica rekla da se iznenadila kako sam neke situacije mirno prihvatila… bez reakcije, samo osmjeh.
I kao što rekoh, ne usrećuje me to… nemam motiv za novi dan, potrebu za borbom, sve mi je ravno… čak ni da Mr Iceman najedanput postane najtopliji čovjek na planeti, ne znam bi li me to podiglo. Da li je to dobro? Nije, znam da nije, ali trenutno si ne mogu pomoći. Dovoljno me puta razočarao...
Jučer su emocije divljale u meni… a danas ništa, potpuna praznina. Da li je to znak da Mr Icemana ostavim svim njegovim strahovima i krenem dalje? Ili je to normalno nakon potpunog emocionalnog pražnjenja? I „svađe sa samom sobom“. Kako da ne? Možda bi se trebala zabrinuti za svoje mentalno zdravlje, ne znam. Ali znam da sam umorna, jako umorna. Od pitanja bez odgovora, od vještog izbjegavanja otvorene komunikacije, od neodlučnosti…

Nakon nekog vremena naučiš suptilnu razliku između
držanja ruke i vezanja duše,
I naučiš da ljubav ne znači oslanjanje i
društvo ne znači sigurnost,
I počinješ učiti da poljubci nisu ugovori
a pokloni nisu obećanja,
I počinješ prihvaćati svoje poraze sa uzdignutom glavom
i otvorenim očima, sa otmjenošću odrasle osobe
a ne tugom djeteta,
I učiš se graditi sve svoje putove na danas
jer sutra je previše nesigurno za planove.
Nakon nekog vremena naučiš da čak i sunce peče ako
ga ima previše.
Zato posadi vlastiti vrt i ukrasi vlastitu dušu,
umjesto da čekaš na nekog posebnog tko će ti donijeti cvijeće.
I naučiš da stvarno možeš ustrajati...
Da si stvarno jaka,
I da stvarno vrijediš...

Koliko si puta me povrijedio
Koliko puta mene si pobjedio
Srce zaledio...
Išla sam stalno pa se vratila
Prišla svjesno bolu samo da bih patila
Greške sam platila...
Ljubav bez ljubavi preživjela
Za tvoje laži sebe krivila
Ja se inatila
Tko bi me shvatio...

Korak od poraza do uspjeha
Ja obraza sam čistog al' to nije mi utjeha
Kad nema osmijeha...
Nikad me nisi znao shvatiti
Ja otići ću znam al' se ovog puta neću vratiti
Neću se vratiti...
Ljubav bez ljubavi preživjela
Za tvoje laži sebe krivila
Ja se inatila
Tko bi me shvatio...

I da te nikad više ne vidim
Možda bi manje boljelo
Al' ne bi ovo srce vjeruj mi
Nekog drugog voljelo...
I da te nikad više ne vidim
Možda bih se spasila
Ovako osmijehe sam nudila
A bol, bol sam dobila...

Ne može ništa iznenaditi
Isto ću u pijesku kule svoje graditi
Ti ćeš se sladiti...
Nikad se nećeš iskupiti
I mene više nikad nećeš moći kupiti
Ja ću poskupiti...
Ljubav bez ljubavi preživjela
Za tvoje laži sebe krivila
Ja se inatila
Tko bi me shvatio...

''..Postavila sam mu tek nekoliko jednostavnih pitanja, na koja mi je mogao odgovoriti jednostavnim rečenicama, nisu trebale biti čak ni prosto proširene, ali i to je za njega bio neizmjeran napor, odgovore nisam dobila. Što reći na to? Ništa. Da li bi ga sada trebala smatrati kukavicom koja se boji pogledati istinu i glasno je izreći? Ne bih. Da li bi trebala pretpostaviti što bi odgovorio, i čvrsto se uhvatiti tek za pretpostavke? Ne bih.
Pa što ću napraviti? Ništa. Naprosto ništa. Igrati ću tu njegovu igru bez granica. Ponašati se kao da mi je sve jasno, kao da nisam ništa ni pitala. Da, ja sam igrač za igre bez granica, ali nisam igrač koji poštuje pravila. Nije ih jasno ni odredio, tek ih je dao naslutiti. A i da je, na njegova pravila, ja uvodim svoja pravila. Ne postoje granice do kojih mogu ići u nastojanju da mu pokažem kako mogu biti okrutnija, bezobzirnija, bezosjećajnija od njega. Mogu biti sve, baš sve u isto vrijeme. Pitanje je samo, želi li me takvu upoznati...''

Ovo vrijeme dok me nije bilo na blogu, doživjela sam puno toga... i vidjela da ono što sam svih ovih godina smatrala jako bitnim, u biti nikada nije ni bilo važno. To je bio samo bijeg, bijeg od neprestanog lutanja... Uvjerila sam samu sebe da postoji nešto što ne postoji. No sve to mi je trebalo... Jer da nije bilo toga, ni danas ne bi znala što želim. I dalje bi pokušavala pobjeći i uvjeravala samu sebe da je to upravo to, da sam sretna... No nikada nisam bila, jer moji snovi su nešto drugo...

Kada netko odluči da postane nitko, pitaš se što možeš učiniti? Ništa, baš ništa, to možeš samo prihvatiti. I to je jedina prava odluka. Jer svi mi trebali bi putovati vođeni sobom. Biti negdje samo da bi netko drugi bio sretan, bila bi potpuno pogrešna odluka. I zato pozdravljam njegovu odluku, u dobroj vjeri da je odlučio ono što je najbolje za njega...
I sretna sam što sam mu ostavila mogućnost da odlučuje. Nisam na ništa utjecala, jer i predobro znam kako je to kada ti netko nabraja razloge zbog kojih bi trebao ostati, a ti želiš pobjeći što dalje. Napravila sam potpuno suprotno, pustila sam ga da neometano pobjegne od mene, a sve ono što osjećam samo je moja stvar.
Život ide dalje, ne mogu reći da mi je lako u ovom trenutku, ali vrijeme uvijek napravi svoje, samo treba čekati...
I što ću dalje? Ne znam, ali znam da neću cviliti, sanjati, maštati i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. Jer dogodilo se, i tako je kako je. Ne postoji drugo ili treće. Život i dalje ima one svoje male čari, kao što je sunčan dan, osmjeh djeteta ili pažnja prijatelja koji zna tvoje vrijednosti, koji te cijeni i voli. Razlozi za život nisu nestali, nestao je samo netko tko je tom životu donosio neku posebnu draž. Ali zbog toga se ne umire… sutra je novi dan… i novi koraci u njemu… od kojih će možda poneki biti pogrešan, ali važno je da ne donosim pogrešne odluke. I vjerujem da neću.

...i znam, volio me na svoj način, ali ne toliko da bi zbog mene dozvolio sebi i najmanju žrtvu, ne toliko da bi ga ta ljubav zadržala pored mene, ne toliko da bi imao potrebu boriti se za mene, ne toliko da bi mu bila važna spoznaja da je on sve što mi treba. Ali ipak… volio me… na svoj način. Ili samo ja želim vjerovati u to....

Kada zatvoriš sva vrata i odeš, hoćeš li biti svjestan činjenice da povratka nema? Jer zatvorio si vrata koja vode do mene.
Kada napokon shvatiš koliko mi značiš, hoćeš li znati da je kasno? Jer ma koliko dobra i draga bila, ne mogu čekati beskrajno i živjeti u snovima.
Kada ti dosade sve tvoje igre, hoće li ti biti žao što se nisi ranije prestao igrati? Ili ćeš samo otići ne osvrćući se, kao da me nije ni bilo tu?
Kada se probudiš u sred noći, pomisliš li ponekad koliko je ljubavi bilo u mom poljupcu? Ili tvoje misli plove nekim drugim morima i nepreglednim prostranstvima?
Hvala ti na svim porukama koje nisam primila, hvala ti na svim pozivima prilikom kojih telefon nije zazvonio, hvala ti na svim pokušajima da me vidiš, i na svim izmišljenim okolnostima… i hvala ti na onim beskrajno lijepim sekundama ukradenim negdje u vječnosti.
I opet ću, bez obzira na sve, reći: Hvala ti što si bio dio mog života, obogatio si ga. I nikada nećeš biti u kategoriji slučajnih prolaznika… uvijek ćeš biti netko poseban… moj netko.
I možda sam i danas u nekoj svojoj fazi, možda je to opet ona moja nervoza, a možda mi je jednostavno dosadilo igrati po tvojim pravilima, izgledati naivno i glupo… ne znam, ali znam, da bi se ponekad željela osjetiti posebnom… čuti nešto što će mi darovati krila… željela bi nekome biti sve ono što si ti bio meni. I znam… za sreću nikada nije kasno… i možda… i mene negdje čeka netko… netko tko zove se imenom tvojim.

World was on fire
No one could save me but you...
Strange what desire will make foolish people do...
I never dreamed that I'd meet somebody like you...
And I never dreamed that I'd lose somebody like you...

No, I don't want to fall in love
(This love is only gonna break your heart)
No, I don't want to fall in love
(This love is only gonna break your heart)
With you

Zarobljena u vremenu, ostavljena u trenutku, podignuta pa bačena, da sve sam to ja. I ne govorim ovo kako bi igrala uloge patnika, jer to nisu moje uloge. I ne razmišljam o njemu zato što ga volim ili zato što mi je do njega stalo… već jednostavno onako, bez posebnog povoda… o da… imao je tako divne, meke i tople usne. Imao… ma ima ih još uvijek, ali ne s razlogom da bi ljubile moje. I njegovi dlanovi bili su neobično topli u trenucima dok me držao za ruku. Nedostaje li sve to meni? Ne, u nijednom trenutku… ako ću lagati samu sebe, spuštati glavu u pijesak i glumiti veliku nedodirljivu curu. Ali to ne znači da ga volim… ne volim ga, ljubav je nešto drugo. To ne znači ni to da mi je osobito do njega stalo, ili da sam možda zaljubljena, nisam. Samo mi prokleto nedostaje taj poljubac. Zašto? Zato što me ljubio na poseban način, neponovljiv. Uvijek isti, a uvijek tako različit, i uvijek, baš uvijek jedinstven.
Možda bi ga sada trebala zamoliti da to više nikada ne napravi curi koja je odrasla bez oca i curi koja se upravo probudila iz noći najdubljeg očaja. Ali neću, jer ovo nije priča za njega. Rekla sam mu da mu nikada neću napisati priču. I neću. Rekla sam mu i to da nikada neću na njemu graditi svoje snove. I neću. Neobično, ali zaista neću.
Ali ono što bi mu mogla reći, samo mogla, što ne znači da hoću, jest da sam svjesna činjenice da život nije Zakon o obveznim odnosima, ali ne znam da li je i on svjestan činjenice da život nije ni trgovina na veliko i malo. Život je nešto drugo… no ja mu to ne želim govoriti… jer moje su riječi nešto što njemu u životu stvarno ne treba...

...ponekad mi se čini da je autor ovih stihova najpametniji čovjek na svijetu... Jer, kako drugačije nazvati osobu koja je čitavu mudrost života pretočila u samo jednu rečenicu??! Kako ostati ravnodušan kad te netko drugi pjesmom podsjeća na sve ono loše što si u životu napravio??
A tih grešaka je, barem u mojem slučaju, bilo mnogo...i previše... No, na greškama se uči! Nije li tako?! Sudeći po tome, ja bi trebala biti najpametnija osoba na svijetu.... Ali nisam... Nerado to priznajem, ali nisam sposobna učiti na svojim greškama... Dapače, uporno ih ponavljam i uzalud se nadam da ću ''drugi puta pametnije''... Neki bi rekli da sam budala, jer se jedino ona može dvaput spotaknuti o isti kamen...
Eeeh dragi moji....nakon svega uvjerena sam da bi nam život bio mnogo lakši kad bi starost mogla sve što može mladost, a mladost znala sve što starost zna...

Evo, stigla sam i do te točke...
Idem niz vjetar, skakućem...
Lagana, prazna i
Otupjela od promjena...
Sposobna zaključiti samo
Da je neke mrlje
Teže maknuti od drugih...
Puno teže.....

Tuga se ništa bitno ne razlikuje od obične narančine pulpe
koju nalazite u sokovima.
Jer i pulpa i tuga odurne su stvari...
Jedna kad si žedan pića,
A druga kad si žedan života.
Ali obje prineseš ustima,
Popiješ ih sa životom ili pićem,
I pljuneš van,
Ili teškom mukom ipak progutaš…

Kroz koje li sve faze čovjek mora proći da bi shvatio određene stvari? Koliko li hrabrosti treba da napokon odluči slijediti sebe? Koliko li se puta glupo uvjeravamo da smo sretni i mislimo da imamo nešto posebno? Nebrojeno. Samo jednom doživimo da smo apsolutno sretni. Ali ponovo griješimo. Zašto? To je pitanje čiji odgovor vjerojatno nikada nećemo saznati...

...prijatelji su najveće bogatatvo...

Najljepši poklon ikad?! Ova čestitka koju su mi moji anđeli poklonili za rođendan!



Nedavno sam pročitala Goetheovu izjavu koja me se jako dojmila:

''Kad sretnemo nekoga tko nam duguje zahvalnost, odmah se toga sjetimo. A koliko smo puta sreli nekoga komu mi dugujemo zahvalnost, a da se toga nismo ni sjetili?!''

E pa, cure moje hvala vam!!
Pravi se prijatelji prepoznaju u nevolji, a ja sada vidim da ste to- upravo vi!!!
Hvala vam na svemu!
Hvala vam što me trpite, što me toliko dobro poznajete, što mi dajete zlata vrijedne savjete kad su mi najpotrebniji....
Ne znam na koji da vam način zahvalim na tome što ste uvijek uz mene...
....uostalom, nek vam pjesma kaže sve....

Hej!
Ja vas ne bi mijenjala, to nije prazan stih...
Ja vas ne bi mijenjala za 10 najboljih...
Jer ništa mi ne može sve vas zamijeniti...
Ja vas ne bi mijenjala da daju cijeli svijet...

Hej!
Ja vas ne bi mijenjala za pijesak kemija...
Ja vas ne bi mijenjala za tajne svemira...
Jer ništa mi ne može sve vas zamijeniti...
Ja vas ne bi mijenjala da daju cijeli svijet...

Hej!
Ja vas ne bi mijenjala za miran ocean...
Ja vas ne bi mijenjala za stvari sve što znam...
Jer ništa mi ne može sve vas zamijeniti...
Ja vas ne bi mijenjala da daju cijeli svijet...

Od sveg na svijetu tom vi ste najvrijednije i sve što želim to ste vi...
Na svijetu tom ništa mi ne treba, sve što želim to ste vi...
Na svijetu tom ništa mi ne treba, jer da vas nema umrla bih...



Volim vas jako!!!

Kako bi bilo da za nekih dvadeset godina pogledam natrag i shvatim što sam propustila? Kak bi mi život izgled'o da sve se svodi na uzdisanje za snovima što sam popušila? Dok su mi svi govorili ne budi blesava, ziher je ziher kolotečina je sigurna... Nađi si poso, ko još živi sam' od pjesama? Ipak sam zagrizla bez žaljenja... I ko zna da li bi imalo sebe voljela da sam bar jednom po tuđoj želji zaplesala.. I moje odluke, nisu uvijek razumne, ali su najbolje – za mene ispravne!

Daj mi da sama probam, ja znam što je najbolje...
Daj mi da sama hodam, sama ću uspjet sve...
Daj mi da sama probam, lako ću naučit se...
Daj mi da sama hodam, spremna sam na najgore...

Tvrdoglava sam pa ne pristajem na uvjete. Kad jednom pogneš glavu, drugi put te ucjene. Ne trebam poduku, a ni tuđe zlatne savjete... Ako su zlatni, što ih na sebe ne primjene?! Jučer mi pružaju ruku, ko fol, da pomognu... Danas mi ta ista pomoć dođe na naplatu.. Jučer mi nude da za mene vezu potegnu, a danas podvaljuju, da zbog njih sam tu! Sorry al nebi htjela da za dvadeset godina pogledam natrag i shvatim što sam propustila! Pa slušam srce makar zvučalo otrcano... Jednostavno – za mene ispravno.

Pusti me da pogriješim sama, čak da grešku ponavljam...
Bitno da pokušam, sve isprobam jer nije me sram...
I kad griješim neka griješim, pa što se to tebe tiče,
mogu sama, samo znam da ne trebam tvoje priče...
Neću bit ko ti, poslije si mislit ''Što bi bilo?'',
mi smo drukčiji, meni se drukčije dogodilo,
posložilo da je kako je - bolje il lošije
pusti me, oću sama probat sve!
Ne ne ne trebam savjete, ne trebam te da me vodiš...
Ne ne ne trebam borca da za mene bitke vodiš...
Imaš svoj život, sam po svome živi ga,
mene pusti da pokušam sama,
ak ne uspijem – A JEBI GA!!!

Vraćam ti se opet, Bože moj,
da pokažeš mi put,
jer si jedini što zna,
da stjerana sam u kut...

Nekog trebam ja,
trebam nekoga,
da prestane boljeti,
nekog trebam ja,
trebam nekoga,
ko će me voljeti,
ja trebam nekoga...

Jer sam ja ko' i svi,
samo jedna duša malena,
uboga,
i ja trebam nekog
da me zagrli,
utješi,
jer bez ljubavi
i moje srce vene,
ja trebam nekoga
da bude kraj mene...

Ja ne mogu više, Bože moj,
tu samoću podnijeti,
kad bi mog'o novi dan,
malo sunca donijeti....

Nekog trebam ja...

''...Ona će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak...
Dobra mjera vremena između nas?
Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari....
Ako umiješ da pakuješ, naravno...
To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve više,
ne daje mi pravo da je nagovaram da ih ne trpa unutra...
Njen kofer, na kraju krajeva...''

...you'll never know how much I loved you....
...you'll never know how much I need you...