Samo Durica

utorak, 15.05.2018.

kako nastaju ideje za patente

kak sve više ljudi svuda oko mene moli, pita i traži za pomoć, neki čak i u tišini, samo s natpisom oko vrata, ili papirićima i igračkama koje stavljaju na stolove kafića, druge vidim iz tramvaja dok se vozim na posel kako štapom kopaju rano ujutro ispod kioska prije otvaranja, nebili izvukli kakav sitniš koji je, možda, nekom drugom pao. na Trgu po tramvajskim stanicama ljudi vade nedovršene opuške, a na placu se sagibaju ispod pulta skupljajući sve kaj se da iskoristiti.
žalostan je to prizor, ali isto tako i vrlo osvještavajuć, pogotovo radno ujutro kada još ni školaraca nema u javnom prevozu da nam malo razbiju monotoniju zabrinutih lica kojima svaki dan gledamo u daljinu tražeći, svak za sebe neku zamišljenu točku, cilj zbog kojega bi sve ovo trebalo imati smisao.
muž i ja razgovaramo o tome da bi jedan od nas trebao otići negdje van na kraće vrijeme. nekako se nameće sama logika da će to biti on, no, vidim, teško mu je, jako teško zbog toga, i kako bi mi to zornije predoćio, veli" sada sam bio samo do Poreća, pa ste mi falili, i ti i Fran, a kako bi izdržao na brodu u Finskoj, jel ti znaš di je Finska???!!! ". pa da, znam di je, ono, na karti u atlasu, ovak, di je u srcu kad ga nema pola godine još neznam. al ne znam ni drugo, pametnije riješenje, sori, probala sam i ne ide. niko nema love, i kaj god da napravim nemrem zaraditi, a ni nemam za uložit lovu, da bi mi se, eventualno, ta uložena vratila. to nam treba: neki početni kapital, neka injekcija, vjetar u leđa, jer: znamo, hoćemo, možemo, želimo, al, tu je to ovak: pola koraka napred, dva koraka natrag, pa stopalo napred, tri natrag, onda, ak uspiješ preskočit stepenicu, baci te na leđa i tak vječita borba za koju ja nemam više ni volje ni snage.
i tak razmišljam o svemu tome, vozim se u tom tramvaju zagušljivom, pa vidim kroz prozor oko spomenika kralju Tomislavu na Glavnom Kolodvoru neke skele. nasmijem se u sebi, jer, da, dok se sve drugo raspada, domovi zdravlja, bolnice, škole, najvažnije je obnavljati spomenike kak bi koreanski turisti imali što li-je-p-še uspomene na svojim selfi štapom uhvaćenim momentima.
smijem se, tak, ja sama sebi, jer, mislim si, sigurno još jednu fontanu rade, pa bu sad iz kralju iz glave šikljala voda s balončićima, a konju ona para iz ušiju, i sjetim se kak bi najbolje bilo odmah do toga staviti i aparat za kruh i perece, al, umjesto novčića nek se ubacuju plastične boce i limenke. tak bi se jednim potezom odmah riješilo nekoliko problema. te boce bi odmah trebalo prerađivati u neki proizvod, recimo: plastične krasne suvenire grada u kojem svi uživaju.
svi osim njegovih građana.
ko zna kaj si je razmišljal onaj dečko dok je smišljal solarnu pametnu klupu, baš me zanima.

- 05:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #