Durica Vozi Kolica

srijeda, 20.09.2017.

otvoreno pitanje blogerici Stanki

pročitavši meni vrlo zanimljiv, intrigantan i problematikom, pa tako i mogućim razlišitim mišljenjima, stavovima i evenualnim riješenjima slojevito prožet post pod imenom: " Kako je lijepo biti dječak! " blogerice Stanke prvobitno sam ostala zamišljenja nad samom temom, pa sam se instinktivno primila pisanja komentara u kojem iznosim vlastito viđenje i dođivljaje kako teme, tako i nekih drugih sličnih situacija, onako kako to i obično radim: kroz osobno iskustvo i neke proživljene situacije, te promišljenje o stavovima te vrste, kada nisi u mogućnosti, barem ja sam, biti sasvim siguran što je ispravno, a što ne, pa me samim time sve skupa i još više zanima, kao i drugi, tuđi komentari, drugačija i različita razmišljanja, ili samo jednostavna razmijena u vidu komentara što samo bavljenje blogom pruža, a za mene je jedan od bonusa, tako da komentare doživljavam kao svojevrstan doprinos kako tekstu, tako i temama kojima se pojedini bloger bavi, tako i povratnu informaciju koju je inače nemoguće ili prilično teško dobiti tako brzo, ali i nekom žilom kojom kola energija i daje život ovakvoj vrsti portala, pa i samom pukom bavljenju izražavanjem koje javno objavljujemo putem bloga čime postaje dostpuno širokom krugu ljudi.
uglavnom, da sada ne duljim previše, ostala sam, blago rečeno prilično iznenađena kada me blog obavijestio kako sam onemogućena ostaviti komentar od strane dotićne blogerice.
pokušavala sam sjetiti prijašnjih komentara koje sam ostavljala na tom blogu, vrtila sam u glavi sve komentare koje sam ikada nekome napisala u svim ovim godinama koliko se bavim bloganjem, jer u ni jednom svojem komentaru, brem koliko me sjećanje služi nisam nikoga vrijeđala, omalovažavala, a ako i jesam bilo je to nehotićno, nenamjerno i nesvijesno, znalo je doći slučajno do nekih nesporazuma zbog nekih mojih nespretnosti ili nerazumijevanja, no, uvijek sam se nakon toga potrudila objasniti i rasčistiti takve situacije, dok ima i onih koje nisu vrijedne spomena, ali sada govorim isključivo o reagiranju na samu temu posta i tu mogućnost iznošenja vlastitog mišljenja putem komentara što je ono što blog čini blogom, tu bih se rado poslužila parafriziranim citatom blogera Nepoznati Zagreb koji je jednom u svom postu na duhovit način fotografijom popratio mišljenje kako je " post bez komentara kao čevap bez lepinje ".
pokušala sam i u njenoj arhivi potražiti neke od svojih komentara, kako bih shvatila o čemu se točno radi, ali nisam našla ni arhivu, niti neki drugi kontakt na koji bih se mogla eventualno javiti i to rasčistiti, a imam veliku potrebu, jer, eto, voljela bih znati što je to točno nagnalno tu blogericu da mi zabrani komentare kako bih mogla o tom svom ponašanju ili bolje rečeno načinu izražavanja porazmisliti, eto, meni su međuljudski odnosi važni, pa, ako sam već dobila tak nešto bolje bih se osjećala kada bih barem znala zašto.
onda sam u njenom boxu pročitala uputu za komentiranje koja kopipejstana glasi:

Nije na odmet znati!
Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Tek da se zna :)
Od početka pisanja ovog bloga nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.


pa, sad, ako se radi samo o tome da se način mog komentiranja ne uklapa u njeno bavljenje blogom, jer je ne zanima moje mišljenje i doživljaji, naravno da to razumijem, iako nije moje poimanje značaja komentiranja, prihvaćam svačije drugačije pravo na formiranje vlastitog bloga, te se ispričavam što prije nisam to uvidjela i ostavljala komentare koji su zaslužili biti obrisani i blokirati me,
ali,
ako se radi i onečem drugom i ako ima volje objasniti mi zašto nemam nikakvu mogućnost komentiranja njenih postova, već sam potpuno blokirana, a ne samo obrisana
bila bih zaista zahvalna na tome.
a, ako je ni to ne zanima, svakako, mogu razumjeti, pa se ispričavam na uznemiravanju.
moja potreba da imam iskrene, otvorene, poštene, čiste, nekonfliktne, tolerantne i jasne odnose, a u životu me vodi potreba biti korektna, kako prema drugima, tako i prema sebi, jača je od bilo kojih drugih osjećaja, i ne sramim se ni libim pitati o čemu se radi,
na kraju krajeva nikada nije naodmet znati na čemu sve čovjek može poraditi.
bila bih izrazito zahvalna na iskrenom odgovoru.
bitno mi je naglasiti kako ovim putem nikako ne želim da se Stanka loše osjeća, već samo imam potrebu razumjeti o čemu se točno radi, a kako se radi o meni i mom načinu komentiranja njenog bloga koji rado čitam objašnjenje i pojašnjavanje pomoglo bi mi u tome.
osoba sam koja poštuje i trudi se prihvatiti sve raznolikosti oko sebe, ali jednako tako imam i potrebu razumjeti ih, jer mi je tako puno lakše i jednostavnije, na kraju krajeva i korigirati samu sebe.
postoji nešto što se naziva " refleksivni praktičar ". to je osoba koja radi stvari na način da neprestano promišlja o vlastitim postupcima i njihovom utjecaju na ljude oko sebe, no kako bi to ostvarila, osim vlastitog preispitivanja potreban je i osvrt, pa i kritika drugih osoba koje su često i realno objektivnije od nas samih.
jedna od niti vodilja u životu je postati reflakivni praktičar na svim poljima djelovanja.
stoga, fala.

usput, zanima me, bez uplitanja u situaciju, naravno, mišljenja kako blogera tako i anonimnih pratitelja blogova o toj ponuđenoj opciji komentiranja, da li je potrebna, koliko je zanimljivo čitati ih i kako drugi blogeri doživljavaju komentare na blogu, što im znače, čine li razliku naspram samog posta i da li bi blog bio isti bez njih.

- 19:47 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.09.2017.

sve ono što nam život nudi

ne bih voljela s ovom temom nikoga uvrijediti ili povrijediti stoga se unaprijed ispričavam svima kojima su moji stavovi neprihvatljivi ili tema previše kontraverzna, no kako za mene nema tabu tema i želja mi je uvijek, pa i ovdje pišući pokušati razbijati sve vrste predrasuda, iako, možda to i nije pravi izbor riječi, više neko vlastito viđenje ili doživljaj, tako da sam odlučila upustiti se u diranje u to o čemu se, uglavnom, ili ne razgovara, ili se taj razgovor svede na par riječi izrečene zbog kurtoazije i pristojnosti, a dalje sve ostaje na pojedincu i njegovim bližnjima da se nose s ostatkom tereta, pa ću se ja biviti samo tim svojim osobnim načinom na koji se sama znam i pokušavam održavati sabrana kada se u toj situaciji nalazim, što je upravo sada.
dakle, skraćena verzija duge priče jest kako je Dida iz Rovinja nakon druge rutinske operacije koja je, prema prvim informacijama " dobro prošla ", nalazi u komi na intenzivnoj njezi, a druga informacija koju je baka dobila bila je: " ima još dva sata, možda izdrži noć. ".
to smo saznali u subotu popodne dok smo se spremali za vjenčanje moje četiri godine mlađe sestre za koje smo čitav tjedan vježbali i skidali njene omiljene pjesme namijenjene bljeskanjem plesnih cipelica po podiju, a moj muž je, napokon dobio priliku svirati i sve ono što doma sklada, jer prostor u kojem se održavala fešta je brazilski restoran, što je nakon flamenca žanr koji ga je počeo obuzimati, te je tražio po internetu izvorne tradicionalne brazilske note kako bi doživljaj bio što potpuniji, dok sam se ja sama veselila kako ću napokon uspijeti izvesti Garotu iz Ipaneme na onaj bossa nova način koji mi se sviđa od kada sam prije puno godina naletila na tu obradu, laganu, nježnu i suptilnu baš kakva je i mladenka sama.
no, puno više od mog pjevanja te večeri bila je uzbudljiva prilika za njega, jer je planirao predstaviti se vlasniku lokala koji je rodom iz Brazila, te je želio s njim sklopiti poslovni dogovor, tako da je sviranje na takvom događaju bila idealna prilika, ali i želja moje sestre, te neka vrsta emotivnog poklona za mladence.
na haljinu sam slučajno naletila nenadano u onom sekndhendu gdje kad je stavi na vagu ispadne oko dvanaest i pol kuna skupa s podstavom, a moje plesne cipelice samo su čekale jedno takvo savršeno sparivanje.
sve je bilo prelijepo da bi bilo istinito.
i onda: žBaAaM!
otišao je po mlijeko i još neke sitnice koje bi nam trebale ujutro, a vratio se uplakan, izvan sebe oduzete mogućnosti govora, uskoro i stajanja na nogama.
naravno, svadba je, za nas, otišla prije nego je došla. odlučili smo kako nećemo nikoga time opterećivati, pogotovo ne mladence, kako bi im taj dan ostao ono što i treba biti.
sviranje ni pjevanje više nije dolazilo u obzir. rekao je da bi se samo osramotio, previše griješio, i vrlo vjerojatno nebi mogao suzdržati suze, jer bi ga svaka ta pjesma sjetila na oca koji ih je i sam nekada svirao po terasama dok je on s mamom plesao pred njim, baš kao danas Fran samnom.
prvo smo razgovarali o tome da li uopće ići, no on sam je rekao kako ne želi biti sam doma čekajući da mu zvoni telefon, niti ne želi da ja ostanem doma zbog njega, pa ćemo otići do vjećnice i vidjeti kako se situacija razvija.
a situacija se razvijala tako da je pred vjećnicom njega dočekala njegova teta koja živi u blizini i pred svima mu rekla:
" tata ti je jako loše, možda ga nećeš vidjeti više. "
nakon toga oči su mu bile crvene i otečene kao u reklami za neke čudotvorne kapi, samo mi te kapi nismo imali pri ruci, jedino što je imao bila je moja ruka koja je sada morala biti čvrsta i jaka u koordinaciji s mozgom i razumom kako bi skupa što bezbolnije i neprimjetnije, nažalost, odradili ono što se mora.
sva sreća pa je moja sestra već bila unutra, tako da se ta informacija širila šapatom, pogledima u pod, rukama preko ramena i poskrivećki brisanjem njegovih suza rukavom tamnoplave košulje koje sam se specijalno potrudila speglati bez krivudave crte onda dok mi je peglanje rukava i odlučivanjem o boji hlača bilo među preokupacijama dana. onda dok smo još bili pribrani.
ostatak fešte prošao je u njegovim odlazcima na zrak, mojem motrenju svakog njegovog izraza lica i pokreta bora oko očiju, jer riječi su mu zapinjale u grlu, a ljudi su oko njega plesali kao po staklenom podiju, koji je zaista i bio proziran ispod kojeg se nalazila improvizirana pješćana plaža posuta školjkicama i morskim životinjama koje su Frana neopisivo veselile, tako da je gledajući u njega pokušavao upijati njegovu sreću i preusmjeriti se na funkcioniranje u društvu čiji razgovori su mu povremeno odvratili misli, pa je povremeno i sve skupa bilo stvarno, iako potpuno nestvarno.
u jednom mi je trenuntku čak i rekao: " znaš, ma ja još uopće nisam ni svjestan, to je najgore od svega. ", a ja bih ga samo malo jače stisnula za ruku, jer, ni sama nisam znala što bih rekla.
mi smo na svadbi, ljudi oko nas se vesele, mladenka je moja sestra, tata mi puca od ponosa, svi su sretni, dolaze nam upoznati se, pa obavezno pohvale dijete kako je društven i lijepo priča, a nas dvoje držimo se kao neke voštane figure u muzeju filma strave i užasa.
čak je i tragikomična situacija ispala kad nam je neko uletio rečenicim:
- ajde, ljudi, ajmo plesat, kaj vam je, nije niko umro, hahahaha. - ha ha.
sama sam se sa smrti prvi put realno suočila kada mi je vrlo iznenada zbog izlijeva krvi u mozak umro stric, tatin brat kojeg se živo sjećam, kao i tog dana, po njegovoj energičnosti i iskrićavom veselju koje je prštilo iz njega kao i enormna količina želje za životom i volje za bilo kojom vrstom akcije.
bio je visok, korpulentan muškarac s očima zaigranog dječaka i riđom četkastom bradom.
tog je jutra, kao i svakog rekao baki da pristavi kavicu, pa kad doručkujemo on ide betonirati temelje za garažu, ali prije toga mora otići po neke fosne.
nakon što je izgovorio tu riječ: " fosne " veselo je lupio šakom po stolu i rekao: " ajmo buraz! ". sjećam se da smo mi klinci baš jako jako željeli ići s njima voziti se u kamionu, ali nije bilo mjesta za svo troje, mene i njegovog sina i kćer, pa smo svi ostali doma.
nakon toga sjećam se kako su došli neki ljudi, svi su plakali, a sestrična, koja je tada imala oko sedam, osam godina skriivala se iza kuće i virila preko čoška.
kanije su nam rekli kako je stric postao anđeo jer je dragi Bog htio da dođe k njemu i kako nas sada gleda s neba, čuva nas i pazi da budemo dobri.
moja sestrična nakon toga više nikada nije bila ista. potpuno se kao kornjača uvukla u svoj nevidljivi oklop i žalovala u tišini i samoći. još i danas u njenim očima vidim istu sjenu koja joj je prekrila dušu i obavila se oko srca.
za razliku od nje bratić se s ti nosio bijesom i agresijom koju je, uglavnom ispoljavao na nama slabijima od sebe.
ja sam im povjerovala sve što su mi rekli i često gledajući freske na stropovima crkava na misi zamišljala kako stric sjedi s Isusekom i Dragim Bogom dok im Majka Božja kuha kavu on veselo lupa šakom po stolu jer mora ići po fosne, a kad je padala kiša govorila sam bratiću da je žalostan jer nismo bili dobri.
moja sestrična nije im povjerovala i rekla je da Bog ne postoji, jer da postoji nebi joj uzeo tatu. bez obzira što sam se ja trudila objasniti joj kako je i svog sina uzeo sebi jer ga voli, nije željela to shvaćati na taj način.
a upravo je to način na koji sam se ja sama nastavila nositi sa smrću.
smrt, osim što je osnovni dio života, za mene je puno više od toga.
obzirom da ja vjerujem u beskonaćnost duše i nemogućnosti njenog nestajanja, već samo pretvrbe u neku novu energiju tijelo je za mene samo jedan vid alata koji je duša dobila na korištenje za vrijeme ovog kratkog boravka ovdje na ovoj lopti koju zovemo Zemljom, a za mene je i Majka, zaćetnica svega iz koje sve i svi postajemo, nastajemo i vraćamo joj se.
isto tako vjerujem kako nakon smrti tijela duša odlazi u neku drugu puno zanimljiviju dimenziju, ovisno o tome kako i na koji način smo upotrebljavali to svoje tijelo vođeno dušom unutar koje je isprepleten razum, osjećaji i sve ono što nam je dano uz to, dakle i svi drugi potencijali, talenti, mogućnosti, a prije svega izbori koje smo tijekom života svojevoljno odabirali činiti poglavito jedni prema drugima.
razmišljajući na taj način za mene je smrt sreća, naravno za onoga tko je umro, a naša tuga što ga više nikada nećemo moći dodirivati, gledati, razgovarati s njim, ljubiti se i grliti samo je naša osobna sebićnost i nemogućnost da budemo sretni zbog drugoga, jer smo toliko jako fokusirani na samog sebe da ne razumijemo kako je ljubav puno, puno više od toga.
a smrt je upravo ta ljubav koja nam je dana, iz nekog razloga.
jednako tako smtram sretnim onoga koji se za vrijeme preobrazbe iz živog u mrtvo tijelo nije mučio ogromnom količinom bolova, zakovanim za krevet i prepuštenog na brigu ili nebrigu drugih živih ljudi oko sebe čime muči ne samo sebe već i njih, pa sve skupa postaje još više bolno, tužno, pa na kraju stvara i neke grozne osjećaje koji utjeću na odnose između voljenih osoba i pretvara ih u ono što nikome nije ugodno.
pogotovo ako je čovjek živio život u njegovoj punini, ako je uspio ostvariti barem nekolicinu svojih želja i snova, ako je imao ono nešto čemu se veselio smatram kako ga sveukupno to čini sretnim čovjekom kojeg tek sada nakon što se otarasio te materije zvane tijelo može nastaviti sve ono zbog čega je i stvoren, te postoji. bilo da je to drvo koje će izrasti na njegovom pepelu, što je moja želja, ili će, zaista, postati anđeo koji pazi na sve nas, bilo da se reinkarnira u usjenicu iz koje će nastati predivan leptir, ili će pomagati kuhati večeru, tek nakon smrti počinje pravi život.
za mene ovo ovdje samo je uvertira u nešto bolje, ljepše, ispunjenije, svjesnije, značajnije i bitnije.
naravno da ni muža kojem su i ta moja razmišljanja u teoriji bila bliska nisam uspijela utješiti tom pričom, pa nam je ostalo samo da se zagrlimo i plačemo zajedno, no, plakali smo zbog sebe.
takav je čovjek.
i ljubav je za nas još uvijek apstrakcija. ona prava, čista, nesebična, nebeska ljubav.
pa, ako i vjerujemo nešto kada kucne taj smrtni čas i u ljubavi smo, kao i u životu i smrti sebični, misleći na sebe, svoje osjećaje, tugu i nedostajanje voljene osobe teško je oduprijeti se tome i biti istinski sretan zbog bližnjega svog.
kada je umro moj deda rodio se Fran.





- 23:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.09.2017.

korektivna krivnja

ne sviđa mi se kolektivna krivnja.
nisam od onih koji smatraju kako čitava zajednica treba ispaštati zbog pojedinca ili nekolicine.
ako se radi o zločinu, bilo koje vrste, sklona sam individualiziranom pristupu, kao i potpunom, pravednom i do kraja snošenju poslijedica za bilo koju vrstu zlodjela ili nedjlela, jer i nedjelovanje je vid zločina prema mom poimanju pravde.
ponekad, kako bi bilo moguće detektirati krivca jedini je način odavanje.
cinkanje.
ni ta opcija mi se ne sviđa.
smatram kako postoje bolji načini da se otkrije tko je za što odgovoran.
sama nikada nisam tužibabala, i nadam se kako nikad niti neću morat, no, vidjela sam kako je lako staviti čovjeka u tu situaciju da mora birati između svoje vlastite, pa i kože svojih bližnjih, što je možda još i gore, i nekog drugog koji će postati žrtveno janje kao primjer ostalima.
metoda mrkve i batine korisna je prilikom vladanja nekim kolektivom, kao i ona stara: " zavadi, pa vladaj. ".
nisu to nikakve velike mudrosti, već sitne, nehumane, te, prema mom mišljenju neinventivne i metode potpuno lišene svake kreativnosti koje na kraju ubijaju bilo koju vrstu elana, pozitivne atmosfere i volje za radom, a samim tim stvaraju nezadovoljne pojedince koji svaki čuva svoju debljinu stražnjice kako bi što lakše primao udarce na koje se na kraju navikne, te se njime može manipulirati lako i na sve moguće načine.
nije nikakva novost niti znanstvena fantastika kako je zadovoljan čovjek produktivniji u svakom smislu i na svim poljima svog djelovanja, a time je i puno korisniji zajednici u kojoj živi i djeluje.
to zadovoljstvo puno i ovisi o samom tom čovjeku, jer ne možemo samo stajati na mjestu i čekati da nam se nešto dobro dogodi, da nas netko drugi gura, pokreće i brine o nama.
potrebno je uložiti puno truda kako bismo bili zadovoljni sami sa sobom i svatko crpi to svoje zadovoljstvo iz različitog izvora, no, globalno, ipak je moguće, barem sama to tako doživljavam, motivirati pojedinca kako bi bio sposoban imati želju otkriti to svoje zrno iz kojeg bi moglo proklijati nešto novo, lijepo i zanimljivo.
takvi motivatori to nešto imaju u sebi. možda je to čak i talent. dar. mogućnost prenijeti energiju na masu i time stvoriti novu pokretačku snagu iz koje nastaju čuda.
bilo da je to mali poligon od starih obojanih guma posloženih u određenu smislenu formu, sadnja trešnje ili izrada glazbenog zida od starog posuđa i palete, nije važno, puno je bitnije da je rezultat tu, pred nama, nešto što smo izradili u zajedništvu, vođeni dobrom idejom, svojim rukama, uloženim trudom i radom koji se na kraju isplatio.
u takvom kolektivnom radu nije važno što je tko radio. svatko je doprinosio onako kako je znao i mogao, i sama činjenica da svi od toga profitiramo dovoljna je nagrada.
ali krivnja se ne može i ne smije svaljivati na kolektiv, jer to ga probuši kao balon. sve se raspline u trenu. sav taj elan, pozitiva i energija pretvara se u nezadovoljstvo koje se širi kao neka zaraza.
jer, zašto bi svi oni koji žele, mogu, hoće i uvijek su spremni ispaštali zbog jednog kojem sve smeta, koji ničim nije zadovoljan i kojem kada i daš čitavu ruku u stanju je cjelog te proždrijeti bez imalo milosti i grižnje savijesti već vrebajući novu žrtvu.
takvi trebaju odgovarati za poslijedice svog djelovanja i jednom zauvijek im treba stati na kraj.
ako nikako drugačije, onda barem staviti u neki svima prihvatljiv okvir unutar kojeg će sam sebi raditi ono što želi bez utjecaja na ostatak zajednice.
ako si ukrao - vrati.
ako si razbio - zalijepi.
ako si potrgao - popravi.
dokle god će svi drugi drugi plaćati tuđe dugove toliko ćemo dugo stajati na mjestu bez ijednog jedinog koraka prema naprijed.
a taj koji bi trebao platiti radit će i dalje po svome naušrb svih, pa će na kraju i svi ostali smatrati kako je to jedini način, jer, zašto bih se netko trudio i radio dok netko drugi samo ubire plodove tog rada.
stvarno moraš biti ili glup ili lud.
korigirajući sebe možda možemo korigirati i one oko sebe, a možda sam ja samo jako naivna, zelena, vječiti idealist, pacifist i ona koja se trudi biti korektna i tolerantna prema svima.
glupa ili luda?

- 19:42 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.09.2017.

Mir s Vama

lako je brojati tuđe gafove,
smijati se tuđoj gluposti,
izrugivati iz tuđih grešaka.
lako je komentirati tuđe felere,
lamentirati o tome kako bi trebalo,
što bi bilo bolje znati iz svog kuta zapećka.
lako je biti pametan nakon bitke
u kojoj se netko drugi borio.
lako je iz udobne fotelje donositi odluke
koje tu istu fotelju neće poljuljati,
još lakše je pljuvati po tuđem radu i trudu,
a pritom ne mrdnuti prstom.
lako je izbjegavati odgovornost
s izlikom nekompetentnosti i tuđe ingerencije.
najlakše je prebaciti lopticu u tuđe dvorište,
pomesti smeće pod tepih
ili ga prevesti na ničije područje.
lako je okrenuti leđa problemu,
zabiti glavu u pijesak,
zažmiriti na jedno oko,
drugim hvatati novi plijen.
puno je teže pružiti ruku bližnjemu
i odlučiti ne biti kvaran i zao.
nije lako biti čovjek.
u svijetu gdje je Vuk bio i ostao Vuk.
bez obzira na trenutne boje dresa koji je odlučio odjenuti
ne trudi se ni prikriti svoju pravu ćud
u ovoj spaljenoj zemlji gdje vlada glad i siromaštvo
veselje su promijenjene ploče i njihovi natpisi
dok svako malo neke nove Zmije izmigolje ispod kamena.
ovdje više nema mira ni za one koji bi u njemu trebali poćivati vječno.

preostaje nam jedino da jedni drugima pružimo ruke
i napokon se otarasimo svih tih hijena koje nas vode
ravno u propast.

- 19:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #