Durica Vozi Kolica

četvrtak, 31.08.2017.

povratak

još jedna
pedagoška godina
je pred nama
puna novih ideja
i izazova
s reformom
ili bez nje
mi ćemo je odraditi
onako kako znamo
i možemo
s onim što imamo
a ono što nemamo
izmislit ćemo
nacrtat
zalijepit
popravit
izradit
i još jednu generaciju
otpratit
reforma počinje
i završava
u nama
samo ako smo spremni
mijenjati sebe
možemo promijeniti
i sve ostalo
jer jedino što imamo
smo mi sami

- 08:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 19.08.2017.

kolaž

- mama!
došla si
mi,
mamica
moja,
maamaaa!
gle, gleee,
gledaj me,
mama!
vidi ovo
mogu,
si vidla,
mama!
i ovo,
gledaj!
tu, tu sam,
dođi,
maamaa!
di si,
kamo si otišla,
opet,
zakaj si zaključala,
maaaamaaaa!
otvori mi,
meni
( se isto piški )
a, znaš, mamaaa....
mi, mi,
mene,
me, me,
ti brojiš,
ja lovim,
pleši, ajde,
mama!
brže,
jače,
višlje,
još!
skačem,
pjevaj,
trči,
stani,
čekaj,
igraj
( mo se ),
ajde,
sad!
( tri, četri ),
piši,
riši,
čitaj,
briši,
probaj,
piška-
lonca,
drži,
daj,
mama!
hoću,
mogu,
znam,
kopaj,
nosi,
bosi,
stavi,
gradi,
sadi,
gladi,
češkaj me,
maama!
tu, tu, tu,
joooš,
nemoj prestat,
mama!
rukicu,
prstić,
( zjev )
pričaj mi
samo još jednu
kratku,
pliiiiiz, mooolim te,
mamica!
tako si mi jako nedostajala.
volim te,
mama! -
pa me čvrsto obavije u zagrljaj
s obje ruke,
poljubi u obraz
i privije se za mene
kao kakav ptič goluždravac,
krakat kao mali žabac,
nasloni mi glavu na rame
cvrkučući samo još nešto
potiho na uho
prije nego utone u san.

- 22:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2017.

razgovori s ljudima i psima

jučer sam se puno duže od planiranog zadržala u gradu s prijateljima na cugi, jer, kak su mi dečki opet otišli na more, dok sam ja morala ostati još malo raditi, pa bum im se i ja, napokon pridružila, jer sada mi je već, fakat dost i asfalta, i vrućine i grijanih autobusa i klimatiziranih prostorija i putovanja s jednog kraja grada na drugi, sveg mi je tog dost i preko glave, pogotovo gradilišta na kojima se ništ ne dešava, al ipak stvaraju kolone i zastoje u prometu, potreban mi je odmor od ove vreve, al društva mi nikad nije preveć, pa kak mi ti moji dečki sad već i jako nedostaju, pa si brišem suze nakon razgovora s djetetom koje mi uzbuđen priča kak je tata vuko brod koji se nasukal u pličaku dok mu je on vikal trčkarajući po plaži:
- vuci, tata, vuci jače! -
i kak su pizze letile po terasi jer je bila:
- znaš, mama, veeeeelka oluja je bila, a mi smo se sakrili nutra i gledali kroz prozor. -
sva se raznježim ponovo nakon kaj shvatim kak propuštam njemu bitne događaje, a onda se smijem, jer provali neku nebulozu, tipa:
- a, mama, jesi nam kupila bazgel? -
- koga?( čega????), kaj je to, Fran, nemam pojma? - stvarno neznam koji je to jarac
- ma, bazgel, mamaaa, ono za komarce i muhe, znaš, ono s reklame kad ulete svi komarci nutra, a ti samo otreseš u smeće, a to ti radi na sunce, nije na struju ko onaj koji nam je deda dal. -
- misliš na pejstriđekt? - to nam je deda stvarno poklonil zbog njegove alergije, jer su ga komarci požderali
- da, da, ono kaj svjetli plavo u kupaoni. -
- nisam kupila taj bazgel, ne treba nam to. - i ne zove se bazgel nego buzzkill, a njegov tata spašava svakog pauka kojeg ja ne želim u kući tak da ga samo otrese s mišćaflom pred vrata, tak da se ovaj opet može nonšalantno ušetat natrag, zato sam i ja, valda, spomenula prije neg su otišli kak bum si nabavila taj aparatić, a mali si je to zapamtil od svega kaj mu tupim svaki dan, smešan je.
- nego, jesi ti dobar? -
- jesam, mama, dobar sam, slušam baku i tatu i didu i barbu Marka i jedem puuuno, danas sam jeo puno ribe i krumpira, pa sad idemo na sladoled, ja volim stračatelu jer nema jaja, a ima ti i linolada od kokosa, hoćeš mi kupiti to? -
- hoću, kupit ću ti. jel ti lijepo? -
- je, a hoćeš ti brzo doći, mama? -
- hoću, evo još par dana moram raditi, pa dođem. - tebi bu to puno brže prošlo neg meni, mislim si
onda mi već suze same od sebe cure, što od smijeha, što od dragosti, fali mi to biće malo, a i ovaj velki mi isto fali, priznam, nekak sam prazna bez njih, sve mi je bezveze, tak da sam se, uglavnom držala posla i kuće, pa mi i to već dojadilo, reko, moram se s nekim nać i bavit se njihovim stvarima da ne mislim o svojima.
i, tak sam, sasvim slučajno, jer, velim, bilo je već dost kasno i zatvorili su mi se i dućan i pekara, završila u nedavno otovrenom restoranu brze đank hrane u koji inače baš i ne volim zalaziti, al kaj bum sad, baš nisam ništ pametno imala doma, a tata od kad je na dijeti jede samo krekere, inače bi njemu malo kruha čvaknula i koji paradajz, meni je to sasvim dost, no, te dve pive koje sam popila tražile su nekaj masnije, reko, nebu me ubil sad jedan čiz, iako bih puno rađe otišla na tortilju, al i to se već zatvorilo.
dođem ja tak tam i kog ugledam, ono, jedna naša blogerica draga s pesicom svojom, taman nekaj sagnuta nad njom, velim ja:
- dobarvečer - ne čuje me zaokupljena svojim poslom
- dobarvečer - ponovim malo glasnije - neznam jel se vi mene sjećate..... -
i tak se nas tri lepofino najele i burgera i krumpirića i još me počastila izvrsnom kuuuul pitom koja mi je baš slatko sjela, riječ po riječ, ovo i ono, vreme proleti kad si u dobrom društvu, skroz sam si napunila baterije, naučila nešto novo, dragala umiljatu pesicu i dogovorile smo se opet vidjeti kad se vratim s mora.
sve bi bilo savršeno da se nije našel neki pametnjaković kojem je smetalo kaj pes malo laje, tak da nam je imal potrebu održati i lekciju o odgoju i držanju pasa na terasama, koje on voli, stvarno jako voli, al sad je došel jesti, pa mu smeta i nek prestane lajat, hvala, veli.
a, ništ,
- hvala vama! - nisam mogla zdržat
pa se tak slatko smjestila gazdarici u krilo, sva važna i ponosna na sebe, jer, kaj bi sad nas dve pričale same, bez nje, nego, pa mora i ona sudjelovat, a laje jer je pes, kaj bi trebala, meketat.
baš su mi smešni ti ljudi kojima sve nekaj smeta.
i, opet danas ujutro u tramvaju neka žena veli drugoj:
- možete, molim vas, maknuti tog psa od mene, samo da nije kraj mene, molim vas, ne smetaju meni psi, ali kad su u dvorištu. -
pa sam se digla da se gospođa može sjest i stavit peseka u krilo, kak nebi nikom smetal, a taj čak ni da bi riječ rekel, šutil je samo, točno ko da zna kad je pametnije bit tiho.

- 19:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 05.08.2017.

zašto sam tu

zašto sam još uvijek tu
pitam samu sebe često,
pa se isto tako tješim vješto,
jer, moja djedovina je tu,
zemlja mojih pradjedova,
njihovih baka i djedova,
kuće za čije su cigle i beton
satima stajale u redovima
s malom djecom na rukama,
i voćnjaci još uvijek su tu,
koje su za nas posadili,
plodovima njihovim sočnim
pekmeze i sokove radili,
drvo koje nam je život činilo voćnim,
po kojem sam se verala i koljena grebala,
livada na kojoj sam se sanjkala,
nikad mi nije pažnja i ljubav manjkala,
i tavica je još uvijek tu u kuhinji visi
na kojoj je baka palačinke pekla,
pregača njenom rukom izvezena,
na istom je mjestu ostala,
i stol na kojem je svako jutro
brašno s jajem mijesila nasmješena,
singerica na kojoj mi je unikatne komade šila,
iako polupismena žena sa sela,
uvijek je moderna ispred svog vremena bila,
naherena šupa puna dedinog alata
kojim nam je igračke popravljao,
kako vrijeme prolazi gledam u iste kazaljke sata,
najdraže mi je na onaj štokrlek sjesti
koji je za mene i sestru zlatnim rukama izradio,
dok je baka inzistirala kako se s tanjura sve mora pojesti,
naš mali beštek s kokicom i pesekom je u ladici,
sve njihove knjige prašinu skupljaju na istoj polici,
nasred njihove bračne sobe pedeset godina stoji stol
oko kojeg se, kao i nekad s njima i danas mi,
djeca njihove djece okupljaju,
krcata soba suvenira koje hobisti skupljaju,
kutija s pismima koja su daleko svijetom putovala,
raštrkanoj obitelji za koju je baka puno suza prolila,
jednako se zraka sunca u kristalu lustera prelama,
mada je domaću kobasicu zamijenila salama,
vitrina puna uspomena kao da ih čeka,
preko bakinog stolca visi vunena deka meka,
sve moje lijepe uspomene su tu,
žive i dišu zajedno sa mnom,
kolače sada peče moja sestra
koja se najesen udaje,
pa se i nekom novom životu potajno već veselimo,
još uvijek sam tu, jer ne mogu samo tako
sve to iza sebe ostaviti, okrenuti se i otići
jer, toplo mi je oko srca samo kad smo svi skupa,
kad od nas petnaest nastane velika buka,
i zato što tu ima tih nekoliko ruka
koje će mi uvijek biti pružene
ako padnem i slomim se,
te ruke su tu za mene uvijek udružene.
tu sam jer mi srce tako šapuće noću,
ne bih mogla nigdje drugdje sretna biti
čak i da to stvarno hoću.
I Will Stay

Oznake: moja pobjeda

- 09:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 04.08.2017.

brainStorm

moj tata je u vojno-redasrtvenoj operaciji nazvanoj Oluja bio jedan od zapovijednika.
bila je to taktički i strateški pomno, te relativno dugo, u tajnosti planirana akcija. kako je on znao puno ranije kada će se i na koji način odvijati, tako je, negdje oko početka srpnja tražio tjedan dana slobodno i isplanirao savršeno ferije za mamu i nas tri sestrice u prekrasnoj kamenoj kućici u samom centru Brela.
tek poslije mi se povjerio kako je to jako želio nam priuštiti kao obiteljsko putovanje, jer nije bio siguran kako će sve skupa završiti i da li ćemo se ikad više vidjeti.
ne mogu si zamisliti kakve je sve to amplitude osjećaja morao proživljavati, sam u tišini i praviti se kako je sve u najboljem redu.
Teica, koja je sada na praksi u Japanu u jednom od najboljih laboratorija na svijetu koji proizvodi inovativne materijale za razvoj novih tehnologija, tada je imala nepune tri godine.
putovali smo prastarom Bubom, navečer, starom cestom oko četrnaest i više sati, jer nam je negdje ispred Šibenika pukla kuplung sajla usred noći koju smo tek ujutro mogli zamijeniti.
mama, tada još u nelošem stanju, onom kojeg njeni doktori nazivaju " pod kontrolom ", dobila je slom živaca kada nam je već prilično stara i umorna iznajmlivačica otkazala kuhanje obroka, jer mi smo bili prijatelji njene kćeri, a ona sama više nije imala snagee za sve goste koje je morala namiriti.
kako mi je bilo žao tate, iako nisam točno znala kaj se sprema, naslučivala sam intuitivno kako mu nije lako, a i nisam željela da se svađaju na idealnom odmoru iz snova koji nam je organizirao, ponudila sam se kako ću ja kuhati, a mama neka ide s curama na plažu. tako smo tata i ja svaki dan odlazili u nabavku špeceraja do Makarske, družili se i provodili puno vremena zajedno.
bilo mi je to jedno od najljepših ljetovanja koje smo proveli zajedno.
tata nije štedio na ničemu, pa mi je kupio i klompe koje su mi se sviđale, iako mi je predložio da radije uzmem neke sandale. vodio nas je u restorane i izlete brodićem. cure su pojele sladoleda taj tjedan kolko nisu inače tokom cijelog ljeta. ispunjavao nam je sve želje, čak nas je, mene i Lanu vodio u neki novootvoreni klub i bio tamo s nama diskretno sjedeći u separeu, dok smo mi plesale, smijale se i bile sretne.
sreća, to je jedino što sam željela upiti u sebe kroz sve pore da mi zauvijek kola venama i pokreće me.
kad smo se vratili doma više ga nismo vidjeli. otišao je na teren i vratio se potpuno drugačiji.
sijed, mršav, žut u prevelikoj uniformi sjedio je u kuhinji u mraku i pušio četvrtu kutiju cigareta.
- ne možeš spavati? - pitala sam ga u prolazu dok sam se vraćala s wc-a
- ne mogu. ništa više ne mogu. nema smisla, Vanjica. - rekao mi je odsutno gledajući negdje u daljinu.
- kako misliš nema smisla? pa, vratio si se, tata, živ si i zdrav. napravili ste kaj ste htjeli, kaj ne? oslobodili ste zemlju. rat će završiti, sad će bit mir, napokon, a ti možeš ostati raditi tamo. -
- skinut ću se iz vojske. odlučio sam. nije to za mene. -
- kako nije za tebe, pa ti si im pomogao to sve organizirati, bio si važna karika. - pokušala sam mu dignuti moral.
- upravo zato se i moram skinuti. ne želiš znati kaj sam sve vidio. moji dečki zamjerili su mi jer im nisam dozvolio da to rade meni pred očima. ja ne želim biti dio toga. to nisam ja. nikad nisam ni želio. bio je to samo slučajan splet okolnosti. -
- nema veze, tata, ti si sposoban, puno toga znaš, ti buš se snašel gdi god odeš. bilo bu posla za tebe, ako se želiš maknuti iz vojske ja te podržavam, samo, kaj ti nije žao svog tog uloženog truda. -
- miško, ja nisam išao zbog toga, išao sam zbog vas, samo zbog vas, sve kaj sam radio u životu bilo je za vašu dobrobit, nisam vas izostavio iz nijedne odluke. ne želim ništa, samo želim da vama bude dobro. -
- hoće nam sada biti dobro, tata? -
- hoće, vjerujem da hoće, za nekih deset godina trebalo bi nam svima biti puno bolje. -
napravio je kako je i rekao, skinuo je uniformu, odrekao se stana, položaja i dobro plaćenog posla u vojsci, nakon čega je dugo tražio posao, radio kao dostavljać pizza i bio zaštitar, u najboljim godinama života.
od toga je prošlo više od dvadeset godina.
nekolicini je dobro.
svima baš i nije.
danas jedino o čemu brinem je budućnost mog djeteta.
iako imam neke ideje na čemu bi se mogla temeljiti, planirati i ostvariti bolja budućnost za sve u ovoj zemlji, ne vidim nikoga tko bi ih mogao sprovesti u djelo. vidim samo pljačku, palež, korupciju, nepotizam, rođakizam, debilizam, spoj neizmjerne bahatosti bez pokrića, nekulture, netolerancije, nekompetencije i zatiranja svega što vrijedi.
tko još nije, želi otići.
našoj Teici već su ponudili da se kandidira za posao u jednoj od njihovih podružnica. još jedan mladi stručnjak koji će raditi za nekog drugog. dijete rođeno u tom prokletom sranju vidjelo je kako ga stranac više cijeni i poštuje mora tražiti sreću negdje drugdje.
ovdje može vidjeti samo naopake zastave i naopake ljude.
kad malo bolje razmislim, na ovim je prostorima oduvijek netko zgrtao previše za sebe na račun tuđe nesreće. jedan je židov posudio jednoj samohranoj majci kredit za gradnju kućice, pa kad je vidio što mu sprema tražio je povrat novaca, a ta je žena bankrotirala i ostala s malom bebom bez krova nad glavom. onda je netko drugi došao u njegovu kuću i bacio njegovu djecu u vlak bez povratka, ali je zadržao svu njegovu imovinu. nakon nekog vremena i njega ne netko poslao na put u nepoznato s pravom da raspolaže i svime što nije njegovo pod izlikom da je sve društveno. kada se i ta ideja raspala, opet je netko ostao bez svoje obiteljske kuće koju je gradio svih tih sretnih godina inflacija, devalvacija i improvizacija, jer se nije želio učlaniti u vladajuću stranku, te se trudio pošteno raditi svoj posao, što se kosilo sa načelima onih na čelu koju su željeli da i njima pripadne nešto od te imovine koja nije ničija, onda je jedan čovjek kupio cijelu zemlju, jer mu je sistem to omogućio, njegov prijatelj je uspio upropastiti tvornicu koja je solidno poslovala, a njihov rođak je sjeo u fotelju koja nije njegova, al je jako udobna. za to vrijeme netko drugi je izgubio mukotrpnu i dugotrajnu bitku za stan koji je naslijedio od preminulih roditelja, jer je nečiji nećak bacio oko na njega, a sam nije imao dovoljno da podmaže pravosudni sustav, taman prije stupanja na snagu spasilačko zakona o zaštiti jedine nekretnine, a sve to dok jedan drugi krade na očigled sviju narod iz njegovog kraja kojim je popunio prazna mjesta onih koji su pobjegli iz rodnog grada na sve to blagonaklono promatra sve dok i njemu baca mrvice tog kolača kojeg nije ni pekao ni mijesio, al njegova snaha možda je oblizivala prste iz tegle pekmeza kojim je premazan. u Londonu se sasvim pristojno može živjeti od proizvodnje domaćih pekmeza rađenih po recepturi naših baka.
sve dok se ta karma ne pročisti, nema ovdje sreće.
za nas koji putar više volimo namazati na kruh.
jer, ko na tuđoj nesreći svoju sreću gradi nikada neće moći biti istinski sretan.

- 20:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 01.08.2017.

blog i njegove BlagoDati

ostvarena je još jedna divna blogerska suradnja
i to na moju veliku radost, ali i korist.
sve je započelo jednim jedinim komentarom
vezanom za knjigu poezije,
a završilo melemom za moje alergično dijete
koje se upravo zbog tog melema, napokon
prestao svrbiti i uspio odspavati noć u komadu,
pa i ja skup s njim, naravno, što je neobično povoljno djelovalo na moj živčani sustav,
a sve bez kortikosteroida i drugih štetnih tvari u preskupim kremama
koje nudi farmaceutska industrija kao odgovor na to stanje kože
koje nazivaju atopijski dermatitis, a nekada su ga dijagnosticirali kao neuro
isto dermatitis,
a ja ga jednostavno zovem
ta vražja šugica,
nema više ni Š ni gice,
kožda je čista, a dijete sretno, jer više ni u parku ne mora odgovarati:
" mama, kako se ono zove kaj ja to imam to crveno? aaa, da, da, algerija,
algerija ti se zove, znaš, al nije to ništa, to bu mi prošlo, samo ne smijem jesti jaja i kikiriki "
češkajući se od nervoze jer mora pričati o tome,
i ne samo to,
već sam dobila i melem za svoje lice, na kojem se, također sve vidi,
a najbolji dio trackanja tim melemom je i efekt koji djeluje na dušu,
obzirom da tako fino miriši na divne uspomene
ljeta, mora, mira, tišine, razgovor cvrčaka i glazbu valova,
toliko da sam se čitavu večer šnjofkala ko pesek,
što će biti još korisnija duševna hrana u one sive zimske dane
kada su nam te fotografije pred očima samo kad ih zatvorimo prije sna,
onog sna o životu na nekom drugom, ljepšem, mirišljavom i mirnijem mjestu,
između posoljenog plavetnila uokvirenog bjelinom stijena i zelenilom zimzelene šume
okružena bojama lavande, oleandera, ružmarina, paradajza i kupina,
ta čudesna kremica
osim što djeluje blaotvorno na našu kožu
i njeguje moju dušu
probudila je u meni i pokrenula lavinu svježih kreativnih ideja,
tako da sada imam i neke nove projekte kojima se želim posvetiti.
zdravi bili, pa ostvarili.
idem se sad još malo namazat kako bih se regenerirala nakon posla,
a i da se mogu opet šnjofkat,
dobila sam i zbirku poezije s posvetom autorice,
tako da sam, zaista višestruko profitirala,
a sve to zbog pisanja bloga,
pa nek neko se sad usudi nekaj reć o bloganju,
ajde, sam nek proba,

aha, aha, jeeeeeah!

- 18:39 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se