Durica Vozi Kolica

četvrtak, 15.06.2017.

kako me pisanje bloga promijenilo

nikada mi nije ni padalo na pamet kako bi mi pisanje bloga moglo utjecati na život, a kamoli pomoći u nekim značajnim i snažnim promjenama,
kao što si nikada ni nisam pomišljala utvarati kako je moje pisanje nešto bitno zanimljivo, osim meni samoj.
oduvijek mi je bio bitan samo taj proces. neizmjerno sam uživala ispunjavajući prazan editor nekim svojim mislima uobličenim u riječi i rečenice koje su uvijek spontano izlazile mi kroz prste kao što su mi i same ideje dolazile ni sama neznam odakle, kao da ih je netko samo ulio trakturom mi u uho.
bile su to sve banalne, svakodnevne situacije, samo meni bitne, pa sam se tako i odnosila prema njima, kao da ih pišem sama sebi,
djelomično ili (ne)potpuno svijesna koliko je to sve dostupno svima jednom kada samo kliknem objavu.
a onda se desilo da sam pod ogrnomnim pritiskom svakodnevno izložena riječima neopisivim stresom i nepravdom koju sam morala gledati svakodnevno napisala nešto što me koštalo samo još više nevolja i vrlo neuodnih situacija.
no, sada je sve to daleko iza mene, a ono što je najvažnije utjecalo je na drastične promjene u meni samoj.
iako mi je, u jednom momentu, bilo praktički zabranjeno objavljivanje odlučila sam kako se ne želim obeshrabriti i prestati pisati, no, prilično mi je bilo teško autocenzurirati se, stoga, mnoge, one meni važne tekstove koji su i dalje za mene bili katarzični, jer sam se pomoću njih, pišući ih oslobađala svega toga nakupljenog u meni što mi je stvaralo osjećaje nelagode nisam objavljivala.
samo bi ih spremala u skice.
to ne znači kako ovi objavljeni imaju manju vrijednost, već je samo jedan od kompromisa koji sam pronašla kako moje pisanje ne bi više nikada moglo loše utjecati na nekog druga, već samo, eventualno na mene samu.
na moju sreću situacija se po mene povoljno razriješila, ali ovaj moj blog za mene više nikada nije mogao biti isti.
ono samo moje mjesto na koje mogu doć i bez puno razmišljanja raditi ono što jako volim, a to je literarno izražavanje.
vjerojatno je i to ono što me u cjeloj toj priči najviše povrijedilo,
ili moj ego,
a to je rečenica, između ostalih, kako ovaj blog
" nije i ne može biti literarno djelo ".
samo stoga što on meni predstavlja upravo to:
moju mogućnost da se pismeno izražavam i stvaram nešto kreativno, pritom uživajući.
moja prava strana osobnosti nije željela predati se samo tako, ali mi je s druge strane bilo užasno teško sada pisati na način da moram vagati svaku pojedinu riječ i misao.
a, onda se, iznenda i sasvim neočekivano desilo nešto potpuno drugačije.
opisala sam jednu običnu svakodnevnu situaciju koja se desila između mene i mog djeteta koja je rezultirala jednom sitnom idejom za kratkom pričom ili igrokazom, možda predloškom za predstavu za djecu,
kratki opis:
" kako je nastala priča o Mraku "
koju je slučajno pročitala jedna osoba meni neizmjerno draga i kojoj se pomoću tog teksta i još nekih druih objavljenih tekstova, jer, one sporne i nepodobne sam uklonila, ne želeći njima dodatno uzrujavati, niti stvarati meni nepotrebne tenzije, jer, ako nešto što radiš iz gušta proizvodi bilo kakav negativan efekt bilo kome na kraju ti se dogodi da ti se sve može samo zgaditi, a to baš nikako nisam sebi željela, već sam se svojski trudila upravo takvo što izbjeć.
netko će to protumačiti kao kukavički,
možebit,
no, i to je dio moje osobnosti,
izbjegavanje nelagode gdje god je to moguće.
i tako mi je ustrajanje na pisanju donijelo tu sreću koja mi je sada na neki čudan način još vrijednija i značajnija,
jer,
tek sada znam što sam sve u stanju.
tako sam neki dan dobila pravi pravcati literarni zadatak, naime, bilo je potrebno, i to u najkraćem mogućem roku osmisliti kratku, jednostavnu i prikladnu zahvalu u obliku par riječi koja će se potom ukrasiti crtežima, uokviriti i pokloniti ljudima koji su darovali svoj rad za opće dobro.
moram priznati da mi nije bilo svejedno i prilčno sam se mučila s tim, jer inače nikada ne pišem po zadatku, to nije moj posao i nisam ni vjerovala kako sam dorasla tome, nisam imala povjerenje u samu sebe, ali neki drugi jesu, a to je prilično velika motivacija kao i teret, jer, tada ih ne želiš razočarati.
tako sam sjela, uzela olovku i papir, jer mi editor u tom trenu nije bio dostupan, pa sam smislila ovo:

zbog vaših vrijednih ruku
naš vrtić sada blista,
takvu gestu pruža
čovjek srca čista,
darovati svoj rad
vama nije šala,
naša lijepa igra
nek' Vam bude hvala!


eto,
nisam ni znala da sam i za tako nešto sposobna.



- 20:31 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se