prije svitanja
moja baka Zora, tatina mama, bila je, za razliku od mamine mame, koja je radila kao inžinjerka šumarstva, težakinja, žena rodom sa sela, točnije Gornjeg Vrapča, koje je, u ono doba, kada je bila djevojka, bilo, iako dio Zagreba, zapravo prigradsko selo sa crkvom, grobljem i osnovnom školom, točnije, četveroljetkom, kako ju je baka nazivala, a koju je pohađala i završila, dakle, samo prva četiri razreda današnjeg pojma osnovnog školovanja. nakon toga roditelji je nisu željeli dalje školovati, jer su smatrali to gubitkom, prvo, prijeko potrebne radne snage, a onda i novaca, naravno, pa ih je jedva nagovorila da je pošalju, barem na zanat za šnajdericu.
bila im je kći jedinica, mlađi brat umro je od šarlaha još dok je bio dijete, tako da je baka bila, iz perspektive i prilika onog njenog vremena, prilično privlačna udavača, obzirom da su njeni imali mnogo zemlje koju su obrađivali, i koju je, jednog dana i ona sama naslijedila. no, kao takva, odlučila se udati u grad, na trešnjevku, gdje je deda imao kućicu, ali, ono što je njoj bilo važno, jer kasnije su, kad se moj tata rodio saradili kuću na njenoj zemlji, udala se za školovanog čovjeka, gospodina, uvijek je to naglašavala kada ga je opisivala, jer, deda je umro nedugo nakon sam se ja rodila, od poslijedica rutinske operacije, dakle prerano.
osim što se zanimala za sve vrste ručnog rada, od vezenja, kukičanja, izrade goblena, tabletića, stoljnjaka, aplikacija cvijeća posebnim aparatićem na jastućnice koje je sama oslikavala, izrađivala je i poplune od pravog perja, te je znala sašiti sve uporabne predmete koji su se u to doba koristili, a i ručno je izrađivala ukrase za kićenje mladenkine frizure i kitila ih.
bila je poslijednja živuća kitničarka tog kraja kada je došla jedna gospođa intervjuirati je povodom postavljanja izložbe " Mladenka " u Etnografskom muzeju.
baka Zora svaki se dan dizala u pet ujutro kako bi zakurila peć u svojoj kuhunji gdje je kuhala na drva, iako je imala i šparet na plin.
nakon toga pristavila bi čaj, uvijek isti, crni ruski, za nju je samo taj bio pravi čaj koji je tijekom dana držala u visokom smeđem čajniku. zatim bi nama djeci napravila doručak, svaki dan nešto drugo: žgance, griz, pohani kruh, rižu na mlijeku ili kruh i namaz, obično " Zdenka " sir ili putar i pekmez.
budila nas je nježno i pažljivo, strpljivo čekajući da ustanemo, obućemo se i sjednemo za stol. nakon doručka sebi bi skuhala kavu koju je pila crnu, bez mlijeka iz male šalice. nakon što bi nas otpratila u školu, vadila je iz kuhinjskog stola dasku za mijesiti tijesto na kojoj je spravljala rezance, štrukle, luleke, njoke, noklice, tačkrle, krpice, mlince ili štrudle. sjećam se, kako bi prvo stavila hrpicu brašna na sredinu te daske, onda žlicom napravila rupu kao u malom vulkanu, pa u nju umješala jaje, a onda bi brzo iz toga nastala kugla koju je dugo gnječila, te potom valjala drvenim valjkom.
nikada u životu nije kupila gotovu tjesteninu. mislim da je nikada nije ni pojela. kao ni konzervirani paradajz. svake ga je godine kuhala sama.
vodila je brigu o meni, mojoj četiri godine mlađoj sestri, i bratiću i sestrićni, starijima od nas, kojima je tata, njen stariji sin iznenadno umro dok su još bili mala djeca. mislim da je sestrićna, najstarija od nas, tek krenula u prvi razred.
mene su roditelji prvo upisali u jaslice, no, kako su imali takvo radno vrijeme da su me morali buditi jako rano, pa me oblaćiti u polusnu, a onda ostavljati u dežurstvu s jastučekom pod glavom na strunjači, jer, ja sam oduvijek jako voljela spavati ujutro, tako im je baka predložila, ako već čuva dvoje djece, neka i mene radije ostave kod nje.
mislim da smo joj, mi djeca, nakon gubitka muža i sina, pružali određenu utjehu, kao i volju da nastavi živjeti onako kako je naučila i navikla.
uz sve to vodila je brigu o cvijeću oko kuće, s posebnom pažnjom sadila je ruže, ali i druge biljke, obrezivala voćke, uzgajala mali vrt, te jedno vrijeme, dok se to još smjelo, hranila je i piliće. i ne samo hranila, nego njima hranila i nas, a nešto je i prodala.
imala je mnoga znanja i vještine, iako, za današnje pojmove polupismena, pratila je sva događanja u svijetu vezana za svoju struku, šivanje, pomoću stranih časopisa koje su joj slali iz inozemstva, kao i kvalitetne materijale iz kojih je stvarala sve što smo mi poželjeli.
ali, sama je, sve te vještine smatrala manje važnim od školovanja.
za nju je najveće postignuće u životu značilo " imati diplomu ".
- ako imaš diplomu svoj si čovjek. -
govorila nam je često.
- jedino što očekujem od vas je da završite fakultet. da sam barem ja mogla završiti školu, sigurno bi završila i fakultet. - pričala bi sa čežnjom, ali i određenom gorčinom, osjećajući se vidno zakinuta za nešto njoj iznimno vrijedno.
iako smo mi sve tri njene unuke diplomirale, svaka prema vlastitim afinitetima i motivima, a i četvrta, najmlađa, na dobrom je putu da to uskoro ostvari, nisam sigurna kako je bila baš potpuno u pravu.
iz svoje perspektive je, jer za nju je taj gubitak mogućnosti da uopće ima pravo na stijecanje vlastite diplome značio svojevrsnu nepravdu, kao i neostvarenu daleku želju, a svaka takva želja čini nam se vrlo bitna. kao i meni moja neostvarena želja da se bavim umjetničkim klizanjem i umjesto gitare učim svirati flautu ( o tome jednom drugom prilikom ).
stvarnost je kako si mi diplomom nismo osigurale životnu sreću. nismo si osigurale ni sigurnost. diploma nas nije učinila kompletnom, a ni boljom osobom.
osigurale smo si samo mogućnost da se pokušamo zaposliti, bez garancije kako smo odabrale zanimanje koje nam zaista leži.
meni osobno, nakon što sam diplomirala osjećaj je bio vrlo neobičan. s jedne strane osjetila sam olakšanje što sam, napokon zgotovila i taj dio svog života, dok s druge, tek tada počele su nedoumice, osjećaj da ništa neznam, pa dugotrajna i prilično obeshrabrujuća potraga za poslom u struci, i posla uopće, jer, s diplomom, ili bez nje, želiš biti samostalan i neovisan. a, moj je posao tako specifičan da mi ta diploma ne znači baš ništa u ni jednom drugom zanimanju.
naravno da bez diplome ne bih ni mogla raditi posao koji sam odabrala, a birala sam dugo i pomno želeći uživati u poslu, a ne odlaziti na njega s grčem u želucu ( kako je moja mama svaki dan odlazila i dolazila s posla u kojem se nije realizirala do kraja ), no, isto tako to samo posjedovanje određene diplome nije mi garantiralo baš ništa, što sam tek naknadno osvijestila, niti mi je pomoglo da taj posao radim s voljom, u njemu uživam. tek kada sam počela raditi bila sam u stanju procijeniti jesam donijela ispravne odluke i još sam dugo dolazila kući u brigama s bezbroj pitanja i previranja.
ima jako puno ljudi s određenim diplomama koji, ili ne rade uopće posao za koji su se školovali, ili ga ne rade s guštom i žarom, a neki ga čak ne rade ni kvalitetno. isto kao što ima mnogo diplomiranih stručnjaka koji ne rade u struci, već, zbog pukog preživljavanja nešto sasvim drugo. mnogi su tek nakon nekoliko godina studiranja shvatili kako to nije ono što žele raditi, isto kao što su se neki, bez obzira na diplomu pronašli u nekom sasvim drugom profesionalnom smjeru.
tek kada započneš raditi određeni posao i uđeš malo dublje u tu sferu, tek tada shvatiš jesi li, ili nisi, tamo negdje prije četiri i više godina donio ispravnu odluku o poslu koji ćeš raditi, vjerojatno, čitav život. mišljenja sam kako bi se ta mogućnost djeci trebala pružiti puno ranije tijekom čitavog školovanja nudeći im raznovrsne aktivnosti unutar odgojno - obrazovnog sustava, ne samo iz udžbenika, već puno više i češće bavljenjem praktičnim radom kojim bi im dao precizniji uvid u vlastite sposobnosti, afinitete, želje, talente, pa i radne sposobnosti.
moja sestra koja je diplomirana informatičarka ne voli svoj posao i nedavno je sa žaljenjem izjavila kako je trebala biti učiteljica glazbe. obzirom da je već kao četverogodišnja djevojčica pokazivala izniman glazbeni talent, to i nije bilo tako nemoguće ostvariti, no, kada je donosila odluku o upisu na fakultet odabrala je sama ono što se sugeriralo kao pametan izbor, zanimanje pomoću kojega će se moći " dobro zaposliti ". i, sad je pitanje, što to točno znači. da li je to posao s obilnom plaćom, siguran, stalan posao na kojem se ne trebaš bojati kako ga možeš svaki čas izubiti, posao s manjim, ali redovitim primanjima, honoraran kreativan posao koji te ispunjuje iznutra s nestabilnim i neredovitim primanjima ( koji radi moj muž ) ili posao koji voliš i radeći ga uživaš u svakom momentu.
iako se ne bi složila samnom, baki nije bila potrebna diploma, mada je sama toliko žudila za njom. uz sva svoja znanja kojima je baratala bila joj je potrebna samo podrška, kao i njena odvažnost da napravi životni iskorak u pravi izbor i započne bilo koji posao u kojem bi uživala. zbog same sebe. bilo to ulaganje u vlastiti šnajderski salon, poklon galeriju s rukotvorinama i suvenirima, ili OPG za proizvodnju domaće tjestenine. no, ona, nažalost, nije imala takvu vrstu podrške, a način odgoja koji je u nju usadio brigu o drugima nije joj dopuštao odvažiti se i napraviti nešto za samu sebe. sigurna sam, kako bi i bez diplome bila uspiješna u bilo čemu čega bi se prihvatila samo da se odvažila.
ovako, živeći posvećena nama djeci i kući pokušala je, žrtvujući se, pretočiti svoju želju u naš odgoj, pokušavajući ispraviti tu nepravdu koja joj je nanesena, omogućila je nama svojim radom pravo na školovanje i stjecanje diplome, potpuno nesvijesna kako radi, i bez te, njoj toliko važne diplome uokvirene na zidu, najljepši mogući posao, jer to što nam je baka pružila ni jedna škola nas nije mogla naučiti.
temelj je to koji nosimo u sebi i ne zaboravljamo ga nikad. ( kao većinu naučenih činjenica u tim pustim školama koje samo pohađale ).
žao mi je samo što nije više svog znanja i vještina prenijela na nas smatrajući ih nevažnim za moderno vrijeme koje je pred nama, na neki način obezvrjeđujući i sebe ali i te seoske vrednote.
jer, ja bih tako rado sada željela znati okititi mladenkinu frizuru, ali nema mi više tko pokazati.
šteta je život potratiti na neprestano htjenje nečega što je nedostižno, ako je ono što te usrećuje upravo tu ispred tebe.
moram priznati kako sam inspiraciju za ovaj post dobila čitajući razmišljanja blogerice carpe.diem u njenom tekstu " Posao iz snova ". ovaj tekst je zapravo refleksija asocijacija koje su mi njena promišljanja sama nametnula.
hvala carpe!
odmah kada sam pročitala tvoj post sjetila sam se bake Zore koja je čitav život radila za druge, posvećena djeci, bila takozvana " nezaposlena " kućanica, zapravo prava gazdarica sa sela čiji san je bio samo diploma. iako je velika nepravda što joj nije ispunjena njena želja za školovanjem bila je sama sposobna raditi posao koji god želi, ali su je životne okolnosti primorale na posao bez posla koji je besprijekorno radila.
|
