Durica Vozi Kolica

utorak, 07.02.2017.

unisono unosno

kako se u ovoj zemlji raspravlja i razmatra samo o temama koje nemaju nikakve veze s razvojem, unapređivanjem postojećeg, učenjem i stijecanjem novih, zanimljivih i korisnih znanja i vještina, tako se sada i reforma odgoja i obrazovanja kao i samo ustroja školovanja stavila na stranu, ili, dala na razmatranje nekim ekspertima i stručnjacima koji će, valda, slijedeće četiri godine sjediti nad njom ( ili na njoj ), opravdavajući time svoje debelokožne naslage na stražnjicama i u obliku obilnih novčanika, smišljajući način kako da mlate praznom blagajnom i pretaću iz rupe u svoju mišju iz koje su istrčali kao počasni maratonci, jer, treba znat trčat i na duge staze, pa su smislili način kako da barem na kratko skrenu pažnju još te preostale im publike i sad se bave pitanjem svih pitanja:
treba li ili ne treba u škole uvesti uniforme.
jer, naime, pitanje uniforma ključno je i krucijalno za djecu i mlade u rješavanju njihovih problema, da ne velim kako će i roditeljima taj izdatak uvelike olakšati davanja koja su dužni kao porezni obveznici, kako bi školovanje mladeži nam na kojoj svijet ostaje bilo i ostalo besplatno i dostupno svima.
kako sama nisam nikad nosila klasičnu uniformu, već smo mi, samo u nižim razredima osnovne škole imali kute i šlape, a kako je moja baka bila šnajderica, tako je ona meni sašila kutu baš kakvu sam ja željela, točno prema mom dizajnu, a to je bila onakva kakvu nitko nije imao, dok sam mamu nagovorila da mi, umjesto onih grdih crnih šlapa s gumom, kakve su svi imali nabavi lijepe balerinke s mašlekom koje i dan danas izrađuje isti postolar u gradu, tako sam ja oduvijek imala potrebu odudarati od masa, s kojom se nikada i nikako nisam uspijela poistovjetiti, niti se u nju ukalupiti, pa tako niti izgledom. čak i kada smo se primali u pionire, te svi morali imati iste kape, marame i šoseve, i zaklinjati se u prijateljstvo, iskrenost, odanost, radišnost i još svašta nešto, meni je, opet, baka sašila krasnu bijelu bluzu na volane kakvu nitko nije imao, a po cipele me mama vodila u Trst. tamo mi je kupila i espadrile u nekoliko boja s motivom zmaja, a kad su svi nosili niske startarsice, ja sam baš htjela visoke zbog kojih smo prešetali čitav grad.
i nabolja prijateljica mi je bila drugačija od svih ostalih, vjerojatno me time i privukla kada sam je ugledala na prvi dan škole, sva, od glave do pete u heklanoj odjeći žarkih boja koju joj je izrađivala mama, profesorica enleskog, iz hobija.
nas smo dvije bile tandem. razumijele smo se odmah, na prvi pogled, osjećajući taj neki otpor prema toj lažnoj i nametnutoj jednakosti, jer, nismo bili svi jednaki, baš naprotiv, bili smo skupina razičitih individua kojima su odmah u startu pokušali zatrti svaki pokušaj isticanja osobnosti ili, nedajbože osebujnosti, nas smo dvije ezistirale u tom, već omekšanom i samo idejno furanom socioemocionalnom osakaćivanju slike o sebi, koja ni danas nije nešto puno kreativnija, samo je prebaćena u drugačiju krajnost.
tako mi je, danas bilo baš znakovito kada je jedan djelatnik neke škole u dnevniku rekao kako njima u njihovoj školi nedostaje dostupan internet, te, kako bi se ta sredstva koja se planiraju potrošiti na uniforme za učenike mogla preusmjeriti na nešto što je djeci, možda potrebnije.
možda, recimo i na knjige u knjižnicama koje i nisu baš u najboljem stanju i nema ih dovoljno kako bi svako dijete bilo u mogućnosti pročitati lektiru na vrijeme.
ono što mene intrigira je ta ideja kako su ti stručnjaci zamislili da se djeca više neće razlikovati, samo zato jer će imati svi iste majice, hlače ili suknje u ovo doba kad se statusni simboli mjere u pikselima i megabajtima pametnih telefona i drugih geđeta, potpisu dizajnera na torbicama, bojom potplata na štiklama, znakovljem lipstika i brojem parfema, reklamiranim u časopisima koji koštaju kao prosjećan ručak, kao i konjima limenih ljubimaca na četri kotača koji se daruju za obljetničke rođendane.
zar će, zaista, jedna pamučna majica s logom škole učiniti razliku između onih koji imaju i onih koji nemaju.
neki dan sam bila prisiljena slušati u tramvaju razgovor između dvije curice u kojem jedna drugu vrijeđala izrazito ružno i tužno govoreći joj kako ima " jeftinu odjeću i traperice s placa ", na takav način da je i meni samoj došla muka.
iako sam oduvijek imala potrebu izraziti se i kroz vlastiti stil odijevanja, uvijek sam se trudila ne suditi druge prema tom kriteriju.
pustite, zabogamiloga, djecu nek se oblaće kako im se sviđa. ako neće sad kad su klinci, kad će isprobavati različite stilove, kombinacije i kreacije. kada će se ikad više moći poigravati na taj bezazlen način tražeći sami sebe, nakon mature kada će se morati prijaviti na burzu ili ići na prijemni ispit za željeni fakultet, a neki i na razovor za posao, tada će odbaciti nametnutu im uniformu i okuražiti se biti panker, ne kužim, hoće li si se u dvadesetim godina počet tražiti, ili ćemo ih pustiti da to rade onda kada im je za to vrijeme.
i prema kojoj to i čijoj ideji je različitost loša za razvoj, učenje i stvaranje.
zašto sebi ne stavite uniforme u saboru,mogla bi saborska uniforma biti obična platnena halja sa špagom oko struka koje će sašiti žene iz udrege " Kamensi " i obuveni svi u iste cipele proizvedene u " Borovu ", vozni park nek se svede na par osnovnih vozila bazične klase samo za duža službena putovanja, a radnim danima svi nek voze iste električne bicikle da ne moraju pedalirat uz brijeg. zašto ne bi predsjednica hodala u istoj uniformi svaki dan proizvedenu u " DTR - u ", ionak je vrhovni zapovijednik vojske, pa bi joj to i pristajalo, a njeni savjetnici neka svi imaju iste majice, mornarske,
ovaj brod je ionako već odavno izgubio smjer i samo je pitanje vremena kada će se i gdje nasukati,
a djeci dajte više onoga čega im je potrebno i prestanite im više nametati svoje vlastite niškositi ideje od kojih se ne može napraviti ni kruh ni pita, a kamoli savijaća, torta ili kolač.
zar još niste shvatili kamo ide njihov kotač.

- 10:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se