Durica Vozi Kolica

srijeda, 30.11.2016.

ranojutarnja

dok vani ledeni
sjeverac brije
mene vruća
kava grije
nemam volje
izaći u mrak van,
ugodniji mi
moj topli stan
u njemu udoban
prijatelj krevet,
leć natrag i spat
sve do devet,
al kaj se mora
teško nije,
žalit se od nas
nitko ne smije,
sve dok uredno
plaća sjeda,
ne progoni me
najgora bijeda.
kruha i mlijeka
na stolu ima,
i C vitamina
lav nije zima,
nek taj vjetar
samo fijuće
i sa sobom
svo smeće
po cesti povuće,
studen nek viruse
zle zaledi,
jer nakon zime
nam proljeće slijedi.
umjesto smeća
rast će nam cvijeća,
pjesma se orit,
iz srca ljubav
opet gorit,
ništa nas više
neće morit.
a, Zima ko Zima,
možda i oštre
zubiće ima,
malo nas i
pogrebe njima,
zato već koža
debela nam je svima,
samo, ni Zima
nije vječna,
kad prođe
čeka nas
toplina i sreča.

- 06:13 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.11.2016.

mlijekomat

nešto kaj me baš jako razveselilo u zadnje vrijeme je dostupan mi mlijekomat u blizini kuće, jer, slijedeći najbliži nalazi se na tržnici u drugom kvartu, nekoliko stanica busom, jer ja ne vozim auto, iz vrlo banalnih razloga: prvo, izrazito sam loš vozać, opasna i za druge i za sebe u prometu, te, tu vještinu nisam nikada imala volje ni energije do kraja savladati, već sam posegnula linijom manjeg otpor, nego sam si kupila i vozila automatik ( automobil s automatskim mjenjaćem ), dok se nije pokvarila geriba, a kada se to dogodi, ne isplati ga se viđe popravljati, a drugi je taj kaj dobivam na poslu ZET godišnju kartu, pa mi je glupo trošiti lovu na gorivo, a, i u Zagrebu postoji samo neko određeno vrijeme kada su ceste prohodne i možeš normalno po njima se kretati, bez da stojiš pola sata u gužvi, ili zapneš na nekom raskršću između dva tramvaja, o parkiranju, koje se svugdje naplaćuje da i ne govorim, pa me ta litra mlijeka, uz sve nabrojano, koštala, ne samo živaca i strpljenja, već i duplo više love.
stoga me taj aparat za mlijeko, koje moje dijete pije u ogromnim količinama, a kozjega sada po zimi nema, jer se čuva za kozliće i nitko ti ga ne želi prodati, meni jako puno znači, a najvažnije od svega je da mi je usput prema doma, tako da ne moram skretati s puta, kaj mi štedi i vrijeme i noge.
dođem ja tako pred njega, pa čitam upute.
prvo sam primjetila kako nudi i sir i vrhnje, ali su ti pretinci bili već prazni.
šteta.
okej, čitam dalje.
prima papirnatu nofčanice i kovanice.
odlično!
samo staviš lovu, stisneš gumb, staviš flašu, ak imaš svoju, ak nemaš možeš kupit njihovu i to je to.
sa staklenom flašom prva litra te dođe deset kuna.
kasnije, ak si nosiđ svoju, četri kune.
za litru mlijeka.
vele kak mlijeko nije zdravo, zbog laktoze i kajjaznam.
negdje sam pročitala kako čovjeku uopće nije potrebno kravlje mlijeko, te da nema te neke enzime koji ga mogu u potpunosti absorbirati i probavljati.
meni su kruh i mlijeko osnovne namirnice, od kada znam za sebe.
u stanju sam preživjeti samo na tome, uz nešto putra i sira, može i vrhnja.
na mlijeku kuham griz i rižu, vrhnje i sir stavljam u svakakva jela, od tjestenine do čušpajza.
putar također upotrebljavam često, na njemu se može kuhati, metnem ga i u pirekrumpir, žgance ( kao i sir ), naravno, mažem ga na kruh svakodnevno, bilo zmedom il pekmezom, a stavljam ga i u razne domaće namaze ili paštete.
taj aparat me neizmjerno razveselio i barem malo umanjio ono razočarenje gradnje restorana brze prehrane najgore vrste i kvalitete
na mjetu gdje sam očekivala barem nešto korisnije,
pa bilo to i lunapark.

- 06:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.11.2016.

vijesti

htjedoh ove vijesti popratiti fotkama
i videom
s fejsbuka,
ili buke koju proizvode face,
al mi to,
ni iz petog pokušaja nije uspjelo,
nemam pojma zakaj,
jer sam sve točno i lepofino
kopipejstala
kak mi je i dalo upute,
no,
ništ od fotki,
pa samo ovak,
na suho:
Moje " Čarobne Frulice "
osvojile dva srebra
jedno u folku,
drugo u jazzu
na zborskim igrama
u Kaliforniji,
pa,
eto,
i ovim putem
im
Čestitam!
od srca srcu
koje su imale na majicama,
a,
ja sam samo srcem bila znjima,
jer,
daleko je Kalifornija.



upornost može biti vrlina koja se, ponekad i isplati,
u kombinaciji sa strpljenjem i slobodnim vremenom
čudesa su moguća.

- 12:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 26.11.2016.

modernizam i renesansa

naš kvart je jedno sasvim ugodno, mirno i zeleno mjesto za život, zgodnog imena po ptičicama koje zimi ne lete jug, i, iako se prilično nezgrapno i stihijski širilo, među obiteljskim kućama s raskošnim vrtovima i obaveznim voćnjacima, te ponekim vinogradom na padinama uz rub šumarka koji je prepoznatljiv po svom glinenom tlu umetale su se neprimjerene i ničim povezane građevine, kao što je stari neboder na početku glavne ulice ili ne tako davno izgrađena omanja zgrada na samom uglu sporedne ulice koja je svojom površinom prekrila betonom svo zelenilo nekad lijepe obiteljske kuće, još uvijek nije u potpunosti uništena ta patina i štih starog kvarta.
puno je tu promijena uvedeno, od vrta koji je nekada služio kao radna terapija bolesnicima u bolnici za duševne bolesti uređeno je mjesto za okupljanje svih generacija sa stazom za boćanje, igralištima za košarku, nogomet i odbojku na pijesku, te ograđenim parkom za djecu, do preinake rekreacijskog perivoja propale tvornice gume u kojem je, osim šetališta i igrališta postojala i dvorana za obilježavanje praznika, kao i razne druge proslave u sportski centar koji nudi sve moderne aktivnosti kao što su zumba, pilates ili rođendaonica, uz, naravno fensi kafić i kiosk brze hrane, do sasvim nove umijetne trave i rasvijete na nogometnom igralištu lokalnog nogometnog kluba.
svega i svačega, zaista ima, pa i jedno sasvim novo naselje, unutar tog našeg kvarta, igrađeno na mjestu te uništene tvornice gume, pa i, naravno, veliki K dućan, pa i onaj Njemački, još povoljniji, čak i sasvim nova regulacija prometa, okretište za miniautobuse, izlaz na veliku prometnicu, na kojoj je i nova benzinska postaja, no, jedino što nema, a prema sadašnjem kapacitetu i strukturi stanovništva bi, prema mojoj skromnoj procijeni stvarno dobro došao je plac, iliti tržnica.
to ruglo od mjesta koje nazivamo placem je nešto što bih ja osobno srušila onom ogromnom kuglom i pomela nekim ogromnim vozilom gradske čistoće, jer, ne samo da se doslovno raspada, već ne nudi ništa od onoga što bi jedno takvo mjesto trebalo nuditi.
otužno je kako to sve skupa izgeda, i još samo jedna tržnica u blizini, samo par autobusnih stanica prije djeluje jednako tako jadno, ali na njoj barem ima cvjećarna i slastičarnica, dok na ovom nema niti to.
nekadašnja slastičarnica pretvorila se u okupljalište za alkoholičare one s nogu, na uglu opstaje jedino diskont svega i svačega po malo s prilično povoljnim cijenama, do njega nekakav dućan s odjećom za gospođe, frizeraj, mini prehrambena prodavaonica, kladionica, kiosk pekare i prekupac voća i povrća s paprenim cijenama.
dođe još poneki starosjedioc s par mrkvica, tri smokve, dve kruške i nekoliko korijena peršina, subotom znaju doći žene prodat sir i vrhnje, jedna gospođa prodaje rezance za juhu, mlince i jaja i ima jedan kiosk s natpisom domaći pilići, kojeg sada svi izbjegavaju u širokom luku. ribarnica i pečenjara su se zatvorile, kao i kemijska čistionica koja je nudila i krojačke usluge. mjenjačnica također.
nema u kvartu niti jedna prodavaonica kozmetike i potrepština za proizvode čišćenja kuće.
ima samo ta tri velka dućana, pa možeš birati u kojem želiš ostavljati novac, onda kada ti se jednostavno neda tegliti sve to iz grada.
idem tako jedan dan na posao i vidim, na mjestu o kojem se svojedono pričalo kako bi možda moglo biti planirano za novu tržnicu osvanulo je gradište.
znatiželjna, kakva jesam, odmah sam morala virnuti, ponadavši se, naivno, kako se ipak netko pametno dosjetio i napokon odlučio osigurati nam pristojnu tržnicu sa svom pripadajućom ponudom,
a, kad tamo,
ono,
gradi se, bagerima i valjcima, ni više ni manje,
nego
McDonald's.
sigurna sam kako su i stanari najnovije zgrade tik do koje je osvanulo to čudo zapadne kulture jednako osuševljeni kao i ja.
ako ništa drugo, biti će preporođeni miomirisima koji će se u proljeće širiti kroz njihove otvorene prozore.


- 19:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 25.11.2016.

trčanje s preprekama

dođem po dijete u vrtić, pa se sadržim u razgovoru s njegovom odgajateljicom, jer,
imali su neku lutkarsku predstavu ujutro, pa me živo zanimalo kako je to prošlo,
kako se ponašao, da li je imao strpljenja sjedit i gledat, i tak to,
a i rijetko imam prilike saznati i druge informacije koje me zanimaju o njegovoj prilagodbi,
tako da sam iskoristila trenitak kada nije imala puno posla.
onda je on bio žedan, pa mu se piškilo, i tak smo se dost dugo zadržali, za razliku od uobičajenog.
pitam ga da li želi ići u dućan, tako da si sve obavimo u jednom potezu, jer ne volim hodočastiti po dućanima,
to mi je postala nevjerojatna tlaka, no, opet mi je bolje obavti to dok sam još u pogonu, nego kasnije,
kad već dođem kući, tek onda mi se ništa više neda, a i brzo padne mrak.
veli on:
- hoću, mama ići u dućan. - jer zna, prasac, kak bu me, opet nagovoril da mu kupim neku glupariju, il barem čokoladicu.
krenemo nas dva tako pješke, za ruku, i taman kad smo morali na semaforu preć cestu,
počne on skakutati i cijukati:
- kakak mi se, mama! jako mi se kaka! trči mama brzo doma! -
i, niš, kaj sad, uzmem ga na ruke, opet, s jedne strane teglim svoju ogromnu torbetinu, s druge njegov ruksak,
stavim mu ruku na guzu, a on viče:
- brže mama trči, ide mi drekec! -
trčala sam skroz do dvorišta, on mi klizi iz ruku, poskakuje, pada mi torba s ramena, ruksak klepeće po meni,
pa kad smo došli u dvorište spustim ga dole, jer nisam više mogla tako, pa mi velim:
- ajde, Fran, trči sad sam brzo, ajde! i ko da nisi mogao to u vrtiću obaviti kolko dugo smo se zadržali. -
stigli smo na vrijeme, na svu sreću.
velim ja njemu:
- stvarno, Fran, kaj nisi mogel u vrtiću kakati, a ne ovak, da moramo trčat doma? -
- pa, maamaaaa, u vrtiću se ne kaka, tamo nema moja patka. ( mala daska za wc ) -
- nema patka, jer su mali zahodi za malu djecu. -
mislim si, trebalo bi napraviti neke sklopive kahlice kao ove flexi kadice za kupanje koje možeš spremit u torbu ili džep,
za takve situacije.
baš bi mogla to patentirati.

- 09:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 23.11.2016.

On je voli na svoj način

- Ma, nije tako strašno.
Nije mi ništa, zapravo.
Ni ne vidi se.
Sad.
Evo ovako, kad spustim kosu.
Ma, Ni ne boli više.
Jako.
Kad splasne oteklna neće niko ni primjetiti.
Moglo je i gore biti.
Bio je malo pijan.
Kad je pijan, malo je nervozniji.
Nisam smjela prigovarati.
A, i večera se već ohladila.
Pa sam previše zgrijala juhu.
Skoro se i opekao.
Trebala sam šutke pokupiti krhotine tanjura s poda.
Oprati kuhinju.
Sama sam kriva.
Otišao bi spavati.
Ujutro bi sve zaboravio.
Drugi put ću bolje pripaziti. -
i nasmije se s ona još preostala tri zuba.
Koja mu je ostavila.
Za izbit.

Oznake: Stop

- 09:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.11.2016.

naše i vaše

obzorom da mi je muž na putu, ovaj put u Sarejevu, Fran i ja smo se se sami snalazili.
u subotu ujutro morala sam ga voditi na glazbenu igraonicu koju vodim u CKiM-u, jer je deda bil zauzet, pa ga nije mogao čuvati.
kako on voli ujutro malo duže spavati, a meni ga je bilo žao buditi odlučila sam riskirati nešto više love i naručila nam taxi. morala sam, jer ne smijem zakasniti, a s njim je teško žuriti jasvnim prijevozom. više ne želi sjediti i voziti se u kolicima, samo jako rijetko kada je umoran, a i meni je već, koliko god to bilo ponekad praktično ili jednostavno, bedasto ga gurati nutra sada kada je već prešao tri godine i lijepo hoda uz mene držeći me za ruku, usput usvajajući pravilno ponašanje u gradskom prometu.
nakon što je sramežljivo ušao, gotovo šapatom pitao me:
- mama, mogu pitat stričeka kako se zove? -
- možeš Fran, pitaj stričeka kaj god želiš. - odgovorim mu susprežući smijeh, jer simpa su mi ta njegova novokomponirana pitanja.
- striček! kako se ti zoveš? - sada više nije imao potrebu šaptati.
- zovem se Ratko, a kako se ti zoveš? -
- mama, striček se zove Ratko! - objašnjava mi, kao da ja nisam čula njihov razgovor. - ja se zovem Fran. - razmišljam kako fino izgovara to magično " R " s kojim mnogi imaju problema. njemu se samo miješaju rodovi, pa često i sam za sebe govori u ženskom rodu. bila sam malo zabrinuta oko toga, no, koegice koje imaju više iskustva utješile su me kako je to sve u toj dobi uobičajeno.
- kolko imaš godina, Fran ? - pita sada njega taxist.
- mama, kolko imam godina? - ima potrebu pitati mene, iako zna kolko ima, ili bi trebao znati, jer učili smo ga to zajedno s imenom, prezimenom i adresom.
- znaš Fran kolko imaš godina, ne zezaj! - odgovaram mu hineći strogoću.
- ovolko imam godina - pokazuje rukom savijajući prstiće. - ti imaš tablet? i deda ima tablet, onda gledamo crtiće. a kaj sad stisneš gumb na tabletu, kaj ti je to? -
nakon upoznavanja njegovim pitanjima nije bilo kraja, cvrkutao je tako skroz do Švarcove, veseleći se vlaku cisterni, velikoj dizalici na gralištu kod stare tvornice cigareta, autobusu, kamionu s prikolicom i svemu ostalom što je usput vidio iz auta.
kako smo se približavali odredištu počela sam tražiti po ruksaku novčanik, te me obuzela panika kako sam ga zaboravila doma, u onoj gunguli, spremajući sebe i njega, mislim da bih od srama sakrila se pod sjedalo, i već sam smišljala način kako i na koji način da čovjeku naknadim račun, al tada sam mi je u zadnjoj sekundi sinulo kako sam, upravo zbog takvih situacija uzela i malu torbicu samo za novčanik i mobitel da mi budu pri ruci, jer je ruksak ionako već bio pretrpan svime i svačime, od šlapa i mojih i njegovih, do vlažnih maramica, mandarina, flomića, papira, rokovnika i, naravno, ogromnog kamiona koji smo morali uzeti u zadnji čas, pa je na kraju bilo:
- čuvaj mi ga ti, mama! - kako to već biva s igračkama koje odluči negdje nositi.
sve bi ja te njegove stvarce dala njemu neka ih nosi sam u svom ruksaku da mu nije pukao ciferšlus jedno jutro dok smo se spremali za vrtić, a drugi, kojeg sada imamo za vrtić, onaj s kolica, muž je uzeo za put, pa sam ostala primorana sve nositi sama.
problem je nastao kada smo trebali izaći, jer si on zacrtao kako se želi još voziti i nije želio van iz auta. nisam imala vremena lijepo se s njim dogovariti, već sam ga samo uzela na ruke, pozdravila pristojno, zahvalila na ugodnoj vožnji i odjurila na sat.
- Fran, pozdravi! - inzistiram na tim nekim kurtoazijama.
- ne mogu pozdraviti. - nezadovoljno se prgavio.
- dobro jutro! - neki su me već čekali pred učionicom - imamo ovdje jednog nadurenka koji će se družiti danas s nama. -
- nisam nadurenko! - protestirao je.
- onda sjedni ovdje, skini tenisice i obuj si papuče, molim te. - obzirom da su i druga djeca to radila, malo ih je promatrao, stajo kraj njih, a onda odlučio da bi i on mogao to napraviti, pa me poslušao bez natezanja.
- hoćeš mi doći pomoći pripremiti sobu? vidi, imam svašta ovdje, dođi pogledat. - trudim se uključiti ga.
jako mi je zanimljivo promatrati ga u toj situaciji, jer nemam pravi doživljaj kako se ponaša u vrtiću, a jedna od njegovih odgajateljica, ona koja ga manje hvali, napomenula mi je kako se još uvijek manje igra s djecom, za razliku od odnosa s odraslima koji je kvalitetno izgrađen. moram priznati kako nisam baš bila oduševljena čuvši to, čak pomalo i iznenađena, jer on se u parku s djecom voli igrati, ne drži se po strani, nije sramežljiv i sposoban je sam se uključiti u igru, no djeca na adaptaciji ne ponašaju onako kako se ponašaju u svakodevici, a on, starno zna pridobiti odrasle na svoju stranu i s lakoćom komunicira s njima, dok je s djecom to još uvijek u povojima.
na sat su mi došla i neka nova djeca, imala sam ogledni sat pred roditeljem, tako funkcionira moj rad, prvi sat je bespaltan i ogledan za roditelje, ne samo kako bi stekli dojam o čemu se točno radi, već i da samoj djeci bude lakše odvojiti se od njih na slijedećem satu. ponekad to profunkcionira, a ponekad i ne. sve ovisi o temperamentu i karakteru, tako da rad prilagođavam individualnim potrebama i djece i roditelja. ostatak ekipe je udomaćen, od prošle godine, a još uvijek im je, bez obzira na vrijeme koje smo utrošili u to, najzanimljivije istraživanje zvukova različitih instrumenata, što može stvarati priličnu buku ako to rade svi istovremeno.
ideja je da su im raznovrsne aktivnosti dostupne na dohvat ruke, a oni sami biraju što i kako će raditi, jedno vrijeme, dok se ne okupimo zajedno oko jedne aktivnosti, obično neke igre s pjevanjem, ili me oni sami svoji interesom navedu na slijedeću aktivnost.
trenutno smo u vježbanju za bižićnu priredbu.
Fan je sudjelovao u skladu sa svojim mogućnostima, interesom, dobi i, što mi je, nekak najdraže, obzirom na publiku, nije puno mamakao, prekidao me i gnjavio ono:
- mama, ja bi ono, mama ja bi ovo -,
već se više usredotočio na djecu i ponuđene aktivnosti.
zadovoljna sam kako mi teku pripreme za priredbu i čini mi se da ćemo ove godine pokazati i određeni napredak, što me neizjerno veseli, jer, zbog toga i sve skupa radim, osim te socijalne i zabavne komponente trudim se u svaki sat ugraditi neki novi sadržaj ili vještinu koju je potebno savladati i usvojiti. ovaj sat nam je proletio brzo, tako da smo prekrdašili i termin želeći pokazati djeci koja su prvi puta došla što više od onoga čime se bavimo.
nakon što su se svi razišli pospremili smo sobu, popričali malo s koordinatoricom programa i zaputitli se u park.
ideja je bila skoknuti do obližnjeg park šume Maksimir i tamo se mali relaksirati u prirodi, ali, u ovaj su park, koji je odmah tik do centra, kao je da dio njega, stavili nove sprave za vježbanje, nešto slično kao u teretani, ali na otvorenom, pa smo morali to vidjeti i isprobati. družili smo se i s djecom koja su također ostala, a ja sam, nažalost, ostala bez kave, jer je kafić koji u sklopu centra, iz nekog, meni nepoznatog razloga nije radio. Fran se toliko zaigrao i uživao da mi ga bilo žao radi moje kave vući sada po kvartu u potrazi ka kofitugou. radije sam popričala s jednom simpa ženskicom o svemu i svačemu koja je, na kraju zaključila kako će rado doći i sliejdeće subote na sat, jer njena djevojčica jako voli glazbu. eto. sve se nekako dobro poklopilo. iznenadila me na rastanku pitanjem što sam po horoskopu i koje sam godište, to me, zaista, već jako dugo nitko nije pitao, mada sam otvorena za sve vrste pitanje i nemam nikakav problem odgovarati na njih, zpravo mi je i to bilo simpatično, spontano i izravno, kakvu komunikaciju i sama cijenim.
žedni i gladni otišli smo do obližnje pekare i naletili na tek netom iz pećnice izvađenih malih slanca, takozvanih prstića, u kojima smo slatko guštali sjedeći u travaju, gdje nam je pristojan gospodin ustupio mjesto. još neko vrijeme Fran je cvrkutao gledajući kroz prozor o svojim doživljajima, nasmijavajući komentarima baku koja je sjedila prek puta nas, a onda je na okretištu počeo skakutati i stiskati noge cvileći:
- kaka mi se, mamaaaa! jako mi se kaka! -
uzela sam ga na ruke i otrčala s njim do velikog K, gdje ima prilično uredan i čisti wc, sva sreća, ulejevši u njega na vrijeme, jer nisam uzela rezervnu robicu, pa bi bilo skroz nezgodno da nismo stigli.
- perat ću ruke, ali neću staviti u fen, bojim se fena, mama. ti mi daj papir za obrisat. - zapamtio je zvuk tog sušila za ruke kojeg se prepao prvi put i sada više ne želi nutra gurati i sušiti ruke.
- odi, idemo se požuriti, tu je naš autobus. - rekla sam mu misleći na smjer u kojem vozi.
- tu sjedni, molim te. - rekla sam mu vidjevši kako je već prilično umoran.
- ja bi sjedio na onim spojenim stolcima tamo dole. -
- ne možemo, Fran, vidiš da su sva zauzeta. - sjedam na prvo slobodno mjesto i uzimam ga u krilo skidajući ruksak.
- ne bi, maamaaa, ja bi išao tamo na spojene stolce. - kada si on nešto zacrta, još tako premoren jako je zaguljen.
- dobro nam je tu, niš nam ne fali, nasloni se na mene, imamo dosta mjesta. - prvo sam pokušala lijepo.
- ne bi se naslonio, ja bi išo tamo. - ne odustaje.
- ajde ne gnjavi, Fran, molim te, još malo pa smo doma. - već sam i ja umorna.
- zašto se oni ne maknu, mama, kad je to naš autobus? - ispali on u tišini autobusa, a ja ostanem živa.

- 22:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 19.11.2016.

sretan put

pripremljena oblekica za veseli petak
ne mogu više ni sama sebe gledati u trenirkama,
a nadam se i nekom, barem kratkom izlasku
nakon ovog tjedna koji je išao ovako:
ponedjeljak: :mouthwash
utorak: ::mouthwashsretannononobang
srijeda: ::mouthwashrolleyesnut
četvrtak: :mouthwashsmijeh:zujopjeva
petak: mouthwashpjevamadblablarolleyesnoludnaughtyrolleyesroflcool
subota: mouthwashpjeva
nedjelja ( plan ): mouthwashkissnjamifinorofl izlezavanje



eh, da
planirani autif je propao,
zbog nemogućnosti pronalaska prikladne smeđe jakne
koju je zamijenila pankerska crna kožna,
s vestom umjesto bijelog prsluka,
opet tamno, iako sam neki dan dobila kompliment
kako mi svijetle boje lijepo stoje, ah,
u tamnome sam manje upadljiva
i lakše se stopim u masu,
čak sam i ujutro oprala kosu masnu,
no, s autfitom je propao i planirani izlazak,
jer smo, obje
nakon napornog dana
zaključile smo kako ono baš jako to želimo
al, jednostavno nemremo više ni gledat,
tako sam tugu ubila pohanim sladoledom od kineza
saznavši sretnu vijest
da mi se sestra udaje,
pa, nek im je sa srećom
koja leži upravo tamo gdje se najmanje nadaš.
usput,
razbilo mi se rumenilo i zasulo čitavu kozmetički torbic,
sva sreća, pa nije imalo ogledalo, jer
ko zna kakav me tjedan tek čeka



kao što vele neki pametniji
put prema sreći ne mora uvijek biti posut lasticama



može biti i u boji fleke safta na špagetama



ronjenju u kadu sa skujaškim naočalama



igra skrivača kišobranom



ali i mala siva haljina na sniženju



meni moj put do sreće nije teško prnonaći


jer, mene moja sreća strpljivo čeka



i vodi lijepim putem


- 02:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2016.

pijetet

ledeni zid
svijetli u noći
miljama dug
sklopljenih oči
skrhani plug
bačen u jarku
izgubljen vid
liježe u raku
prazna ruka
drhti u mraku
zatvara vreću
stiščući šaku
minulo vrijeme
krade nadu
strpljivo breme
paleći svijeću
vječnome mraku

- 00:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 16.11.2016.

igrarije

dobili smo neku, na prvi mah, ili, za neke, usklik, bedastu igru, a ono jako blesavo, između ostalog, meni je njen i sam naziv malo komičan, jer igra se zove:
" Živi zid ",
tak sam sama sebi blesasta izgovarajući ono:
" oćemo se igrati živog zida ".
no, ta igra nije nikakav saborski igrokaz s Ginjolama ili Marionetama, niti kartonskim figuricama na kojima su aktualna politička lica, već je jedna varijanta igre " Jenga " za manju djecu, koju također imamo i često igramo u različitim varijantama, jer je djetetu još uvijek teško poštivati sva pravila društvenih igara.
vrlo slično funkcionira i taj " Živi zid " oslanjajući se na staru britansku poemu za djecu Humpty Dumpty, iz čega i proizlazi taj naziv, jer jaje Humpty sjedi na zidu, koji se prije početka igre sagradi od plastičnih ciglica, onda se te cigle guraju špahtlama, a gubitnik je onaj kome Humpty padne sa zida nakon što se zid sruši što je, opet nekima, i najzabavniji dio te igre, stoga je preporučam igrati na tepihu kako bi izbjegli zveckanje pločicama po stolu i skupljanje istih s poda.
proizvodanja, uvoz i prijevod same igre datira puno prije od osnivanja same političke stranke čije ime igra nosi, tako da je podudarnost svakako sasvim slučajna.
no, ono što je meni upalo u oko, osim samog imena, koji, velim, mi je tak, humorističan, tek zbog dnevnih aktualnosti, i čime sam samu sebe zabavljala je prijevod samih pravila igre.
dakle,
postoje, osim ostalih stranih jezika i prijevod za:
HR / BiH: " Ne dopusti da Hampti Dampti padne! "
SLO: ne dovoli da Hampti Dampti pade! "
SRB: nemoj dozvoliti da Hampti Dampti padne! "
e, sad,
iako nisam jezikoslovac i ne bih voljela ovim svojim promišljanjima navući neko negodovanje, bijes ili podsmijeh stručnjaka, učila sam u osnovnoj školi HrvatskoSprski jezik, te savladala i ćirilicu u čitanju i pismu, a nakon toga Hrvatski jezik i književnost, ali sam svu srednjoškolsku lektiru sasvim slučajno imala u Srpskom prijevodu, čitala sam neke od srpskih pjesnika u orginalu, slušala sam, pa i danas slušam neke Srpske glazbenike, a i mnogi stripovi, koje sam svojevremeno gutala, jedno vrijeme bili su dostupni samo u Srpskom prijevodu. isto tako imam i prijatelje srbe s kojima se dopisujem, tako da donekle poznajem srpski jezik i njegove razlike u odnosu na hrvatski.
moram priznati kako mi nikada nije legla promijena Paje Patka u Paško, i potrebno mi je nekoliko trenutaka razmisliti što me točno dijete traži kada želi gledati: " Paško na konju ", kao što mi je i Talični Tom uvijek ostao Taličan, niti se ne mogu sjetiti znam li kako se sada zove.
okej, meni je i dalje tramvajska stanica na Tuđmanovom trgu Braće Oreški, onaj neki prilaz Lole Ribara, i riječ pasoš mi prvo padne na pamet kad se negdje putuje, jer tako sam te riječi usvojila od kada sam progovorila, stoga mi nikada ne bi palo na pamet izgovoriti zrakomlat, kao što ni ne govorim hladnjak u svakodnevnom životu.
na stranu sad ja i te moje stečene navike,
vratimo se na ovaj prijevod.
ono što svakako smatram iz svega ovog izloženog, znači, iz vlastite perspektive koliko sam se i sama imala prilike baviti s ta dva jezika, ono što ih svakako prvenstveno razlikuje je pismo,
prema tome, ako su već imali potrebu prevoditi pravila igre na ta tri jezika, izjednačivši time jezik koji se govori u BiH s jezikom koji se govori u RH, tada su, valda, prvo trebali napisati to ćirilicom, jer su tako napisali za Rusko govorno područje,
ali, također, ono što još razlikuje hrvatski i srpski jezik je pisanje stranih riječi, jer, koliko je meni poznato u Hrvatskom se jeziku strane riječi poput Hampti Dampti u standarnom jeziku pišu na način kao što se pišu i u orginalu, na izvornom jeziku, dakle: Humpty Dumpty, dok se, za razliku od Hrvatskog u Srpskom piše fonetski, onako kako se i izgovara, znači: Hampti Dampti.
za slovenski nisam sigurna, jer, iako ga prilično razumijem, ne poznajem ga baš dobro, pogotovo ne pravopis i gramatiku, iako mi se čini da bi se i u slovenskom se pisalo izvorno, kao orginal, dok su ovdje na sva tri jezika napisali fonetski, onako kako se izgovara, rekli bi: " po Vuku ".
postoje svakako i brojne druge razlike u tvorbi rečenice i vokabularu, no ovo mi je baš onako prvo upalo u oko.
dalje veli:
HR / BiH: " sagradi zid "
SLO: " sezidaj zid "
SRB: " napravi zid "
i sad, ono meni najsmiješnije:
HR / BiH: " Guraj ciglu po ciglu žlicom van! "
SLO: " porivaj ven opeko po opeko sa žlico! "
SRB: " izvuci cigle van špahlom "
e, sad,
stvarno ne znam kako se na srpskom kaže zidarska žlica, jer meni je špahtla ono za struganje boje sa zidova prije maljanja, ali na hrvatskom se fakat to što je priloženo u toj igri zove zidarska žlica i izgleda ovako, no, nikako se ne zove samo žlica, jer žlica je ono drugo oblo čime se jede i izgleda ovako, dok se na Srpskom jeziku, koliko ja znam, žlica kaže kašika.
i sad, kako bi igra bila što zabavnija, velim, onima kojima je i namijenjena, na kraju postoji još jedno pravilo:
HR / BiH: " Pazi! Nemoj srušiti malo jaje, tako da ti igra dulje traje! "
SLO: " Pazi da ne zrušiš majhno jajce, tako bo igra trajala dlje! "
SRB: " Pazi da ne srušiš malo jaje, tako da igra dulje traje! "
bez obzira na sve te jezične barijere i zavrzlame u toj igri Živog zida, i potpuno nepotrebnih prevoditelja koji su se bavili njima, po mom mišljenju, na kraju ispašta i nadrapa to jadno maleno jaje koje neprestano pada sa zida, jer, uopće nije zabavno paziti da jaje ostane na zidu što duže, već zabava leži u tome da se zid što prije zruši, pa i autićima, bagerima, loptama i drugim igračkama, a onda ponovo graditi velikim kamionima dizalicom, kiperima i mješalicom.
zapravo, na kraju jedna, na prvi pogled potpuno banalna i bedasta igra koja mi se učinila bučno, destruktivno i kaotično pretvorila se u zabavu za čitavu obitelj, kreativnu, poučnu i maštovitu, jer se uključio i tata koji nam je prevodio s Talijanskog i učio nas neke riječi na Finskom
sada znamo da se jaje na Finskom kaže kova.
pazi da ti kova ne padne s krova.
i da nije iz Poljske.

- 20:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.11.2016.

pro i vjereno

ponekad, ako mi je neka zanimljiva tema, pogledam emisiju " Provjereno ".
iako mi je naziv te emisije malo diskutabilan i bombastičan, jer nije uvijek u razmijeru s prilogom i količinom provjerenih informacija, cijenim rad, angažman i trud novinara koji se bave istraživačkim novinarstvom i socijalnim temama, te mi je jasno, kako radi gledanosti moraju imati i takve priloge koji će privlaćiti pažnju i održavati gledanost, pa makar one bile i obojene žutim tonovima.
jednako kao što i postoje ljudi koji žele svojih pet minuta slave, te će u tu svrhu blebnuti svašta na televiziji i ostati živi.
no, usprkos tome ima i onih priloga koji mene osobno intrigiraju, a hrabrost pojedinaca koji se istinom usude izložiti javnosti, pa i time, možda, ugroziti svoj posao i vlastitu egzistenciju mi ulijeva nadu kako bi se u ovoj zemlji, ipak, možda moglo napraviti reda.
na žalost, taj osjećaj vrlo kratko traje, jer, odmah nakon priloga shvatim kako su korupcija, nepotizam, zataškavanje i ona stara, provjerena:
" ruka ruku mije, obraz obadvije " to što dominira ovom zemljom, a ne istina, želja i volja i da se nepodopštine i nestašluci onih kojima je određenim položajem dostupno baratanje i raspolaganje tuđim, teško zarađenim budžetom, onim koji pune svi porezni obveznici, na način koji nije primjeren niti tom položaju niti ustanovi na čijem su čelu.
dokle god će institucije raditi svoj posao nauštrb ljudi kojima je taj posao namijenjen i pri tome biti gubitaši, jer je netko, eto, slučajno točio dizel gorivo u službene automobile koji su benzinci i hranom za pse liječio bolesnike koji su te usluge liječenja masno platili
mi ćemo i dalje gurati glavu u pijesak kao nojevi s izloženim stražnjicama, gušeći njime svoju savijest i škiljiti na ono još jedno oko koje nam nije do kraja prestalo funkcionirati.
zbog straha da nam ne bi bilo još gore.

- 11:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 11.11.2016.

kvalitetno provedeno vrijeme

- mama, stavi mi baterije da mogu ovo svirati - jedva nosi tatin efekt za gitaru, jer je težak i nespretan.
- Fran! pazi da ti ne padne na nogu. to je tatino, treba mu za posao, nije igračka i ne može se svirati.
to nije instrument za sviranje. zove se efekt i mora se uključiti u električnu gitaru i pojačalo.
- uključi mi, mama, da sviram, pliiiiiiz! - spusti ga na pod i počne okretati gumbiće.
- ne znam ti ja to uključiti. pričekaj tatu da dođe s posla, pa pitaj njega, okej. -
malo je vrtio je gubmiće, stiskao pedalu, ali kako se ništa nije događalo brzo mu je dosadilo.
- moram čekat tatu. - zaključi sam - kad dođe tata pitat ću ga da mi upali, pa ćemo svirati i ja ću okretati ove gumbiće. -
- dobro, Fran, a do onda pusti, molim te, da još nekaj ne pokvarimo. - svašta mi njemu dozvoljavamo, ali ne želim da se igra s opremom koja je potrebna za posao.
čim je muž otvorio vrata skoči on na njega i primi ga za ruku:
- tata! ajde mi uključi ovo i stavi gitaru da sviramo, ajde tata, molim te, mooolim te! -
i, stvarno, evo ga, nije mu bilo teško, donio je i pojačalo, jedno manje s kojim ne radi često, pospojio sve te kablove objašnjavajući mu gdje što ide i kako se uključi, sve to montirao u njegovu sobu na tepih i đem sešn je započeo:
- ali, tata! treba mi trzalica! - izjavi ovaj ko neki stručnjak.
igrali su se tako više od sat vremena, što je čudo, jer inače ima puno kraću pažnju za bilo kakvu aktivnost.
isprobavali sve zvukove: reverb, za koji sam ja rekla da je jeka, pa sam se povukla, distorziju prepuštajući baratanje stručnim izrazima pravom stručnjaku: corus, flenger, dilej i tako redom.
dijete je na kraju sviralo i pjevalo:
" ide, ide patak na daleki puuuut! " na električnoj gitari, a tata se, ko riba napuhnjača, sve više i više nadimao od ponosa.


tih sat vremena provedenim s tatom vrijedi više od bilo kakve edukativne igraonice, i, naravno, to mu je sada omiljena aktivnost.

- 08:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2016.

jesenko

dođem jučer po dijete u vrtić,
veli mi teta:
- sutra nam je " Jesenska svečanost ", trebalo bi napraviti krunu, birat ćemo najljepšu. "
super, mislim si,
volim to izrađivati, velim:
- evo, Fran, imamo posla sada -
imamo i cijelo popodne, pa bumo se zekali skup.
onda putem do vrtića smišljam kako će to izgledati, od čega izraditi, razmišljam kaj sve imam doma,
nemam baš ništ,
ono,
sve mi je na poslu,
i pištolj za vruće ljepilo, i kartoni, i suho sprešano lišće, jer ovo danas je mokro zbog kiše, teško da bi se posušilo do navečer,
nemam ni bućine koštice, ni kuruzu, sve sam odnesla na posel.
nema smisla skupljat kestene kad su već truli.
ništ, kaj sad, morali bumo do dućana, al, umorna sam sad, pa to odgodim za posle.
dođem doma, pregledam sve kaj imam:
par voćkica, uglavnom banane koje nisu baš i neko reprezentativno jesensko voće.
i padne mi na pamet, pa narežem na ploškice jabuku, mandarinu i limun, sve nakapam s limunom da mi ne pocrni i posipam sa šećerom da se malo cakli. nađem i vrećicu žele bombona, a u frižideru jedno malo super ljepilo za krizne situacije.
gotovu kartonsku krunu, koju je dobio negdje nekad, a ja sam je spremila, nađem na ormaru.
ove voćke posušim na radijatoru i sve skup nekak uklopim i zakeljimo

na tu krunu.
evo ovako.
kolko sam shvatila njegova kruna nije pobijedila, ali su mu zato djeca pojela nekoliko bombona i mandarina.
kad je tata došao po njega, krunu je zaboravio, pa su se morali vraćati po nju,
a onda sam je ja doma morala popravljati:
da mu opet bude lijepa.
- jel mogu i sutra nositi krunu u vrtić? - pitao me prije spavanja,
a ja baš i nisam sigurna kako je pametno izrađivati jestive krune.

- 06:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.11.2016.

" Život Nije Siv "

Mia

njena boja
je i moja,
zašto danas
ne bi bila
tvoja

Oznake: prva boja u nizu je žuta

- 18:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.11.2016.

jedan ko nijedan

ponekad mi se čini kako sam ja baš magnet za neke bedaste, čudne, nelogične, neobjašnjive i grozno idiotske situacije u kojima se nađem, onako, kao, slučajno, zapravo, ne namjerno, već spletom nekim tim glupavim okolnostima, na koje sam mogla, ali ponekad i ne utjecati, ubiti, uvijek ispadne kako sam možda i mogla da i sama nisam takva. bedasta, glupasta, neorganizirana, čudnovata, nepromišljena, raspšena i kaj ti ja znam sve kaj ne, netko objektivniji mogao bi to sve doživjeti, pa i objasniti drugačijim epitetima.
i, tako sam se našla u onoj, meni, jednoj od najgroznijih situacija, kada poželiš da te proguta crna rupa, da se otvori sama utroba zemlje i vulkan te ispuca negdje daleko u svemir, ono, da te više nema, nestaneš i kao da se ništa nije desilo, ili, da se vrati vrijeme, pa da možeš sve ponovo ispočetka.
no, to, naravno, ne ide tako lako, a poslijedice je teško, gotovo nemoguće sanirati, uz svu dobru volju i želju koji imaš.
eto, baš mi se tako desilo, sama sam si kriva i ne želim opisivati događaj iz više razloga, iskreno, najviše zbog srama koji osjećam.
i, badave mi sad smišljati kako popraviti to, razbijeno se ne može uvijek zalijepiti, ni ušminkati, a za prolivenim mlijekom, ionako je glupo cendrati, pravdati se još je i gore.
kako kod okrenem, u istom sam dreku, sama sebi ga podmetnula.
neprestano se borim s jednim te istim problemima.
trčim za vremenom, koje mi bježi, igramo se lovice vrijeme i ja, ono meni bježi, ja se trudim uloviti ga, kao da lovim vlastiti rep.
često smiješna i sama sebi.
trčim ja i za tramvajem, stepenicama po dijete, trčim na sastanak, trčim dućanom, trčim doma natrag po mobitel koji je ostao puniti se.
ove godine dijete je jako boležljivo. ide to zajedno s polaskom u vrtić.
svako jutro je neko natezanje, drama, krokodilske suze, nervoza.
recimo:
- ne idi, mamica, nemoj ići! -
pa:
- zašto moram ići u vrtić danas, ja ne biiiii! -
onda:
- to nije majica za vrtić, ona druga s Mikimausom je, znaš mama! -
zatim:
- gdje mi je traktor, onaj žuti, moramo ga pronaći! -
ili:
- nebi tu jaknu, ja bi onu drugu! -
zna i ovako:
- ja mrzim ručak! poslije ručka dođe teta koja stavlja krevete, a ja ne želim u krevet! -
i ovako:
- ja bi išo zmamom u vrtić, a ne s tatom! -
i to su dobri dani, sve su to forice s kojima se znam nositi, kao što znam da dijete te dobi, a valda i kasnije, isporobava granice, razgovaram s njim, objašnjavam ako mislim da je potrebno, ali i prerežem kada smatram da je tako pametno, uzima mi sve to dosta energije, no, najviše tog vrajžeg vremena, koje mi toliko nedostaje.
ali oni dani, kojih je sve više kada ima temperaturu, povraća, svrbi se i plaće, najčešće po noći, e, to su dani s kojima se jako teško nosim, sve teže i teže, jer su učestali, i taman kada mislim da je gotovo, da je prošlo, evo, bam! nešto novo ga stepe, a ja moram ić na posao, ne mogu stalno biti na bolovanju, pogotovo zato jer je i zakonski tako propisano.
a, onda on kuri trisdevet, ja odlazim s ogromnim osjećajem grižnje savjesti, on plaće:
- ne idi, mamice, ne idi, dođi, nunaj me, stavi mi krpicu, bole me oči, mamaaaaaa! -
dok mu ja objašnjavam kako ću jako brzo doći i kako će to sve proć.
onda čitav dan razmišljam kako mu je, da li je temperaura pala, je li opet poraćao, da li je pio dovoljno tekućine, je li uspio što pojesti, a najradije bih sebe pojela od muke i tuge i jada.
kad je dijete bolesno mama, barem ja, u stanju sam razmišljati samo o njemu i o tome kako i kada će mu biti bolje. jednino što želim je da ozdravi što prije i sve što činim je da što više vremena mogu provedem s njim.
pa mi onda promaknu neke druge bitne stvari koje odgađam za onaj neki dobar dan.
i tako se nađem na početku, u onoj groznoj situaciji iz koje se sada ne znam ni sama izvaditi.
fali mi nešto.
ne znam da li je to neka daska u glavi, vida, kak vele, soli il čega,
al,
osjećam se, tako bespomoćno nekad, tako sama i nesposobna nositi sve to, hendlati kak treba i da sve štima,
jer,
uvijek mi negdje nešto krcne, napukne i procuri.
meni dan da traje sto stati, opet bi mi barem jedan falio i baš taj bi bio presudan.

- 19:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se