Durica Vozi Kolica

nedjelja, 20.11.2016.

naše i vaše

obzorom da mi je muž na putu, ovaj put u Sarejevu, Fran i ja smo se se sami snalazili.
u subotu ujutro morala sam ga voditi na glazbenu igraonicu koju vodim u CKiM-u, jer je deda bil zauzet, pa ga nije mogao čuvati.
kako on voli ujutro malo duže spavati, a meni ga je bilo žao buditi odlučila sam riskirati nešto više love i naručila nam taxi. morala sam, jer ne smijem zakasniti, a s njim je teško žuriti jasvnim prijevozom. više ne želi sjediti i voziti se u kolicima, samo jako rijetko kada je umoran, a i meni je već, koliko god to bilo ponekad praktično ili jednostavno, bedasto ga gurati nutra sada kada je već prešao tri godine i lijepo hoda uz mene držeći me za ruku, usput usvajajući pravilno ponašanje u gradskom prometu.
nakon što je sramežljivo ušao, gotovo šapatom pitao me:
- mama, mogu pitat stričeka kako se zove? -
- možeš Fran, pitaj stričeka kaj god želiš. - odgovorim mu susprežući smijeh, jer simpa su mi ta njegova novokomponirana pitanja.
- striček! kako se ti zoveš? - sada više nije imao potrebu šaptati.
- zovem se Ratko, a kako se ti zoveš? -
- mama, striček se zove Ratko! - objašnjava mi, kao da ja nisam čula njihov razgovor. - ja se zovem Fran. - razmišljam kako fino izgovara to magično " R " s kojim mnogi imaju problema. njemu se samo miješaju rodovi, pa često i sam za sebe govori u ženskom rodu. bila sam malo zabrinuta oko toga, no, koegice koje imaju više iskustva utješile su me kako je to sve u toj dobi uobičajeno.
- kolko imaš godina, Fran ? - pita sada njega taxist.
- mama, kolko imam godina? - ima potrebu pitati mene, iako zna kolko ima, ili bi trebao znati, jer učili smo ga to zajedno s imenom, prezimenom i adresom.
- znaš Fran kolko imaš godina, ne zezaj! - odgovaram mu hineći strogoću.
- ovolko imam godina - pokazuje rukom savijajući prstiće. - ti imaš tablet? i deda ima tablet, onda gledamo crtiće. a kaj sad stisneš gumb na tabletu, kaj ti je to? -
nakon upoznavanja njegovim pitanjima nije bilo kraja, cvrkutao je tako skroz do Švarcove, veseleći se vlaku cisterni, velikoj dizalici na gralištu kod stare tvornice cigareta, autobusu, kamionu s prikolicom i svemu ostalom što je usput vidio iz auta.
kako smo se približavali odredištu počela sam tražiti po ruksaku novčanik, te me obuzela panika kako sam ga zaboravila doma, u onoj gunguli, spremajući sebe i njega, mislim da bih od srama sakrila se pod sjedalo, i već sam smišljala način kako i na koji način da čovjeku naknadim račun, al tada sam mi je u zadnjoj sekundi sinulo kako sam, upravo zbog takvih situacija uzela i malu torbicu samo za novčanik i mobitel da mi budu pri ruci, jer je ruksak ionako već bio pretrpan svime i svačime, od šlapa i mojih i njegovih, do vlažnih maramica, mandarina, flomića, papira, rokovnika i, naravno, ogromnog kamiona koji smo morali uzeti u zadnji čas, pa je na kraju bilo:
- čuvaj mi ga ti, mama! - kako to već biva s igračkama koje odluči negdje nositi.
sve bi ja te njegove stvarce dala njemu neka ih nosi sam u svom ruksaku da mu nije pukao ciferšlus jedno jutro dok smo se spremali za vrtić, a drugi, kojeg sada imamo za vrtić, onaj s kolica, muž je uzeo za put, pa sam ostala primorana sve nositi sama.
problem je nastao kada smo trebali izaći, jer si on zacrtao kako se želi još voziti i nije želio van iz auta. nisam imala vremena lijepo se s njim dogovariti, već sam ga samo uzela na ruke, pozdravila pristojno, zahvalila na ugodnoj vožnji i odjurila na sat.
- Fran, pozdravi! - inzistiram na tim nekim kurtoazijama.
- ne mogu pozdraviti. - nezadovoljno se prgavio.
- dobro jutro! - neki su me već čekali pred učionicom - imamo ovdje jednog nadurenka koji će se družiti danas s nama. -
- nisam nadurenko! - protestirao je.
- onda sjedni ovdje, skini tenisice i obuj si papuče, molim te. - obzirom da su i druga djeca to radila, malo ih je promatrao, stajo kraj njih, a onda odlučio da bi i on mogao to napraviti, pa me poslušao bez natezanja.
- hoćeš mi doći pomoći pripremiti sobu? vidi, imam svašta ovdje, dođi pogledat. - trudim se uključiti ga.
jako mi je zanimljivo promatrati ga u toj situaciji, jer nemam pravi doživljaj kako se ponaša u vrtiću, a jedna od njegovih odgajateljica, ona koja ga manje hvali, napomenula mi je kako se još uvijek manje igra s djecom, za razliku od odnosa s odraslima koji je kvalitetno izgrađen. moram priznati kako nisam baš bila oduševljena čuvši to, čak pomalo i iznenađena, jer on se u parku s djecom voli igrati, ne drži se po strani, nije sramežljiv i sposoban je sam se uključiti u igru, no djeca na adaptaciji ne ponašaju onako kako se ponašaju u svakodevici, a on, starno zna pridobiti odrasle na svoju stranu i s lakoćom komunicira s njima, dok je s djecom to još uvijek u povojima.
na sat su mi došla i neka nova djeca, imala sam ogledni sat pred roditeljem, tako funkcionira moj rad, prvi sat je bespaltan i ogledan za roditelje, ne samo kako bi stekli dojam o čemu se točno radi, već i da samoj djeci bude lakše odvojiti se od njih na slijedećem satu. ponekad to profunkcionira, a ponekad i ne. sve ovisi o temperamentu i karakteru, tako da rad prilagođavam individualnim potrebama i djece i roditelja. ostatak ekipe je udomaćen, od prošle godine, a još uvijek im je, bez obzira na vrijeme koje smo utrošili u to, najzanimljivije istraživanje zvukova različitih instrumenata, što može stvarati priličnu buku ako to rade svi istovremeno.
ideja je da su im raznovrsne aktivnosti dostupne na dohvat ruke, a oni sami biraju što i kako će raditi, jedno vrijeme, dok se ne okupimo zajedno oko jedne aktivnosti, obično neke igre s pjevanjem, ili me oni sami svoji interesom navedu na slijedeću aktivnost.
trenutno smo u vježbanju za bižićnu priredbu.
Fan je sudjelovao u skladu sa svojim mogućnostima, interesom, dobi i, što mi je, nekak najdraže, obzirom na publiku, nije puno mamakao, prekidao me i gnjavio ono:
- mama, ja bi ono, mama ja bi ovo -,
već se više usredotočio na djecu i ponuđene aktivnosti.
zadovoljna sam kako mi teku pripreme za priredbu i čini mi se da ćemo ove godine pokazati i određeni napredak, što me neizjerno veseli, jer, zbog toga i sve skupa radim, osim te socijalne i zabavne komponente trudim se u svaki sat ugraditi neki novi sadržaj ili vještinu koju je potebno savladati i usvojiti. ovaj sat nam je proletio brzo, tako da smo prekrdašili i termin želeći pokazati djeci koja su prvi puta došla što više od onoga čime se bavimo.
nakon što su se svi razišli pospremili smo sobu, popričali malo s koordinatoricom programa i zaputitli se u park.
ideja je bila skoknuti do obližnjeg park šume Maksimir i tamo se mali relaksirati u prirodi, ali, u ovaj su park, koji je odmah tik do centra, kao je da dio njega, stavili nove sprave za vježbanje, nešto slično kao u teretani, ali na otvorenom, pa smo morali to vidjeti i isprobati. družili smo se i s djecom koja su također ostala, a ja sam, nažalost, ostala bez kave, jer je kafić koji u sklopu centra, iz nekog, meni nepoznatog razloga nije radio. Fran se toliko zaigrao i uživao da mi ga bilo žao radi moje kave vući sada po kvartu u potrazi ka kofitugou. radije sam popričala s jednom simpa ženskicom o svemu i svačemu koja je, na kraju zaključila kako će rado doći i sliejdeće subote na sat, jer njena djevojčica jako voli glazbu. eto. sve se nekako dobro poklopilo. iznenadila me na rastanku pitanjem što sam po horoskopu i koje sam godište, to me, zaista, već jako dugo nitko nije pitao, mada sam otvorena za sve vrste pitanje i nemam nikakav problem odgovarati na njih, zpravo mi je i to bilo simpatično, spontano i izravno, kakvu komunikaciju i sama cijenim.
žedni i gladni otišli smo do obližnje pekare i naletili na tek netom iz pećnice izvađenih malih slanca, takozvanih prstića, u kojima smo slatko guštali sjedeći u travaju, gdje nam je pristojan gospodin ustupio mjesto. još neko vrijeme Fran je cvrkutao gledajući kroz prozor o svojim doživljajima, nasmijavajući komentarima baku koja je sjedila prek puta nas, a onda je na okretištu počeo skakutati i stiskati noge cvileći:
- kaka mi se, mamaaaa! jako mi se kaka! -
uzela sam ga na ruke i otrčala s njim do velikog K, gdje ima prilično uredan i čisti wc, sva sreća, ulejevši u njega na vrijeme, jer nisam uzela rezervnu robicu, pa bi bilo skroz nezgodno da nismo stigli.
- perat ću ruke, ali neću staviti u fen, bojim se fena, mama. ti mi daj papir za obrisat. - zapamtio je zvuk tog sušila za ruke kojeg se prepao prvi put i sada više ne želi nutra gurati i sušiti ruke.
- odi, idemo se požuriti, tu je naš autobus. - rekla sam mu misleći na smjer u kojem vozi.
- tu sjedni, molim te. - rekla sam mu vidjevši kako je već prilično umoran.
- ja bi sjedio na onim spojenim stolcima tamo dole. -
- ne možemo, Fran, vidiš da su sva zauzeta. - sjedam na prvo slobodno mjesto i uzimam ga u krilo skidajući ruksak.
- ne bi, maamaaa, ja bi išao tamo na spojene stolce. - kada si on nešto zacrta, još tako premoren jako je zaguljen.
- dobro nam je tu, niš nam ne fali, nasloni se na mene, imamo dosta mjesta. - prvo sam pokušala lijepo.
- ne bi se naslonio, ja bi išo tamo. - ne odustaje.
- ajde ne gnjavi, Fran, molim te, još malo pa smo doma. - već sam i ja umorna.
- zašto se oni ne maknu, mama, kad je to naš autobus? - ispali on u tišini autobusa, a ja ostanem živa.

- 22:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #