Durica Vozi Kolica

ponedjeljak, 31.10.2016.

svjetlost hrane

Hrana se ne baca,
to već svatko zna,
baš je prava faca
tko praznu zdjelicu da.
umjesto gladnih oći
sam si jelo stavi,
sve ćeš pojest moći,
i biti ekolog pravi.
proizvodnja hrane
nije samo skupa,
već i našoj Zemlji
čini mnogo rupa.
Kruh koji nam ostane
spremimo za ptičicu,
Planet nek nam postane
čist za dobru dječicu.

- 20:49 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.10.2016.

" some humans love feeling special ", dok drugi " humans never rest "

nedavno su po gradu osvanuli plakati za poznati brend benetton, koji je, nekada davno, navodno, šokirao svojim fotografijama u kampanjama, a sve u svrhu što bolje prodaje svog proizvoda. ova reklama nije mi privukla pažnju ni kvalitetnom ni šokantnom fotografijom, već natpisom Clothes for Humans, što mi je, u prvi mah zazvonilo potpuno besmisleno, ono, pa za koga bi i radili odjeću, nego za ljude, jer, tko se još, osim nas ljudi ima potrebu oblaćiti, no, onda sam se sjetila i natpisa u jednom dućanu raznovrsne ponude, pa i odjeće za pse, iako, čisto ne vjerujem kako je benetton išao u tom smjeru, a i tu odjeću za pse imaju potrebu kupovati ljudi i oblaćiti je svojim ljubimcima, bez obzira što oni mislili o tome i kako se, zaista osjećaju u tim smiješnim opravicama.
stoga mi taj slogan nikako nije jasan, pogotovo od strane jedne takve korporacije za koju je poznato kako odjeću proizvodi pomoću krajnje potplaćenim ljudima, u zemljama gdje je radna snaga gotovo besplatna u uvjetima rada koji nisu primjereni niti žoharima, niti su blizu humanima, a pritom unuštavajući njihovo prirodno stanište, resurse, pitku vodu, obradivu zemlju i sve ostale gospodarske grane. ako se dobro sjećam i u našoj Slavoniji su svojedobno otvorili pogon u kojem su žene radile za kikiriki.
čini mi se kako je tekstilna industrija, uz industriju hrane, ona koja ima najveći utjecaj na stanje okoliša, te svojim bešćutnim načinom poslovanja gazi i uništava sve pred sobom, ne prezajući ni od krčenja šuma, niti bojanja odjevnih predmeta koje proizvode bojama koje sadrže teške metale, te su, samim time opasne po zdravlje i čovjeka koji ih nosi, ali i onoga koji ih proizvodi, jer, pamuk koji se proizvodi na njihovim plantažama, tamo tamo daleko od njihovih toplih i blještavih ureda, mirišljavih automobila i divno uređenih interijera u kojima obitavaju crtajući skice za tu odjeću i smišljajući keči slogane za ovakve i slične kampanje, šprica se takvim otrovnim pesticidima da čovjek koji nosi taj kanistar na leđima je od njih obolio, pa je sada primoran to nastaviti raditi bolestan s teškim zdravstvenim poslijedicama kako bi si mogao platiti skupo liječenje, jer mu ta divna humana odjeća ne pokriva i zdravstveno osiguranje. njegova odjeća ne pokriva niti njegove dijelove tijela, nije dobio nikakvo zaštitno odijelo, pa je zato i obolio, kao i aranžerka izloga, koja je u prvom i stalnom kontaktu s odjećom za ljude, još prije nego su te zlotvorne i opasne pare se uspijele provjetriti na nekoj plastičnoj lutki.
što je to Clothes for Humans, nije mi jasno,
jer, jedino smo mi ljudi u stanju biti toliko licemjerni.
ali i nehumani jedni prema drugima.

Oznake: ja sam human koji " can't wait to relax "

- 22:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 29.10.2016.

palačinke iz šejkera

kako se moja frendica bavi prodajom tupperwarera,
tako si ja ponekad priuštim neku stvarčicu koja mi se učini praktična i korisna u kuhinji.
mislim da bi si puno ženskica kao i ja volile priuštiti svega i svačega iz njihove ponude, jer imaju stvarno fora uporabnih predmeta koji, ne samo da su praktične u kihinji, nego su i kvalitetne, a štede i vrijeme i prostor, što je danas, čini mi se, svakoj ženi u deficitu, kao i lova, koja je najbitnija stavka u ostvarivanju takvih želja, jer njihove su cijene stvarno jako nabrijane, barem za moj džep, i uvijek bum prije dala nofce za friški sir i vrhnje, domaće maslinovo ulje, med ili piceke koji su trčali po dvorištima, nego za plastično posuđe i kuhinjsko oruđe.
no, ponekad, kada je nešto meni zgodno na akciji po povoljnijoj cijeni onda si i to priuštim, pa uzmem i za sestru, koja svaki vikend peče kolače za obiteljski ručak i svaki dan si nosi na posel kuhani gablec, tako da su joj ti predmeti od velike koristi.
svaki put kada nešto uzmem dobim i neki poklončić, što mi se baš lijepo vidi. zadnje što sam kupila duplo bila je zdjlela za čuvanje povrća s cjedilom za vodu i flekibilnim silikonskim poklopcem, i, evo, baš prije nekoliko dana šejker u kojem se brzo, lako i efikasno pomiješaju svi potrebni sastojci za palačinke i slične slastice, te direkto iz njega lijevaju na tavicu, što omogućava čistu i urednu kuhinju i pranje samo ta dva predmeta. posuda šejkera, naravno, ima oznake za doziranje i to različite boje od same posude što ih čini puno vidljivijim, jer, primjetila sam kako na mnogim posudama za doziranje, pa i za lijekove, te oznake su boje tog predmeta, što ih čini veoma teško vidljivima, a samim time i doziranje manje preciznim. ima još jedan dio koji je pomićan i izgleda kao neko sito koje stoji ispod poklopca s pomićnim čepom.
dakle, sve skupa je ovak:
zk zk zk, staviš sastojke, par puta promućkaš i sipaš na ugrijanu tavu.
sve skupa u tren oka.
tik tak.
znači, oduševljena sam.
osim toga, naše su palačinke još uvijek bez jaja, što ih čini kako poroznim, teškim za razlijevanje i okretanje, tako da sam ovim šejkerom probala nešto slično onim američkim palačinkama, zapravo, najobičnijim pogačicama, koje je još lakše i jednostavnije ispeć, a djetetu gušt jest, jer su malene. jedino je važno pronaći pravu vatru, da se ne prepeku ili ostanu sirove.
i to je to.
naravno, sad se lakše rade i pohane banane i jabuke,
a korisno je i za mućkanje ostalih ukusnih pripravaka svke vrste.
osim toga, sva smijesa koja, eventualno ostane, lako se pospremi u friđ, i sutra ponovo peće ujutro.
znam da bi mojoj baki sve to skupa bilo jako bedasto, al meni je, s mojim ritmom života znatno olakšalo život u segmentu pripreme doručka, večere i deserta.
smiješno, kako jedna mala stvarčica može imati utjecaj na kvalitetu cjelokupnog obiteljskog života,
jer, sada, kad dečki vele:
" nama se jedu palačinke "
meni ne padne mrak na oči.
niti mi se ne sruši roleta kada se on odluči peči ih sam, jer mi više nije teško počistiti kuhinju.
čak i dijete može sudjelovati u izradi stavljajući nutra sastojke i šejkati ih.
moja topla preporuka:
evribadi po tavama šejkit!
.

- 20:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 28.10.2016.

struja misli

sjedim u autobusu na stajalištu, čekam da krene i gledam kroz prozor.
jedan stariji čovjek skida nožićem sve privatne oglase, one za razne poslove kao što su: rušenje drveća, odvoz glomaznog otpada, otkup auta i stripova. vjerojatno i one za brze i povoljne kredite, kad ti onda, ne platiš li prvu ratu uzmu kuću, ženu i auto. jedan oglas je ostavio, ali ne vidim koji, jer je s druge strane stupa. pitam se zašto to radi. smišljam razloge. malo rasmišljam o tome, gledajući ga, pa mi misli skrenu dalje da prodavaćicu kuruze. sjetim se kako dugo nisam jela kuhani kukuruz. pečeni ne volim. svekrva nam je znala poslati iz istre, ali ove godine veli da nema ničega. samo krumpira. pa i krumpiri su dobri. njih volim pečene.
pokraj kotla kuruze dvije žene prodaju gaće i trenirke. razmišljam da li sam stavila dovoljno gaćica djetetu u rezervnu robicu za vrtić.
ujutro mi je puko ciferšlus od njegovog novog ruksaka, samo mi je onaj jezičac ostal u ruci, poludila sam, ruksak je nov, kupila mu ga za rođendan. kako ga nisam uspijela ni popraviti ni otvoriti ljutito sam ga razrezala sa škarama i potrpala stvari u drugi ruksak, onaj od kolica. taj je tvrd i jedva mi je stao u njegov ormarić. bit će mu teško vaditi, ako ga teta samog pošalje.
razmišljam tako, pa prođe jedan vozač, vidno umoran i pomalo odsutan. pitam se da li je to naš, pa ćemo skoro krenuti.
ne događa se ništa, bus i dalje stoji, a ja i dalje zurim kroz prozor.
prolaze ljudi, gledam im u cipele. svi imaju iste cipele ili slične tenisice. sve je nekako bezlično na tom stajalištu.
razmišljam kako svaki dan ovuda prolazimo, potpuno otuđeni jedni od drugih, bez i da se pogledamo. samo jurimo, trčimo, guramo se, ljutimo. zbog gužve, zbog kiše, zbog voznog reda. kao hrčci u onom svom kotaču vrtimo se u svojoj kolotečini.
autobus još uvijek stoji.
samo se moje misli roje, bez smisla, dok gledam te pomične slike pred sobom sjetih se Prousta, njegove šalice čaja i mirisa kolačića. to me sjeti na okus bakinih tačkrla ( jastučići od krumpirova tijesta punjeni pekmezom od šljiva i obično posuti prezlima ). nasmijem se, jer jedno dijete je te prezle nazivalo " zemljica " :
- meni bez zemljice stavi. -
kad dođem doma ispeći ću dečkima palačinke, odlučih.
da isprobam onaj novi šejker.
hoće li ovaj bus ikad krenuti?

- 09:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.10.2016.

njemu se fućka

moje dijete već si duže vrijeme želi fučkaljku. onu običnu, vulgaris, i to od kada ju je ugledal priheftanu za dječji kišobran.
nemam pojma kaj će djetetu fučkaljka kad pada kiša dok nosi kišobran, a i prema položaju te fučkaljke fizički nije moguće istovremeno fućkati i nositi ga otvorenog, tako da bi se moglo jedino ako ga se nosi zatvorenog okomito, kaj je potpuna bedastoća.
stoga, meni ni zato, a i jer imamo već dva dječja kišobrana, bilo ni na kraj pameti to kupiti, pa makar tu fučkaljku skinula, kako bi on mogel, na sveopću radost, fućkati do mile volje.
mjesto toga prošli smo sva moguća mjesta u potrazi za običnom fučkaljkom, dućane, kioske, diskonte, papirnice, čak i jednu fotokopiraonicu gdje se prodaje sve i svašta, al fučkaljku nismo našli.
i onda u pošti naletimo, sasvim slučajno, na nešto slično, ali nabrijanije:
fučkaljku koja, kad se umoći u tanjurić s nešto sapunice koja se nalazi u prikladnoj flašici, proizvodi balončiće.
sreća. neopisiva. svaki put kad zafućka iz nje izlaze baloni, veliki i mali, koje onda lovi po dvorištu.
dogovor je da se s tom igračkom ne smije igrati po kući s balonima.
al, ona fućka i bez balona.
tak da je meni glava sada ko balon i već razmišljam gdje bum je skrila da je više nikad ne pronađe.
naravno da je i ujutro bilo natezanja i plaća, jer mu nisam dozvolila nositi je u vrtić.
onda je odlučio ponijeti " Twister " kojeg smo igrali prek vikenda, jer on mora nešto donijeti u vrtić, a jednako bi razveselio tetu, kao i ta fućkaljka,
pa smo se našli na pola puta, mog, i kompromisom odnesli jedne moje stare puzzle sa Snjeguljicom i patuljcima.
i onda vele da " Patuljci pojma nemaju ".

- 06:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2016.

još jedna jesen

vjetar trača sa granama,
jutro grakče sa vranama,
slap trenira sa branama,
ptice jure k bahamima,
list se plete u maramama,
magle se šuljaju tavanima,
rosa se šepuri po travama,
cvrčak se šmajhla mravima,
kesten pucketa u tavama,
a nas opet šopaju bananama.

Oznake: nakon jeseni dolazi zima

- 19:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.10.2016.

raj na zemlji

ove godine smo, za razliku od svih prijašnjih, kada smo smo na kupanje odlazili na prekrasni rt, park šumu uz more zvanom Punta Corrente ili Zlatni Rat, te nam je boravak u Rovinju bez njega bio nezamisliv, a sve posjetitelje grada Rovinja koji ga nisu nikada vidjeli smatrali smo kako nisu niti bili u Rovinju, jer, nama je to mjesto srce Rovinja, iako je i stari grad krasan, te je i tamo kupanje moguće, zbog čistog mora i uređenih plaža s popratnim sadržajima kao što su kafići i restorani, mi smo ostali vjerni našem parku, šetnji šumom do plaže i odmaranju na ljuljačkama u omiljenom samoposlužnom preskupom kafiću.
no, ove smo godine, čisto zbog praktičnosti, po prvi puta promijenili mjesto, te odlazili na Borik koji se nalazi na drugoj strani grada.
zbog malog djeteta, njegovih navika i ritma dana , pa i ogromne količine popratnih stvari koje moraš nositi na plažu bilo nam je to puno lakše i jednostavnije, stoga što je tamo moguće doći autom vrlo blizu plaže, a parking se, za razliku od Punte, još uvijek ne naplaćuje.
zbog djeteta u stanju si potpuno podrediti se njegovim navikama i potrebama, no, nama je tamo jako smetala gužva, ručnik do ručnika, manjak hlada i nabrijane cijene kave i sladoleda, pa smo se malo po malo premjestili u krug bolnice koja se nalazi samo nekoliko metara od tih plaža pretrpanim turistima.
i tako smo u krugu te bolnice u kojoj se rehabilitiraju invalidi uživali u miru i tišini ispod krošanja borova na besplatnim drvenim ležaljkama na kojima je dijete moglo i odspavati, a sladoled i kavu smo kupovali u njigovom bolničkom dućanu.
plaža na kojoj je dijete uživalo pješćana je i vani i unutra, more je dovoljno plitko za neplivaća koji ne želi ni šlauf ni narukvice za plivanje, a sve skupa je, zbog bolesnika koji se tamo liječe mirno, te ograđeno velikim kamenim molom koji spriječava velike valove, a zbog kojih se dijete bojalo ulaziti u more.
tako je za nas, tamo, sve bilo idealno, stoga što su nam dolazili i prijatelji s djecom, koji, također ne vole gužvu, pa smo imali društvo i mi i dijete.
gledajući i te invalide koji tamo ostvaruju svoju rehabilitaciju čini se kako su i oni zadovoljni morem, suncem, drvećem i stručnjacima koji se njima bave. lijepo je vidjeti sreću na njihovim licima kada ih pokretnim krevetom spuste u more, pa i oni mogu uživati u njegovim blagodatima.
no, žalosno je koliko je taj kompleks ruiniran, neodržavan i uništen.
neke zgrade su već potpuno urušene, ostalima je uništena fasada, drvenina je iz doba kada su zgrade građene, napola trula i samo da ne otpadne nekome na glavu, a taj pokretni krevet pohaban i neugledan.
iako čitav kompleks ima neopisivo unosan potencijal, u smislu ostvarivanja kvalitetnog i stručnog zdravstvenog turizma, kao da nikome to nije niti u primisli niti u interesu.
ne znam u čijoj je to ingerenciji, ni znam tko bi se time trebao pozabaviti, no, jednostavno mi nije jasno kako je moguće da imamo takav jedan biser koji stoji zapušten, neodržavan i doslovno, na oči svima propada.
da ne velim koliko bi se ljudi tamo moglo zaposliti i na koje sve načine bi se takva jedna bolnica mogla koristiti, i to ne samo dva, tri mjeseca tijekom ljetnih mjeseci, već tokom čitave godine.
s druge, pak, strane, nedaleko tog bolničkog kompleksa, tik uz Limski kanal nalazi se naturistički kamp " Valalta " koji se svake godnine u svakom pogledu sve bolje opremljuje i ljepše uređuje. mi se često tamo družimo s našim prijateljima koji dolaze iz Nizozemske, ali i s muzičarima s kojima je moj muž dugo svirao, a oni tamo imaju gaže svaki tjedan. i to su najbolji plesnjaci. ove su godine napravili novi park za djecu koji je čitav posut pijeskom, tako da djeca mogu trčati bosa, padati bez poslijedica i uživati na najmodernijim spravama za igranje.
također su uredili i kafiće za odrasle, proširili ponudu restorana i uveli mogućnost boravka i ljudima koji ne prakticiraju naturistički način ljetovanja.
mi smo se i dalje vraćali u skromno bolničko okruženje, jer tamo smo imali sve što nam je bilo potrebno za kvalitetan odmor, onakav kakav nama paše, u miru, tišini, okrženi samo bogatim prirodnim ljepotama.
obzirom da se puno priča o tome kako je potrebno pokrenuti gospodarstvo, zapošljavanje i ekonomiju pitam se da li je netko ovdje slijep, gluh, glup ili samo nezainteresiran za pokretanje istog, zapravo, nema osobni interes u tome.
jer,
osim upravo takve vrste turizma kakav je moguće ostvariti na takvim mjestima, koje nije jedinsveno u ovoj zemlji,
moguće ga je pokrenuti i razvojem zdrave dječje hrane koja bitno utjeće na alergičare, kojih je, na žalost sve više, također i kvalitetne namijenske popratne kozmetike za koju nam vegetacija raste sama od sebe, praktički kao drač,
da ne govorim o uzgoju kozjeg i magarečeg mlijeka, za koje je dokazano kako povoljno utječe na zdravlje svih onih koji su sve više alergični na kravlje mlijeko, dok se zobeno, pirovo i bademovo, proizvedeno u nekim stranim zemljama cijeni kao suho zlato,
a naši pekmezi i sokovi od drenka i aronije blagotvorno djeluju na krvnu sliku i zdravog i bolesnog.
znači, imamo infrastrukturu, imamo stručnjake koji odlaze, jer moraju, imamo potrebnu floru i faunu, iskustvo, znanje i tradiciju,
imamo volju, želju i elana,
topla smo zemlja dobrih domaćina.
čini se da imamo sve.
sve osim nečega.
ili nekoga.
onoga kome sve to nije u interesu.
ili nekoga kome bi trebalo biti.

- 11:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 21.10.2016.

ražanj

još od malih nogu mogla sam odnijeti jaču fizičku bol. vrlo aktivna i nestaštana, ali spretna, ako bih i pala digla bih se sama, stila zube, otresla koljena i krenula dalje. u nove pustolovine. s nešto hrabrosti i puno više nepromišljenosti srljala sam u svakojake opasnosti, često, okružena dečkima par godina starijeg bratića, trudeći se parirajući im u svemu, pa i najgorim gluparijama.
i boli u srcu stiskala sam u sebi, ne želeći pokazivati žalosti koje su me morile naučila sam se sama nosti s njima i pregrmiti ih unutarnjim monolozima i samokontroliranjem emocija.
no, nešto što me oduvijek neopisivo pogađalo bila je nepravda i to ona kada sam biva netočno i lažno optužena.
takva sam ostala do dan danas i s puno više godina, bremena i iskustva na leđima jednako mi je teško podnijeti tu vrstu nepravde kada te optuže za nešto što nisi skrivio, a nikako nisi u stanju dokazati suprotno.
teško mi je gledati i nepravdu koja se nanosi drugima, te oduvjek imam potrebu, ako ikako mogu pomoći je ispraviti.
time sam se mnogo puta stavljala u vrlo nepovoljne položaje, no, nikada zbog toga nisam žalila.
još kao dijete radije sam za vlastite postupke snosila poslijedice i prihvatila kaznu bez izvlačenja smatrajući kako je tako najpoštenije i prema meni i prema onome koji me imao potrebu kazniti.
ako sam bila kriva, pognula sam se sama i u tišini otrpila sve ono što me slijedi.
kako nisam baš jako izrazito zloćesta, više sam puta nadrapala zbog tuđih nestašluka. nije me to ni bolilo ni uzrujavalo, ako se radilo o nekom istjerivanju pravde, čak sam osjećala i određenu, pomalo prgavu satisfakciju.
jer, vrijedilo je.
ali, lažne optužbe nešto je s čime se nikada nisam znala boriti kako treba.
pomalo pretjerano intoventirana i okrenuta prema unutra, nisam sposobna riješiti to sama sa sobom,
iako znam svoju istinu, koju mi nitko ne može oduzeti, kako god se ona obrtala ili okretala.
i jednino što me tješi jest činjenica kako je istina jedna jedina.
pravi put kroz život.

Oznake: tri plus četiri su sedam

- 23:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.10.2016.

na dan jabuka

darujem ti jabuku
slatkoresku
kao izraz ljubavi
crvenozelenu
domaću, nešpricanu, crvljivu.
možeš je spremiti na ormar
ili spohati u " šlafruku ",
možeš je peći, a i kuhati.
njena su vlakna dobra za probavu.
jabukom ti pružam ruku
da ukloni svaku toju muku.

Oznake: " jedna jabuka na dan, doktor iz kuće van "

- 06:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 18.10.2016.

trčanje od vrtića do vrtića

bila sam gotovo smiješna sama sebi kada je Fran krenuo u vrtić,
taj osjećaj uzbuđenosti, ali i neke neobjašnjive, meni, nesigurnosti,
nespremnosti pustiti ga, samoga u nove, nepoznate ruke,
sumnja u vlastite roditeljske sposobnosti,
neprestano preispitivanje ispravnosti vlastitih postupaka,
kao da se ja sama adaptiram na tu situaciju,
no,
toliko me to novo iskustvo obogatilo
u svakom pogledu,
i ne samo kao majku,
već mi je mnogo pomoglo i profesionalno,
po prvi puta sam zaista hodala u cipelama roditelja
koji svakodnevno povjeravaju svoje najvrijednije meni,
osjetila sve kamenčiće koji mogu žuljati,
iskusila sav spektar osjećaja koji te prati
od kada se okreneš i zatvoriš vrata,
te sav roj misli koje se gomilaju u obliku pitanja:
" što sada radi?
kako je jeo?
zašto je plakao?
reagira li na uputu?
da li se popiškio?
može li zaspati?
igra li se, ili je sam? "
pa, tako u nedogled.
onda jedva čekaš doći po njega, čuti povratne informacije.
ako su pozitivne, srce ti se puni srećom,
olakšanjem,
ali i ponosom.
kada su negativne, opet kreće sve ispočetka:
" gdje griješim?
kako greške ispraviti?
jesam li mogla bolje? "
mogu samo konstatirati kako je povjerenje između roditelja i odgajatelja
ključ koji otvara i zatvara sva vrata.
komunikacija i kvalitetna suradnja su pravi i jedini put prema što lakšoj prilagodbi.
znala sam ja to sve u teoriji, no sada je to moja stvarnost,
sada sam ja u toj koži.
naše odgajateljice su divne, mogu to reći bez zadrške.
spoj iskustva, elana, organiziranosti, strpljenja, tolerancije, razumijevanja i brige oko detalja.
Fran ih je obje odmah prihvatio, a time i nama olakšao.
svako jutro s velikim veseljem odlazimo u vrtić, i svaku večer se jednako radosno spremamo.
ne mogu lagati i praviti se kako mi nije drago čuti pohvale na njegov račun,
kao što su:
" pa, on zna sve pjesmice koje smo pjevali,
ili: " došao je iza paravana i sam dramatizirao s lutkicama,
" mama, on je jedno divno, toplo i socijalizirano dijete. ",
" jako lijepo se uklopio u grupu, ali se zna i sam zaigrati ",
pa: " pomagao je pospremati igračke ",
jer osjaćam to kao i pohvalu nama.
znači kako smo, ipak na pravom putu i radimo zajednički u dobrom smjeru.
još samo da prebrodimo te vražje viroze, pa i da mu imunitet malo ojača, jer sada je ono kritično razdoblje kada dolaze do izražaja zdravstveni problemi koji prate ulazak u grupu, a on je, na žalost, prilično osjetljiv.
lijepo je slušati njegovo veselo brbljanje kada se vraćamo kući.
još ljepše je kada mi doleti u zagrljaj:
" došla si mi, mamica! "
jučer mi je teta rekla:
" on je naše malo sunce ", a mene je sunce obasjalo, iako je pljuštala kiša.
vrtić je mali vrt u kojem rastu veliki životi.
rasdanik prijateljstva.
stvaranje kruga spajanjem velikih i malih ruka.

evo, i jedna prigodna:

" imam Tikvu
jednu kratku.
napravit ću od nje Patku,
a od one male duže
drugu Patku da se druže.
imam Tikvu
ja duuuuuugačku
napravit ću od nje Mačku.
možda Slona, ili Lava
jednog Lava
Tikvoglava. "

recitacija se prati pokretima ruke

autor mi, nažalost, nije poznat

- 20:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 15.10.2016.

za kog on davac

ovim putem lijepo
Apel šaljem
na sve ove koji se
tako rado u prsa busaju maljem
i svakim otvaranjem usta
bacaju ogromnu količinu riječi
trudeći se nam dokazati britak
gvorom elokventan boljitak
samo napredak i progres.
sve one spremene
u gornjim i doljnim domovima
koji se vrte udobnim foteljama
po hitnim postupcima
uklanjajući reces
i regres
radeći za obitelji
na zakonu koji se i nje tiće
neka ovaj put taj zakon bude prijatelj
no, ne samo kao znak
na kojem uz crtež piše:
" i ovaj je grad prijatelj sve djece "
a ne samo one zdrave
kojima i mama i tata rade
poslove prave,
jer,
bolesno dijete ne pita
kakav status ima u društvu tata,
niti ga zanima birokracija smišljena od strane
svilenih kravata
bolesno dijete pita gdje mu je mama,
kada će doći i zašto je još nema
potrebna mu je istog trena
dok će temperatura rasti
ne zanimaju ga zakoni
već kako će vrućica pasti
i kada bolovi prestati
zanima ga tko će ga nunati
lijek mu dati i obloge držati
u ovoj državi
gdje majka nema pravo
o svom bolesnom djetetu brinuti,
jer tata mora honorarno raditi
rastrgana mama
između posla i obitelji
primorana je neprestano se pitati
koji to veliki domoljub smatra
kako je tako nešto (is)pravno
dok se djetetu od vrućine manta
i " mamice, gdje si? dođi! "
jedina mu je mantra
da li su oni koji su za taj zakon digli ruke
razmišljali kakve to bolesno dijete
bez majke proživljava muke,
te koje mu se sve dešavaju štete.
ili su im glave bile bliže njihove mete
sve pameti su im tada možda bile
spremne u domu njihove kućne idile.


Oznake: po hitnoj proceduri

- 00:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 05.10.2016.

mjera za čovjeka

ne mogu, baš jednostavno, ne ide mi, pa prešutit ove nove mjere i ideje za poticanje rasta nataliteta u hrvata, a i šire.
dakle,
kao prvo:
umjesto dijeljenja nekakve naknade u obliku socijalne pomoći za koju se još uvijek ne može odlučitit niti naziv, jer, jako je bitno da li se majka s troje ili više djece naziva odgajateljica majka ili roditelj odgojitelj, kakogod, čini mi se, što se njih samih konkretno tiče potpuno im je to svejedno, jer, majka je majka i ne rađa djecu, ne za nekakvu, nego za nikakvu naknadu, pa bila ona tri, pet, sedam ili devet vreća novaca, naravno, ako pričamo o jednom sasvim običnoj, prosiječnoj ženi kakva sam i sama i s kakvima sam u svakodnevnom kontaktu.
istina, materijalna podrška je, ne samo dobrodošla, već i neophodno potrebna za podizanje svakog djeteta, jer, bez obzira na količinu ljubavi i pažnje koju djetetu pružamo, na žalost, samo od toga nije moguće ostvariti optimalan rast i razvoj, kao niti bez toga.
i vrlo su lijepe one izreke: " gdje ima za dvoje - ima i za troje ", ali svako novo dijete treba i pelene i cipele i knjige za školu, barem.
no, ako imate već drugo, treće, četvrto dijete imate i svu moguću opremu koja vam je potrebna, stoga je u tom segmentu, ipak, nešto malo lakše.
no, ono što je zaista potrebno mladim roditeljima koji bi željeli i mogli imati djecu jest mogućnost samostalnog zarađivanja vlastitih prihoda, dakle posao.
umjesto da se podržava ostajanje doma do djetetove petnaeste godine, nakon čega je potpuno nerealno i samo pomisliti da biste mogli na ovom i ovakvom tržištu rada nači bilo kakav posao, jer tko će zaposliti ženu majku odgajateljicu bez ikakvog iskustva u već poodmakloj dobi, osim možda kao kućnu pomoćnicu, bedinericu ili njegovateljicu starijih osoba, što je vrlo tražen posao u susjednoj Italiji, pa, eto, nakon što dijete navrši petnaest godina majka roditeljica odgojiteljica može otići trbuhom za kruhom, po uzoru na puno drugih naših mladih obitelji koji iz puste nužde moraju pribjegavati takvim rješenjima obzirom da u ovoj zemlji za njih nema mogućnosti prehranjivanja obitelji.
znači prva i osnovna mjera poticanja rasta nataliteta bila bi osiguravanje radnih mjesta mladim ljudima.
drugo, ne bi bilo na odmet pomoći im, također nekom od mjera rješavanje stambenog pitanja, recimo, u sve one zgradurine koje sada, izgrađene stihjski i nedovoljno kvalitetno planirano zjape prazne, a i prilikom toga propadaju. možda bi ih se moglo ponuditi po nekim povoljnim uvijetima, na otkup ili u najam. u svakom slučaju bolje nego da ti stanovi zajedno sa čitavim zgradama propadnu prazne, jer nitko u njima živi, a takvih je prilično u Zagarebu.
s druge strane, ljudima koji bi možda željeli voditi neki svoj posao, umjesto da ih se u tome čitavo vrijeme paketima raznoraznih birokratskih, poreznih, zakonodavnih i drugih nebuloznih onemogučavajućih faktora, smisliti i neke mjere koje bi pozitivno i poticajno utjecale i na samu pomisao za ostvarivanje takvih ideja, jer, gdje ćeš ljepše i bolje nego osmisliti neki obiteljski posao kojim bi se, možda moglo zaposliti i neke druge željne rada i osamostavljivanja.
eto, primjerice, baš je nedavno bio prilog na televiziji o tome kako bi neke škole rado uvele ekološki uzgojenu hranu djeci za ručak, no još uvijek postojeći OPG-ovi nemaju mogućnost zadovoljiti tako velike kapacitete.
nadasve poticajno za svaku zaposlenu majku bila bi mjera ne smanjivanja porodiljne naknade nakon šestog mjeseca djetetovog života. i to ne samo da je ta naknada smanjena, već je raspolovljena. znači, onda kada ti je to najpotrebnije, kada dijete počinje sa dohranom, jer do tada moguće je hraniti ga samo vlastitim mlijekom i prokuhanom vodicom, kada već može sjedti, pa mu je potrebna i kahlica, sjedalica, zdjelica, žlica, šalica, naravno i napuniti je voćem, povrćem i mesom, po mogućnosti zdravim, bez pesticida, aditiva i antibiotika, pa onda možda i nekakva didaktička igračka, slikovnica, adekvatna odjeća i obuća i slično.
eh, tada ti, draga moja, više nije potrebna puna plaća, nego samo pola plaće, pa se ti snalazi druže, kako znaš i umiješ, da ti traje što je moguće duže.
( da je i vuk sit, a ovce na broju, ako ih je troje, četvero ili petoro ).
još jedna u paketu tih njihovih famoznih mjera moja je ideja umjesto da proizvodimo kućanice i domaćice omogućimo zaposlenoj mami koja se školovala i time uložila ne samo svoju energiju, vrijeme i trud, već i novac svojih roditelji, pa i države, točnije poreznih obveznika, ne bude doma do djetetove petnaeste godine, nakon čega je potpuno osakaćena i nesposobna graditi karijeru, barem ne neku ozbiljniji, već da joj ponudimo, ako to želi, provesti kod kuće s djetetom prve tri godine, one za koje se smatra da su najvažnije, a nakon toga dijetetu su, ionako, potrebni socijalni kontakti, te će pohađati odgojno - obrazovnu ustanovu u kojoj su zaposleni školovani, educirani ljudi koji su se prilično trudili diplomom steći naziv svog poziva i zanimanja, te ga rade s velikim entuzijazmom, bez obzira na sve nedaće, zadaće i pokakane gaće.
dok se ta majka, ne izgubivši petnaestak i više poslovnih godina u kojima se, vjerojatno promijenila i zgrada, a ne samo tehnologija rada, već tih tri, nakon koji se može mirna vratiti svom zanimanju, jer, prema mom mišljenju prva godina djetetova života vrlo je nepovoljno vrijeme za odvajanje djeteta i majke zbog niza psiholoških momenata koji se događaju djetetu upravo u toj osjetljivoj dobi. čak bih se usudila reći da bi djetetu bilo lakše i jednostavnije odvojiti se od majke puno ranije, kada je manje svjesno situacije i kada to odvajanje ne doživljava na taj način, kao u dobi od navršene prve godine. bez obzira što to smatram potpuno nehumanim i stresnim za mamu i vrlo je teško ostvariti pravo na dojenje na radnom mjestu, iako fiktivno postoji kao slovo na nekakvom papiru.
osim toga, smatram kako bi se time posložili i neki drugi pozitivni pomaci. recimo, za to vrijeme nekoj mladoj osobi bilo bi omogućeno stažirati i steći ono tako potrebno radno iskustvo kako bi postala konkurentna na tržištu rada. dok, s druge strane, majka, čije dijete će neminovno biti često bolesno u tom razdoblju, dok ne stekne imunitet, neće morati odlaziti na bolovanje, na što niti jedan poslodavac ne gleda blagonaklono, pogotovo ako žena radi u privatnoj firmi, već će imati priliku kvalitetno boraviti sa svojim djetetom u onom razdoblju njegova života kada mu je to najporebnije.
a za sve one žene koje vlastitim odabirom žele biti domaćice i posvetiti se obitelji isključivo u okrilju doma svoga mjera koja bi, prema mom mišljenju bila mnogo stimulativnija od nekakve naknade bilo kojeg iznosa i bilo kakvog statusa je porezna olakšica na suprugova primanja.
jer, meni se čini kako se ovakvim mjerama stimulira ne samo veliko veselje u onim zajednicama gdje se puca pištoljima u zrak od veselja što u naselju ima puno trudnica, pa će biti i mnogo više tisuća eura, već i sam nerad, te nezainteresiranost za rad i pronalazak posla, dakle, takvu mjeru osobno doživljavam kao socijalnu pomoć za nezaposlene roditelje s troje i više djece, a nikako kao poticaj da školovana mlada osoba vidi u njoj ohrabrenje za zasnivanje obitelji.
mjerodavni su tu kako bi osigurali ravnopravne uvijete svima, dostojne čovjeka, no, oni su, opet i ponovo prezauzeti raspodijelom stolčeka na koji će, ionako svi zajedno samo sjest za onaj, samo njima dostupan stol koji se sam prostire kada mu kažeš:
" Stoliću prostrij se! ",
dok se mi svi ostali moramo itekako potruditi radom i zalaganjem priskrbiti si kruha i voća na njemu.

- 21:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 01.10.2016.

Mali Manekeni

vidjevši nedavno sasvim malenu djecu na audiciji za manekenski posao nisam mogla ne riješiti sama sa sobom nekoliko nedoumica, a kao prvo i osnovno pitanje mi se nametalo: " koliko je tako nešto pošteno nametati vlastitom djetetu? ".
jer, čisto sumnjam da su ti trogodišnjaci, pa i mlađi pačići sami se dosjetili kako bi željeli raditi upravo to.
jer to je pravi posao, nije igra, ono što je svakom djetetu svojstveno.
drugo, takva snimanja, bilo reklama ili fotografija iziskuju prilično mnogo energije, koncentracije i pažnje, što je tako malenoj djeci potpuno suprotno njihovim prirodnim oblicima kretanja.
okej, neki su možda prirodno nadareni za takve uloge, vole i žele se eksponirati, biti u centru pažnje, preuzmati različite uloge, te, ako se njima bave stručni ljudi, strpljivi i s pravilnim pristupom sve skupa može biti jedna zgodna igra u kojoj dijete nije ni svjesno što, zapravo, i radi, onako, kao da se samo spontano snimi neki zamišljeni skeč, no, nekako, to mi je vrlo teško za povjerovati, obzirom na to kako funkcionira svijet biznisa u kojem je vrijeme novac kao i taj koji pokreće ovaj kapitalistički svijet.
s druge strane, pa, možda i nema ništa loše u tome da se dijete od malena nauči biti strpljivo, kao i da stijeće određene radne navike koje će mu sasvim sigurno u budućnosti donijeti i dobrobit, jer, raditi se mora, a i nije loše odmah naučiti nositi se sa svim surovim aspektima poslovnog svijeta.
ipak, ta su djeca, već sasvim malena izložena šminkanju i friziranju kakvo zahtijeva kamera,
umjesto da provode vrijeme negdje na otvorenom u prirodi satima su zatvorena u nekakvim prljavim hangarima, pod utjecajem umjetnog svijetla i vjerojatno, bez onog ritma dana koji uključuje redovne obroke, odmor, igru i zabavu.
onda, ono što me još muči, vezano za tu temu jest, kakve poruke ta djeca primaju od odraslih i da li, u konačnici, uopće razumiju što im se dešava i čemu su izloženi. jer, jedna je stvar postaviti djecu u određenu procesnu dramu, kroz priču ili bajku, ponuditi im male dječje improvizacije, kostime ili lutkice za igranje, te im time razvijati maštu i kreativnost, a sasvim nešto drugo postaviti ih u ulogu reklame koja će se vrtiti na televiziji.
pitam se kako oni sami to doživljavaju, kako percipiraju sami sebe u tim ulogama, a ono što me najviše intrigira je i pitanje kako, nakon što ih odbiju na audiciji, jer, sigurna sam da mnogi od njih koje roditelji dovode na takve događaje budu odbijeni, i to više puta, pa se pitam kako to djeluje na njih same i njihovu svijest, sliku o sebi.
uspijeh je danas postao kao nekakav životni imperativ, čini mi se, no, potpuno drugačija vrsta uspijeha, po mom mišljenju iskrivljena, što ne znači, nužno, da sam u pravu.
moje poimanje životnog uspijeha sastoji se prije svega od elemenata ljubavi, mira i spokoja, te vjere u samoga sebe i vlastite sposobnosti, poštujući tuđe potrebe.
ono što mene zanima je: gdje je ta granica, te koliko daleko sam roditelj smije ići u svom naumu ako na silu djetetu nameće nešto što uopće nije u njegovoj prirodi niti je njegov vlastiti interes.
djeca su danas, ne samo preopterećena u školi, torbama, gradivom, zadaćama, brzinom usvajanja novih znanja, ocijenama, upisima u srednju školu, već i bezbrojnim izvanškolskim aktivnostima kao što su učenje stranih jezika, koje je postalo prioritet, pa su tu i raznim sportovima, sviranju instrumenata, slikanju, baletu, glumi, i da se razumijemo, nema ništa loše u tome ako su te aktivnosti umjereno i pravilno dozirane ( a ne da dijete nakon njemačkog i nogometa jedva drži gitaru i drijema na satu ), nenametnuto i prije svega, ako proizlazi iz djetetovog prirodnog interesa, talenta i zanimanja, ako nije neka roditeljska projekcija vlastitih neostvarenih želja i ideala.
manekensvo može biti sasvim zgodan hobi kroz koji dijete stekne, ne samo socijalne kontakte i vještine, nove prijatelje, već i neke znanja kao što su: lijepo držanje, pristojno ponašanje, razgovijetno izražavanje i dikcija, pa i sposobnost nošenja s tremom i usvajanje lakoće javnog nastupa ( zaista se trudim pronaći što više pozitivnih elemenata ), ali, ono što meni i dalje visi nad glavom je: da li je to dijete djelomično ili sasvim izgubilo svoje djetinjstvo, ono nenadoknadivo vrijeme bezbrižnosti, igre, veselja, slobodnog vremena, zabave, pa i naivnosti, čistoću svoje dječje duše, onu esenciju koja krasi svako maleno dijete neopterećeno nametnutim svijetom odraslih od samih tih odraslih.
jesu li time prije vremena uvedeni u svijet odraslih za koji nisu još spremni,
ili je sve skupa sasvim bezazleno?

- 15:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se