Durica Vozi Kolica

nedjelja, 17.07.2016.

adaptacija i čišćenje

svašta se dešava, i to sve, naravno, odjednom, kao i obično, nikad ništa ne dolazi samo, jedno po jedno i po redu, već se mora srušiti kao domino ili, bolje, ona druga igra, jenga, u kojoj slažeš drvane pločice jednu na drugu, pa kada krivo složiš sve se sruši,
e,
tako se upravo osjećam, kao da mi se sve to srušilo na glavu, odjednom, no, glavu sam otresla, pa mi je stiskalo ramena, s ramena sam odgrnula rukom, i sada mi leži na grbi koja je doboljno velika da se tamo i zadržalo, sve na mojoj grbi,
vrlo poznata situacija, i osjećaj isto.
kao prvo,
odlučila sam renovirati dječju sobu, koja i nije bila dječja, jer je bila u takvom stanju da je bila samo kompjutorska soba, crna rupa, u kojoj je, osim kompjutora, boravila i oprema za svirku, dakle, gitare, pojačala, efekti, pedale, žice, mikrofoni i ostalo uz sve ono kaj ti negdje nekad smeta, pa samo skloniš tam, jer ti smeta, a nemaš kam s tim.
toliko se već ta prostorija natrpala raznim predmetima da nisam mogla, uz taj ogroman problem s vlagom, to više ni gledati, a kamoli se tamo kretati, pa sam odlučila uzeti to sve u svoje ruke i riješiti jedno po jedno kak se spada i po redu.
al, ono, sve,
od poda, kroz zidove, do plafona.
obećala sam sama sebi da ću pola toga baciti, dio donirati, a ostatak lijepo i uredno pospremiti.
u tu svrhu kupih puno crnih vreća, te nabavih i nekoliko kartonskih kutija.
onda, dok sam to sve razvrstavala sam jako malo toga bacila, nešto sam pripremila za doniranje, a ostatak, koji nemam kam pospremiti, odložila, za sada, na razne, neadekvatna mjesta.
prilikom tog procesa sam, napokon, osvijestila činjenicu na koju mi mnogi ukazuju, a ta je kako imam puno previše cipela.
ono,
jedna je stvar kad ona keri iz serije otvori onaj svoj njujorški ormar, koji je velik kao i taj stan u kojem kao spava i radi, ponekad, a te sve njene cipele su uredno složene i predivne, manolo, ovo, ono,
a sasvim druga je kad netko ima pun ormarić cipela koje ne nosi, nego ih samo drži u ormariću, i onda još ima punu kutiju zimskih i punu kutiju ljetnih, od kojih su pola za popraviti, pola za bacit, a pola za dat nekome kome bi, vjerojatno i dobro došle.
mislim, fakat bolesno, ono, za neke od njih nisam ni znala da ih imam, dok ih nisam izvadila iz kutije, dok sam za drugu polovicu bila oduševljena kaj sam ih pronašla. čini mi se, da više nikada u životu ne kupim niti jedan par cipela imala bum ih za čitav život, pa čak i ako bacim onu polovicu koju mi je žal baciti, samo zato jer su mi drage i lijepe.
slično je i sa odjećom.
i ne samo mojom.
ima tu i dječje robice koju dobivam, neprestano, od prijateljica, pa sve to čuvam, jer, trebat će mi, a i ovu koju je dijete preraslo, isto čuvam, jer, možda će mi, opet trebati, iako sam i mnogo toga dala dalje.
dakle,
ja sam čovjek hrčak.
jer,
osim svega toga, imam punu kuću nepotrebnih gluposti koje nikome ne trebaju, samo meni, kao što su prazne flaše od kozjek mlijeka, od kojih planiram napraviti kuglanu, pa pune vreće rolica od wc papira, koje mi uvijek trebaju, od njih se svašta može izraditi fora, može se pogledat na EcoDaisy, koga zanima, ima tu i razne druge ambalaže, upotrijebljenog papira za zamotavanje, vrpca, staklenka, čepova, koje skupljam, praznih kutijica od krema, za zvečke, naravno, ono, reciklažno dvorište, u najmanju ruku, samo nemam one prave spremnike u bojama.
da sam barem nešto od svega toga upotrijebila ikada, ne bih ništ rekla, ne, neg sam ja to gurala sim - tam, stavljala, vješala, sortirala, pa, nekad i samo bacila u neku ladicu, ali ničega se nisam riješila, samo premjestila s jednog mjesta na drugo.
dobro,
to smo završili,
sad ide ono,
pod, zid, plafon.
pod smo potrgali, bio je potpuno trul, živi užas, na stari parket stavljen jeftini laminat, tak da se fino kompost napravil ispod, suho truljenje il kaj već, nelijepi prizor, svakako.
kad smo to zgotovili, potukli smo zidove, kolko se moglo, a da se ne sruši kuća, a ni strop od trstike nam na glavu, tak da smo strop, na kraju samo postrugali.
onda smo zidove premazali onom nekom preskupom gumenastom, navodno, protuvlažnom masom, protiv vlage, ne, prije toga još nekaj je išlo kaj ne znam kaj je, ni kak se zove, a na podove smo stavili striporo, još nekaj prije, nekaj crno, ljepenku, valda, pa su na to vukli neku masu kao podlogu, i sad još sve to treba nivelirati nekakvom nivelir masom, dobro, to je pod, za sada, dok smo na te zidove puknuli knauf, onaj zeleni za kupaonice, isto protiv vlage, pa sve to gletali, farbali, i tak, sad se to suši sve.
supre je, kaj baš sada pada kiša i hladno je, tak da smo jednu večer, prije oluje, koja se premala, trčali vraćati radijator nutra, spremati stare prozore u šupu, da se ne polupaju, i zatvarati prozore, da nam to sve ne pokisne.
sad još samo treba ugraditi nove prozore i klupčice, završiti knauf oko njih, pogledati do kraja, pofarbati perivom bojom, koja bi, također trebala bar malo utjecati na taj problem zvlagom, ali i nestašnim djetetom, pa odlučiti koje i kakve podove staviti i gdje.
u svemu tome, željela sam još si priuštiti i kuhinjicu, jer, ova koju sada imam i nije kuhinja, to je samo špajza natrpana prastarim bakinim namještajem i vješalicama iz ike-e, no, kako je pukla i kada, mislim da za to, više, nebu ostalo love.
ah, da,
u međuvremenu mi je riknula struja u kuhinji i kupaoni, e, to je bilo fora,
ono,
nemam tople vode, jer bojler, iako je plinski se pali na struju, nemam ni svjetla, pa pod svijećama palim šibicama šparet, koji se također pali na struju, a dijete me već usred noći traži:
- mama, ja bi papu! -
dok papu treba zmiksati, naravno, mikserom koji radi na struju, pa razvlačim produžni kabel koji mi nije dovoljno dugačak, a sve to u mraku, onak, napipavajuć.
veseli me, jedino to, kaj bu dijete imalo, napokon, svoju sobu, lijepu, čistu i toplu, nadam se, bez vlage, jer, ako sam uzalud svu tu lovu ulupala u neku rupu bez dna, onda bum si, fakat, bila jako smešna sama sebi,
vjerojatno i drugima.

- 18:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 08.07.2016.

sebi za dušu

pišem.
i dalje,
svakodnevno,
o svemu i svačemu,
pišem.
svojim osjećajima,
doživljajima,
strahovima,
tugama,
ljutnjama,
pišem.
kao što sam
i uvijek pisala,
spontano,
iskreno,
iz srca i duše,
sve što okom
zapazim,
opisujem,
i ono u što
slučajno ugazim,
pišem.
strasno,
nekad glasno,
kadkad sasvim potiho,
šapatom,
al britko,
pišem.
pitko,
bez zadrške
i podrške,
bez predumišljaja
s nimalo uvijanja,
pišem,
jer mi treba,
kao kuglofu cveba,
nižem misli
mjesto perla
pletem,
igram se riječima
kao dijete pikulama,
mimo uma,
pameti,
kao kada mlatim
krpom i metlom,
poletnom,
pišem.
mada mi se neki
čudom čude,
zanimaju ih
moje pobude
lude
pitajuć se:
" čemu, komu,
to pisanje služi? ",
ne shvačajuć pritom
što sve meni ono
dobrog i lijepoga pruži,
stoga, i dalje
pišem.
samo, lako,
pišući tako
ne osvrćem se
preveć
ni lijevo ni desno
nit zamaram
tuđim sudovima
grdim, jer
s nekim je umovima
meni odveć tijesno,
zato se nikad na njih
ni ne srdim,
za mene
sve je ostalo isto,
i ja i moje pismo,
zajedno smo,
skupa,
ispunjena rupa,
združeni,
sretni,
ugodno ispruženi,
isprepleteni,
neometeni,
bivamo,
snivamo,
uživamo
slovima zvjezdice kujemo,
prstima kroz misli rujemo,
nove rečenice snujemo,
u nepoznato putujemo
dok ja bez prestanka
pišem.
prepravljam,
nadopunjujem,
ispravljam,
tu malo popeglam,
tamo zagladim,
pišući
svoj novi bolji svijet
sama sebi gradim,
jedina je sitna razlika
bitna
što razanati više ne znam
i ne mogu,
ovako,
kako tek
pišem
na brzinu
s nogu,
jedino kako znam
i mogu
bez autocenzure
i lakirane fensi
uvijene frizure
što je
moda
što recepti,
a što kome škoda,
jer sve što zapišem
ima više lica,
pa sav taj moj zapis
ostane tek samo
skica.

Oznake: literarno izražavanje i stvaranje

- 01:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.07.2016.

ljeto i ovanja

spakirala sam danas svoje dečke, te ih ispratila na more kod bake i dede. dida, kak on voli da ga se zove. ostala sam sama u Zagrebu, jer imam nekoliko neosgodivih poslovnih obaveza, još nekih financijskih problama koje moram hitno riješiti, a mogu ih samo odavde, te planiram, dok njih nema adaptirati malo stan u kojem je najveći problem s vlagom, oronulom stolarijom, razbijenom kadom i pločicama na podu koje bih željala promijeniti, a sada mi se pružila prilika za to sve, tako da je želim i iskoristiti, no,
dečki mi već fale, mada sam bila uvjerena kako će mi odmor i tišina goditi, sada mi je kuća pusta, gluha i prazna, te sam bila jako nervozna pakirajući njihove stvari, bez svojih.
Čovječuljak je odlučio i dole malo raditi, već je dogovorio neke svirke, a baka jedva čeka da ih vidi, nije da ću im ja baš puno nedostajati, Fran ih jako voli, dole se i rodil, pa je jedva čekao da krene, onako uzbuđen, nije se previše obazirao kaj ja ne idem, mada, objasnila sam mu kako bum brzo došla, i prihvatil je to sasvim okej. bil je on već dole sam i prošle godine kada sam ja išla sa zborom u Njemačku na deset dana, to je sasvim fino funkcioniralo, tako se ne brinem kako bu sve to prošlo bez mene i ne želim biti jedna on onih mama koja nije u stanju zbog sebičnosti pustiti dijete od sebe da uživa. prvo, more mu je jako potrebno za stanje kože koje mu se u zadnje vrijeme pogoršalo, a sami boravak na toj klimi, uz kupanje i aktivnosti u šumi mu blagotvorno djeluje na cijelokuopno zdravstveno stanje, osim kaj mu nestane alergija u potpunosti, poboljša mu se i apetit, te je tamo stalno dostupna hrana koju ovdje u Zagrebu teže nabavljamo: čisto kozje mlijeko, friško, direktno s farme, domać voće i povrće sa sela za koje znamo tko i kako ga uzgaja, svakodnevan boravak u prirodi, izleti i druženja s prijateljima, i opuštena atmosfera, sve to pozitvno utjeće na njega, ali i na njegovog tatu, pa ne vidim razloga zašto im to ne bih priuštila, ako već mogu. meni je, ionako, dole prilično teško dugo boraviti, jer, moj svekar je iznimno teška osoba s mnoštvom problema, s kojima se i njegova žena prilično bori, tako da se ja sama nikada u potpunosti ne odmorim tamo onako kako bih zaista trebala i željela. sudaramo se svakodevno u tom omanjem stanu i sa šogorom i šogoricom, i njihovim, potpuno različitim načinom komunikacije i životnih svjetonazora, kao i svakodnevnih navika, a sada, kada su tu i djeca i dva pesa, vlastitim odgojnim metodama. sve to skupa mene prilično zamara i iscrpljuje, iako se uvijek trudim ne pokazivati nikome kakao se stvarno osjećam, uglavnom šutim i sklanjam se koliko god mogu, trudeći se biti što neprimjetnija i ne ulazeći u nikakve nepotrebne rasprave, prihvaćam te tuđe i nametnute norme i pravila, samo zbog ljubavi prema mužu i poštovanju prema njegovoj majci koji neizmjerno cijenim, mada mi u većini slučajeva nije u potpunosti jasna, pogotovo ne ta njena žrtva koju je odavrala nositi na svojim, na izgled, nejakim ležima, jer, onakva sitna i malena djeluje više kao djevojčica, nego kao žena koja nosi čitav još jedna jako naporan, a, prema mom mišljenju i nezahvalan život, koji, što je sve stariji, to je i zahtjievniji, naravno. uz sve to, ona i radi, dok on sjedi doma i troši njen teško zarađen novac na ono što nikako ne bi smio zbog zdravstvenih, ali i psihičkih problema, ali i tableta koje redovito uzimati, i koje se ne smiju s time konzumirati, tako da su poslijedice ponekad ružne i mogu biti kobne.
tješi me, jedino to, što se malo primiri kada dođe njegov stariji sin, moj muž, koji na njega djeluje nekako autoritativno, iz nekog razloga, možda stoga što mu je jasno dao do znanja da nećemo dolaziti s djecom, ako se ne primiri, barem to vrijeme dok je dijete u kući, te da ćemo odmah otići ako napravi nešto što bi ga moglo na bilo koji način ugroziti, no, sam taj osjećaj kako to sve tinja u zraku i može svaki čas eskalirati, meni samoj nije nimalo ugodan, niti mi daje ono što mi je na odmoru najpotrebnije, a to mir i spokoj. proživjela sam ja već tamo sve i svašta, pa sada već pušem i na hladno.
tako da sam uvijek rastrgana između želje da mi dijete bude s bakom kojoj se neizmjerno veseli, te smatram kako mu je to druženje potrebno, i ne samo njemu, nego i njoj, znam koliko joj to znači da ih vidi, barem tih nekoliko ljetnih tjedana, ljubavi prema mužu i poštovanja njegovih potreba da ima kvalitetan odnos s roditeljima, te mojim vlastitim strahovima, nelagodom i nepotrebnim izlaganjem takvim mogućim neugodnostima.
recimo, zadnji put se tak napil, navodno od sreće kaj smo došli, da je pal sa stolca sjedeći u dvorištu na štrik za veš i slomil si ključnu kost. čak su imali problema kod doktora, jer su rekli kako su te ozlijede jako neobične, kao da ga netko drugi istukao, na što je moj muž poslije meni rekao da bi ga, zbog toga, on sam mogao namlatiti sam, no, naravno da nije, no, vidjela sam kako ga sve to čini jako nesretnim, a ne mogu sama ništa puno napraviti da mu olakšam, jednino što mogu je biti uz njega, pružati mu nekakvu podršku potiho.
tada mu je rekao kako ima sreće da su djeca spavala i da nisu ništa od toga vidjela, jer da jesu, kako više nikada ne bi došli i samo bi dopustio mami da viđa unuka, smatrajući kako će ga to, možda, motivirati da prestane raditi takve stvari, koje, u konačnici, samo njemu štete.
slično je napravil i kad sam rodila, pa su došli moji vidjeti Frana, tada je moj tata iz reda, ali i uzbuđenja, donio nekakvu flašu viskija, ono, samo za nazdravit, ne misleći ništa loše, no, ispalo je jako loše, tek drugi dan, kad je ovaj slistil cijelu flašu i ko zna kaj sve još,
tako da sam ja babinje, na kraju, provela u autu na putu za Zagreb, sa svim stvarima, sjedeći na šlaufu, zbog ogromnog hematoma kojeg sam zadobila prilikom indukcije i bebom od nepunih dva tjedna, jer, muž mi je baš tada bio na turneji, a ja više nisam mogla tamo ostati sama u takvim uvijetima.
prije nekoliko tjedana šogor je otišao sa svojoj kćerkom želeći provesti par tjedana s njom na moru dok šogorica radi, dobila je neki novi posao i nema pravo na godišnji sada, ali se odmah vratio, jer, veli kako je mala plakala i nije se mogla prilagoditi, kao, bojala se dida, što kod mojeg djeteta nije slučaj, jer on nema takvih problema, njega Fran jako voli, samo je bitno da je trijezan i da ne pije, jer, tada je sasvim drugačija osoba.
ja ga čak i razumijem, tu njegovu depru, zbog nepravednog gubitka posla, samo zato jer nije želio postati član starnke koja je bila na vlasti, a poslijedica toga bio je i gubitak kuće koju je dugo godina gradio, pa i nekog ugeda kojeg je uživao u društvu kao popularan muzičar i uspiješan čovjek, uvijek spreman na šalu i zabavu u društvu došao je toga da ga većina ljudi, kojima je nekada pomagao, sada izbjegavaju, te je, malo po malo upadao u tu svoju neku rupu koju je sam sebi kopao, sve dublje i dublje, te mu je sada sve teže iz nje izaći, kao u nekom začaranom krugu. osim toga, ljudima u takvom stanju potreban je mir i kontinuitet, komocija koju ima preko godine dok su njih dva sami, a onda dođemo mi, kao neka horda, s dvoje male djece i psima, pa mu sve to poremetimo. od jutra je neka gungula, vika, vriska, rasprava, vjerojatno ni vijesti ne može u miru poslušati, i koliko god je uzbuđen zbog svega toga, sigurna sam da ga, ponekad toliko izbaci iz one kolotečine na koju je navikao i koja mu godi, da se, jednostavno ne može oduprijeti iskušenju. predložila sam zato da se dogovaramo kada ćemo dolaziti, pa da ne dođemo svi u isto vrijeme, ali i to je jako teško izvesti, jer ta dva brata rade zajedno kod istog šefa, tako da slobodni dani ovise i o tome. a i nama su sada naša djeca postala prioritet. nadala sam se, nekako, da će ga ta djeca dodatno motivirati, pa će možda željeti prestati, no, ispostavilo se kako su ga samo još više uzburkala i stvorila mi dodatne nepotrebne emocionalne vrtloge.
šogorica je već nekoliko puta rekla kako će si oni nešto rađe nešto iznajmiti, ali ja znam, kada ti tako nešto napravili, svekrvi bi puklo srce, a ja nemam duše to joj priuštiti, kad joj je već i ovako dovoljno teško.
ni sama ne znam da li mi je draže i bolje ne biti tamo, pa razmišljati kaj se događa i kako sve to moj muž sam hendla, ili biti tamo, pa mu barem malo olakšati, iako, velim, i nisam od neke velike pomoći, obzirom da bi mu ja sama imala potrebu svašta reći i prigovoriti, kakva jesam, iskrena, spontana, lajava i bez dlake na jeziku, no, suzdržavam se uvijek, pa se samo šuljam, od jutra, hodajući po jajima i trudim se stopiti sa svjetlom koje prodire kroz šaropolke, ne želeći i sama doprinjeti nekoj nepotrebno neugodnoj situaciji.
no, kada vidim bakino lice i oči koje koje joj se cakle od suza radosnoca svaki put kada vidi unuka i sina, nisam u stanju uskratiti joj i to malo radosti i veselja koje čeka čitavu zimu, išćekivajući ih željna ljubavi i pažnje koju je zaslužila i znam kako joj samo to malo vremena provedeno s njima može nadoknaditi i uljepšati ionako ne baš lagan život. one bore koje već ima dugoko urezane od brige ne mogu joj više izgladiti, ali joj vrijeme provedeno s njima mogu ispuniti srce i dušu srećom i urezati koju novu, no, ovaj put od smijeha, tako da ja, sigurno nebum bila ta koja će, radi svoje komocije biti sebična.
obitelj je tu da se drži na okupu, bez obzira na sve probleme koje svaka obitelj ima. na kraju krajeva imamo samo jedni druge. želim da moje dijete ima te lijepe uspomene koje će nosti čitav život, a s problemima se treba naučiti nosti, što prije to bolje.
kak se ono veli:
"za odgoj je potrebno cijelo selo ".
ili tak nekak.

- 01:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 02.07.2016.

Ready To GO

napokon sam dočekala i taj godišnji.
odmor.
jeeeeeeeeah!
sad pred kraj mi se već činilo ko da nikak nebu.
nema gorega neg raditi u Zagrebu po ovakvim vrućinama. prvo treba doć do posla, a onda si već umoran ko da si i kopal i oral, naravno i nervozan, jer te neka idiotska situacija, kakve su, nažalost, postale svakodnevica, jer, svi samo reže jedni na drugi, svima je kratak fitilj, nabrijani su i svađalački raspoloženi, uglavnom, u gradu je ludnica.
kao neki užareni lonac koji se krčka na vatrici.
jedino su mi jutra lijepa.
u njima uživam na svojoj verandi, pijuckajući kavicu, dok razmišljam kaj mi je sve činiti ovo dugo toplo ljeto. imam neke planove renoviranja stana, malo, promijeniti tu razbijenu kadu, pa i urediti dječju sobu do kraja, staviti novi pod u hodniku, pokerčiti sve zidove koji su pošarani pastelama i penkalom, onda razrađujem to sve u glavi, muka mi je kad se sjetim kaj me sve čaka, a opet se veselim finalnom rezultatu i sve to dok su njih dva na moru kod bake, jer, puno je lakše tako, barem za njih dva.
nikada još do sada nisam uzela godišnji ovako rano, uglavnom ga uzimam u kolovozu, i to volim najviše u komadu, tako da radim do iznemoglosti još cijeli sedmi, al onda i uživam kak se spada sve do početka nove školske godine.
no,
ova me, protekla, nekak, jako, preveć iscrpila, prije svega psihički, pa sam imala tu ogromnu potrebu što prije završiti sve poslove koje mogu i povuć se u mir doma svoga.
također sam uvidjela, onaj tjedan kad je u srijedu bil neki neradni dan, dali su mi i utorak, pa na kraju i četvrtak i petak slobodno, sasvim neplanirano, zbog smanjenog opsega posla, tako da sam praktički dobila cijeli tjedan fraj, te imala priliku posvetiti se djetetu i njegovim potrebama, dal mi je, tada, jako lijepo do znanja koliko mu je drago kaj sam doma i bavim se, uglavnom samo s njim, jer i oko onog kaj sam radila mi je pomagal.
prvi dan se zakeljil na mene ko krpelj:
- došla si, mami! -
- nisam ni otišla, danas sam doma s tobom. - smijem se
- doma si, ne ideš jaditi? - još uvijek mu taj " R " na početku riječi stvara probleme, iako ga sasvim točno može izgovoriti kada je negdje u sredini ili na kraju.
tako je pomagal dedi staviti stropni ventilator, pa je deda dotrčal sav uzbuđen od ponosa, u pravi mah sam misla da im je ventilator pal na glavu kak je doletil:
- jesi ti znala da Fran zna reći " R "?! ajde, reci mami da čuje! -
- ven ti la tor! - pjevaju u duetu
- znam, znam, već par dana, od kada smo vježbali izgovarati " le o pard " umjesto " le lo pald " - oponašam ih
- i onda je deda bušio brrrrrrrr s bušilicom, a baka i ja smo držali usisak - priča mi kak je i on pomagal
- kaj ste držali ti i baka? - smijem se
- usisak za prak - objašnjava mi stručno ozbiljno
- misliš usisač za prašinu? -
- da, usisak za prak i povučeš onda se vrti ventilator, ovako ko heliopter - maše rukama - sad idemo staviti teti u sobu, ajde, idemo deda! -
- jesi čula! i helikopteR! - deda je oduševljen
- dobro, budi dobar i reci dedi kad ti se piški -
- dobar je on, ne brini se, već je piškil kod dede na zahod i to stoječki. - deda je tek sad došel na svoje s njim, sad baš uživaju zajedno, a onda se i mama više uključuje, pa je ekstra sretan.
drugo jutro dotrči do mene van bos:
- tu si, mama! našo sam te! - sretan je i nasmijan od ranog jutra.
- dobro jutro! tu sam. pijem kavu. jesi se naspaval? -
- jesam. spaval. piješ kavu? a ja ne vidim, di je kava? - odmah mi se uvaljuje u krilo
- tu je u šalici. - pokazujem mu
- u šalici? mogu ja kakao? - umiljava se i draga me po licu - draga mamica. -
- možeš, ali odi skini te mokre hlače i pelenu baci u smeće, pa sjedni na zahod piškiti, može, ja ti napravim kakao pa bumo skupa pili. -
- može! - grli me - volim te, mamica! - i di ćeš ljepši početak dana.
sad se i sam tušira, to mu je neka nova fora. prvo se bojal tuša kod pranja kose i nije volio da mu tuširam glavu. bilo je tu i vrištećeg plača i svega, al, malo po malo, dozvolila sam mu da ga drži kad sam prala kadu, jest da mi je zalil pol kupaone, al smo posle i skupa brisali, pa mu je to držanje tuša postalo jako zabavno, a ja sam to iskoristila kao priliku za riješavanje straha i predložila mu da si sam drži tuš, nariktala na skroz slabo i tak smo nekak kroz igru i toga se oslobodili. naravno da sad to tuširanje traje i traje, pa se opet nekaj mora zmisliti kak bi ga zvadili van iz kade, al bar želi probati i onda je jako sretan ako mu nešto i uspije.
još uvijek se ne oblaći sam, iako bi mogao barem gaće i hlače, to je, ono, čista lijenost, sam, ja sam uporna, onda malo i ucijenjujem, tipa," dok se ne obućeš nema van ", malo mu pomognem kad vidim da se muči, bitno mi je samo da hoće, ne želim od njega napraviti malog gotovana koji sve čeka da mu padne smokva u usta.
- jooooj, ne ide, ti mi pomogni - gura obje noge u jednu nogavicu - di je rupa, ne vidim, nađi mi.
tak smo se posvadili njegov tata i ja, jer sam došla doma s posla umorna ko pes, a njih dva su bili cijeli dan vani i vidim da on ima pelenu:
- a zašto, molim te mi objasni, zašto si mu stavil pelenu ako smo se lijepo dogovorili da ga skidamo?!?! sad je sav moj trud od tjedan dana pal u vodu, nemremo tak raditi svako po svome, to tak, jednostavno ne ide! - fakat me to raspigalo
- a kako da ga vodim van u gaćama i onad mi se pokaka po cesti? -
- kaj to zanači da je tebi lakše staviti mu pelenu, pa bu on nosil pelene do petnaeste godine, ne kužim?! - nije da mu nisam prije toga sve fino, lijepo i podrobno objasnila kako se to radi.
- ma, da, ti si uvijek najpametnija na svijetu, sve znaš o svemu. kako da ga vodim van i da mi sere po cesti, nije mi jasno. - pravda se, uz dogovor i crtanje po ploči s kredom bi mu, po meni, trebali biti jasno.
osim toga ja sam išla s njim i do doktorice, pa u Billu, i to baš zato jer samo tamo imaju zahode, pa mi se nije ni popiškil ni pokakal, izdržal je prek sat vremena. naravno da sam nosila ruksak s rezervnom robicom, vrećice i maramice, pa i da mu se kakalo, snašla bi se nekak, jel, ne zato kaj sam najpametnija, neg samo zato kaj je to sad tak kak je i svi to prolaze isto, neki brže, neki malo manje brzo, i ništ ne ide samo od sebe prek noći, oko svega se treba i malo potruditi, uložiti određeno vrijeme i energiju, malo si zaprljat rukice nekad, protrljat koje drekaste gaćice, sam da, ovak je jednostavnije, stavit mu pelenu i mozak na pašu, baj baj, pa sve lijepo ponovo ispočetka.
- kak ne shavćaš da ga to sada zbunjuje. ne može se dijete tak šaltati kak tebi paše, ti se moraš njemu prilagođavati sada u ovoj situaciji. to sad nije lako, al će proć brzo, to je posao koji moramo odraditi skupa, ne može svak po svome, to tak nemremo raditi, nije dobro za njega!. -
Fran je za to vrijeme gledal crtiće prije spavanja, pa je dotrčal do nas i počel vikati:
- stanite! stanite! - jer, nas dva smo vikali jedan na drugoga u toj glupoj svađi.
stali smo, pogledali prvo njega, onako malog i ozbiljnog, namrštenog, a onda i jedan drugoga:
- imaš pravo, Ljubavi, sram nas može biti da se toko grdo svađamo, oprosti. - stvarno nepotrebno i ružno. od nas oboje.
da nas dijete mora smirivati i špotati, kakvi smo glupani.
sva je sreća da imamo njega pametnog, Sunčeko naše.
- dođi k nama - zovemo ga zajedno, pa se škakljamo na kauču.
- ide buba, ide buuba, ide buba, traži kućicu, di je kućica, našla ju je, tu je! -
- još, šjakljaj me, još buba - smije se - gle, mama, mogu kolut napred! - opet je sretan
- koga voliš najviše na svijetu? -
- mamu, tatu i Frana! -
e, u takvom tonu moramo i nastaviti, bez nepotrebnih zaustavljanja.

- 01:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se