Samo Durica

srijeda, 22.06.2016.

smrt mržnji, sloboda svima

eh,
da sam se rodila u neko drugo vrijeme, možda bih i ja bila borac za neko važno političko pitanje vezano za ljudska prava.
ovisno u kojem bih se dobu rodila,
bila bih, možda, gorljiva zagovornica ukidanja ropstva, ili bih sve napore ulagala za poboljšanja statusa žena u društvu, njihovo pravo glasa i participiranje u svim društvenim sferama,
a,
možda bih bila i borac protiv fašizma.
jer,
fažizam je, neupitno zlo,
pa,
poznavajući samu sebe, ne vjerujem da bih se priklonila toj strani,
koja je ljudski život svela na onaj superiorniji, naspram onoga koji nije vrijedan življenja.
no,
kako sama nisam mogla birat vrijeme u kojem ću se roditi, odrastati i živjeti,
tako je moj život započeo onda kada je život našeg velikog i omiljenog vođe, vizionara i zalagatelja za bratsvo i jedinstvo, te njegovoanje svakojakih raznovrsnih bilateranih odnosa velike socojalističke federacije koja se satojala od okupljenih zemalja sličnih govornih područja, kultura i tradicija,
navodno, tako su mi pričali, kako su mnogi plakali zbog njegove smrti, a i svi se sjećaju što su tada radili i gdje su bili,
na žalost čitave te raznolike nacije, završio.
no,
bez obzira na to što njega više nije bilo, njegov je duh još uvijek živio i posebno se njegovao među nama djecom, kroz razne sktivnosti, kao što su bile štafete, odlasci u pionirski grad, obilaženje njegovog rodnog mjesta i raznih drugih spomenika, bista i spomen ploča, kao i kroz učenje povijesti, onakve kakvu su je napisali pobjednici.
jer,
povijest uvijek pišu pobjedinici. nije to nimalo čudno, kada su gubitnici u ratu, uglavnom, izgubili svoj život, na ovaj, ili onaj način.
recimo,
moj deset godina stariji ujak, koji je gutao sve povijesne knjige koje su mu došle pod ruku, a dolazilo mu je svašta, jednom prilikom se u razredu digao, na satu povijesti i pitao učiteljicu:
- kako možete govoriti da su partizani bili dobri, kad su oni ubili mog dedu? -
baka je zbog toga imala problema, no, ništa više od onih kojih je, ovako i onako imala, obilježena, kao kćer nepoželjnih.
iako,
moja baka nije nikoga ubila, niti je u tom ratu sudjelovala, čitav je život ispaštala zbog tuđih grijeha.
za to vrijeme,
ja sam u svojoj osnovnoj školi, kao predsjednica razreda, izlazila svaki dan pred razred, na početku i na kraju nastave s vikoko podignutom rukom u zrak stisnute šake i kliktala:
- za domovinu s TiTom! -
a razred mi je, uglas, odgovarao:
- Naprijed! -
sjećam se,
jedan se moj prijetelj usudio reći kako doma kite bor za božić, na što ga je učiteljica oštro i strogo prekorila, te rekla pred cijelim razredom da više nikada to ne govori, i, naravno, neka mu mama dođe na razgovor.
mi smo išli zajedno na vjeronauk. u crkvu.
bilo nam je tamo lijepo. crtali smo, učili priče iz Biblije prilagođene djeci, pjevali i svirali na misi, dečki su ministrirali, imali smo predstave za Sv. NIkolu i druge blagdane,
ali, o tome se nije pričalo.
nismo se skrivali, no nismo se niti isticali.
moja starci su na svojim tulumima pjevali " Vilu Velebita " i druge nepodobne pjesme, kad su već svi tolko popili, da ih nije bilo briga hoće li netko od susjeda pozvati muriju, al, isto tako su pjevali i Balaševića i Bjelo Dugme, iako se, u našoj kući, uglavnom slušao rock.
kad se tata vratio iz rata, nije baš bio sasvim dobro, osim fizički, bio je mršav kao čačkalica, pušio je četiri kutije cigareta na dan i vratio se potpuno sijed, iako je otišao s crnom kosom, slušala sam u svojoj sobi " Zenicu "od Zabranjenog pušenja, jer mi netko posudio tu kazetu, rekao da je preslušam, to se tada slušalo i pjevalo među našom škvadrom, tata je samo ušao u sobu smrknut i rekao mi da ugasim to smeće, jer bu mi, inače, razbil kazić.
moj tata, pacifist, hipi, čovjek koji je bio primjer tolerancije i koji me naučio sve ono što o životu znam, pogotovo u nekom moralnom i duhovnom smislu.
kao buntovna tinejđerica imala sam potrebu raspravljati s njim, doči do srži tog njegovog problema, a, on je čak imao i strpljenja za te moje egzibicije, pa mi rekao da ne želi slušati lošu glazbu koja propagira nasilje, jer mu je dosta i jednog i drugog.
- kako misliš propagira nasilje? -
- jesi li ti uopće poslušala te riječi? o čemu on pjeva. ili ti ne razumiješ što je to čakija? -
- to je samo pjesma, tata, glazba koju slušaju moji prijatelji. - objašnjavala sam
- nije to samo glazba, to je poruka kakvu ja ne želim da ti nosiš u sebi. -
posramila sam se, tada, sama nad sobom, vratila kazetu i okrenula se istraživanju punka.
ni to mu se, baš, nije svidjelo, jedno ljeto molio me da se skinem više iz tih marta i da, barem ne idem u njima na plažu, njemu za ljubav, a za uzvrat on će mi kupiti sandale ili klompe kakve kod želim. nije bilo šanse, ne podnosim ucijene, pa ni takve suptilne, emocionalne vrste, pa je on, pametniji popustio i pustio me da se sama uvjerim u poslijedice nekih svojih životnih odluka.
brinuo je o nama, sam, na najboji mogući način koji je znao i mogao, nakon što se mama razbolila, od čekanja njega s rastišta, od njegovog plakanja, dok su zatvoreni u sobi slušali ploče, jer, njega je mučilo što, kao računar koordinata haubice na kojoj je radio, nije znao što i koga je ta granata pogodila i koliko je nevinih žrtava odnijela.
mučio se time godinama, izjedalo ga je iznutra, pio je, pušio, uništavao se, al nikada to, nama djeci nije pokazivao.
nagledala sam se i drugačijih žrtava rata, svojih prijatelja, koje smo pokapali jednog za drugim, još maloljetne ili tek punoljetne, mi, uplakane žene, prijateljice, sestre, majke, ali i onih drugih, ranjenih, što od vatrenog oružja, što od heroina koji su im davali i na njima zarađivali.
taj je rat,
kao i svaki drugi, uostalom,
uništio mnoge obitelji, meni pred očima.
obitelji sa svake strane. naše i njihove, meni je svejedno.
za mene ne postoje takve podijele.
postoje samo ljudi.
ljudski život koji je vrijedniji od bilo kojeg naknadnog skupa, državnog praznika ili izaslanika.
sve dok se u ovoj zemlji ne pročisti do kraja ta zla energija koja je, prvo, tjerala jedne obitelji iz njihovih kuća, da bi uselila neke druge, podobnije, a onda uzimala onima koji su nešto više priskrbili, u ime naroda i općeg boljitka,
primjer toga je, upravo, vrtić koji će moje dijte pohađati najesen, i to vjersku grupu, jer u drugoj, za nas, nije bilo mjesta zato što smo u startu imali deset bodova manje, jer država u kojoj živimo ne priznaje honorarni rad niti bilo koji drugi oblik rada na autorski ili ugovor o radu, ali zato uredno ubire porez, i od mog tate - obrtnika, i od mog muža - umjetnika, upravo je taj vrtić sagrađen na voćnjacima i vinogradima svih ovdje stanovnika, na našoj djedovini.
da nije,
moje dijete ne bi imalo vrtić iza kuće i ko zna gdje bih ga ja morala voditi. možda na drugi kraj grada.
no,
moja baka nije nikada prežalila taj voćnjak, trešnju koju je posadila kada se moj tata rodio, i koje je on, kao klinac prodaval na placu da si zaradi džeparac.
otišla je s ovoga svijeta puna gorčine, jer, čitav je život pokušavala nešto priskrbiti svojoj obitelji, legalno i pošteno, a nije uspijela za života dobiti građevnu dozvolu za garažu koji je njen pokojni sin, moj stric, počeo graditi prije nagle smrti, upravo na tom gradilištu, zbog izlijeva krvi u mozak, a njena je želja samo bila ostaviti njegovom sinu, mom bratiću ono što je njegov tata započeo, kako bi si mogao otvoriti nekakvu radionu u kojoj bi hranio obitelj, umjesto da crnči za raznorazne privatnike.
dugo, dugo vremena će biti potrebno protijeći da se sve to pročisti,
jer,
stare rane nekima još nisu ni zacijelile, a već su nove u srca urezane,
kao, recimo, mojoj svekrvi, koja je morala prodati kuću koju su pola života gradili, jer je svekar, ne želeći se učlaniti u HDZ-e dobio otkaz u državnoj službi u kojoj je proveo preko dvadeset godina života radeći pošteno i časno svoj posao i pritom, mnogima pomagao.
samo još jedna tipična priča iz hrvatske domovine.
kada dođemo s djetetom na Borik, elitni dio Rovinja gdje su vile, a sada i zgrade tik do mora, moja svekrva samo okrene glavu, puna žalosti i ljutnje i kaže:
- ovo je sve u mraku izraslo.
a, kuću na Centeneru, drugom lijepom i primamljivom mjestu za život ne može ni pogledati, dok je meni moj muž svake godine s čežnjom pokazuje i govori:
- ovo je moglo biti Franovo i Nadjnino. -
- fučkaš kuće, Pipo, bitno je da smo zdravi i svi zajedno. - odgovaram mu, iako razumijem njegovu žalost, ali i poantu.
tu su kuću gradili njegovi roditelji zajedno, malo po malo, odvajajući si od usta, kako bi svojoj djeci osigurali udobniji život, a sada jednom sinu prepuste svoju spavaću sobu, a drugom, starijem su kupili krevet na kat, kako bi, barem preko ljeta mogli uživati s unučadi djecom na okupu.
hoće li ikada te nepravde prestati u ovoj zemlji, ne znam,
no znam da ću ja sve dati od sebe naučiti svoje dijete što je pravo, a što krivo.
uložit ću sve svoje napore kako bih mu pomogla razlikovati dobro od zla, i, iako je taj ispravan put, možda, ponek i teži, potrudit ću se, svim silama da ga zadržim na njemu.
a, to je put mira, tolerancije, poštivanja drugoga, tuđega i drugačijega, to je put ne činjenja drugome onoga što ne želimo da se nama čini, put prema svjetlu, izlasku iz tunela, razvoju kreativnosti i svaralaštva, put prema boljem, ljepšem i šarenom svijetu,
svijetu koji je prepun različitih boja koje nam je podarila Majka Priroda, na čemu joj moramo svaki dan biti neizmjerno zahvalni, put prema suncu,
prema toplini, empatiji, put u kojem otvoreno srce nosiš na dlanu i ne bojiš se da ćeš ostati bez njega.
put u budućnost.
eto,
to sam si, sama sebi dala u zadatak, kao neku svoju malu osobnu misiju, kojom neću promijeniti ovaj svijet sada i danas,
ali, nadam se, da ću, jednog dana, prije odlaska s njega moći sama sebi pogledati u oči.

Oznake: svijetlo je uvijek na kraju tunela, ali i na početku

- 21:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #