Durica Vozi Kolica

utorak, 31.05.2016.

stolice u stolcu

tog jutra sam navila alarm, dost rano, iako sam radila popodnevnu. s te mi je strane pala kuhača u kinderladu, jer produžio se vikend od jutarnje u srijedu, do popodnevne u ponedjeljak, obizirom da sam si zaradila za slobodan da, ali, toliko sam bila uzbuđena, taj ponedjeljak ujutro, iako imam svoju malu, precizno nepogrešivu budilicu, koja me budi okrečući mi glavu u smijeru kazaljke na sunčanom satu, koji razlijevajući svoje zrake po šarama na jastuku najavljuje spremanje flašice, još mene snene, polubudne, poluludne, prije kave, ovog jutra, bojeći se kako ne bih zakasnila, sve sam naopako sami sebi priredila.
prinčevi su spavali snom posutih zrnaca čarobnog praha za uspavljivanje, dok sam se šuljala izeđu hrpetiha opranog, ali nespeglanog veša, kojeg sam uspijela svega i osušiti ovih nekoliko vrućih sunčanih dana, trudeći se što manje škripati vratima bakinog satrog ormara u kojem sam tražila nešto prikladno lagano za, po jutru, sudeći, jedako toplom danu.
pronašla sam onu tuniku laganu kao gaza koja pristaje uz bilo što prvo koje mi dođe pod ruku i nogu, jer, željela sam što prije pročitati sama te rezultate na vrtićkim vratima, kako bih, tek nakon toga, bila u stanju sjest van na veradnu, s kavom i, nadala sam se, nazdraviti sama sebi i novom nam početku.
onaj unutarnji osjećaj, zvan intuicija, bio je lagan kao ta pamučna poluprozirna tunika s cvjetnog uzorka, ali, iskustvo je zakuhalno realnost koja mi nije davala mira, kako to već kod mene i biba, sve dok nije gotovo - gotovo nije.
zamišljajući si njegovo ime na popisu izvješenom na staklenim ulaznim vratima tek je početak jednog sasvim novog i neizvjesnog procesa, te mi je sve skupa stvaralo nepotreban nemir, kojeg sam se imala potrebu riješiti, barem u tom jednom segmentu,
a, onda ćemo dalje, onako, prokušano i po starom:
kako ćemo - pa, valda: lako. kao i većinom sve ostalo kod mene. malo promišljanja, nešto osluškivanja same sebe, prilagođavanja njegovim potrebama i postavljanje novih životnih okvira.
baš kao što mi je palo na pamet umjesto prebojavanja njegovih šarotina koje mi je ostavil na zidu dnevne sobe iznad kauča pastelom, samo objesiti onaj krasan okvir koji već dugo stoji na ormaru, čekajući neku fora prigodnu primjenu.
skidanje pelene započelo je sasvim fino, dok se, baš taj topli vikend igrao škafom vode u hladovini ispred dedine garaže.
sve dok nije dotrčal do mene kako bi mi pokazal:
- dođi, mama, vidi, bjak! -
- pa, kaj si to napravil?!? zakaj, Fran, Za Kaj??!! - gledam u pravilno formiranu hrpicu drekeca na stolcu, pobogu, na stolcu. dakle, popel se na stolac, iz nekog, meni, sasvim neobjašnjivog razloga, obzirom da sam ga do tada percipirala kao jedno sasvim pristojno intelektualno razvijeno dijete, za koje sam bila sigrna, obzirom da je već prilično dugo upoznat i sa sjedenjem na kahlici, pa i obavljanje nužde na zahodu, kako je sve potrebo povezao u toj svojoj glavici, pogotovo stoga kaj prije nego si to obavi u pelenu, nam svečano lijepofino, objavi:
- ja kakam. -
onda mi, po novome trčimo na zahod, stavljajući mu onu mali daskicu s patkom, koja je, do sada bila hit, kao i puštanje vode nakon uspješno odrađena posla, pranje ruku, čitaj, igranje vodom i pjenom sapunice i sve je tako jako bilo zabavno, poučno, uspješno i s hepiendom, da bi mi, neki dan, priredio upravo to,
stolicu na stolac.
oksimoron u moron.
- ne znam - sliježe ramenima.
- ne znaš?! ti ne znaš di se kaka? ti mene zafrkavaš, Fran?! -
- u zahod. -
- da, kaka se u zahod. mama kaka u zahod, tata kaka u zahod, deda kaka u zahod..... - pjenim se
- Kaula kaka u tlavu. - veli mi i cereka se ( travu, ne tavu )
- Karla je pes i ne kaka na stolac! jesi ti pes? -
- nisam, ja sam Fran. -
- da, ti si Fran. veliki dečko koji će ići u vrtić. ako budeš kako u pelene upsat će te s malim bebama, jer, samo male bebe kakaju u pelene. a niko živ ne kaka doma po stolcima. to se ne radi, Fran moj! to nitko ne radi! i kaj bumo sad? -
- briši to. - donosi mi vlažne maramice
- briši ti! ti se pokakal na stolac, ne ja! - mislim, samo mi još treba da mi to razmazuje po kući, al pokušavam naglasiti, bijesna i razočarana neku poantu.
- neću! fuj, bjak! -
- ma nemoj! sad je fuj, bjak, a mama nek čisti. super ti je fora. -
- hahahaha, super mi je fora! -
- ne, nije, Fran! nije ti super fora! drugi put kad ti se kaka ideš na zahod ili na kahlicu, jesmo se dogovorili. inače te neće primiti u vrtić. tamo ne primaju ovakve velke dečke koji kakaju doma po stolcima! -
- hoću ići u vrtić! -
- e, pa, onda, gdje se kaka? gdje se Ka Ka, Fran? -
- hik! bum! tras! -
- kaj, hik, bum, tras? pitam te lijepo di se kaka! di kakaju velki dečki? -
- Čizma i Dora su išli do Šume, žute rijeke i bučne doline i tamo je bil: hik, bum, tras i onda......-
- nemoj ti meni Čizma i Dora! Dora je pametna curica koja kaka na zahod, a i Čizma je majmun bez pelene! jesmo se dogovorili? -
- hik, bum, tras! -
- Fran, ne zafrkavaj se sa mnom, di se kaka? - mislim si, kad te ja dohvatim, bit će ti: " hik, bum, tras! "
- u zahod, mama, u zahod, ti ne znaš? -
( odi vrti, mali! ) - nisam mu to rekla, al najrađe bi.
odjurila sam tak, to jutro, što prije vidjeti kaj piše na tim vratima,
a, kad tamo, lijepo stoji obavijest:
" dragi roditelji,
rezultati upisa i termini potpisivanja ugovora biti će objavljeni danas u 15.00 sati. "
evo mi:
" hik, bum, tras! "

- 06:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.05.2016.

ekskluziva

u okviru neformalnog obrazovnog programa
Mirovnih studija " Centra za mirovne studije "
održavaju se kolegiji:
" Emancipacija kulturnog pluralizma u vrijeme izbjeglištva ",
te montorska grupa:
" Priče izdaleka . Priče izbliza. ".
po uzoru na domaće priče, bajke i basne
izrađena je i knjižica
" Kućica u Ježevu "
naslanjajući se na dobro poznatu priču,
kako me gospon Sjedokosi fino ispravil,
i fala mu na tome:
" Ježevoj kućici " o
" Ježurki ježiću ".
naš Ježić luta šumom, jer je silom prilika postao izbjeglica,
migrant,
u potrazi za toplinom doma i sigurnim sloništem
nailazi na brojne poteškoće, jer biva naprihvaćen
od strane svih ostalih stanovnika šume.
Cilj ove knjižice je poslati poruku solidarnosti podrške
svima onima koji su u potrazi za mirnim mjestom
u ovo doba rastućih prislinih migracija u čitavom svijetu.
Knjižica je, također, rezultat suranje polaznika programa
Mirovnih studija i studenata predmeta Socijalni dizajn
druge godine diplomslog Studija dizajna u Zagrebu.
naglasak knjižice je na interakciji i participaciji
kojima se čitatelj potiče na propitivanje vlastitih predrasuda,
ali, na kraju i osvajštavanju, te ukalanjanju tih predrasuda,
prihvaćanja različitosti kroz inetrakciju sa slikovnicom
koja se može upotrijebiti i kao društvena igra, bojanka,
te se o njoj može usmjereno razgovarati.
namijenjena je djeci predškolske i školske dobi,
no, primjenjiva je i za više, srednjiškolske uzraste,
pa i za odrasle, koji imaju volje baviti se tom tematikom.
preporuka je da se koristi u prosesima interkulturalnog učenja
usmjerena suzbijanju stereotipa svake vrste,
te, u nastavi građanskog odgoja i obrazovanja
kao i u neformalnim obrazovnim programima.

" Kućica u Ježevu "

iz daleke šume, gdje strava se širi,
dolutao Ježić, pa kroz grane viri.
umoran, gladan i uplašen jako,
pokidanih bodlji, nije mu baš lako.

promatrali Ježa: Medo, Svinja, Vuk,
čudom se čudi cijeli šumski puk:
" kakav je strani, uplašeni stvor?
izgleda k'o mali hodajući bor! "

skupio je hrabrost, provirio njušku,
kad spazi ga Lija i uperi pušku!
" sumljiv si nam ježu, nitko te ne pozna,
ne trebamo gosta, imamo ih dosta! "

čuvarica Lija ništa ga ne pita,
sa zabrinutim strancem sad u zatvor hita.
- što se ovdje zbiva? - ježu nije jasno,
Lija podlo šuti, za pitanja je kasno.

pri tom stalno gnjavi i mira mu ne da,
tek kruha i voda - mora biti reda!
usamljen i tužan u mračnom kutu stoji,
o domu novom sanja, do slobode dane broji.

mogu li u šumi Mir napokon naći,
ovisi li to o svoj šumskoj braći?
postavlja si jež mnoga teška pitanja,
i tako svaku noć sve do svijetlog svitanja.

( hodajući po šumi,
koja je koncipirana kao labirint,
Jež nailazi na svaku pojedinu životinju,
te u kontaktu s njom, ipak uspije
ukloniti njenu osobnu predrasudu prema njemu,
zapravo, prema svemu onome što je drugačije.
svaka životinja nosi svoju karakternu osobinu
i svaka ima svoj razlog zašto smatra kako jež nije dobrodošao. )

Medo:
- kultura je naša drevna i prava,
kako u njoj lažljivac jež da radi i obitava?
iskoristit će pruženo prijateljstvo i trud,
dat' mu dobrodošlicu može samo lud!

Vuk:
- životinjski zbore, slušaj riječi moje:
izbacimo tog ježa - nek svak brani svoje.
on je sasvim čudan, ni malo nama sličan,
možda je zarazan, o tome vam pričam! -

Lija:
- jež je kriminalac, vidi se na prvu,
običan bjegunac, ne dam mu ni mrvu!
zatvor njemu treba, a ne topli krevet,
nema pravo na to, bit će samo teret! -

Svinja:
- taj jež nam ne treba, što za ponudit ima?
nit' kuće, nit' novca, naškodit će svima!
uzet će nam poslove, brat će slatko voće,
ostati bez hrane, zar to itko hoće? -

( nakon što djeca, koju smo postavili u uloge
odigraju ovaj igrokaz,
razgovarajući o tim različitim predrasudama,
zajednički dolazimo do zaključka )

kakva to krivica ovog Ježa prati,
jel' nam nešto skrivio, pa da tako pati?
istina je prava - ježić nije krao.
samo je u šumu nogom svojom stao.

pitali se tako: Medo, Svinja, Vuk
nismo li mi svi isti šumski puk?
nema sreće Ježu u zatvoru tom,
nek u našoj šumi i on ima Dom.

tekstualni sadržaj:
Ana Mišerić
Vlatka Lacmanović
Kristina Mavar
Ana Marija Mileusnić
Zrinka Mujkić
Lana Pavić
Katarina Peroković
Maja Valentić
Ivan Lipanović

voditeljica mentorske grupe:
Emina Bužinkić

Mirovni studiji,
Centar za mirovne studije

koncept i vizualni sadržaj:
Slavica Farkaš
Mario Jekić
Iris Klarić
Katarina Ratkaj

Studij dizajna
kolegij: Socijalni dzajn
mentorica: Ivana Fabrio

financijski podržao:
Grad Zagreb

vizualno,
ova je slikovnica izrazito atraktivna,
te ima i taj zanimljiv, interaktivan dizajn,
pružajući mnogo više od same slikovnice.
sada, kada je uloženo toliko truda,
smatram kako bi bila velika šteta
ne pozabaviti se malo više time.


- 12:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 28.05.2016.

zbrka u dojmovima

kada bih si ja to mogla priuštiti,
ja bih radila samo ovakve aktivnosti i projekte,
uz to se bavila kreativnim i humanitarnim radom
i to sve volunterski,
zabadava,
kak mi muž često spočitava,
ne imajući svijest i razumijevanje
kako je nekada živo iskustvo,
proživljeni događaj i samo sudjelovanje u njemu
puno veća plaća
od nofčane,
koja se, ovak i onak, na bilo koji pametan i nepametan način istopi
dok mi ovo drugo ostane trajno i nepovratno,
nepokvarljivo i nepotrošljivo
zauvijek,
te, ga je jedino moguće samo nadograđivati
novi, friškim, posebnim, drugačijim.
sama činjenica da sam pozvana na taj krasan događaj
kao stručnjak
meni je već, ne samo ogromna čast,
već i laskava tiutla
koja mom egu, pa, bit ću iskrena do kraja
stvara, ne samo previranja, već i neke nelagode,
jer,
budimo realni,
nisam malim prstom makla
kako bi se to sve skupa ostvarilo,
došla sam na gotovs,
ubacila samo neke svoje improvizacije,
i FalaTiDragiBože da sam tu na svom terenu,
jer,
tajming nam nije nikako izašao u susret,
spojeni vikend ispraznil je park koji je, inače, u to doba krcat djecom,
a na to smo, i koordinatorica Centra i ja sama računale,
pa se nismo nimalo brinule.
no,
meni su moje " frulice " mahom otkazivale susret,
svi su nekam pobjegli na more,
ne mogu im zamjeriti,
i ja bih, da mogu,
iako sam ipak za one najvjernije održala malo skraćen program,
od tri curke, ostala mi je jedna,
ali vrijedna,
koja je, zajedno s mamom, iako među mlađima,
sudjelovala aktivno od početka do kraja.
i tu sam sretna.
ako smo samo jednom dijetetu i jednom roditelju uspijeli
prenijeti ono što smo željeli,
pa, mi smo, ljudi moji,
ne na konju,
neg na mustangu.
to sam si tek naknadno osvjestila, rezimirajući polako dojmove sama sa sobom.
tema je teška,
preteška,
opsežna,
kompleksna i
zahtijeva multidisiplinarni pristup mnogih pravih različitih stručnjaka,
a ne jedne tete iz vrtića.
s druge, pak, strane,
iznimno me veselio rad s mladima,
uglavnom grafičarima i dizajnerima s akademije,
( ako sam dobro sve pohvatala )
koji su si dali mnogo truda
koncipirajući jednu složenu problematiku
u divno oslikanu interaktivnu slikovnicu
koja se sastoji od mnogih elemenata,
te ima vrlo veliki potencijal za rad,
kako s mališanima, tako i s onim većeg uzrasta,
jer,
iako nismo uspjeli u ostvarivanju svih ciljeva i zadataka koje smo si zadali,
barem smo malo zagrebli po površini te hrđe
od predrasude,
uložili smo enorman trud prikazati što je to tolerancija,
te koja nam dobra nosi,
ali smo, isto tako, ostali zapnjeni nekim, sasvim uobičajenim pojavama
u ovom našem društvu,
koje, sigurna sam, kreću iz doma.
doma,
kojeg naš ježić nema,
jer je netko odlučio da mu ga je potrebno oduzeti,
protjerati ga iz njegove zemlje
i pustiti ga na milost i nemilost
svima nama
kojima je on, možda čudan,
samo zato jer je drugačiji od nas.
Ježevo je samo jedno od mjesta gdje će, vrlo uskoro doći mnogi ježići,
jer, i naša zemlja, htjela ne htjela, mora prihvatiti određeni broj izbjeglica,
migranata.
kako i na koji način ćemo ih integrirati u društvo na nama je samima.
hoćemo li im pružiti ruku
ili ćemo ih getoizirati,
da li ćemo poučiti svoju djecu da ih se boje, bježe od njih, grdo gledaju i etiketiraju,
ili ćemo im objasniti kako su i ta djeca, iako različita,
jednako željna i vrijedna pažnje, ljubavi, topline i prijateljstva.
hoćemo li okrenuti glavu, jer imamo preveć svojih vlastitih problema,
pa nas se ta problematika niti ne tiče,
sve su to pitanja na koja bismo si mi odrasli, kad tad, iskreno i bez licemjerja
sami sebi dati odgovore,
jer,
naša su djeca slika nas samih.
ono što ih naučimo u vlastitom domu
to je ono što će nositi u svijet
gdje god krenuli.
DragiBože, pa mi smo danas čuli priču o dječaku koji je diskriminiran u svom razredu
samo zato jer nov i došao iz Dalmacije.
ne samo da su nazvali bolest po njemu, bolest nosi njegovo ime,
" trebao je ići u onoj drugi razred gdje su svi takvi " - rekli su nam,
ne krivim ih,
niti se čudim,
to je presijek nas samih,
nisu klinci to sami smisli,
čuli su doma, naučili od odraslih.
mnogo sam danas naučila,
toliko mnogo da mi je jako teško sada sve sažeti,
još se dojmovi nisu ni slegnuli.
ali,
u jedno sam sigurna.
moje dijete bit će dijete koje dolazi s one
" Majušne Planete "
na kojoj srce kao pasoš važi,
samo kreni i rukom ga pokaži,
gdje i crni i žuti, pa i rozi i bijeli,
sve brige svijeta zajedno podijeli,
jer, ograde tamo glavice ne dijeli
samo se ljubav širi i svima jednako podijeli.


( parafrazirana dječja pjesmica nepoznatog mi autora ).

- 15:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

igrokaz za " Ježevo "

- bok! kak se zoveš? -
- Jusuf - potiho
- kaaaaako? -
- Jusuf -
- ma, daj, kakvo je to smiješno ime, hahaha! ja se zovem Iva. kaj radiš ovdje u Ježevu? -
- čekam -
- što čekaš? -
- čekam da me prime u azil. -
- gdje? -
- tu unutra je prihvatni centar, azil. -
- a što ti je to azil? -
- to je smještaj, sklonište za nas izbjeglice. -
- ti si iz bjeg lica? a, što ti to pak znači? -
- znači sam morao pobjeći iz svoje zemlje, jer je tamo rat. -
- raaaat! aaaaaa, to je ono kad se dečki igraju s puškama! -
- kod nas se ne igraju. imaju prave puške s mecima koji ubijaju, topove i granate koje su mi uništile kuću. -
- zato si došao kod nas? -
- da, morali smo pobjeći i tražiti neko mirno mjesto za život. -
- a zašto nemaš cipele? -
- nisam ih stigao uzeti. -
- a gle, moje, nove, jesu ti lijepe? -
- aha! -
- imaju zlatne mašnice, kupila mi je mama. -
- moja mama nije uspjela proči granicu. -
- granicu? kakvu granicu? -
- svaka zemlja ima svoju granicu, i na svakoj granici su puštali samo nekoliko izbjeglica. pustili su mene i brata, ali mamu nisu. -
- ti si sada sam, bez svoje mame? -
- da. -
- a gdje ti je brat? -
- otišao je u centar za azil moliti da nas prime, gladni smo i umorni od hodanja. pričekali bi tu mamu da dođe. -
- jako si prljav i odjeća ti je poderana. jesi ti bolestan? - naglo se pomakne od njega
- nisam, samo sam jako umoran. treba mi ktrevet i topla voda da se operem. -
- a, zašto si tako crn? izgledaš mi drugačije od nas. hoće ti se to oprati s kože? - gleda ga sumljićavo, ispod oka
- to je moja prirodna boja kože. u raznim krajevima svijeta djeca imaju različitu boju kožu. nismo svi isti. ali sam ja isto dijete kao i ti.
prije rata išao sam u školu, igrao se s prijateljima, imao igračke i radio sve ono što i ti radiš sada. -
- sigurno mi nećeš ukrasti moj novi mobitel? - vadi ga iz džepa - gle kak je krasan, ima roza maskicu, i sve. -
- neću ti ništa ukrati. nisam došao krasti. došao sam jer sam morao bježati od nevolje i tražim pomoć. -
- hm - promatra ga u oči - dobro! hoćeš lizalicu? - nudi mu - možemo se igrati skupa dok čekaš brata. -
- može. hvala ti! -

kako je potrebno,
prije same prezentacije interaktivne slikovnice
" Kućica u Ježevu "
čiji je cilj,
kroz jednu priču o likovima iz šume:
vuku, medi, lisici i svinji
kojima dolazi jež, čudan bodljikavi stvor
" kao bor ",
te ga oni,
svaki kroz svoj lik,
definiran određenim osobinama karaktera
i svojom osobnom predrasudom
ne prihvaćaju i ne žele u svojoj šumi,
ali, kroz interakciju i razgovor s njim
polako uspiju razbiti tu svju predrasudu,
razvoj tolerancije i uklanjanje predrasuda,
grafički dizajneri iz Centra za Mirovne studije
zamolili su me da na djeci prihvatljiv način
približimo te pojmove:
izbjeglica,
azil
azilant

kako postoje, meni dva poznata i primjerena način
na koji bi se to moglo,
jedan je:
vođeni razgovor
u kojem bismo s djecom razgovarali o toj temi,
a drugi je igrokaz
u kojem bi na licu mjesta
kroz mali prikaz dva lika
dočarali,
ali i objasnili im o čemu se točno radi,
pokušala sam uživiti se u njihove uloge
i ispričati tu priču
kako bi je svatko razumio.
imam samo jedan problem.
profesionalno, ja sam vrlo ograničena,
jer radim s mališanima, predškolskom djecom,
a slikovnica je vrlo složena i namijenjena većem, školskom uzrastu,
te mi se, neprestano čini kako je moj pristup vrlo infantilan,
pa se pokušavam prisjetiti sebe u toj dobi,
a, kada sam ja bila školarac,
u našoj je zemlji taman buktao rat,
te nama te teme nisu bile strane,
mi smo jako dobro znali što su to izbjeglice,
iako, ove naše izbjeglice nisu imale različitu boju kožu,
neki su bili druge vjere,
neki su drugačije govorili,
čudno se oblačili,
no, nas djecu to nije sputavalo.
ne sjećam se da smo imali neku vrstu predrasuda prema njima, u tom smislu.
kako sam i sama, neko određeno vrijeme bila izbjeglica,
i tu sam stranu osjetila na svojoj koži,
ovaj mi je projekt vrlo zanimljiv,
važan,
pa i srcu drag.
sviđa mi se kako su slikovnicu osmislili,
dizajnerski, slikom i riječju meni je izvrsna,
a ima i taj interaktivni element,
što će, nadam se, djeci biti posebno zanimljivo.
uložen je veliki trud
i samo se nadam
da bum svoj dio posla kvalitetno odradila.

eto,
toliko za sada,
slijedi izvještaj,
nakon odrađena posla,
kojeg
nikad dosta,
pogotovo kad se radi o onoj vrsti
koju najviše volim.

- 08:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 27.05.2016.

" Kućica u Ježevu "

ovom prilikom
pozivam Vas sve,
posebno mališane
velike i male,
i sve one koji žele dati svoj doprinos
ovoj hvalevrijednoj ideji
i projektu
koja će se provesti kroz
Predstavljanje slikovnice
osmišljene upravo edukaciji, razumijevanju, te poštivanju različitosti,
ali i promicanju Tolerancije i Mira,
kroz igru, druženje na otvorenom uz zabavne aktivnosti,
puno veselja, smijeha i radosti,
iako se radi o vrlo važnoj i ozbiljnoj tematici
o kojoj je, smatram,
iznimno bitno
kako promišjati,
tako staviti i naglasak
koliko smo mi sretni
što imamo svoj dom ispunjen obiteljskim okruženjem,
u kojem se osjećaju sugurni i zaštićeni,
dok su, neka djeca,
nažalost
osuđena na bježanje iz sigurnosti vlastita doma,
kao i na razdvojenost od bliskih i najdražih članova obitelji.
u ovo naše vrijeme,
kada se i u našem društvu događaju određena previranja
pokušala sam osmisliti nekoliko djeci primjerenih aktivnosti
kojima ćemo im,
uz slikovnicu, likovni, dramski i glazbeni izričaj
približiti te pojmove
kao što su;
izbjeglica i azilant
na njima prihvatljiv, razumljiv, adekvatan,
ali i potreban način
kako bismo barem pokušali dati svoj mali doprinos
razvoju empatije i humanosti
i time, možda pomogli
da se razviju, uz pomoć nas odraslih
u ljude bez presrasuda,
ljude koji će ljudima pružiti ruku
i priliku
za boljom i sretnijom budućnosti
svima nama.

Oznake: pozivnica

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 25.05.2016.

To Je Moj TaTa!

Klapa Škrljak

dečki, koji inače
svake nedjelje pjevaju u zboru crkve Sv. Katarine
odlučili su,
prije nešto manje od tri godine osnovati svoju klapu.
osim obrada popularnih, tradicionalnih i sakralnih pjesama
imaju u svom bogatom repertoaru i nekoliko
jako lijepih i zanimljivih autorskih pjesama,
te, iza sebe raznovrsnu riznicu nastupa na različitim svečanostima i manifestacijama
kao što su:
otvorenja izložbi,
sudjelovanju na " Festivalu Glazbe ",
ali i uveseljavanju umirovljenika u Domu za starije i nemoćne,
kao i na raznim domjencima i zabavama svake vrste, pa
čak i nama u vrtiću.
osim toga,
moj je TaTa uz još jednog člana klape
ponosno osvojio Diplomu udruge " Žedne Žabe "
koja svojim radom promiće i njeguje tradicionalne vrijednosti
ovog našeg kraja i slavljenja blagdana Sv. Martina,
tako što je uspješno uspio ispiti vinčeko iz Trilikuma,
kaj, prema njegovim riječima, i nije bio jednostavan zadatak,
tako da si je tu diplomu, uz još neke njemu drage fotografije
uokvirio i objesil na zid.
stoga,
volite li ovu vrstu glazbe,
kao i uživati u dobroj klopi zalivenoj plemenitom kapljicom,
ako biste željeli osvježiti njome neku od svojih fešti,
razveseliti dragu osobu serenadom,
obilježiti neki događaj drugačijeg karaktera ugodnom baladom,
ili se samo zafrkavati smiješnom rugalicom
možete ih slobodno angažirati,
uz moju toplu preporuku,
iako sam subjektivna,
ipak je to Moj Tata,
ne sramim se prezentirati ga,
jer je, uz svoje dečke
jedan i jedini
stari Tata od Formata.
kao i životna podrška meni
čvrst stup potpora
u svim aspektima
meni i mojoj obitelji,
te je, sigurno i bez dileme
jedan od najzaslužnijih u oblikovanju
mene kao osobe kakva sam danas.
stoga:
Živjeli!
(i svi skupa preUživali )

Oznake: reklama

- 16:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 24.05.2016.

" najpopularnija sporedna stvar na svijetu je nogomet "

nazvali su nas iz vrtića u koji smo dijete prijavili za upis, te nas pitali da li imamo nešto protiv da ga upišu u vjersku grupu, jer samo tamo ima mjesta, obzirom da je nama jako važno, čisto iz praktičnih razloga i zato kaj ja ne vozim ( to je jedna sasvim druga priča, kojoj bih, također mogla i trebala posvestiti malo, zapravo, puno više paženje, jer, osoba koja danas u ovakvom gradu ne vozi, a ima auto na raspolaganju i nije baš sasvim pri zdravoj pameti, no, otom potom ),
dakle, vrtić koji bismo mi, ono, naš jako željeli da nam dijete pohađa, nalazi se doslovno iza kuće, zapravo vrta, i imamo pješke do njega ravno dve i pol minute laganog hoda, što je s našim djetetom teško ostvarivo, jer on uvijek trči, te bi ga vrlo lako i jednostavno tamo odveli, ako bismo imali tu ludu sreću da uspijemo dobiti mjesto tamo, iako bi mi bili zadovolji i s bilo kojim drugim područnim vrtićem, koji se, svi, nalaze tu u kvartu, i nisu, ni jedan, baš tako jako daleko,
tako da se, ipak, moram biti iskrena, radi o komoditetu, ali i našem načinu životu, koji se sastoji od mog dugotrajnog i svakodnevnog putovanja na posao, na koji gubim, dnevno, više od dva sata, i, naravno, ostajanju na dežurstvima, a njegov tata je vrlo često na putu, tako da u to vrijeme nije uopće prisutan, a i sada predaje svaki dan satove gitare školskoj djeci na drugom kraju grada, te nam se smejene često preklapaju, tako da ja, doslovno trčim svaki dan doma preuzeti dijete kako bi on mogao stići na taj, svoj drugi posao, koji mu je, malo po malo, prilično dobro krenuo, jer ga klinci, iz nekog razloga jako vole, te su ga neki roditelji čak tražili i dodatne sate, iako je je učenje gitare, a to znam iz vlastitog iskustva, prilično teška, bolna i mukotrpna aktivnost koja zahtjeva mnogo vježbanja, no, on je njima predstavlja na sasvim drugačiji način od onog klasičnog u glazbenim školama, gdje se drila po jednom te istom godinu dana, već im skida pjesme koje oni vole, pa ih time potiće da ih što brže i lakše nauče.
no,
to uopće nije tema, opet sam otišla u široke digresije.
upis u taj vrtić za nas bi značio kako ga može odvesti i pokupiti deda ili teta, što nama, s našim radnim ritmom života jako puno znači. i to je ono što je meni bitno. da ga ne moram buditi prije pet ujutro, kako bih ga polusnenog ostavljala na jutarnjem dežerstvu, jer jedino tako mogu stići na svoj posao. isto tako, da ga ne moram ostavljati dugo na popodnevnom dežurtvu dok dođem po njega s drugog kraja grada.
želim da mu u vrtiću bude lijepo, da se igra i stekne prijatelje, ostvari dobru komunikaciju s odgojiteljicama, da usvoji vrtićki ritam dana i sve one svakodnevne aktivnosti koje prate taj način rada u skupini.
dakle,
zovu nas iz vrtića,
prvo mene, al ja vješam veš i ne čujem telefon, ionako si telefon i ja nismo baš najbolji frendovi i kad sam doma, često puta niti ne znam gdje se nalazi, već mi ga Fran nađe, jer ga on stalno vreba, ne bi li nešto sprčkal na njemu, isključio mi internet, uključio da sam u avionu, pomaknuo sat i nekim poslovnim suradnicima poslao nerazumljive poruke igrajući se da naziva baku u Rovinj.
tak da nisu dobili mene, već mog supruga, koji je rekao kako se mora prvo konzultirati sa mnom.
jako lijepo i pristojno od njega,
no,
ja sam čula sve i vikala izvana:
" može, može! nema problema ",
pa je onda i on tako rekao.
trebalo bi napomenuti kako je moj suprug, za razliku od mene odgojen u ateističkoj obitelji, nikada nije bio praktičan vjernik, niti ima sakramente, no, jedan je od onih osoba, koje duhovnost i vjeru nose u sebi, bez obzira na odgoj, indoktrinaciju i obrazovanje.
često puta me pita nešto što mu nije jasno, vezano za neke od religijskih pitanja,
te,
kada smo razgovarali kako ćemo i na koji način odgajati dijete, nije imao ništa protiv da ga ja učim onome što ja vjerujem, a on će to nadopunjavati onime u što on vjeruje, te ćemo ga, kada za to dođe vrijeme, obrazovati i uputiti u ono što smatramo da bi trebao znati kako bi odrastao i postao tolerantna, humana, moralna, produhovljena i prije svega, osoba bez predrasuda i osuda.
zbog svega toga, meni se čini kako u vjerkoj grupi u vrtiću, i ne samo da mi se čini, nego i znam, jer sam upućena u neke osnovne programe, načine učenja i ispunjavanja ciljeva i zadataka, neće i ne može naučiti ništa drugo od onoga što ga i mi sami pokušavamo naučiti.
ipak,
išla sam se još malo informirati, te sam saznala ovo:

CILJEVI:
Senzibilizirati dijete za njegovu duhovnu dimenziju kao potrebu koja ga čini osjetljivim za otkrivanje, primanje i oblikovanje njegova života u odnosu prema sebi, drugima i na poseban način Bogu.

ZADAĆE:
Pomoći djetetu da raste u povjerenju u samog sebe razvijajući tako svoju osobnost.
Zadovoljiti djetetovu potrebu za pripadanjem i ljubavlju te na temelju tog iskustva upućivati ga na odnos, susret i autentično približavanje Bogu.
Odgajati dijete za odgovorno ponašanje u svijetu koji ga okružuje.
Pobuđivati dječje divljenje i čuđenje te iskrenu i duboku radost prema Bogu Stvoritelju.
Razvijati osjećaja povjerenja, zahvalnosti, darivanja, suosjećanja i suradnje s bližnjima.
Osigurati djetetu kvalitetu življenja, razvijajući temeljne i bitne odrednice čovjekovog bitka: ljepotu,istinu i dobrotu.
Pomoći djetetu u osposobljavanju autentičnih odnosa s drugima koji su različiti.
Omogućiti djetetu da igrom doživljava i upoznaje temeljne poruke Evanđelja.

ZAŠTO VJERSKI ODGOJ?
Dijete je spontano otvoreno religioznosti i transcedentnome.
Dijete ima sposobnost čuđenja i divljenja.
Mašta, intuicija, znatiželja i spontanost omogućuje stvaranje autentičnog odosa s Bogom.
Pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i vjere.
Potreba za cjelovitim odgojem.

KAKO?
Igrajući se prožimaju duhovnu dimenziju kroz sve aktivnosti koje se u vrtiću provode (pisana riječ, glazba,likovni izričaj, scenski prikaz, pokret...)

KADA?
Situacijski- spontano i nepredviđeno kada prati potrebe i osjećaje djeteta.
Planski i predviđeno slijedeći liturgijsko vrijeme i blagdane.

meni osobno je to sve sasvim prihvatljivo, iako njegov tata veli kak bi on rađe da uči engleski ili ide na sport,
no, za to je još premali.
postoje i takvi programi, ali tek od četvrte godine života.

kako ja nemam problema sa stjecanjem novih znanja i vještina, bez obzira koje to bile,
dokle god su pozitivne, nenametljive i u svojoj suštini neagresivne,
ako promiću Mir, Toleranciju, Ljubav i Dobro,
ja sam sama sa sobom zadovoljna.

bojim se samo,
kako su podjele u ovom društvu previše ekstremne, te
kako su mnogi skloni etiketiranju,
da se ne bi to odrazilo i na njega.

no,
vrijeme će pokazati,
a, vjerujem kako će puno ovisiti i o nama, te našem stavu prema svemu tome.
u svakom slučaju,
ja sam jako sretna da mi dijete uopće ide u vrtić.
smatram kako mu je to potrebno,
a, sve ovo ostalo samo je prilagodba na život u zajednici,
što smo mi, ionako, već, čini mi se, odradili dosta dobro.

kako sam uvijek bila osoba koja želi razbijati svaku vrstu predrasuda,
izgleda da mi je ova situacija to sama nametnula.
pa,
živi i zdravi bili, pa vidjeli.

Oznake: a najtoplije godišnje doba ljeto

- 10:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.05.2016.

nostalgična

- za vikend idemo na Paklenicu. - veli mi prijateljica neki dan
- uuuuu, lijepo, bit će vam super! samo da vam ne pada kiša. na Velku il Malu? - pitam, jer poznam dosta dobro taj kraj.
imali smo kuću u blizini nekada, čini se sada, jako davno.
baka ju je kupila zbog nas, djece.
bila je izrazito štedljiva žena, rodom sa sela, ali se školovala za švelju i udala u grad.
u to vrijeme bio je to ogromni napredak. za jednu polupismenu težakinju s četiri razreda osnovne škole, koliko je njen otac smatrao da joj je dovoljno za život. no, ona je bila uporna u svojim naumima da se makne sa sela, iako joj je taj način života uvijek bio i ostao u krvi, i u rukama.
znala je iz ničega stvoriti nešto, bavila se svim mogučim ručnim radovima, šivala najmodrenije odijevne predmete, uvijek naručujući izvana časopise, navodno je prva u selu, još kao djevojka odrezala pletenice, jer joj se svidjela neka kraća, tada jako šik frizura, pod izlikom da joj je tako lakše prati i održavati je, jer, nije se onda na tako nešto blagonaklono gledalo.
osim toga, bila je kitničarka, mladenkama je izrađivala svečane fruzure koje su tada bile tradicionalne uz nošnju toga kraja.
mogla je svaki dinar okrenuti pet puta, uvijek je u vrtu imala dovoljno povrća i voća, a jedno je vrijeme držala i kokice.
tako je metodom:
" zrno po zrno - pogača, kamen po kamen - palača "
uštedila i kupila nam tu kuću na moru, iako, sama nije znala ni plivati, niti je ikada naučila. držala se, radije hladovine kuhinje, ali smo zbog nje mi djeca cijelo ljeto mogli uživati u blagodatima sunca, mora, bure i, tada, još netaknute prirode.
nije to bila nikakva raskoš.
jedna veća prostorija koja je služila za kuhanje i blagovanje s izlazom na veliku terasu s koje se prostirao pogled na morsku pučinu i stjenovite rubove horizonta, u podnožju veličanstvene planine Velibita, koja je svojim pejzažem više nalikovala na površinu Mjeseca, nego na, nekad, šumoviti i životom bogat kraj, druga manja prostorija za spavanje i nekakva nahero sklepana garaža.
bez struje i pitke tekuće vode, tri kilometra udaljeno od prvog mjesta Seline u kojem je bio dućan i crkva i oko dva i pol kilometra s druge strane gdje se nalazio izvor slatke vode po koju se moralo dolaziti u točno određeno vrijeme, kako ne bi postala bočata.
kako su to, za mene bila, divno lijepa vremena.
bez brige i pameti, hodali smo polugoli i bosi, po čitave dane bacajući se s velikog mola u ledno more, ronili rakove i školjke, bez maske i dihalice, valjali se u pijesku, trpali u usta crne ogromne kupine koje su posvuda divlje rasle, padali po stijenama, igrali se kamenjem i krpenim loptama, proučavali divovske mrave i istraživali kamena Velebitska prostranstva i išli na istraživačke izlete.
nismo imali ništa, ali smo imali sve.
uvijek pune trbuhe, prazne glave, musava lica, crvenom zemljom uprljana stopala i znatiželjne noseve.
nakon što su na kuću pale četiri granate, a odraslima su bili nametnuti neki drugačiji zadaci,
odlučili su tu zemlju prodati.
nas djecu, ionako, nikad nitko nije ništa pitao.
bio je to početak jednog kraja.
kraja mog djetinjstva.
bezbibrige i igre.
početak jedne sasvim nove, drugačije priče.
no, još uvijek si čuvam burom razbijena stakalca dalekovoda.
za uspomenu na dan kada sam bila uvjerena kako sam pronašla blago, koje se različitim bojama caklilo na suncu.
ushićena sam trčala dole brža od vjetra, žureći se pohvaliti škvadri.
iako sada znam da je blago bilo i ostalo negdje sasvim drugdje.

- 11:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 21.05.2016.

pisat ću samo o onom lijepom

pisat ću samo o onom lijepom.
ne želim si kvariti ovaj dan.
pisat ću samo o onom dobrom.
da mi bude i ugodan san.
pisat ću o svom pogledu s prozora,
na procvalo mi Lilikino cvijeće,
koje me zajedno s proljećem i suncem
budi i guguće:
- mama, mamaaa, jesi budna,
mamica?
mama! ja sam budan! -
pisat ću samo o onom toplome.
tri tijela stisnuta jedno uz drugo.
dva snena i još lijena.
male noge koje skaču od ranog jutra
do sutra:
- da ti hodam po leđima, tata?
gle, malo ti marisam kod vrata. -
pisat ću samo o onom slatkom.
- ja sam gladan, gladan sam, mama!
ima čokolade? -
ko bi mu odlio, takvom.
pisat ću samo o onom spretnom.
- halo, tetica!
znaš,
kakao sam na zahod!
ja sam velki dečko, velki sam ko zmija
koja je pojela krokodila,
i sad veeeeeliki trbuh ima! -
to se mora objasniti svima.
pisat ću samo o onom pametnom.
- ideš jaditi, mama?
samo malo, pa ćeš se se brzo vratiti. -
pisat ću samo o onom smiješnom.
- moja ti mama ima iste takve hlače,
ali su njene poderane.
ova mi se tvoja košulja čini malo nespretnom,
ja ću ti za rođendan kupiti košulju s patentom,
da ti bude zakopčati lakše. -
pisat ću samo o onom ugodnom.
- ovo sam Srce nacrtale za tebe!
jel ti lijepo? -
ko ne bi tada volio sebe.
pisat ću samo o onom sretnom.
- maaaaamaaaaa! došla je mamaa!
to je moja mama! mamica moja!
nije tvoja!
idem mamici? uzmi me,mama!
nunati me
hoćeš?! -
ak nećeš njega, kad te tako moli,
koga ćeš.
pisat ću o svojoj ljubavi.
koja se u kombiju tandrka,
dok je mene doma za njegov život frka.
samo ću pisati.
pisat ću samo, jer pisati volim.
pisat ću samo o onom za što sam zahvalna.
o životu.
za kojeg molim.
kolegici koju sam srela,
a ona je pohvalila moju ljepotu.
obiteljskoj sreći koja traje
i tu ljepotu mi daje.
jer je na okupu i zdrava.
samo to mi treba,
i to je sreća prava.
ne treba mi ništa,
ni više ni manje,
kad ova moja duša danas
savršeno je stanje.


Oznake: moj mali skromni doprinos životu

- 16:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2016.

na ti jada

danas su klinci norili po gradu,
sretni, što su proveli zadnji dan
u školskim klupama,
iako će ih neki, možda,
zamijeniti onim akademskim,
jednako neudobnim,
no, tada će im persirati:
" kolega"
prilikom polaganja nekog od kolegija,
prije kojeg će morati jako dobro prokolkulirati
koji im se od tih kolegija zaista isplati
slušati i platiti,
te, da li će tom, mukotrpno zarađenom diplomom
biti u stanju zaraditi svoj kruh doma
ili će se i oni, kao i većina prije njih
otisnuti u tuđinu.
vjerojatno stoga su imali potrebu taj jedan dan
svog života potratiti u napajanju se lošim alkoholom
u prvelikim količinanama, gađati se brašnom
i bacati se, pa i povraćati
u fontane, kojih im, barem ne nedostaje.
moram priznati iskreno
kako sam sama uvijek s prezirom gledala na takve aktivnosti,
jednostavno nije moja furka nikad bila
stopiti se s masom,
natakariti na sebe identične kostime s porukom
i u hordi mimohoda davati si oduška.
više sam tip od intimnijih, kućnih zabava,
ili izleta u prirodi, kraj mora uz gitaru i pjesmu
bez publike unutar gradske vreve.
naša obiteljska tradicija nalagala je pohađanje jedne,
nekad kvalitetne i elitističke gimnazije,
još uvijek pamtim bakinih priča kako su oni taj svoj gimnazijski kraj
i početak novog, ozbiljnijeg života
započeli vožnjom kočijom kroz grad,
svečano odijeveni, dostojanstveno, kako je i priličilo predstavljati školu
na klasičan, i za to vrijeme glamurozan način.
kako svako vrijeme nosi svoje
i ne možemo očekivati da se danas te zastarijele vrijednosti
nameći madim naraštajima, razumijem i njih i njihovu potrebu
obilježavanja tog, za njih važnog trenuka kojeg se žele sjećati,
drugi dan s nostalgijom, jer, sve ovo ostalo
shvatit će tek naknadno, kada sve prođe i ode u nepovrat,
kao i to njihovo brašno koje bacaju u vjetar,
( zaista ne razumijem tu navadu, niti sam je ikada razmijela )
zato su me jako razveselili i ugodno iznenadili
mladi Zadrani
koi su kilu brašna, soli, šećera i litru ulja
doniral socijalnoj samoposluzi,
umjesto da se razbaciju s hranom kjoje sve manje ima
i koju sami, vjerojano nisu priskrbili si.
mi samo,
na četri Grazie, najbolje prijateljice
mjesto norijade
odabrele te dane provesti zajednu
u vikendici na Malom Lošinju.
i bilo je to ljetovanje za sjećanje.
njen tata iamo je oveći gliser / jahtu
kojom nas je vozio okolo u razgledavanja,
ili samo malo brže da nam vjetar propuše mozgove,
prije donošenja tih nekih vrlo bitnih životnih odluka.
bilo je to jedno od onih bezbrižno provodenih ljeta
u kojima nisamo niti naslučivale
kaj nas sve još čeka u životu,
ali, bile smo sretne upravo u tom svom neznanju
zajeno smo kovale planove budućnosti,
malo smo i norile, naravno,
bila je to samo naša norijada,
ona koja se pamti za čitav život.

- 10:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 17.05.2016.

suživot

on je voda
ja sam drvo.
moj je korijen
duboko u zemlji.
deblo mi je široko,
kora hrapava i gruba.
krošnja mi je ragranata,
ponekad se lisnato zeleni,
na vjetru treperi
suncu se veseli,
a kadkad suhim granama
prkosi neveri,
no, uvijek k oblacima stremi.
bez vode za mene nema života.
sušim se i umirem.
kao i s preivše vode.
tada strulim,
sva se ogulim.
on je voda.
ja sam drvo.
on teče kao vrijeme.
prelijeva se i talasa.
ponekad je muljav kao gusta masa.
češto bistar kao izvor,
zna biti i slaniji od solane,
topliji od toplane,
zaigraniji od kuglane,
dublji od plavetnila morskih,
brži od brzaca gorskih.
neprestano se kreće,
na mjestu okreće
kao riječni vir,
neprestano nemir.
dok ja stojim na svom istom
proplanku čistom,
samo rastem u visnine
zagledana u njegove dubine.

- 06:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.05.2016.

mali osvrt

dakle,
kako god se to odrazilo na mene osobno,
ne mogu si pomoći,
te, moram barem malčice prokomentirati
sve ono kaj sam čula
i događanja u zadnje vrijeme
vezano mi za struku, te
odgoj i obrazovanje predškolaca,
jer,
kao prvo:
osjećam određenu dužnost, ako hoćete i moralnu,
već sam jednom rekla kako se osjećam suučesnikom,
ako šutim, žmirim na jedno oko,
okrećem glavu, ili je zabijam u pijesak,
a, kao drugo:
obzirom da živim taj život svakodnevno,
nalazim se, kako pozvana, tako i kompetentna
govoriti javno o toj problematici:
ovako:
iznimno me jako žalosti
što se, nazovimo je,
javna rasprava
nakon organiziranog prosvijeda jednog, budimo iskreni,
novog i članovima malobrojnog sindikata
koji je uspio dići na noge i okupiti priličan broj djelatnika,
jer,
na tom prosvjedu nisu sudjelovali samo odgojitelji,
već i ostali djelatnici vrtići, pa i neki roditelji, kao podrška,
sada se polemizira o, po mom skromnom mišljenju,
sporednoj problematici,
te, nisam čula previše govorancije o samoj djeci,
djeci, koja bi trebala biti u fokusu našeg djelovanja.
zašto je bitno poštivanje podagoških standarda?
e, pa zato, jer svi mi radimo, ili bismo trebali raditi
za dobrobit naše djece,
te bi nam to trebala i morala biti nit vodilja
kako u postavljanju i osmišljavanju svih tih regula, propisa i normativa,
tako i samog programa, kurikuluma, kako hoćete,
pa ciljeva i zadataka
i svega onog ostalog što nam je svima skupa posao, dužnost
i za kaj na kraju krajeva dobivamo plaću,
od samog vrha, pa sve do kraja lanca,
svi mi radimo isti posao:
osiguravamo djeci kakvu takvu budućnost.
kakva će ta budućnost biti ovisi isključivo o nama i našem angažmanu.
sada ću namjerno uzeti za primjer za našu blogericu Učiteljicu Melu
koja, unatoč svim svojim problemima, a sigurna da ih ima,
kako u kolektivu, tako i u privatnom životu, kao i svi mi, ni više ni manje,
radi svoj posao više nego savjesno, s toliko elana, entuzijazma i kreativnosti
da se nekada i posramiš pred samim sobom, a, sigurna sam,
oprosti mi Mela ako griješim, kako i sama ima nekada loše dane,
no, ono što želim reči jest, kako je to primjer radnika koji voli svoj posao
i svu svoju ljubav, želju i energiju pretače i usmjerava upravo prema djeci i njihovim potrebama
zato što o djeci razmišlja, stavlja se u njihovu poziciju, gleda ih, vidi i osluškuje.
e, kada bi se takvu jednu osobu kao što je Mela,
a, ima ih još, i u mojoj struci,
no, uzela sam Melu za primjer stoga što je i vama poznat njen rad i nije potrebno ga dodatno pojašnjavati,
potrebno je samo posjetiti njen blog, pogledati njene radove, pročitati njene ideje,
i to može svatko, svima je dostupno,
kada bi se Melu i još nekoliko sličnih Mela okupilo i pitalo
kako i čime poboljšati pedagoške standarde,
tada bi nam svima u ovoj zemlji bilo barem malo bolje,
a, sigurna sam kako svaki roditelj za svoje dijete želi samo najbolje.
zato,
dajmo pet stručnjaka koji postoje u sustavu
stručnjaka koji rade s djecom i za djecu,
koji su s djecom i roditeljima u svakodnevnom kontaktu,
koji razumiju problematiku iznura,
bez potrebe za politiziranjem, natezanjem, dokazivanjem,
jer, iza sebe imaju samo svoj minuli rad, koji se vidi i ne može se sakriti,
niti se može osporiti,
za samo pet boljih uvjeta rada
od kojih će profitirati djeca
djeca, zbog kojih i radimo taj posao,
jer,
dokazano je, ali i logično
kako zadovoljan radnik radi puno učinkovitije
od onog drugog, demotiviranog, obeshrabrenog i etiketiranog
kao neradnikom,
je,
peče to,
boli,
u duši ti stvara nemir,
kada ti se rad i ti sam na taj način obezvrijeđuje,
a ti sam želiš, znaš i hoćeš raditi:
dobro, kvalitetno i u skladu sa svim propisanim normama,
i samo još da napomenem
kako je istina da je jedan dječji osmijeh ili zagrljaj,
kao i zadovoljan roditelj, i uspješna suradnja
veliko zadovoljstvo u našem poslu,
te, neprocijeniva plaća,
no,
ipak,
od nečega se moraju plaćati i računi,
nešto se mora pojesti,
na posao se nekako mora doći,
prema tome,
bezspredmetno je govoriti kako moramo biti sretne,
jer smo za svoj posao plaćene, ili, preplaćene.
dugo smo šutjele, solidarizirajući se sa svima onima
kojima je puno teže nego nama,
s onima koji rade, a plaću nisu mjesecima vidjeli,
i onima koji nemaju taj luksuz raditi posao koji vole,
no,
progovorile smo upravo stoga
što volimo svoj posao
i važno nam je da djeca o kojoj skrbimo
imaju najbolje moguće uvijete
za optimalan rast i razvoj
u onim godinama života
za koje stručnjaci tvrde, a mi znamo
kako su najbitnije,
jer, kako veli Robert Fulghum
" All i realy need to know i learned in kindergarten ",
pa i prve riječi na engleskom jeziku.

1) Sve podeli sa drugima.

2) Igraj pošteno.

3) Ne udaraj druge.

4) Svaku stvar vrati tamo gde si je našao.

5) Počisti za sobom.

6) Ne uzimaj ono što nije tvoje.

7) Kada nekoga povrediš, izvini mu se.

8) Puštaj vodu u toaletu i peri ruke pre jela.

9) Kada si umoran, a imaš vremena... odspavaj malo.

10) Živi uravnoteženo. Od svega po malo.

11) Kad izađeš u svet, budi oprezan i ne udaljavaj se od druga.

12) Zlatne ribice, hrčci, kuce i mace... svi jednoga dana moraju da umru. I mi ćemo.

13) Ne zaboravi da čuda postoje! Seti se semenke pasulja koju si ostavio da proklija.

14) Otvori oči i gledaj!

Robert Fulgam

- 12:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 14.05.2016.

naslov i recept

naravno da su jučer bile dvije prometne nesreće u gradu,
baš u to vrijeme kada sam žurila na zakazani inicijalni razgovor
s pedagogonjom i Franom u vrtiću u kojega bi ga jako željeli upisati,
te, zbog svega toga i nisam baš najbolje spavala,
( već čitala i komentirala blogove ),
a, ni ovaj tlak, vlaga, pritisak i hektopaskali zraka mi ne idu u prilog,
uglavnom, stanje u prometu me toliko usporilu, da sam skoro zakasnila
na zakazani sastanak.
užas!
prvo je sve lijepo krenulo,
žurila sam na travaj, koji je odmah i nekim čudim došao,
onak presretna sam poskakivala u njega,
ali to bi, zaista bilo prelijepo, da idem u miru i bez žurbe,
pa je taj moj tramvaj koji mi odgovara
na mikrofon izjavil, kak on zbog radi prometne u Draškovićevoj
vozi prek Glavnog kolodvora, kaj je poprilično okolo na okolo,
a dobro, reko, kaj sad, kaetuje,
još uvijek stgnem, na Glavnom bum uhvatila dvojku i doro,
a onda smo se nekak jedva dovukli do Džamije, jer gužva na cesti za poludit,
svi auti voze po tramvajskim tračnicama puževim koracima,
a svi tramvaji idu u istom smijeru, jedan iza drugoga,
ko ogromne plave defektne gusjenice stonoge,
i, tamo nedje kod Sheratona, veli opet na mikrofon:
" ispred nas je sudar, čeka se policija ", aaaa, fakat, kakat, lakat!
sad već kasnim, javljam mužu nek on ide sam, a ja bum došla kad stignem,
nije baš presretan, no, kaj se može, mora, njega muči kaj ne zna di točno mora doć i kak,
u teoriji je on sasvim jedan persu pužek mužek, al u praksi više voli imati mene za štaku,
bilo da se radi o dilemi oko košulje ili zgotovljavanja ručka,
ajmo reć da je prilično samostalan uz miljon i jedno pitanje i vrlo precizne upute koje je potrebno i
preko nekoliko puta ponoviti kako bi se usvojile,
siđem dole s tog tramvaja ( sad već prilično iznervirana, pitajući se zakaj se na mene baš sve mora kačiti, i dobro, ali i ono manje dobro )
i trčim na Branimirovu uhvatiti neki drugi, tramvaj, ne,
dođe mi, napokon šestica, jednako usporena, pa sve okolo, prek Trga,
u međuvremenu zvoni telefon pedespeti put:
" di si sad? "
mislim si, di bi bila, prije dve sekunde sam ti rekla di sam:
" na Trgu u šestici "
" kojem trgu? "
oooo, čovječe, to samo neko ko nije iz Zagreba može postaviti takvo pitanje,
pa zna se točno koji trg je Trg i koje kazalište je Kazalište,
a ak si na Džamiji, nisi na Folki, neg kod Zvonimirove,
" bana Jelačića, kojem drugom, evo, sad sam blizu Frankopanske i ide jako sporo "
ne volim pričat na telefon u tramvaju, ništ ne čujem i ne volim glasno govoriti,
u tramvaju je gužva i jedva balansiram držeći mobitel i samo želim doći do odredišta,
kako bih mogla, napokon izać,
reko, nema veze, u međuvremenu mi cure s posla jave na vajber da je sjela plaća,
kaj me prilično udobrovoljilo, nisam bila sretna kaj kasnim djetetu na inicijalni razgovor,
no, sudeći da njegov tata zna baš sve o njemu, uzdam se da bu dobro prošlo i bez mene,
iako mi je žao da ni u tom dijelu ne participiram kak treba,
pojadam se curama na vajber, kojima je moja briga jednako smiješna kao i meni,
pa dobijem ohrabrenja u obliku sličica, pusa i pozitivnih misli,
ajde, bar me neko razumije, smijem se sama sebi i njihovim forama,
odlučim na Črnomercu uzeti taxi, jer, onda sigurno stižem, mada naknap,
no, ko za nekog vraga,
i jako čudno, tamo nema ni jednog jedinog taxija,
umjesto toga uđem u bus i nadam se da bu odmah krenul,
zovem još jednom dečke da vidim jel su krenuli,
javljam da sam u busu i da dolazim s malim zakašnjenjem,
bus krene, fala ti Bože, Falalalalalaaaa,
sada na cesti nije gužva i dođem u vrtić, trčećim korakom točno u minutu,
no, kak ne znam šifru, zovem muža da mi otvori vrata.
njih dva čekaju pedagoginju, onu istu koja je meni bila na praksi, ali nije me se sjetila, davno je to bilo,
nisam je željela time zamarati,
vidim, već je i ona umorna od svih tih razgovora, to joj sada ide jedno za drugim, ko na traci,
no, bez obzira na to da je petak popodne i da ih je odradila valda miljardu i jedan,
a i iza nas već čekaju novi mali kandidati,
sve je po peesu, persu, ugodno, lagodno i profi,
uglavnom, naše je dijete okej, rekla je kako vidi da je željan promijene, da je vesel i komunikativan,
objasnila nam je čitavi postupak, jako lijepo razgovarala s nama,
i nije uopće bilo strašno, kao na ispitu,
kak sam si ja to zamišljala,
naprotiv, bilo je baš ugodno i toplo,
sjetila sam se zašto sam odabrala upravo to zanimanje,
zbog tog vrtića, kojeg sam i sama pohađala,
i kao dijete, i kao dadilja, pa, na kraju, kao studentica,
vrtić je prekrasan, poslije smo malo razgledavali, a, Fran, naravno nije htio kući,
kasnije se doma sjetio kako je bio u vrtiću, pa je prvo zvao baku u Rovinj da joj se pohvali,
pa je išo gore dedi, baki i Karli objasniti kako bu on išo u vrtić kad naraste,
jer sam mu rekla da je sad velik i mora prestati nositi pelene, jer nije mala beba više,
niti bu ga s pelenom primili u vrtić, s velkim dečkima,
a, onda je počeo gnjaviti da on hoće ići u vrtić, iako smo mu objasnili da sada ne radi,
i da još ne može, jer nije upisan, pa je plakao, al više zato jer je već bio umoran.
rezultati su na kraju mjeseca i tada ćemo barem okvirno znati na čemu smo.
držte nam fige!

evo i jedan recept za superbrzu, relativno jeftinu i prefinu
kremastu gustu juhu od povrća koje volite,
a, ako ne volite povrće probajte s nečim drugim kaj volite,
pa mi jevite kak vam je to uspijelo

malo ulja odokativno
kolko god hoćete češnja češnjaka
jedan mladi luk, a ak nemate, može i stari, bilo koje boje
dva krumpira, može i ne mora, a može i onaj s mora, s njima je juha gušća i škrobastija
tri male grbave mrkve, one od kumice zplaca
jedan korijen peršina, lišće staviti sa strane, nakosati, nagurati u malu staklenku, dobro nasoliti i spremiti u frižider
pola glavice brokule
pola glavice karfiole ili cvijetače
osatak celera od neki dan koji je za potrošit

svo povrće dobro oprat, pogulit i narezat,
prvo metnut češnjak, luk, korijen peršina i mrkvu i ostatak celera,
dodat hladne vode,
žlicu unaprijed nasjeckanog i nasoljenog lišća peršina iz male staklenke,
pa ubacit i krumpire,
a kad sve malo pomekani dodati cvjetasto povrće
koje ja volim kuhati što je kraće moguće
ako kojim slučajem sadržava nešto vitamina ili minerala da ih ne pogubi raskuhavanjem.
kad je sve dovoljno mekano na vilicu, ugasiti,
popraviti frizuru i opaliti jedan selfi,
navući najlonsko odijelo da se ne pofurite špricanjem,
ili staviti onaj poklopac za miksanje da ne šprica vruće po vama i po kuhinji,
naravno, ako ga imate, a ako nemate, brzo nazovite i naručite,
jer uz njega dobivate i superbrzi internet, genijalnog sjecka, eurobulet i sokovnik za samo jedan decilitar prirodnog soka od cikle,
i sve dobro zmiksajte štapnim mikserom,
možete i u onom za frape, ili u multipraktiku,
eurobuletu kojeg ste osvojili kad ste naručili praktični poklopac protiv špricanja,
a i ne morate,
pogotovo ak ne volite kremaste guste juhe.
u zmiksanu gustu juhu od povrća jako fino paše jedna žlica domaćeg vrhnja,
a meni i dvije,
sve skupa posipajte omiljenim mixom začinskog bilja kojeg ste posadili na terasi,
pa ste povodom toga napravili tulum i pozvali goste na finu gustu juhu od povrća.
nakon kuhanja juhe pravite se da ste jako umorni i ostatak spravljanja večere prepustite nekom drugom,
recimo mužu, ako ga imate, a ako nemate, obavezno ga nabavite,
možda na onaj isti broj, pa uz njega dobite i još neke genijalne kuhinjske geđete,
a vi se ostatak dana ispružite na nekom udobnom mjestu za odmor u miru i tišini
čitavih tri i pol minute
dok ne dođe vaš
maj mitel poni:
- nunaj me mamaaa, nunaj meee, mamica! -

- eto vidiš da nemrem kuhat -

salata: matovilac s rotkvicama
desert: pohane banane s preljevom od rastopljene crne čokolade

- 17:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.05.2016.

čak nisam u stanju niti dobar naslov smislit

kako sutra imamo zakazan individualni razgovor s pedagoginjom povodom Franovog upisa u vrtić jako smo uzbuđeni, te smo, zbog toga ponovo zajedno prošli sva pitanja vezana uz njega i njegove psihofizičke razvojne karakteristike.
nikako se ne mogu oteti dojmu kako je moj najveći hendikep upravo to što sam osoba iz struke, jer, em preveć filozofiram oko svega toga, em se mučim razmišljajući nad svakim pitanjem, ono, na koje bi se načine to sve moglo protumačiti, što točno i koga ovo baš pitanje procijenjuje, koji je odgovor prihvatljiviji, a koji manje, zašto je ono pitanje upravo tako formulirano, a ne onako, i tako u nedogled,
dok moj suprug na svako pitanje odgovara ko iz šuba, samo ga ispali, iskreno, direktno, on, koji se inače svemu čudi i preispituje, sada sve zna bolje od mene, niš ga ne muči i ništ mu nije čudno,
čak mi se i na neke moje odgovore smijal, onak,
- daj, normalno odgovaraj, pa, nisi u školi na ispitu. -
i, u pravu je,
izgleda kako ja to sve jako osobno doživljavam, a kak bih i drugačije,pa radi se o mom djetetu,
ali,
osjećam se kao u nekom sukobu interesa,
jer,
radi se i o mom poslu,
ali će sada taj moj posao raditi netko drugi, a ja ću biti na onoj drugoj strani,
mame koja proživljava adaptaciju, mame koja ostavlja dijete u potpuno nepoznatoj sredini i s nepoznatim ljudima i, iako, zaista, imam povjerenja i u te ljude i u tu sredinu i ja sam samo mama koja za svoje dijete želi najbolje.
do sada mi je roditeljstvo u tom smislu puno više pomagalo nego odmagalo u poslu, jer, napokon sam se u potpunosti mogla i znala staviti u njihov položaj, sada i ja nosim te cipele, znam kako je biti u maminoj koži, tako da sam neke situacije potpuno drugačije doživljavala i prevladavala u odnosu i suradnji s roditeljima, te, bez lažne skromnosti i zadrške mogu iskreno potvrditi kako sam puno bolja odgajateljica od kada sam postala mama.
barem se tako osjećam.
taman mi je ta jedna puzzlica falila i posložila se kako bih bila u stanju sve zaokruženo hendlati, nakon što sam sve posložila i u glavi i u rukama, nakon onog prvobitnog prilagođavanja na novonastalu situaciju od povratka s porodiljnog,
i, kako mi je baš nedavno jedna mama rekla, koja se vratila na posao nakon drugog djeteta, da se osjeća kao i da nije bila odsutna s posla, jer, jednom kad se ušaltaš u taj ritam, sve ti se nekako samo posloži, tako sam se i ja, vrlo brzo uštekala u pravu brzinu i vozila bez većih teškoća na putu.
no,
ovo sada je jedna sasvim nova situacija, i, ne, nije mi teško, ne mogu to tako opisati, nemam neki osjećaj straha, nelagode ili nešto slično, već samo mi je jako, jako neobično i nevjerojatno sam uzbuđena na neki sasvim novi, meni nepoznat način, jer, inače sam prilično staložena i flegma osoba, dok je moj muž taj koji je veliki dramatičar i oko svega, pa i najmanje sitnice radi neku strku, sjetite se samo spremanja na duži put, traženja čarapa i regeneratora za kosu.
e, tako se sada ja osjećam, kao on kada ide kombijem u švicarsku, dakle, potpuno smo zamijenili uloge i ta mi je situacija jednako smiješna kao i, pa, u najmanju ruku, tragikomična, da ne velim, potpuna neponanica.
em, ne znam točne odgovore na sva pitanja, što, za mene, ne samo da je nepojmljivo, već me i, pa da, istina, sram, ono, kako ja to ne znam, zašto, zar on zna bolje od mene, čovječe, bez razmišljanja, bez upitnika, on, koji mene pita za rok trajanja jogurta, kolko zrna soli da stavi na meso i koje hlače da skombinira s kojom košuljom, em se osjećam kao da idem na ispit iz klavira, a nisam baš sigurna jesam li dovoljno vježbala i da li sam sve dobro naučila napamet, pa bi mi se moglo desiti da zblokiram i ne odsviram ništa ( a to mi se, jednom desilo baš u vrtiću na metodici glazbenog, kada sam prvi put morala održati sama aktivnost, pa sam zaboravila sve riječi dječje pjesmice " Mali vlak već juri, kuda tako žuri " i sva tri i pol tona od kojih se sastoji, a kada mi je teta dodala melodiku kako bi mi pomogla, kao da mi je dala u ruke upravljačku ploču svemirske rakete, tako da nisam znala pogoditi ni C1, a kamoli Fis ),
i kaj je najgore od svega, još sam i tek sada osvijestila koliko ja, zapravo malo vremena provodim s tim svojim djetetom u odnosu na njegovog tatu, koji o njemu zna ama baš sve, od boje kakice ujutro za razliku od boje popodne, do navika kao što su koliko vremena provodi igrajući se s kockama, koje su mu najdraže čarape i kojoj brzinom trči u parku prije popodnevne užine.
eto,
vidjet ćemo sutra, nakon razgovora s pedagoginjom kako stvari stoje.
čini mi se da bum noćas prilično loše spavala obzirom na sve, jer,
koliko god to sve skupa stvarno jest smiješno,
mislim, ta moja zabrinutost, nedoumica, uzbuđenje ili kaj već je,
osjećam se kao malo dijete koje ništa ne zna, a ide na procijenu nečega,
samo ni sama ne znam točno čega ili koga.
otpala mi noga.

- 22:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

papirologija

jučer smo Fran i ja,
lijepo obučeni,
otišli predati papire u vrtić u koji bih željela da ide,
tu u kvartu.
to je vrtić u koji sam i ja išla,
a kada sam došla na praksu, moja teta me prepoznala.
arhitektonski odlično odrađeni, prema onim načelima struke
kako je dobro organizirani prostor treći odgajatelj
( zapravo drugi, jer si sam u smjeni, s preklapanjem za ručak ),
građeni su tipski, tamo negdje početkom osamdesetih i ima ih dosta takvih u gradu,
sada ga kompletno preuređuju, iznutra i izvana, stavljaju nove sprave,
te, bih, osim toga što mi je iza kuće i doslovno me ogrda dijeli od njega,
jako voljela da uspijemo Frana tamo upisati.
malo sam, naravno i škicnula po sobama, kak su uređene, i to,
i zato, jer je njega zanimalo, ali i zato da vidim kaj rade i ukradem možda koju novu ideju.
papire sam imala sve uredne, osim, naravno, potvrde s mirovinskog od muža,
jer moj muž nije u mirovinskom sustavu, obzirom da je honorarac,
te radi na autorski ugovor, ili ugovor o dijelu,
te se smatra nezaposlenim.
da je dobio status slobodnog umjetnika,
kojeg država dodijeljuje jednom godišnje jednom gitaristu,
onda bi mu država plaćala mirovinsko, pa bi se smatrao zaposlen,
iako bi radio isti posao, i jednako plaćao porez.
tako sam ja išla u dobroj vjeri, da će moja potvrda o zaposlenju
i podaci o njegovom poslu biti dovolji da mi dijete prime u vrtić
bez posebnih intervencija.
pokucali smo na vrata skupa, prvo ja, onda i Fran oponašajući mene,
pa kada smo ušli, rekla sam mu da sjedne na stolac, kaj me odmah poslušal,
sad, ne znam da li je to zato, jer su nutra bila dva tajnika,
ili je baš taj dan odlučil slušat mamu,
još sam mu i kišobran dala da čuva, a nije s njim lamatal po stolu im,
neg ga je mirno držal u krilu,
dok su stričeki pregledavali papire:
" gledajte, vi ste iz struke, pa vam je sve jasno,
obzirom da će dijete u devetom mjesecu imati tri godine
neće biti primljeno u prvom krugu, ali, kad se grupe formiraju,
vi ćete biti na listi čekanja, pa ćete ući u onu grupu gdje ostane mjesta,
obično ima mjesta za stariju djecu u područnom Gornjem vrtiću......"
sve mi je, naravno, jasno:
" jel to zato jer je moj muž nezaposlen? " - pitam samo zato da mi srce bude na mjestu
" da, nemate papire s mirovinskog koji se traže prema porpisima "
" ali on radi, i to takav posao da ga nema doma po tjedan dana,
možemo donijeti i poresku karticu, potvrdu iz HGU-a, potpisanu potvrdu poslodavca i njegovog knjigovođe...... " - mislim si, možda
" nema potrebe, nama su potrebni samo papiri s mirovinskog koje vi nemate.
šit!
to znači, kad bi sada ga netko tko ima firmu ga prijavil na dva mjeseca i kad bi platili doprinose
e, tada bi i moje dijete legalno imalo pravo ići u vrtić,
ovako,
čekala bum taj drugi, i treći krug,
a,
možda i koja kolegica zna neku kolegicu,
kak sam ja iz struke, pa mi je sve jasno,
nisam željela ići tim putem,
i ne želim još uvijek,
no,
želim da moje dijete ide u vrtić,
jer,
ja radim
i otac mu radi,
pa ne vidim razloga zašto jedan jedini papir
igra toliko veliku ulogu,
kada, kao osoba iz struke znam puno,
a i više.
uglavnom,
u petak idemo na razgovor,
opet skupa Fran i ja,
da naprave procijenu,
pa, bumo vidli.
čekat ćemo te druge i treće krugove.
na izlasku je lijepo pozdravio,
putem smo sreli još neke tete kojima je mahao,
a, onda smo malo razgledavali garderobe na kojima su sličice životinja,
kaj mu se jako sviđalo.
pitao me: " mama, ka di su djeca? "
( kako ga često čuva tatina teta iz Istre, tako je pokupio puno njenih izraza,
a meni je to skroz simpa kak kombinira kajkavski i čakavski ),
jer, grupe su, uglavnom bile prazne, djeca su odlazila kući,
ali, tako je i bolje, jer da je vidio djecu, ne bi htio otići doma,
ovako smo samo malo razgledali i otišli.
" ja ću trčati! " - veli
pa smo otišli u obližnji park, dok nas nije potjerala kiša.

- 09:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 11.05.2016.

moda, kosa i očekivanja

nakon lijepog i sunčanog vikenda
provedenog s dečkima u prirodi,
promatrajući svoje dijete kako se
sretan i vesel igra s djecom,
dočekao me, opet, kišni i tmuran utorak,
koji me toliko obeshrabrio da sam navukla na sebe
samo gornji dio trenirke i traper tregerice,
pa me kolegica na poslu pitala jesam li dobro,
izgledala sam joj loše bez trunke šminke,
jutros sam se odlučila narackati svime i svačime,
dobila sam neki probni tester pudera,
sigurno prilično skupog, jer je izvrstan,
prekrio mi je sve mane i popunio nedostatke lica,
a uz njega jedino kaj se paše je svjetluvavi končani pulover,
na nježnorozu pamučnu košuljicu i crne hlače
u kojima djelujem malčice mršavije,
pa mi i one balerinke s mašnicom boje suhog zlata
dolaze do izražaja,
kad sve tako šik, neka bude i zlatasta traka za kosu
sa pase naušnicama na kojima je motiv ptičice,
tako da me automatski pogled na ogledao
motivirao na osmijeh samoj sebi,
koliko mi je, zapravo, malo potrebno
da se osjećam bolje.
smiješna sam sama sebi,
par šljaštečih stvarčica i vrećica kremaste puderaste tvari boje kože,
još samo malo sjajila za usta nakon kave
i spremna sam za nove pobjede.
usput ću si kupiti u pekari par kukuruznih vrućih kiflica,
toliko su mekane da se tope u ustima
i spadaju u onu kategoriju hrane, koja mi
uz tamnu čokoladu daje utjehu,
a kad smo kod utjehe,
planiram obojati kosu u neku svjetliju boju,
nekako to ova kratka frizura, čini mi se, diktira sama.
možda i skratim šiške,
pa, opet, s novom glavom
počnem i bolje misliti,
mučkati.
ko zna,
čudni su putevi kojime nas život nosi,
pa čak i u kosi.
ispunila sam papire za upis djeteta u vrtić,
danas bum ih i predala.
bila su dva pitanja iznad kojih sam se malo mučila,
dilemama, kako odgovoriti:
prvo:
" što vam se kod vašeg djeteta najviše sviđa, te biste istaknuli kao prednost,
a čime niste zadovoljni? ",
i
" koja su vaša očekivanja od vrtića za dijete, a koja za sebe? ".
hm,
na kraju sam napisala kako mi se sviđa što mi je dijete društveno,
voli ljude, djecu i životinje, znatiželjan je i brzo uči,
a ne sviđa mi se i ( voljela bih popraviti ) - to nisam napisala, ali sam si mislila,
što je svojeglav, tvrdoglav i pokušava privlačiti pažnju teatralnim spuštanjem na pod,
uz, naravno, glumljeno kmečanje - ni to nisam napisala,
nego, kak ne želi uvijek poslušati danu uputu, primjerice, obuti papuče ili pospremiti igračke.
drugo pitanje me još više mučilo,
nemam pojma kaj očekujem od vrtića,
pogotovo za sebe, nemam nikakvih očekivanja,
osim, možda, da se vrati doma u komadu, ili barem onakav kakvog sam ga ostavila,
a za njega,
pa za njega očekujem samo da je sretan, vesel i da se druži s djecom,
da voli ići u vrtić,
ali,
ništa od toga nisam tako napisala,
tu sam rubriku ostavila praznu,
pa bum danas,
bolje volje pokušala nekaj
jako pametno smisliti.
ili, barem, prihvatljivo,
jer,
zapravo,
očekujem samo
da ga u vrtić
prime.

- 06:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 07.05.2016.

" čovječe, ne jadi se "

željela sam, zapravo, pisati o nekim sasvim drugačijim,
ozbiljnim temama,
nedavno minulim aktualnim događajima,
zelenim gusjenicama s kapama od plastičnih jednokratnih čaša na glavama,
transparentima koje je nemoguće napisati zbog nedostatka tempera,
dilemama o konzumiranju obroka bez deklaracije na tacama donešenim od kuće,
pravima neradnica
koje svakodnevno planduju i sunčaju se
skrbeći o više od dvajspet tuđe djece
na duši, srcu i u rukama,
savijajući kičme preko nekoliko puta na dan
obuvajući im cipele, brišući guze i guleći jabuke,
ukinutim stimulacijama za dodatne posebne programe,
te njihovo financiranje iz vlastitih džepova,
o jednom toplom pismu koje je objavljeno kao komentar dana,
povezanosti DPS-a s pravima na budućnost naše djece,
individualnom pristupu
kako službenim vozilima,
tako i osmijehom, razgovorom i zagljajem,
magičnom izrađivanju materijala, poticaja i sredstava čarobnjaštvom iz ničega,
osobnoj priči jednog selotejpa i njegovim memoarima na kraju vijeka trajanja,
čestitkama za Majčin Dan čiju su izradu osigurale same mame donacijama kolaž papira i flomastera,
te ispovijesti UHU lijepila koji se štedljivo troši samo u točkicama,
rezanju salveta na četvrtine, kao i njihove povezanosti s ekološkom osviještenošću
novih generacija
i šesdesetsedmogodišnjakinjama koje odrađuju sat tjelesne i zdravstvene kulture
pomno pazeći da ne pogube svoj novougrađeni umijetni kuk
i da im pelena ne promoći kroz sportski triko
namještajući slušni aparat na pravilnu frekvenciju
dok mladi, školovani kadrovi odlaze čistiti diskoteke u neke tuđe zemlje,
i svim ostalim društveno - zabavnim aktivnostima
ali,
čemu kvariti ovako predivan dan
koji smo, nakon dugo vremena proveli svi troje skupa u prirodi,
a započeo je ručicama mog djeteta mi na licu
uz njegov radostan usklik:
- mama! tu si! doma si? ne ideš jaditi? -

- 23:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.05.2016.

kiša

eto,
napokon neki pravi razlog
za nadurit se,
jupi jeeeee ah, jeeeee!
prvo,
kakav je to jarčevi praznik rada
koji pada u nedjelju,
ono,
trebalo je to dobro proučiti prije,
pa, ko naši pametni susjedi slovenci
proglasiti i drugi peti praznikom,
a ne da se ovak nemre opet ništ zničim spojiti,
niti kam otpelati,
kakav baksuz.
ko drugo,
ko je vidio
da za prvi maj pada snijeg,
daj, ono, fakat lakat,
pa tada smo se već hitali u more,
istina, ledeno,
no,
ko nije, čiknwingsica je,
bitno je samo da se hitiš,
pa plivaš dok ti sve ne poplavi,
i usnice, a jagodice ti se smežuraju od šoka,
pa, posle cvokočeš zubima ispod ručnika
i slušaš prodike staraca:
" jesmo ti lijepo rekli da ne skačeš, jer je prehladno! ".
kako jedna lasta ne čini proljeće,
tako niti jedna porcija graha ne čini praznik rada.
sve to prvo je neko moral zaraditi.
sada nemreš ni doć do mora,
jer su ceste zatvorene zbog sniježne mećave.
naravno da je i mraz zmrznul sve one rane voćke
koje su, zbog nenormalnih vrućina se požurile van,
a one koje nije uspio mraz, stukla ih je tuča ili graaad,
tak da opet postoji velika šansa kak bumo jeli uvozno tuđe plastično
i plaćali ga deset put više neg kaj vredi,
a ne vredi ništ, jer, nit ima okus, nit miris, samo pesticide, otrove i grube kore.
sanjala sam čudan san
o svom vrtu u kojem je obilno rodila voćka jabuka,
toliko ih je bilo da se jadno drvo već savilo od tereta,
ko u onoj pjesmi o maslinama koje niko nije pobral,
a, taj naš vrt bil je obzidan visokim zidom,
kaj je jako čudno, jer ja baš i ne volim takva velika zidana zdanja,
te, da i imam svoj vrt, ogradila bih ga lijepom drvenom ogradom
po kojoj bi rasle neke lijepe cvjetne kulture šarene,
al, dobro, to je samo san, jer ja niti imam, nit bum imala svoj vrt,
pa nit ne moram brinuti o tome čime bu i dal bil ograđen,
jer, iz pouzdanih izvora smo saznali,
od predstavnika stanara zgrade u kojoj je moj muž suvlasnik jednog malog stana,
kako riješavanje slučaja te zgrade vezano za nepostojeću uporabnu dozvolu
još nije ni pokrenuto,
a kaznu za to ne mora platiti investitor graditelj zgrade,
koji ju i nije od države izhodovao,
već stanari, tojest, suvlasnici, dakle, moj muž i ostali
koji su te stanove njemu platili
i to, usput rećeno, prek svake cijene, jer su, u to doba
cijene stanova drastično narasle,
kaj, sada i nije slučaj, već su te iste cijene stanova u zg nikad niže,
valda zato kaj ih ima neprodanih ko šodra i zjape prazni
praktički propadajući,
i nikom ništ.
uglavnom,
moj muž skup s tim svim ostalim vlasnicima stanova
pravo mora dobiti uporabnu dozvolu i platit kaznu zato kaj je
onaj koji je zgradu sa stanovima gradio nije napravil uopće
nikad,
a stanove je prodal njima,
mislim,
ko im kriv, kaj su bili tak bedasti,
pa su vjerovali da je ovo gdje živimo
" pravna država,
u kojoj institucije rade svoj posao,
i svak za taj posao treba odgovarati ".
sam se pitam kome,
Dragom Bogu,
ili
sedmoj od devet?

- 13:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se