Durica Vozi Kolica

petak, 19.02.2016.

večernje forice

- gladan sam, mama! -
- gladan si? -
- da! jako sam gladan! -
- oćeš juhice ima još? -
- ne, neću, ne juhu! -
- onda riže one fine koju voliš? -
- neću! ne riže! -
- kaj zezaš, onda nisi jako gladan. oćeš sendvić? -
- neću sendvić, ne, ne! ne sendvić! -
- ne zafrkavaj me, Fran! jesi gladan ili nisi? -
- jako sam gladan, mama, gladan sam! -
- oćeš konfiće s jogurtom? -
- neću konoće! neću jogurt! -
- i kaže se: " ne hvala, a ne neću, to je jako ružno.
kaj hoćeš onda? da ti mama skuha griz? -
- neću, ne hvala griz! -
- dobro, Fran, kaj ti hoćeš, onda? -
- gladan sam, mama, kakao molim!
i čoko ladu mogu, dobar sam bio, mogu čoko ladu! -
- ma nemoj, jako si gladan? -
- jako sam ti gladan, mama, kakao pravi Franu, tamo u kuhunji. -
- kako nije večera, onda ćeš malo kruha i pekmeza uz to. -
- čoko lade mogu, ima tamo, ima! mogu, mama, dobar sam, jesam! -

- 06:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 12.02.2016.

mali jarci

ovih dana bili smo jako zaposleni, pa je dijete čuvala stara svekrvina teta, koja je jedina imala vremena biti nam na raspolaganju.
i dođem ja tak doma, nakon dugog radnog dana, i svih ostalih obaveza koje usput moram obaviti,
a, ono,
doma:
Hirošima, Nagasaki, tornado Katarina, tri tajfuna i ovo nezapamćeno nevrijeme na našem priobalju ne bi napravili sve kaj me dočekalo.
prvo mi je upalo u oko, da upalo, ono, sunulo me po glavi, razvaljena ladica na novoj komodi,
a, odmah iza, kak sam krenula gledat kaj se desilo, misli, desilo se prase, koje više i nije malo, a ko bu ga obesil, i di, to još nije sasvim sigurno, da, iza komode pošaran zid s kemijskom olovkom, pa i dobar dio stranice te bijele komode,
dole, otrgnuti dio lajsne parketa skupa s komadom već skrhanog čošćka keramičke pločice na podu u hodniku.
naravno da su mi automatski zrasli rogovi, reko,
- kaj je ovo, Fran, kaj si to napravil, pa jel se to smije raditi? - i tak to
teta ga brani, kak je on njoj pokazivao di su kreme, jer ih ona nije mogla pronaći, kreme stoje, skupa sa svim ostalim potrepštinama, pelenama, maramicama i hrpom rezervne robice na komodi, vrlo vidljivom mjestu, iako, u toj ladici stoje njegove stvari, nije bilo baš nikakve potrebe da ijedan od njih ih otvara, jer sam s namjerom sve izvadila van kaj im treba, da se žena ne mora mučiti i tražiti.
taj sav sadržaj na komodi pobacan po svuda, sve posude u kojima stoje punjači za mobitele i takve neke stvari koje nam trebaju tu pri ruci, naravno, sve rastavljeno, otvoren poklopac kaziča za cd-e, ajde, barem nije potrgan,
skupljam to sve po podu i ispod stola i mrmljam si u bradu, kaj bum sad, na koga da se derem, na njega pred njom, ili da nju špotam, nema smisla ni jedno ni drugo,
on, naravno bos, jer, i meni treba deset puta mi lijepo reć da se obuje, pa onda još pet puta ga " zamoliti " strogo, da bi tek nakon dvadesetog puta me poslušao, ali, ja sam uporna ko mazga i dok se ne obuje nesme se mrdnut,
pa počnem rađe s tim:
- Fran, di su ti šlape? -
- aaaa, kad se on meni stalno izuva - brani se
pa, znam, izuva se i meni, sebi se izuva, svima se izuva, samo kaj nemre hodat bod po hladnim pločicama,
okrenem se tražit mu krokse,
kad na zidu iznad kauča, ono,
Picasso i Dali pastelama, po zidu, čovječe, pastelama,
odem u sobu se skinuti,
a, tamo,
sav veš koji sam jutros samo skinula i stavila na krevetić složen uredno na krevetu, a i sve ostalo,
znači, tak,
odem u kupaonu oprat ruke, pa u kuhinju popit vode,
kuhinja se blista i kupaona je čita,
dakle,
dok je ona pospremala i čistila,
on se fino igrao u miru,
sad mi je sve jasno,
pitam je:
- jel bio dobar? -
- je, je, ja sam ti malo pomogla po kući, a on je bio ko bubica, šutio je tu i igrao se s igračkama, samo nismo stigli sve pospremiti. -
persu!
- a, jel spavao? -
- nije htio. -
normalno da nije htio kad ste oboje imali posla.

kad deda vidi kaj sve ima za popravlajt samo bu mrmljal sebi u bradu:
- aaaaa, mali jarci, jarci mali! -

- 06:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.02.2016.

trčanje s preponama

čitav svoj život putujem preko okretišta tramvaja i stajališta autobusa Črnomerec obavljajući svoje svakodnevne aktivnosti.
i to na kaj taj ljudima izrazito protočan terminal liči danas to više, zaista nema veze ni sa zdravim razumom, ali niti s funkcijom samog okretišta i stajališta javnog prijevoza, da ne govorimo o nekakvim urbano-aritektonskim i estetskim riješenjima istog.
prvo, čim izađete iz autobusa nabasate na nekoliko nelogično postavljnih limenih kućica u kojima se prodaje hrana, ali su postavljene tako da prijeće put nama putnicima kojima se svako jutro žuri na posao uhvatiti tramvaj. isto tako, preko puta tih nakradnih limenki stoji još nekoliko drvenih štandova na kojima se, potpuno neprimjereno mjestu, za razliku od ovih gdje bar možeš usput kupiti gablec, prodaju gaće, čarape, šalovi, ruževi za usta i nekakve đinđe koje vise i vjore na vjetru, pa ti, dok se žurno probijaš i radiš slalom između reda pred pekarom mlataraju po glavi i moraš paziti da ne zakačiš slučajno neki od tih predmeta koji vire za štanda ili torbom ne zakačiš neki od lakova za nokte i sve ih porazbijaš.
prolaz između tramvajske pruge i nadstrešnica koje su postavljene tako su bočno zaklonjene staklenim stijenama i time prijeće put, a ne služe baš i nakoj svrsi, jer su im klupice limene i hladne, pa se na njima baš i nemre sjediti, samo smetaju protoku ljudi koji je prilično velik kada nekoliko punih autobusa iskrcaju putnike, toliko je uzak da se na njemu ne mogu mimoići ni dva čovjeka, a kamoli da svi ti putnici normalno, bez ozlijeda dođu do tramvaja, što im je, uglavno i jedini cilj.
već bi jako puno pomoglo kada bi se samo tim nadstrešnicama maknule te bočne, potpuno nepotrebne stijenke, koje sada služe samo za reklame, što u jednu ruku i nije tako loše, jer, ujutro, onako snen, mogao bi se čovjek i zaletiti u njih, žureći, pa samo neka ostane krov i par stupova, bez klupa, koje, također, velim, nemaju puno svrhe, sve skupa samo smeta, jer kada dođe nekoliko autobusa, a tramvaja nema, ljudi se naguruvaju, padaju na prugu, trče okolo na okolo između tih prepreka, ili jednostavno hodaju po pruzi, što je još i najjednostavnije od svega.
sve skupa izgleda više kao trening neke atletičarske reprezentacije, samo nam još fale one velike motke, pa da direktno iz busa možemo uskočiti u tramvaj, ili na njega, jer, naravno da se u njega ne može ući.
od kada su stavili one digitalne displeje na kojima piše vozni red bukvalno se i tog voznog reda pridržavaju, pa bez obzira kaj u tramvaj više ne stane ni vlat trave, a ostali se tramvaji koji dolaze jedan za drugim i gomilajući zakrčavaju i raskršće i put taxistima i svim ostalim sudionicima u prometu, ne pada im na pamet da taj prepun tramvaj pošalju minutu ranije, pa time bar malo olakašjau tu situaciju ranim jutrom.
s druge pak strane tog istog okretišta, na mjestu gdje se se izlazi iz tramvaja još veća gungula stvorena nebulozno postavljenom ogromnom terasom jedne slasičarske radnje koju još ispred zatvorene terase krase ogromne palme u žardinjerama, uz koje se pruža ponovo nekakva improvizirana štand kućica raširena na obje strane s najlon šarapama, šalicama, torbama, umjetnim cvjećem i ostalim poptpuno nepotrebnim predmetima za samo mjesto na kojem se prodaju, i naravno, još par štndova s voćem i povćem, nekoliko manjih pekara, kioska i tako sve duž izlaza gdje bi ljudi trebali imali mjesta proći izaći iz tramvaja i doći do autobusa nesmetano, no to je postalo potpuno nemoguće izvesti obzirom da pred tim prodajnim mjestima uvijek nastane nekakav red, pa je i sam izlazak iz tramvaja posatao opasan za one kojima je teže raditi slalom ili se nisu u stanju oribijati kroz tu gužvu, mogli bi vrlo lako pasti, zbog te gužve, na prugu pod tramvaj, recimo, invalidi u kolicama, starci sa štapovima ili ljudi s malom djecom.
sve to skupa je potpuna nebuloza, jer, do nedavno je postojalo prostrano prodajno mjesto zvano plac, preko puta tog okretišta i uz straru ciglanu na kojem su se i prodavale takve svakojake stvarčice, prostrano mjesto po kojem se čovjek mogao nesmetano kretati i kupovati sve što mu srce poželi, no, taj su plac odlučiti ugasiti, on sada zjapi prazan, postoji još samo nekoliko štandova, dok ovi ostali stoje tamo gdje im nije mjesto i gdje zaista smetaju svima.
isto tako izgrađena je nekakva zgrada u kojoj bi trebali biti dućani i kafići, ali je ta zgrada zapuštena, mnogi su lokali zatvoreni, puni smeća i prljavštine, dok sama zgrada propada, jer je nitko pošteno ne održava i uopće mi nije jasna njena svrha, jer, nema ni poštenog javnog zahoda, koji je nekada postojao na tom okretištu, već su natrkeljali one plastične zahode na sami rub autobusne stanice, što ne samo da je vizualno nakradno, već je i potpuno nepraktično, ako bi netko čak i poželio ih koristiti, iako, čisto sumljam.
kako bi sve skupa dobilo još veći neprimjereni štih duž čitavog kamenog zida koji okružuje samu tramvajsku prugu ljudi koji prodaju rabljenu robu poslagali su svoje artikle, tako da sve skupa izgleda više kao " Hrelić ", nego kao mjesto gdje se obavlja transfer putnika koji koriste javni prijevoz.
čitavom tom okretištu potreban je jedna dobar, kvalitento osmišljen mejkover, preuređivanje, ali, ovaj put na način da se misli prvenstveno o samoj svrsi mjesta, te potrebama nas putnika koji svakodnevno moramo onuda prolaziti, izlaziti i ulaziti u taj javni prijevoz, a ne raznoraznim preprodavačima svakojake robe kojoj nije mjesto na ZET-ovom terminalnu niti ima bilo kakvu svrhu, jer, zaista, kome trebaju gaće, čarape i umjetno cvjeće dok ujutro žuri na posao.
ili šalica sa Justinom Bieberom.

- 09:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 05.02.2016.

" poštujte naše znakove "

baš sam komentirala s prijateljicom koja ima četri curice kak je ova današnja moderna pedagogija i stilovi odgoja koji se propagiraju teorijski jako zgodna, kao što je, naravno i prihvatljiva, no, nažalost je, u potpunom neskladu sa funkcioniranjme svijeta u kojem živimo.
tako, recimo, veli ona sama, kako se tek sada pita, kada je već svoje cure naučila kako ne smiju vraćati, ako ih netko fizički napada, jer, ni jedan oblik nasilja nije u redu, niti je u skladu s odgojem kakav ona sama osjeća kao ispravan, no, zbog toga su njene djevojčice u školi uvijek nadrapale, jer, škola je surovo mjesto, a nema nikoga tko će se pobrinuti za tebe, ako se sam ne izboriš za to neko svoje mjesto po suncem, vrlo lako možeš postati meta nasilnika, što nam, isto tako, nama, koje smo potpuno nenasilne i imamo nultu granicu tolerancije prema agresivnom ponašanju prilično zastašujuće, što se sve to događa među djecom i kako su u stanju biti okrutna jedni prema drugima.
pitamo se od kuda to nasilničko ponašanje potjeće, ali isto tako i na koji ga je način ispravno suzbijati.
da li je, zaista, bolje ili sigurnije uputiti dijete kako da se samo obrani, jer, ono što ih također učimo je da je tužakanje također ružno, i, naravno, svjesne smo kako tužibabe i cinkeri mogu proći još mnogo gore.
kako moj muž radi sa školskom djecom svakodnevno se susreće s nekim vidom takvom neprihvatljivog ponašanja, zbog kojega je, čak, jedan dan prekinuo sat, te se vratio doma izrazito ljut, jer, počeli su mu učenici na satu gitare svađu na nacionalnoj osnovi, što on sam nikako ne podržava, pa čak niti ne razumije, da se već tako mlada djeca bave tim i takvim temama, te im je jednostavno rekao ako ne žele učiti svirati gitaru, nego se na takav ružan način optuživati čiji je tata srbin, neka mu na sat niti ne dolaze.
u toj konkretnoj situaciji bitno je objasniti kako je on po vokaciji muzičar, a ne pedagog, stoga se s nekim od oblika dječjeg ponašanja često po prvi puta susreće.
općenito, vlada ta neka atmosfera kako bahati nasilnici ppuno bolje prolaze u ovom društvu puno bolje od onih pristojno odgojenih koji strpljivo čekaju svoj red, te poštuju i pridržavaju se svih pravila.
i ne samo to, već i sam taj način na koji mi razgovaramo s djecom,
evo, i ne trebam ići puno dalje od svog djeteta.
to su već sada rasprave koje će tenisice obuti za park, jučer me izludio, jer nije htio ni jednu majicu koju sam mu htjela obući, o onda su tu neka objašnjavanja, pa daj, molim te, ovako, onako, zbog ovaoga i onaga.
kao da će, jednom kada dođe radti u neku korporaciju mu šef, nakon što preda neki nepotpuni i krivo ispunjeni izvještaj reći:
" znate, mi jako cjenimo vaš trud i rad, ali trebali biste to i to popraviti, ovako i onako, i oprostite ako smo vas ovim razgovorom uznemirili, povrijedili vaše osjećaje, to se više neće ponoviti, bla, laa, truć. "
oće Brus!
dobit će, u najboljoj soluciji jezikove juhe da mu prisjedne i i taj izvještaj i svi ostali izvještaji, i može biti sretan ako ne dobi raskid ugovora da ne velim nogom u stražnjicu, pa kroz vrata.
jer, takvih kao on ima na tone koji čekaju u redu,
dok ga mi neprestano, svojim postupcima i pristupom izgrađivanja samopouzdanja i pozitivne slike o samom sebi uvjeravamo kako je jedinstven i poseban.
i jest, nama,
no,
nažalost,
svijet u kojem živimo je nešto sasvim drugo od ove naše male zajednice u kojoj se mama i tata vole, pa i njega vole najviše na svjetu, čak i kada pogriješi i zasere ono, najgore, zna, već je svjestan toga da ga i dalje volimo, podržavamo i uvažavamo.
i sve je to i u redu i divno i krasno i istinito.
ali,
trebali ga, isto tako naučiti plivati s morskim psima, plesati s vukovima, boriti se s hijenama i biti likaviji od lisica kako bi mogao opstati i ostati u ovoj đungli koja ga čeka,
njega,
koji je kao
Petar Pan
naučiti da bude
Mogli.
Hlapić je jako zgodan dok sa svojim prijateljima pjeva:
"čuvajte nas, pazite nas! "
no, tko će to njih čuvati, da mi je samo znati, kada nas više biti u blizini,
kako sada stvari stoje, čini mi se
nitko.

- 04:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.02.2016.

bez elitizma

upoznala sam se na radionici o izradi slikovnice s nekoliko novih tehnika koje su me oduševile,
prvenstveno stoga što za njih i nije potrebno biti akademski obrazovan likovni umjetnik,
već i sam laik, ako je dovoljno spretan, uporan, hrabar i sklon eksperimentiranju
može stvoriti zanimljivo i estetski vrijedno likovno dijelo.
jedna od tih tehnika je prilično jednostavna, zapravo se radi samo o ideji spajanja naizgled nespojivog,
jer, način na koji su nas na pedagoškoj učili metodiku likovne kulture uvijek je počivao na tome
" koje tehnike ne smijemo koristiti zajedno ",
primjerice:
plastenin s plastikom
ili glinamol s papirom
dok je ovaj pristup radu potpuno drugačiji, jer potiče na istraživanje i spajanje potpuno različitih materijala i likovnih izričaja.
stoga me ta tehnika privukla, prvenstveno zbog svoje praktičnosti,
naime,
ona spaja fotografiju i dječji crtež koji intervenira u samu fotografiju.
na taj se način mogu izraditi jako zgodne edukatvne slikovnice, ali i materijali i poticaji za rad na razvijanju spoznaje,
koji se mogu koristiti kada želimo zorno i točno obraditi neke tematske sklopove kao što su:
grad, zoo vrt, godišnja doma, šuma i slično,
dok, pri tome želimo dobiti i dječji likovni doživljaj i poticati taj način izražavanja.
druga je tehnika nešto složenija i zahtjeva točno određenu vrstu materijala:
svileni kolaž.
pomoću njega, zbog svoje gotovo prozirne i vrlo meke, podatne strukture mogu se od nekoliko nijansi iste boje koje se spajaju jedna na drugu dobiti i podloge, ali i gotova likovna riješenja koja, kada se grafički obrade djeluju vrlo bogato i impozantno, a i rad s tim materijalom potiče i razvija kod djece finu motoriku šake i prstiju, okulomotoriku, no, isto tako i kreativnost i maštu.
ta se tehnika jako lijepo slaže s drvenom bojicom kojom je moguće i sjenćati, tako da na kraju cijelina izgleda prilično profesionalno.
treća tehnika koja mi se također sviđa, upravo zbog tog načina ekperimetiranja je spajanje odraslog likovnog izraza i dječjeg u jednu smislenu cjelinu.
ta tehnika se može koristiti na mnoge načine, sve ovisi o ideji i smjeru u kojem dijete potičemo na likovni izraz, dok se neku djecu i nije potrebno poticati, već se sama posegnuti intervenirati u crtež odrasle osobe, a finalni proizvod djeluje prilično avangardno i moderno, što, opet može poslužiti za širenje spoznaje.
ono što je mene oduševilo u svemu tome je pokušaj i poticanje brisanja tih granica:
" što je dozvoljeno, a što nije " u samom likovnom, ali i drugom umjetničkom izražavanju i stvaranju.
jučer me kontaktirala jedna ljubazna ženskica s radija " Antena Zagreb " vezano za moju glazbenu igraonicu koji subotom vodim u centru " Maksimir ".
dala sam kratki intervju, više opis svog programa, koji se, također bazira na spajanju više različitih umjetničkih izražaja, s ciljem da djeca, naprasto, zavole umjetnički izraz, kroz igru, zabavu i druženje, ali se i upoznaju s osnovnim znanjima i vještinama.
taj je program također nastao i bazira se na ekperimentiranju, proučavanju što sve djecu veseli, što im budi zanimanje i maštu, što ih oduševljava, te sam, kroz neku vrstu istraživanja došla do zaključka kako, uglavnom, večini djece je blizak upravo glazbeni izričaj, te glazbene aktivnosti pašu različitim karakterima i osobnostima. tako će sramežljivu i povučenu djecu potaknuti da se malo oslobode, dok će djeci koja su izrazito živa dopustiti da svoju energiju kanaliziraju u neku smislenu i prihvatljivu aktivnost.
dzvoljavam im da sami biraju vrstu aktivnosti, ali i trajanje, vrijeme koje će provesti u njoj, no, nudim im različite sadržaje za koje smatram kako su primjereni njihovoj dobi i psihofizičkim karakteristikama.
isto tako ih potičem na improviziranje, samostalno stvaranje, istraživanje različitih aktivnosti i raznolikih sadržaja.
sada imam i taj neki imput kako sam negdje na početku pravog puta,
a to me iznimno razveselilo, moram priznati.
umjetnost živi u dječjim dušama i svjetli kroz njihove oči.

- 09:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.02.2016.

jaglac

možemo si
svi, komotno
nacrtati lice
klauna.
staviti veliki
karmne crveni nos,
bijelom bojom
lice obojati
u osmijeh
od uha
do uha.
obuti prevelike
tuđe cipele,
možda je
u njima udobnije.
hlače na tregere
s dva različita gumba,
jer, jedan smo
izgubili putem.
stari preveliki sako
ukrasiti šarenim
pečvorkom.
na kartonski
šešir zalijepiti
žutu rudlavu vunu,
na mjesto kose,
i u ovom siječnju
veseliti se
proljeću.

- 21:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se