Samo Durica

autoportret

danas smo na radionici radili zanimljivi autoportret.
naime,
nismo crtali svoje lice,
već drvo.
da,
baš drvo.
potom smo,
putem tog crteža
se upoznavali kroz par riječi
koje smo rekli sami o sebi.
bilo je vrlo zanimljivo vidjeti
tu šumu različitih likovnih rješenja,
upotrebu boja, linija i ploha,
ali i doživljaja, pa i objašnjenja
značenja pojedinih odabira.
prema jednom tumačenju elemenata
i računanju datuma i godine rođenja
ja sama sam drvo,
dok je moj muž voda.
u tom kontekstu
kao drvo ne mogu živjeti bez vode,
potrebna mi je, jednako kao zrak i sunce,
no, previše vode može mi i našteti,
zbog previše vode mogu početi truliti,
tako da sam u prilično ovisnom položaju
u pogledu utjecaja vode na mene.
bujica vode može me izbaciti iz ravnoteže
i odnijeti negdje u nepoznato,
ali, ako me voda njeguje i zalijeva pravilno,
onoliko koliko mi je potrebno
tada rastem i razvijam se optimalno
baš u onom pravom smjeru,
granam se i širim na sve moguće strane,
dok moje grane mogu obilovati
mnogim korisnim i lijepim plodovima.
to sam saznala na jednom drugom
predavanju o bojama,
a, moram priznati kako me
ta spoznaja oduševila,
jer,
drvo me, oduvijek, kao biće
fasiciniralo u svakom pogledu,
te mu se istinski divim.
drvo je biće
koje je čvrsto vezano svojim korijenjem,
koje, u ovoj interpretaciji autoportreta
predstavlja obitelj i bližnje osobe u životu,
dok se rješenje krošnje objašnjava
kao karakter, osobnost i životne interese.
tako krošnje mogu biti zatvorene, oble, šiljate,
s više ili manje grane,
usmjerene prema određenoj strani.
deblo predstavlja nas kao osobe
u odnosu na životne izazove:
može tako biti tanko i krhko,
grbavo, glatko ili grube kore,
prošarano godovima,
pravilnog oblika,
ili nakrivljeno.
moje deblo bilo je široko, visoko i ravno,
čvrsto ukorijenjeno, osjenčano
toplom tamno smeđom drvenom bojicom,
dok se krošnja granala na sve strane
i u svim smjerovima,
ukrašena narančastim i svjetlijim listićima,
na koje bih, da sam imala više vremena
dodala i malo tamno crvene i ljubičaste boje,
dakle,
moje drvo ostalo je nedovršeno.
na deblo i korijen utrošila sam mnogo truda,
dugo ih osjenčavala i dorađivala,
prekrivala mrljice
pokušavajući dočarati koru koja čuva
nježnu unutrašnjost živog bića,
stoga je mnoštvo različitih grana
dobilo naznake kako se
još uvijek razvijaju prema svim stranama,
ne želeći ih ostaviti jednobojne i prazne.
moje drvo je toplo,
razgranato,
šareno,
široko,
samostalno,
sigurno,
toplo,
i odaje dojam
kako čvrsto stoji na zemlji,
ali, isto tako stremi prema suncu,
širi svoje grane i gore u nebo,
i lijevo i desno,
prema naprijed
u budućnost.
grane su ostale nedovršene,
listići još nisu poprimili sve prave boje,
samo ponegdje se nazire koji pupoljak.
drvo je biće kojem se divim s ogromnim poštovanje.
drvo je biće koje stoji potpuno samo,
samo odolijeva svim kišama, snjegovima i vjetrovima.
drvo je biće koje šuti i trpi.
drvo je biće bez kojeg nema kisika
bez kojeg nema atmosfere.
drvo je biće koje čini šumi.
drvo nas hrani,
drvo nas grije,
drvo nam i kuću gradi.
kada umrem ja ne želim grob.
radije bih da moj prah
postane dio duše
jednog prelijepog
bića
kao što je drvo.
moje omiljeno je Breza,
ali drvo koje sam nacrtala kao autoportret
nije uopće nalikovalo na Brezu,
izgledalo je više kao jedan
maksimirski hrast.

bez obzira što se ovakva aktivnost
može doživjeti potpuno banalno
i infantilno,
zapravo je jako zanimljivo
na koji sve način ljudi
doživljavaju i drvo
i sebe kroz to drvo.
isto tako
izražavanje drvenim bojicama
daje neograničenu maštovitost
u samom likovnom izričaju.
osobno,
volim takvu vrstu aktivnosti
i veseli me njihov rezultat.