Durica Vozi Kolica

nedjelja, 18.02.2018.

nema reklamacije

čekanje čovjeka da se vrati s puta iscrpljujuće je, ali i opasno za zdravlje,
naime,
prvo sam pojela sve kaj se dalo pojest,
ono,
obrstila sam frižider,
pa još začinila s nutellom,
na žlicu, naravno,
kuhala si čaj,
radila sok,
gulila naranče,
vješala veš,
koji moram žmikat na ruke, jer mašina je prestila centrifugirat,
pregledala sve debilane koje se nude na teveu između reklama,
i to na svim programima idu te reklame u isto vrijeme,
tak da više ni nemreš prebacit kad počnu na nekaj zanimljivije,
i još k tome su jedno deset puta glasnije dođu kao napad na slušne organe
i mozak općenito,
jedino fora u cijeloj toj večeri bilo je gledanje crtića Aladina s Franom
koji se tolko smijal nekim forama da sam se ja morala njemu smijati,
iako smo se prije toga dobrano posvađali,
jer, počel je glumit malu bebu, al ne onak za igru, neg zapravo,
prije kupanja sad si nemre skinut majicu, pa ga bole ruke za skinut hlače,
a i jako me naljutil u petak kad je došo iz vrtića i reko mi kad sam pitala dal je jeo:
- znaš, mama, nisam volio tu paradajz juhu, jer bolile su me obadvije ruke, pa nisam mogo.... -
blago je za reć kak sam poludila ( daću ti ja ruke, kad te dohvatim sve bu te bolilo )
nisam mu rekla, al sam si mislila, a umjesto toga pokušala sam razgovarati s njim,
no količina njegovog prenemaganja, izvrtanja istine i filozofiranja dovela me na rub tolerancije,
pa, obzirom da smo se dogovorili kak bu mi pomogel pospremat,
a najveći nered čine njegove razbacane igračke posvuda,
kad mi je opet počel se izvlačit na sve moguće i nemoguće načine
jednostavno sam mu rekla da bum sve te igračke spremila u crnu velku vreću
i napisala na nju da si uzmu dobra djeca
tek onda je skužil kak je jarac uzel šalu,
i to tek nakon sam mu sasula još štošta, jer mi bezobrazno se smijal u lice:
- ma, daj, mama, nemoj me zezat s tim glupim forama! -
aaaa, manemoj! glupe fore, sad buš ti videl glupe fore,
obećali smo mu da bumo išli u kino kad se tata vrati s puta
gledat onaj neki novi animirani film o " Dugom iz kamenog doba ",
al nema ni kina, ni crtića, ni igrica, nema ni priča, ni Crnog Petra, ni kazališta, ni " Igrača ", ni rolanja,
nema klizanja, nema izleta na Sljeme gdje se može sanjkati, nema balona, ni jedne jedine igračke više nema,
više nikad neće ništa dobiti, pa bu videl kaj su to: " glupe fore! "......rigala sam crvena u licu
- šalio sam se mama, samo sam se šalio - skužil je kak je pretjeral
- nemoj se ljutit, mama, pliz - uzima kutiju za igračke i žurno ih trpa u nju - sve ću pospremiti, hoću mama, ako ti tako kažeš -
a i ta mi rečenica: " ako ti tako kažeš, mama " zvuči ko neko podjebavanje, al igračke je pospremil brzine SuperWings aviončića,
zgrlio me i u maniri pravog šarmera šaptal na uho:
- nemoj se ljutiti, mamice, ajmo se pomiriti - nudeći mi mali prstić - mir, mir, mir, niko nije kriv......led, led, led, idemo na sladoled -
- i da znaš, rekla bum teti Sari da kornjaču Gorana pokloni nekom drugom dobrom dečku! -
e, to ga je jako pogodilo, jer, jako si želi ljubimca, a zbog alerigije nesmije imati papigu, koju je želio, pa mu je moja sestrična obećala pokloniti malu kornjaču, jer je njena mačka jako ljubomorna na nju, pa joj je problem skrivat je stalno od nje,
- nemoj, mama, molim te, nemoj to reći teti Sari, bil bum dobar dečko, mama, obećavam, mama, oprosti, oprosti mi, ne bole me ruke, samo sam se zezal, sve bum ti pomagal....šmrc! -
aha! i ja mislim. najbolje da me i moj mali šmrkavac zafrkava, e, tak baš bedasta nisam.
a, opet, nemrem mu odoljet kad me tak lijepo moli odmah mu sve oprostim.
zapravo, vrti me ko zvrk.
moja tolerancija je na hozintregere, a ja sama sam kao jo-jo.
i ovog velkog bih mogla nalupat perk koljena, jer nije mi se javil, baterija mu se ispraznila, a on je zaspal u kombiju.
dok sam ja doma heklala od nervoze.
najbolja mi je moja sestra koja veli kak bi ona imala dijete, al ipak je to za čitav život.

- 04:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2018.

srcologija

kada ti dijete od šest godina
na pitanje:
" Što je to ljubav? "
bez puno razmišljanja
odgovori:
- Ljubav je kada ne želiš da netko ode. -
tada si siguran
kako si
na pravom mjestu
u pravo vrijeme.

- 00:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.01.2018.

vatra i metla

još jedan lijepi događaj koji je obilježil kraj ove, meni, iznimno naporne, i falatibože, preživljene godine je nagrada koju je dobil moj ujak za doprinos u davanju sebe drugima, bez obzira tko oni bili. mislim da je to najljepši mogući završetak, a kako je svaki kraj ujedno i novi početak, sigurna sam kako ( nam ) slijede samo još bolje i fornije od toga.
sinoć je Fran, nakon kaj je pometlal sve bljakove trčal po dvorištu ko pilić, ne mogavši se odlučiti kamo će gledati, jer sa svih su strana padali šareni vatrometi, dok je nama vatromet njegova sreća.
još jedina želja koju imam.
svima drugima želim sve.

- 17:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 27.12.2017.

njihov prvi dom

prvi puta od kada su su oženili bila posjetila sam sestru i njenog muža u novouređenom prostoru koji su si sami uredili u njegovoj obiteljskoj kući i moram priznati kako su me oduševili svojim idejama, kreativnošću, ali ono čime su me totalno kupili je jednostavnost i skromnost utkana u njihov svakodnevni način života koji potpuno suprotan od svega što sam do sada vidjela. pogotovo kod ljudi njihove generacije.
naime, imaju jedan prilično malen i skučeni prostor od kojega su uspjeli potpuno samostalno napraviti ugodan topli dom za sebe i njegovu već velku kćer tinejžericu, zbog koje su jedan velki prostor pregradili osigurajući joj tako opremljenu sobicu kako bi se ugodnije osjećala ono vrijeme koje boravi kod tate.
prvi dio prostora sastoji se od nešto veće kuhinje ispred koje je prostran zimski vrt koji još, nažalost, nije dobio svoju funkciju, obzirom da su za to potrebna velika ulaganja, u kojoj je centralni dio velika peć na drva koja ne služi samo za grijanje, nego i za kuhanje većine obroka. osim toga on sam izrađuje kuhala od limenka koja gore na alkohol čime žive prema svojim načelima očuvanja energije i što manjeg zagađivanja okoliša, ali i pokušavaju biti što je moguće više samoodrživi.
kako su i kamperi koji svako ljeto posjećuju neki drugi kamp resurse koje uspiju uštedjeti preko zime ulože u taj način provođenja godišnjeg odmora.
on je po zanimanju fotograf stalno zaposlen, a ona je nedavno dobila novi posao u struci kao informatičarka u Plivi.
sve dok nije njega upoznala jako se bojala voziti auto, iako je položila vozački ispit čim je postala punoljetna, uvijek joj je sjedanje za volan predstavljalo ogroman stres kojeg ga je upravo on uspio otarasiti na način da ju je nježno poticao, bez panike, vike i galame, tako da je sada uz njega počela i voziti.
vidim da se u mnogim aspektima svog života potpuno oslobodila i dobila onaj neki pozitivni " udarac " samopouzdanja koji joj je, iz meni nekog nepoznatog razloga nedostajao.
njihovo vjenčanje također je bilo potpuno drugačije od ostalih na kojima sam bila.
slično kao i oni sami, jednostavno, čisto, moderno, ali nenametljivo, bez puno pompe, kiča nepotrebnih parada.
taj njihov maleni dom potpuni je odraz njih samih, njihovih osobnosti, kreativnosti i navika.
pokraj peči iznad koje su izloženi crteži nećakinja imaju dvije stare fotelje jednu pokraj druge na kojima odmaraju poslije napornih radnih dana.
nemaju televizor, jer im nije potreban. kada požele gledati filmove ili serije koriste laptop.
njihova je životna filozofija kako je čovjek sretniji što manje stvari posjeduje, a time utječe i na budućnost zemlje pokušavajući je što manje zagađivati svime i svačime.
sami peku svoj kruh, koji je izvrstan i čiji miris se već uvukao u tu malenu kuhinjicu pomiješan s mirisom začina blagdanskih kolača koje ona s takvim veseljem spravlja za čitavu našu obitelj.
upravo u ovo vrijeme kada slavimo rođendan onoga koji nam je i sugerirao sličan način života, pravo je osvježenje prisustvovati uživo jednoj takvoj obitelji koja svojim načinom života pokazuje kako zajedništvo nije neki arhaični pojam opisan samo u bajkama. nedostaje samo još jedna malena kolijevka između te dvije fotelje u kojoj bi se ljuljala nova dušica kako bi ta slika bila potpuna. iako su samo željeli pokazati mi kako su uredili prostor ono što sam ja vidjela slika je budućnosti koja mi se, napokon jako sviđa pružajući mi dokaz kako i za ovaj svijet ima još nade.
sve dok postoje takve i slične obitelji koje žele njegovati vlastite vrijednosti bez narušavanja tuđih.
oduševili su me, jer su toliko svoji, a opet potpuno jednostavni u toj vlastitoj jedinstvenosti.
čak nisu niti svjesni koliko su posebni, jer njima je to sasvim prirodno, taj njihov prvi dom odraz je njih samih, ugodan, topal, nježan, skroman, kreativan, jedinstven i prije svega njihov.

- 08:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 22.12.2017.

vrijeme darivanja

prošli vikend Fran i ja u dućanu biramo špeceraj, on, naravno, vuče onu košaricu na kotače, ja tražim srebrnu girlandu koja mi treba kao ukras za na glavu povodom nastupa na Adventu u Zagrebu, on me prati u stopu sve dok mu pažnju ne odvuče nešto šareno, baš kao u onoj pjesmi TBF-a, " karton i plastika, nisam ti potreban, al sam povoljna prilika ", iako, nas dva imamo ovakav dogovor: samo jednu stvar si smije izabrati i to ak se lijepo i pristojno ponaša, jer, one fore s brlaćenjem roditelja po trgovinama kod mene jednostavno ne prolaze, dok, veli mi simpatična prodavačica, kak tatu uvijek uspije nagovoriti da mu kupi sve kaj se zmisli, pa se onda nas dva kefamo oko toga, pri čemu ja ispadam škrta zla maćeha koja svom djetetu ne želi ništ priuštit, sam zato kaj on ne kuži da samo pokušavam slijediti zajedničku ideju kako sreća ne izlazi iz automata za igračke iznenađenja u kojem se uvijek razočaraš, jer nikad iz njega ne ispadne ona kojoj si se nadal, kao što ni sadržaj vrećice puc puc nije tak fin kako ga zabavna pjesmica u crtanoj reklami opisuje.
i kad ono veli meni dijete:
- mama, nemam više cipelu, joooj, kaj bum sad? -
fakat, ono, čitav prvi dio gojzerice se odvojil, pa zjapi, tak da bi ga jedino široka samolijepiva traka spasila, čak mi je to i palo na pamet, kupit super lijepilo, il tak nekaj, čisto da stignemo do doma, jer, i bez vrećica pretežak mi je za nosit ga, al, na svu sreću, otpal se samo onaj gumeni dio, a džon je ostal, tak da smo uspijeli stić do doma.
al, sad, umjesto nekog lijepog poklona pod borom, a, kaj je najgore od svega on si želi tako zgodnu igračku: pilića koji se izliježe iz jajeta, al taj pilić je tako jako skup, i ta cijena zaista nije u skladu niti s veličinom, nit s kvalitetom te igračke,
i baš smo o tome razgovarale prijateljica i ja povodom darivanja za Sv. Nikolu, kak naša djeca uvijek dobivaju ono nešto kaj mi smatramo prikladnim, tako je Fran dobio društvenu igru: " Čovječe ne ljuti se! ", i još mu je tata rekao kak je čuo da samo jako dobra djeca dobiju u čizmicu lijepu igru koju može igrati zajedno s prijateljima, a tak i ona, uvijek daruje nešto korisno, edukativno, i naravno, to nikad nije ono kaj dijete želi.
sad su popularni ti neki zvrkovi, Nado se zovu, iz nekog crtića. to je tako bedasta, da ne velim neku grublju riječ, beskorisna i prije svega opasna ogračka s kojom se djeca ozboljno mogu ozlijediti, dok je poanta igre borba, što mene osobno užasava i sasvim sam protiv takvih igračaka. već je ionako dovoljno agresivnosti prisutno među ljudima, da još i djecu potićemo na agresivne aktivnosti. najgore od svega mi je to kaj ta igra nema nikakav smisao, ne razvija baš ništa, ničemu ne uči, ama baš ništa pozitivno ne vidim u njoj, čak nema ni element natjecanja, već samo besmislena borba dva zvrka koji se vrte. glupo do boli. doslovno, jer taj zvrk često zleti nekom u bradu il oko.
moje dijete niti nezna kaj je to, jer njemu je taj crtić " ružan jer su to čudovišta ", ali svijesna sam ja kak bu i on došo u dob kada budu ga privlačile i takve stvari, a onda nemam pojma kak bum to riješavala.
naravno, opet nas je spasila tetica, jer ja sam lovu potrošila na čizmice i kapu, e, da, a priča s kapom je još bolja.
dakle, kad smo bili u gradu jedna jedina kapa koja ga ne pika, jer, jako je osjetljiv na materijale, vjerojatno zbog alergije, jer samo nosi pamuk, no, pamučne kape postoje samo za male bebe i eventualno curice, pa sam jedva našla tu kapu, al mu stalno pada na oči, jer mu nešto veća. i reko, ništ, sad smo u gradu, kupila bum ti kapu koju god želiš, samo mi je bitno da je nosiš, dakle, ovak bumo se dogovorili: ti si sam izabereš kapu, ja ti je kupim, al onda je nosiš bez rasprave, može? može!, okej,
i uđemo u onaj H&M misleći kak tam ima svega i svačega, pa i ima, da, al sve za curice, e, da ja imam curicu, hm, al nemam, na kraju me sestra jedva odvukla s tog odijela gledat kape za dečke, po kaj smo i došli, a tam, ono, tri i pol kape, plava, siva i plavo - siva, ajd, bar pašu uz sve, al kak sam mu ja rekla da si može sam birati, on si je zbral:
šiltericu
i to neku repersku plastičnu šiltericu, nemam pojma zakaj su je opće stavili u prodaju sad po zimi, pa sam ga jedva uvjerila da mu to netreba, već topla kapa koja mu grije uši, a tu je tetica odigrala važnu ulogu, naravno da teta sve bolje zna od mame, pa je na kraju pala dinosaur kapa s nekakvim našivenim trokutima i očima zbog kojih je cijena osam banki ( 80 kn ), da, da, za to sam prošle godine kupila dva para cipela i još mi je ostalo za pizzu, vražja kapa, i taj šminkerski dućan i njegov dizajnerski tim koji surađuje s marketinškim stručnjacima koji pak točno znaju ciljati upravo tam kam treba kad je u pitanju izbijanje love roditeljima iz džepa.
mi smo samo ušli i vrlo brzo izašli, no, i u to kratko vrijeme vidjela sam kak jako male curice biraju bundice s leopard uzorkom, haljine borove s pripadajućim rajfom ( nešto gromoroznije nisam već dugo vidla ), pa šljokaste roza haljine u stilu Rozge i nešto najmorbidnije od svega: pripadajuće cipelice na petu.
mislim da bi moja kćerka vrlo brzo morala naučiti šivati i plesti,
pa mi sad ovaj pilić koji izlazi iz jajeta i nije tako jako mrzak.
a i teta mi je jako draga, jer kupila mu je za pod bor magične tračnice koje svijetle u mraku.
bilo bu to jedno jako velko iznenaženje nakon mojih toplih čizmica,
jer, sjećam se sebe kad sam otvorila toliko dugo isčekivani poklon, pa u njemu našla čarape, gaće i piđamu. jeeeah!
sad se i ja veselim igranjem s tim tračnicama.
meni je dar njegovo veselje.

- 21:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.12.2017.

dani kao sni

nakon niza nekih događaja koji su na obavijali u crno i bacali u rupe bez dna, samo jedan poziv da sudjelujemo u djetetovom vrtiću kao odraz suradnje roditelja i odgajatelja bio je dan koji mi je uljepšao čitav ovaj mjesec.
naime, Franove odgajateljice zamolile su nas da im održimo aktivnost s instrumentima i uz glazbenu pratnju pjevamo s njima nekoliko prigodnih blagdanskih pjesama.
predložile su " Blistaj, blistaj zvijezdo mala ", jer je to himna njihove grupe, " Djetešce nam se rodilo " i " Zvončiće ", a mi smo još dodali: " Sunašce tone ", za što su nas tražile i note, jer im se jako svidjela, " Tihu noć " i za rasplesani kraj " Sretan Božić svakome " koju je teta zamolila da Franov tata svira na električnoj gitari, koja ih se, naravno, najviše dojmila.
prvo smo im sve instrumente pokazali, objasnili kako funkcioniraju, od čega se sastoje, koji dijelovi čemu služe i slično.
kad je Č uključio električnu gitaru i pokazao im različite efekte zaista su ostali pod dojmom.
bojala sam se kako bu Fran reagiral u toj nesvakidašnjoj situaciji, pa sam čitav tjedan razgovarala s njim o tome i objašnjavala mu kako i zašto će se sve odvijati.
vježbali smo doma svi skup, skidali pjesme, što nam je odvuklo misli od nekih drugačijih problema kojima smo primorani baviti se. taj petak ujutro svo troje bili smo uzbuđeni i pod nekom čudnom, ali pozitivnom tremom.
Fran je uzeo svoju malu gitaru, a kako je teta svima rekla da se " moraju " i svečano obući, jer imaju koncert, njega sam jedva nagovorila da si stavi bijeli prsluk, jer košulje ne podnosi. samo je za svadbu od moje sestre želio staviti kravatu na košulju, jer ta ljubav prema njoj je neupitna za njega.
tak je onda s tom gitaricom ponosno hodal oko nas i pravil se važan, al kad ga je teta zamolila da pusti i drugoj djeci neka uzmu njegovu gitaru koja je kružila od ruke do ruke, iako mu nije bilo baš pravo, pristal je bez riječi i cendranja ( čega sam se najviše plašila ). djeca su bila mirna i slušala u tišini, što mi je jako olakšalo provesti čitavu aktivnost baš onak kak sam si zamislila.
pjevali su s nama pjesmice koje su im poznate, a na kraju su se svi digli i plesali.
za kraj smo još svi zajedno zapjevali: " Kad si sretan ", pa me Fran pital:
" mama, smijem se ja sad ići igrati? "
otišli smo ispunjeni nekim sasvim novim osjećajima pod čijim dojmom sam još uvijek.
u nedjelju smo imali nastup na " Adventu u Zagrebu " na velkoj pozornici na Trgu. došla je moja sestra koja je za vrijeme nastupa čuvala Frana, pa smo poslije ostali malo šetati po gradu, vozili smo se u vlakiću, otišli pogledati maketu vlakova koja je impresivna i gdje je Fran vozio i sam vlak pomoću tableta.
kad nas je čovjek pital kako nam se sviđa maketa, fran mu je odgovoril:
" ej! puno ti fala, bilo je jako super! ".
tolko je bil pod dojmom da me u petak cijelu večer ispitival:
" mama, jel danas sutra? "
tetičin novi muž napravil mu je pizzu, njegovo omiljeno jelo koju mu je sam pomagal valjati i sam si je stavljal gore ono kaj voli,
pa je na putu do doma u tramvaju zaspal s balonom u ruci.
takvi dani dođu mi sada kao terapija.

- 09:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 09.12.2017.

slika je tisuću laži

naivnosti mojoj nema kraja,
vjera u ljude nije put do raja,
samo još jedna u nizu mana,
nož u srcu nasoljena rana,
ponovo sam krivac sama,
preostaje mi šutke pravit se dama,
pustit neka se sama plete fama,
otrest zloću poput prašine s dlana,
uzdignut glavu i čistog obraza
veseliti se nevinim obrisima odraza
onom jedinom iskrenom osmijehu
iz kojeg znam crpit frišku snagu,
iskra za kojom dušom žudim
i svakim novim danom sretna budim.




- 19:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 18.11.2017.

refleksija Pipove pjesme

od samoće strah
vjećnosti je znak,
u duši guši zrak
gasi svjetla trak
lomi spokoja san
ni glasu neda van.
iznenadni sjaj
nada kao spas
budi novi dan koji
nastaje zbog nas.
ćutim drugog sebe
gubim tamne sjene
dok dišeš pored mene
postojimo zbog tebe
u ljubav sve se pretvara
kao da je slučajno
da li je to san?
smiješi mi se dlan
tankokućtna moć
spokojna ostala je
još jedna topla noć.

Oznake: što vrijedi tisuću riječi.....

- 00:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.10.2017.

" ne prodajem nasmiješenog psa "

vrlo često se na društvenim mrežama objavljuju raznorazni video klipovi sa životinjama i njihovim dogodovštinama ili situacijama koje onda masa ljudi klikče i lajka, jednim pritiskom na tipku miša odabire smajlića koji opisuje njihov doživljaj viđenog, a mnogi i dodaju posebne sličice koje se mogu odabrati, također uglavnom s personaliziranim likovima životinja koji onda plaču od smijeha, drže se za trbuh, tresu, plješću i slično.
tako sam i danas vidjela taj jedan video koji prikazuje malenog peseka, rekla bih pekinezera ili nekog takvog sličnog, zbog okolnosti u kojima se pas nalazio nisam u stanju točno prosuditi, ali to niti nije toliko bitno.
ono što je meni upalo u oko, iako znam da bih prvo trebala izvaditi vlastiti trun, a tek onda primjećivati tuđe, no, kad mi je već servirano na taj način nije bilo moguće ne primjetiti kako taj, po mom mišljenju, jadan pesek leži na leđima u lavabou s ploškama friških krastavaca preko očiju, zapravo, čitave njegove glavice i još nekoliko ploškica po tijelu, dok mu po goloj koži trbuha, koji je jedan od najosjetljivijih dijelova psećeg organizma gdje je i koža najtanja, te je ujedno i jedini dio koji nije prekriven dlakom curi mlaz vode odvrnute do kraja, kao kakav slap, stalno po tom istom mjestu.
kako se ne volim previše pačati u raznorazne polemike i rasprave ni na kojim mjestima, a kamoli na jednom takvom kao što je društvena mreža ili portal, jer mi je potpuno besmisleno trošiti vrijeme i energiju na tako nešto kaj je meni osobno ništkoristi, ne veseli me niti ispunjava ni na koji način, a i ne volim se tako eksponirati. ( puno me više veseli objaviti fotku s izleta na kojem sam istinski uživala, pa time potaknuti i nekog drugog da si, eventualno priušti nešto slično ).
no, ponekad, valda jer mi je jezilk brži od pameti, ili iz nekog drugog samom sebi neobjašnjivog razloga pokleknem, ne mogu prešutit, pa ga piknem onak prvo kaj mi padne na pamet, spontano i nepromišljeno.
takva je bila i ta moja reakcija čim sam ugledala taj video, jer, sori, al meni to nije nimalo smiješno, a ljude koji uživaju sprdati sa životinjama na takav način jednostavno ne razumijem. naravno, to je samo moj problem, ali je i iskreno mišljenje koje sam imala izbor ili prokomentirati ili zadržati za sebe, a, jednom kada stisneš komentar izložen si svima, i to mi je ok, razumijem i prihvaćam.
ono što ne razumijem je potreba čovjeka koji ima drugačije stavove, razmišljanja i doživljaja od mene odovoriti mi:
" Ubij se! ",
jer, zakaj bih se ja trebala ubiti samo zato jer mi nije smiješno kaj netko ima potebu držati pesa u lavabou s krastavcima na očima snimati i keljiti na fejs, dok mu voda curi po tankoj opni koja mu štiti unutarnje organe, da ne velim kak mi sva ta šarada zgleda i polunamještena, fotošopirana, tak mi je sve skup još i više besmislenije, ono, s jedne strane čovjek koji, prema mom, možda nekome i ekstremnom mišljenju radi na granici zlostavljanja bespomoćnog bića, životinje koja je za ljubav svog hranitelja spremna napraviti i pretrpiti svakakve, pa i bizarne situacije, dok s druge strane postoje ljudi koji se bave smišljanjem nebuloznim aktivnostima kojima će skupljati što više lajkova, smajlića i šarenih sličica kojima će hrpa drugih, očito dokonih ljudi reagirati kao da je stavljanje životinje u neprirodan položaj nešto neopisivo zabavno i smiješno,
a, onda, kao vrhunac aspurda se nađe i jedan koji smatra da se osoba koja ne dijeli njihovo mišljenje i ne hihoće se tome, već iznese svoje osobno, drugačije mišljenje se treba ubiti,
jer, zašto, zaboga,
jedini razlog koji mi pada na pamet je da ne gledam više tu jad u kojem ni pes nemre više biti pes, već je postao predmetom šala i pošalica zato da bi onaj čovjek koji bi trebao brinuti za njegovu dobrobit, paziti, maziti ga i čuvati, umjesto toga ga izlaže nečemu na što on sam nije sposoban utjecati, jer je životinja koja je ovisna o tom čovjeku, a on sam ga još i naziva ljubimcem.
pa, baš me zanima da li bi svima njima bilo tako jako smiješno da se netko njihov, bespomoćan i ovisan stavlja u istu ili sličnu situaciju.
ono što sam naučila iz svega ovoga je da ljudima koji su spremni sprdati se sa životinjama na takav način ni govor mržnje prema drugim ljudima nije stran, što mi je i jedino logično u čitavoj priči.


- 19:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ljeto i baba

tada kad ljeto
dovoljno ostari
sve svoje mirise
školjkama ostavi
prišulja se starica
šarolikog lica
nebom preleti
jatom ptica
šumom prospe
zimnicu vjeverica
vilicu za salatu
zamijeni nam žlica
rakija se peče
iza susjednih žica
gljiva puna košarica
jesenskim bojama skica
to bablje ljeto klica
dok mu sjeverac
svo lišće ne posmica
šuškanjem fućka pjesmica
koja taman toliko traje
koliko im Baka Zima
ruku prijateljstva daje

- 12:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se