duliba

srijeda, 27.10.2010.

PROŽIVLJAVANJE

Sonja je bila 21-godišnja pacijentica.Najčešće bi lagano nagnuta prema naprijed sjedila u invalidskom kolicima ili svom krevetu. Danonoćno je dobivala kisik i svakog je dana sama sebi kroz nos uvodila sondu kroz koju se hranila tekućom hranom za astronaute jer joj je žvakanje oduzimalo previše energije. Najveći dio dana bio je ispunjen upravo opisanim aktivnostima. U međuvremenu bi čitala, osobito se baveći matematikom, fizikom ili astronomijom pa i filozofijom. Svakog dana dolazio bi joj učitelj i s njom diskutirao nekih sat vremena ako bi joj njeno stanje dozvoljavalo. Sve je bilo izuzetno naporno i zahtijevalo je vremena.Teško dišući, naslonjena na svoje jastuke puštala bi sa se u njoj rađaju slike i misli koje bi ponekad prenosila na papir. Prošle su već mnoge godine otkako se bila udaljila od svojih vršnjaka. Zapažala je to ispunjena tugom.Kad joj je bilo otprilike 14 godina, školski kolege udaljili su se od nje, a potom i prijatelji iz omladinske grupe. Ta grupa kojoj je i sama nekoć pripadala, brinula se o starim i bolesnim ljudima. Duboko ju je potreslo što su se baš ti prijatelji udaljili od nje.
Napuštenost, ograničena životna perspektiva i istodobno čežnja za sudjelovanjem u sitnim životnim radostima, te potreba za ljubavlju doveli su je u krizu.Jednom je zbog nedostatka zraka jedva izbjegla smrt. Toliko puta je željela odustati, ali nije. I bila je time iznenađena, u njoj se povezan sa slikom javio sasvim drugi osjećaj. Vidjela je sebe, vezanu debelim konopcima za grupu ljudi koji su odlazili od nje.Kada bi pokušala slijediti konopac koji joj je bio vezan oko struka oduzimao joj je zrak. Prijetila je opasnost da se slomi napola ili da se uguši. Poslijednjim snagama oslobosila se konopca i osjetila ogromno olakšanje. Pritisak je nestao. Iznova je bila puna nade. Na što se ta nada odnosila ni sama nije znala. Uživala je ležeći promatrati drveće, veselila se oblacima koji su potjerani vjetrom jurili nebom. Godila joj je majčina pomoć, bakina milovanja i rijetki posjeti drugih ljudi i razgovori s njima.
Njezino fizičko stanje bilo je loše, ali ona je iznutra ostala začuđujuće stabilna.
Sviđao joj se život kao takav, prihvatila ga je. Kao da je stekla neku moć kojom sama može zaustavljati napredovanje bolesti. Čula je za mogućnost transplatacije, ali još je nije zanimala.
Jednog dana ušao je u sobu mladi kirurg da obavi pripremni razgovor s njom. Započeo je riječima : - Budući da vaš život kao takav nema više nikakve kvalitete, vrijeme je da se predbilježite na listu za transplataciju-.
Bila je zaprepaštena. On to nije primijetio. Nastavio je : Vaša pluća više ništa ne vrijede, a i srce, i to je za baciti... No dobroo sve mi to možemo zamijeniti i obnoviti.-.
Stresla se i ostala u šutnji. Naravno da je znala u kakvom je stanju Zahvaljujući svakodnevnoj autogenoj drenaži poznavala je svoja pluća kao vlastiti džep. Njegovala ih je, borila se s njima, i voljela kad bi ih nadmudrila i dobila nekoliko ugodnih udisaja.
Mladi kirurg nije mogao znati koliko je intenzivna bila njena veza sa svojim organima. Obezvređivanje njenih organa doživjela je kao obezvređivanje čitave njezine osobnosti. Njezino srce i njegov snažni rad bio je izraz njene žudnje za životom. Kad joj je na koncu doktor pružio svoju toplu ruku bila je oduzeta. -Ova ruka izvadit će njeno srce i pluća. Presudit će njenim tako dragocijenim organima. - Njena majka polagala je velike nade u transplataciju. Zatečena, Sonja se nije usudila proturiječiti. Dopustila je da se njeno ime unese na listu čekanja organa i podnosila strpljivo sve preglede što su tome prethodili.
Više nije bila onako opuštena. Sva ta omalovažavanja njenog života koja je uspijela nekako zaboraviti izbila su na površinu. Preminula je neočekivano nekoliko tjedana kasnije. Poslije odluke o transplataciji. Otišla je kako bi se spasila.
Ponovo je velika, inteligentna medicina pokazala svoju moć i obezvrijedila čovjeka.
Ponovo u fokusu zanimanja nije bio bolesni Čovjek i njegova patnja.
Precjenjivanje važnosti tehnike, vjera u svemoć napretka i modernizacije progutala je još jedno uznemireno izgubljeno biće.

Nastavit će se .....

- 09:12 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.10.2010.

PROŽIVLJAVANJE

Na bolničkom odjelu smješten je trogodišnji dječak. Zbog teške bolesti na plućima, od svog rođenja život većinom provodi u bolnici. Sićušan je poput jednogodišnjaka, najčešće sjedi u hodniku u dječjim kolicima.
Preko plastičnog crijeva dobiva kisik, usnice su mu plave, njegovo preveliko srce brzo tjera krv njegovim tijelom. Velikim crnim očima prijateljski promatra svakog prolaznika. Često tako netko zastane, poigra se s njim, ponekad uz zbunjeni smješak žuri dalje.
Jednog dana dječak nije bio u hodniku. Tijekom noći došla je ponuda donatorskih organa pa su mu uklonjeni njegovo srce i pluća. Presađenii su mu novi organi.
Probudio se na odjelu za intenzivnu njegu okružen pištavim aparatima koji su prikazivali njegove tjelesne funkcije. Iz ustiju mu je izlazio tubus preko kojeg je dobivao zrak, u tijelo su mu bila uvedena četiri drenažna crijeva kroz koja je istjecala voda iz rana.
Njegove lijepe crne oči preplašeno su promatrale spasioce. U početku je izgledalo dobro, no potom su se zaredale komplikacije. Njegovo malo tijelo odbacivalo je nove organe.
Spasitelji su se uzvrpoljili oko malenog pacijenta. U svojim zelenim odijelima i maskama vodili su sve dramatičnije rasprave.
On ionako ništa nije shvaćao, niti je mogao reći. Njegova egzistencija oslikavala se brojkama i krivuljama. Davno prije nego što je nakon mjesec dana preminuo njegovo se maleno biće bilo istopilo na bojnom polju strategija i učenih prepirki. Pogled mu je utonuo duboko ispod velikih crnih očiju. Nitko više nije ni porazgovarao s njim, bolesnim, na smrt preplašenim djetetom.
Liječnici su učinili sve. Nisu propustili ništa. Ništa s medicinskog, znanstvenog, tehničkog gledišta.
Samo što su previdjeli dijete.
Toliko patnje plaši. Teško se indentificirati s patnjom drugoga. Uvučeni u svoju ljušturu spašavamo sami sebe od patnje i strahova.

Nastavit će se...
Tekst je inspiriran i velikim dijelom izvučen iz knjige "Živjeti s tuđim srcem", autorice Elizabeth Wellendorf.

- 14:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.10.2010.

ZNALJMISIVOT

Image and video hosting by TinyPic


Nsiam vrjevoala da zpavrao mgou rzmaujeti ono što čtaim.

Zaavljhuujći nobniečoj mćoi ljdksuog mzoga pemra irtažsiavnjima

nučainka sa Cmebraidga, nije vžano kjoim su roedsjliedoem npiasnaa

slvoa u rčjiei, jdenio je btnio da se pvro i posljdeonje sovlo nlaaze na sovm

mjsteu. Otsala solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu

oloknost, tkest mžeote čtiati bez pobrelma.

Ovo je zobg tgoa što ljduksi mzoak ne čtia savko slvoo pesonbo,

već reiči portmara kao cljeniu.



A ujevjik ste msilili da je pavrpois vžaan !!!

- 12:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.10.2010.

Dobro jutro

Topli pozrav uz ovu prelipu pjesmu



Vajalo bi poći leći
svi su drugi davno pošli
tvoja mati usnula je čekajući da ćeš doći.

Svi su drugi davno legli
ugašene sve su sviće
ja bi opet tija s tobon gledat zoru kako sviče...

Nije meni nikad dosta
tbojih ruku, tvoga tila,
opet će nas zagrljene naći skupa zora bila.

Svi su drugi davno legli
ugašene sve su sviće
Ja bi opet tija s tobon gledat zoru kako sviče.

Nije meni nikad dosta
tvojih ruku, tvoga tila,
opet će nas zagrljene naći skupa zora bila.

Nije meni nikad dosta
prilipa si moja vila
Opet će nas zagrljene naći skupa zora bila.............

- 10:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #