< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (17)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (7)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (7)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (22)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Zovem se Branko. Iz Osjeka sam i na ovom blogu ću pisati o duhovnosti. Ovaj blog kao i još pet blogova koje uređujem imaju jedini smisao, a to je da su svi usmjereni na slavljenje Gospodina! Vjerujem da ćete i ovaj podržati svojim posjetama i komentarima! Dobrodošli i Bog vas blagoslovio! Don Branko.

Image








e-mail: DonBranko







Powered by eSnips.com


Powered by eSnips.com

Image
Portal o molitvi!








Linkovi

Vapaj golgote
Vapaj Golgote blog o duhovnosti!
Karizmatizam
Blog o karizmatizmu!
Križ života
Križ života blog o duhovnosti!
Hrvatski Domobran
Hrvatski Domobran blog o duhovnosti!
Riječ života
Ruječ života blog o duhovnosti!
Blog.hr
Blog servis
Ništavnost ženidbe
Stranica o ništavnosti ženidbe

Radio Marija program uživo
HKR program uživo
Web Bublija
Časoslov
MOLITVE
Naš put
Kriste hvala Ti
Pater Luka Rađa
ŽUSK-Sisak
Barbarella
zarsipozvaomene
ZA DOMOVINU I KRISTA
agape ofcica
spasi nas
betanija
zrno gorusice
more nade
mladen
ani
don Branko
sve-mirac
Vicko
Evanđelje u molitvama
prodotes
Sveci
mp3 NE BOJ SE
HRVATSKA, LJUBAVI MOJA
HRVATSKA REPUBLIKA
SAVEZNA BiH

Duhovna glazba

Dajemo Ti Hvalu!
Boomp3.com
Drvo Križa!
Boomp3.com
Kao Marija Isuse!
Boomp3.com
U Božjim očima
Boomp3.com
Diva Grabovčeva
Boomp3.com
Zovemo Te!
Boomp3.com

Duhovna misao

Powered by eSnips.com







































Free Web Site Counters
Free Web Site Counters

koliko vas gleda blog
upravo sad:





srijeda, 31.12.2008.

Vjernicima danas teže nego u komunizmu

ImageIz tiska će za koji dan izaći te će u ponedjeljak u kinodvorani Studentskog centra u Zagrebu biti promovirana knjiga “Zlatko Sudac, razgovori” publicistice Dunje Ujević. Izdavač je nova nakladnička kuća “Joshua”, koja će izdavati duhovnu literaturu.

Poznati kršćanski karizmatik, kako kaže autorica, koja nam je ustupila izvatke iz svoje knjige, govori o sebi bez zadrške, o temamam ovoga vremena – o duhovnoj zapuštenosti, zamkama demokracije, globalizacije, liberalizma, o zamkama vremena koje nam nudi sav sjaj i sva matrijalna dobra a uzima nam dušu. Ono što se dosad znalo o poznatom svećeniku uglavnom su interpretacije “iz druge ruke”, a ovdje je riječ o autentičnom, iskrenom, ispovjednom Sudcu. I to uobliku nevezanog, neposrednog, spontanog dijaloga.

– Još me nešto muči oko Božje logike. Juda i Petar. Obojica su izdali Isusa. S tim što Juda ostaje metaforom izdajnika, a Petar postaje temeljem Crkve.
...Petar se ipak pokajao i gorko zaplakao, a Juda se objesio na smokvu. Ne govorim o tome je li Juda izdao ili je Petar izdao. Izdali su ga i jedan i drugi u konačnici, ali završni čin života sudbinskog za Petra i Judu je desno i lijevo. Juda je odabrao suicid jer se sa svojim činom nije mogao nositi, u svom si srcu nije mogao oprostiti i nije se mogao pomiriti s Bogom.

Dok je Petar gorko zaplakao i okajao svoje grijehe. A koga će Bog odabrati nego slabog? Odabrao je Petra. A Judi je kao i Petru dana šansa da na svojim greškama nauči. Petru je njegovo pokajanje očito postalo toliko pročišćujuće da mu je Krist kao Uskrsli mogao reći – dosad si se sam opasivao i hodao kamo si htio, odsad ćete drugi opasivati i voditi kamo nećeš...

Petar je kontradiktoran. On je jedna eksplozivna, žestoka ali umjetnička duša. Žestoka i luda. Dok je Juda materijalna duša. On je političko-ekonomska duša. Njemu je najvažnije bilo to što je mislio da će Isus biti okrunjen za kralja. Doživljavao ga je kao političkog lidera. Jer ga nije shvatio. A kad je vidio da sve to ide u krivo, a ne kako je on mislio – dobro, ovi će ga uhvatiti, a narod će ga izvući – kad je vidio da ga je narod razapeo, nije imao snage okrenuti ploču i pokajati se, nego se objesio. Dakle, taj zadnji ishod naš je presudan moment da Petar bude Petar, a da Juda bude Juda. A, gdje je sada Juda – mislim na njegovu dušu – to zna samo dragi Bog.

Bojim se sebe
• Što znači teror prezenta?
– To znači konzumacijski mentalitet. Na daljinski, prvi, drugi, treći program. Stisneš gumb – kapučino, dulja, kraća. Mobitel – dostava u kuću. Sve tup, tup, tup, i evo! Sve SAD. Gubitak vremena rađa gubitkom kvalitete života. I to se danas događa. Jer, ako ja u jednom danu proživim ono što je prije 50 godina čovjek mogao proživjeti u tjedan dana, onda se pitam – što od toga što sam u tom danu proživio, kad legnem u krevet, želim zadržati za sebe. Ili sam već sit i umoran od svega proživljenoga.
Image
Foto: Marko Prpić

• I sveli smo sav smisao na ovozemaljski svijet. Znači li to da smo izgubili budućnost, nadu?
– ...Globalno, bit ćemo toliko manje u strahu ako sada probudimo kolektivnu svijest da možemo puno učiniti da nam sutra bude sigurnije. Dakle, ja se ne mogu bojati sutra. Ja se bojim nemoći mene sada ili nemogućnosti da sada svatko od nas učini sve da sutra bude sigurno. Ja se, dakle, bojim sebe samoga. Ovaj svijet uopće nije svjestan kamo srlja. Ne, globalna svijest uopće nije probuđena. Mi se i dalje, praktički, razbacujemo. Još se nismo na svjetskoj razini dogovorili o ekološkom programu, o efektu staklenika. I upravo u toj nemogućnosti zajedničkog dogovora, ili neshvaćanju nužnosti kolektivnog osvještenja, raste naš strah za budućnost.

A ja opet kažem da se sutra ne možemo bojati, već se bojimo svoje nesposobnosti danas. To je taj kolektivni strah koji nas paralizira. Mi živimo civilizaciju straha. Straha od terorizma, od globalnog zatopljenja, od ekoloških promjena. Teror straha.

•Što nam je činiti?
– Želim reći da moramo doživjeti jednu globalnu katarzu. Da se moramo suočiti s posljedicama koje hrane taj naš strah od budućnosti. I da riješimo sada sve što možemo da bi budućnost bila što više bez straha. Kako individualno, tako i globalno. A to znači, probuditi kolektivnu svijest koja će zamijeniti onu drugu, nesvjesnu svijest odnosno logiku koja se hrani vlastitom moći. Logiku po kojoj – poslije mene potop. Logiku – baš me briga. Jer ja imam neku svoju iracionalnu Noinu arku. A nemam. Jer, mi smo danas jedno globalno selo.
Image
Foto: Duško Marušić

• Kad smo kod kolektivne svijesti, smijemo li povući paralelu između hrvatskog i židovskog “izlaska iz Egipta”? I jedni i drugi, netom što su ugledali slobodu, počeli su se između sebe gristi.
– Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od kompleksa da se mora dokazivati, opravdati. Gdje je tu samopoštovanje? Evo, odgovorit ću protupitanjem: što misliš, kad doista dođe do svjetskih bura i oluja, do globalnih promjena, kad se ruše civilizacije, kad dođe do katarze. Što će tada biti bolje – biti Hrvat ili Amerikanac?

– Po meni, Hrvat.

– Ne tako. Nego, što bi doista tada bolje bilo biti?

– Mislim da je uvijek najbolje znati što jesi i biti to što jesi.

– Tako je. A velik broj Amerikanaca u biti ne zna što je. Jedino što ih drži zajedno, to je american dream. Ali što će biti kada se probude iz tog sna? Ovo vrijedi za sve nacije. Svatko od nas, pojedinačno i globalno, ima neke svoje iluzije i snove. Ali uspoređujući sada Hrvate i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi.

Već sama ta činjenica nije iluzija nego temelj na kojemu novo i nove generacije mogu stajati. Amerikanci, ali ne samo oni, moraju konačno otkriti temelj na kojemu stoje, jer nijedna država ne može opstati sama, izolirana kao otok. Ima u jednoj bazilici u Jeruzalemu jedan sat, svojevrsna kazaljka vremena. Nalazi se tamo gdje je nekada bila kula Davidova. Taj sat kronologija je vremena koja pokazuje tko je sve vladao Svetom zemljom od 5. tisućljeća prije Krista. Vladao, i izgubio.
Image
Foto: Boris Ščitar

Zašto borbe tamo? I kako će se to goruće pitanje riješiti? Dakle, ta fundamentalna pitanja koja izlaze iz povijesnosti, iz samih korijena civilizacije, danas nisu riješena. Globalistički, ahistorični pristup taj pojam povijesnoga kontinuiteta ne može ni razumijeti. I zato problem rješava principom snage i moći. A kako povijest i civilizacija nisu od jučer, taj, uvjetno, američki princip, unaprijed je osuđen na propast. Samo je pitanje posljedica i vremena kada će se taj pristup pokazati totalno krivim. U svakom slučaju, dokle god se budu nivelirale povijesne tekovine i apstrahiralo povijesno dostojanstvo naroda, ni tamo, ni igdje na svijetu pravednoga i trajnoga mira neće biti.

Liberalizam ima kraj

• Papa Ivan Pavao II. govorio je o tome kako postoje okolnosti u kojima zlo može proizvesti neko dobro. Mislio je pri tome na totalitarne sustave, nacizam i komunizam, za kojih je Crkva bila iznutra snažna, “sabrana u jedno”. Gdje smo danas?

– Ja bih rekao kako je u komunizmu bilo puno lakše. Jer, tada smo bili “bijeli i crni”. Kršćani ili komunisti. Ali, ovo vrijeme je opet plodonosno u onom smislu što traži jake ljude. Samostalne ljude slobodnog duha. Da bi bili Božji, takvi moraju biti. A onda će nužno znati i od ovog sistema otvoriti ona prava vrata za one koji će ih htjeti slijediti. Tako da mi se ovo vrijeme čini plodonosnijim od vremena komunizma. I izazovnije, svakako. A to da vrag radi – radi. Radi jer Bog zlato u vatri kuša. Ako svog ljubljenog Sina nije poštedio kušnje u pustinji, pa gdje će nas?! Prema tome, svaki sustav u kojem je veća prisutnost zla ili kušnje na Božje ljude, po meni je milosrdnije vrijeme od vremena kada se Crkva javno proganja. Ovo sofisticirano, liberalizirano, globalizirano vrijeme puno je opasnije za čistoću duše i srca vjernika nego vrijeme komunizma i drugih totalitarizama. Opasnije, ali i plodonosnije. Jer pročišćava. Ili-ili.
Image
Foto: Boris Ščitar

• Može li se liberalizam smatrati nekim oblikom totalitarizma?
– Može. Liberalizam ima svoj početak i svoj kraj. Svoja obilježja, zakonitosti, norme ponašanja. To je svojevrsni totalitarizam, isto tako. Isto kao i svi IZMI – individualizam, terorizam, virtualizam, senzacionalizam, banalizam... To su totalitarizmi novoga doba. Da, i te kako.

Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka! O tome bi se cijela studija dala napisati. Možda i više nego otvorena agresija totalitarnih režima. Jer, kao što su Ivana Krstitelja u tamnicu stavili i glavu mu odrubili a on je bio duha slobodna..., tako i ljudi koji u zatvoru nedužni završe, koji su na Bleiburgu, ili na Golom otoku, ili u Jasenovcu završavali u duhu mogu biti slobodniji od Tita ili Poglavnika u ono vrijeme. Dok ovo sadašnje vrijeme zarobljava samu dušu. Dakle, ima tendenciju da zauzme psihu, način razmišljanja, način djelovanja, način života, filozofiju, duh da ti zarobi. Utoliko je, gledamo li s ovog aspekta, ovo vrijeme totalitarnije nego neka prethodna. Ovaj liberalizam i demokracija.

• To je već prava znanost! Zarobljavanje slobodom.
– Vrlo perfidna. Sve ti dade da bi ti uzeo duh. To je lice Sotone. Sve ti ponudi, u svjetlu ti se prikaže. Sve ti dade, ali ima svoje uvjete. Ti zaigraš na ono slatko kao svi, je l? Ili, može te do kraja pročistiti, da budeš Božji, ali onda si stvarno mučenik u ovome vremenu. Na svim razinama društva, od malog djeteta, preko školske dobi, do starosti. U svim strukturama društva današnjim, stil života od kršćana čini mučenike ako žele živjeti po Božjem. To su mučenici. Oni su ismijani ako Boga žive danas. To znači da nikoga ovaj sustav ne štedi. Ovaj sistem čini razdjeljenje.

Ono što je Isus rekao: “Razdijelit ću oca od sina, majku od kćeri, muža od žene, žito od kukolja.” Ili ćete biti Božji ili vas neće biti.
Image
Foto: Boris Ščitar

To je to. Daj čovjeku sve na slobodu, toliko mu daj materijalnoga blagostanja da mu se osali srce i duša, tako da više nije kadar razmišljati zdravom pameću.

Da više nema snage jer je otupio boriti se za opstanak duše. Jer ima toliko svega u izobilju da je postao bolestan, obijestan, devijantan, degradiran, nemoralan i otpao od Boga. To je totalitarizam koji ne ubija samo tijelo. Jer, “ne bojte se onih koji ubijaju tijelo!” Nego – ubija dušu čovjekovu. Ubija način razmišljanja.

Stres i materijalizam
• Što najviše muči današnjeg čovjeka?
– Neznanje. Predrasude. Pomanjkanje ljubavi, pomanjkanje mira u duši. Stresan život. Materijalistički pristup životu. Pristup iz koristoljublja. Oholost. Egoizam. Manipulacijski pristup životu. Život u laži. Pomanjkanje istine. A onda gubitak slobode.

• A depresija i usamljenost?
– To su samo plodovi takvog pristupa životu. Usamljenost vodi u depresiju.
Image
Foto: Igor Kralj

• Koliko smo dužni pomagati a da ne potrošimo vlastitu snagu? Pogotovo kad se trudiš a rezultat je nula.
– Ma, ne može pomaganje drugima pojesti vlastitu snagu. Vlastita snaga se gubi kad čovjek to radi iz koristoljublja. Onda se istroši. Ako to radiš iz ljubavi, snaga se ne gubi, nego dobiva. A pomoći ćemo onoliko koliko možemo. Kao da sami sebi pomažemo. Ako slušaš svoje srce i ono što ti Bog u srcu kaže, onda nećeš pogriješiti.
Večernji list 12.12.2008
Autor Milan Ivkošić



| komentari (74) | print | # |

utorak, 30.12.2008.

Broj zvijeri....čip

ImageSveti Ivan Apostol pokazuje u Otkrivenju Božjeg protivnika – Zvijer. I Zvijer ima ime, to je broj.
Njezin broj je 666 (13.18). Zvijer je broj. Sluge Zvijeri su u koncentracionim logorima stavljali
brojeve na svoje žrtve.
Sveti Maksimilan Kolbe označen je brojem u logoru Auschwitzu.
Hitler je dao Židove obilježiti tetoviranim brojem.
Američka vlada je 1942. naredila da se deseci tisuća američkih građana japanskog
podrijetla smjeste u užasne logore i obilježe brojevima oko vrata. To je bila tek predigra sadašnjeg
planetarnog zarobljavanja ljudi ucjepljenjem broja Zvijeri.

Što nam najavljuje tehnički napredak?
Spreman je čip – za čovjeka!
Kako izgleda?
VELIČINE JE ZRNA RIŽE…
Image
Čip zamjenjuje novac i kartice
Image
Čip i šprica za ucjepljenje pod kožu.
Image
"Bio-čip" je 7mm dug i 0.075mm širok, velik kao zrno riže.
U njemu se nalazi transponder i punjiva litijska baterija.
Bateriju puni strujni krug od termoelemenata koji
proizvodi električnu struju kako se temperatura tijela mjenja.
TRANSPONDER JE SISTEM POHRANJIVANJA ZA
ČITANJE INFORMACIJA U MIKROČIPOVIMA.
ČITANJE SE IZVRŠAVA U VALOVIMA KAO DALJINSKO UPRAVLJANJE.
Image
Gotov je sistem otkirvanja i pračenja čovjeka sa čipom!
Image
Čip na ruci
Potrošili su više od 1.5 milijuna dolara za istraživanje da bi otkrili
koje je najbolje mjesto za umetanje "bio-čipa" u ljudsko tijelo.
Našli su samo dva zadovoljavajuća i efikasna mjesta -
GLAVA, ispod skalpa i stražnja strana ruke, točnije... DESNA RUKA

Pročitaj o čipiranju članak u hrvatskom blogu:
http://lanxsatura.blog.hr/2007/02/1622200729/cipiranje.html
Pogledaj prezentaciju o čipiranju:
http://grunfer.hatona.org/downloads/conspiracy/mondex_cro.pps


„Zvijer postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima,
slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo,
i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog
koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina.
U ovome je mudrost: u koga je uma, neka odgoneta broj Zvijeri.
Broj je to jednog čovjeka, broj mu je šest stotina šezdeset i šest.“
(Otk 13,16-18).


Čip je znak Zvjeri - Poruke Isusa Krista preko američkog vidioca John Leary-a


Ugrađeni čipovi u tijelo

„Ugrađeni čipovi u tijelo koristit će se za kontrolu misli kao robota. „
( Isus Krist po John Learyu 23. travnja 2007.)

„Odbijte primiti bilo kakve čipove u tijelo kako bi mogli nadzirati vaše misli, pa čak i onda ako bi vlasti uzele sav vaš i prijetile da će vas pogubiti. Ovo će biti znak Zvijeri spomenut u Svetom Pismu. Kad čipovi postanu obvezni u tijelu to će biti vrijeme da odete u skloništa. Ovaj prijelaz u potpuni nadzor svega što kupujete i prodajete vrlo je blizu pa stoga budite spremni otići u bilo koje vrijeme.“
( 24. rujna 2007.)

„Prihvaćanje čipa u tijelo treba odbaciti pod bilo koju cijenu. Ovi čipovi u tijelu nadzirat će ljude s njihovim govorom i ljudi će biti poput robova i ne će se sjetiti što su učinili...Izbjegavajte ove čipove i mobitele tako da zlotvori ne mogu slijediti vaše kretanje.“
( 9. studeni 2007.)
Žig Zvijeri
Leary zapisa: Ulazim u crkvu, u neke trjemove slične Izraelskim grbovima. U jednoj unutarnjoj sobi vidim tijelo spremno za ukop. Isus reče:
„Djeco Moja, za vrijeme Antikrista i Velike nevolje mnoge će osobe umrijeti. Vidjet ćete mnoge Moje vjernike uhapšene od agenata Antikrista i osuđene na smrt zbog Moga Imena, ali kažem vam sad da se ne trebate bojati i da molite da vas Moj mir duha vodi. Ako budete izabrani za mučenike, mislite da ću Ja stići kroz kratko vrijeme. Uskrisit ću sve one vjernike koji budu ubijeni za Velike nevolje, da ih pridružim sebi u Mom trijumfu. Uživat ćete Raj na Zemlji bilo da preživite ili ne. Sve što ćete trebati činiti jest da ištete Moju pomoć da zaštitite vašu dušu od sotonskih nagovaranja.
To kažem sada svima vama: ne uzimajte znaka Zvijeri na ruku ni na čelo i ne klanjajte se nikome drugome osim Meni.
Da biste se bolje obranili, idite i sakrijte se da izbjegnete utjecaj zloga. Ja ću doći k vama i s Duhom Svetim da vas povedem u sigurna mjesta i skloništa. Ja ću vas snabdjeti hranom i vodom ako bude nužno. Prema tome uđite u to zlo vrijeme s nadom i molite da ostanete vjerni, jer vaša nada bit će vaše spasenje.“

John Leary opisuje svoje viđenje: "Kod čašćenja Gospe Lurdske vidio sam sliku Kongresa SAD i onda neki crni helikopteri kako se obaraju na mene. Onda sam vidio nekoga koji je imao čip na desnoj ruci i vidjelo se malo krvi. Helikopteri su kontrolirali mnoštvo koje je trebalo primiti žig Zvijeri."
Isus progovori: "Vrijeme kušnje samo što nije počelo. Pokazao sam vam na sve moguće načine kako tehnologija i ljudi mogu izvršiti obilježavanje. Događaji će se odvijati brzo jer sotona ima još samo kratko vrijeme. Čipovi su stvarno spremni da krenu u napad. Jedna država svijeta prvo će na fin način predstaviti čip javnosti ukazujući na njegove prednosti. Nakon toga će pokušati prisiljavati da se čip uzme. Za to će se koristiti centri za zadržavanje i helikopteri za kontrolu masa i onih koji neće da uzmu čip. Uskoro nakon toga ćete se morati sakrivati kao što sam vam već rekao. Sve ove poruke dane su za razumijevanja tih događaja.
Zapamtite: nikada ne primajte čip na ruku ni čelo - inače ćete biti izgubljeni. Oni koji misle da ga mogu odstraniti bit će razočarani jer će vas kontrolirati Antikrist. Čim čipovi budu stavljeni ljudima, Antikrist će preuzeti kontrolu nad svim narodima.
Vidite, djeco moja, ovi događaji su neizbježni i pripremite se duhovno i tjelesno za borbu sa zlom. Ja ću skratiti ovu kušnju i čim očistim zemlju proglasit ću Moju pobjedu. Imajte malo strpljenja i Ja ću vas dovesti u slavu Moga Kraljevstva."
( Isus Krist po John Learyu 3. veljače 1997.)

Isus je rekao: "Narode Moj, ovo viđenje nekog viteza u Engelskoj ili kip Slobode kako leži povaljen na tlu, predstavlja pad Amerike i uspon velesile Europske Unije. Amerika će sebe brzo uništiti željom da vodi stalne ratove, pohlepom za novcem koja će uništiti vaše gospodarstvo te prirodnim katastrofama koje će vam donijeti veće opustošenje. Na koncu, Amerika će doživjeti svoju propast po vlastitoj tehnologiji.
Zli ljudi će postupno kontrolirati kupovinu i prodaju preko mikročipova. Masoni će nadzirati vladu i sve izvore novca. Čipovi na ruci postat će obavezni. Moji vjerni bit će zaštićeni u Mojim skloništima. Zli će okultno nadzirati Europu dok će pripremati način Antikristovog preuzimanja vlasti.
Ja ću uskoro doći da pobjedim sve zlo na zemlji i Antikristovu vladavinu koja će biti kratkog vijeka. Pouzdajte se u Moju konačnu pobjedu jer će tada moji vjerni uživati svoju nagradu u Mojoj Eri Mira i na Nebu." ( Isus Krist John Learyu: 1.7.2002.)



| komentari (9) | print | # |

ponedjeljak, 22.12.2008.

4. nedjelja došašća:

Na sinu Marijinu ostvarena obećanja o potomku iz roda Davidova
U sve tri liturgijske godine misna čitanja ove nedjelje govore o potomku iz roda Davidova preko kojega će Bog biti posebno naklonjen svome narodu Izraelu i svim narodima svijeta. Evanđelje u sve tri godine govori o Isusovoj majci i Josipu iz plemena Davidova koji nije naravni otac Marijina sina.

Za prvo čitanje imamo Natanovo proročanstvo Davidu o potomku iz njegova roda preko kojega će Davidova "kuća" u smislu kraljevske loze trajati dovijeka. Bog će tom Potomku biti Otac a on njemu jedincati Sin. To obećanje nosilo je židovski narod kroz povijest u radosnim i tragičnim trenucima. Mesijanska nada bila je vezana uz potomka iz Davidova roda. To posebno vidimo iz židovskih spisa stotinjak godina prije Isusa koji nisu ušli u kanon Starog zavjeta. U Isusovo vrijeme obavezno je bilo voditi rodoslovlje svećeničkih i levitskih obitelji, jer su samo pripadnici tih obitelji smjeli vršiti strogo liturgijske službe u hramu. Ipak su i ostale obitelji s ponosom čuvale tradiciju o pripadnosti pojedinome od dvanaest Izraelovih plemena. Tako sv. Pavao, braneći se od protivnika i lažne braće ističe: "Obrezan sam osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova" (Fil 3, 5).
Datumski najraniji podatak o davidovskom porijeklu Isusa je Rim 1, 3-4 gdje Pavao god. 58. piše: "Evanđelje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu" (Rim 1, 2-3). Matejevo evanđelje, više od ostalih, naglašava davidovsko porijeklo Isusa i spasenjski sadržaj naziva "Sin Davidov". To osobito vidimo prilikom ozdravljenja kad bolesnici ili njihova rodbina vape: "Sine Davidov, smiluj nam se!" (Mt 9, 27; 15, 22; 20, 32). Prilikom mesijanskog ulaska u Jeruzalem mnoštvo je klicalo: "Hosana Sinu Davidovu!" (Mt 21, 9.15). Kod Židova onog vremena prihvaćanje muškarca da bude otac jednom djetetu, koje i nije moralo biti njegov naravni potomak, imalo je punu pravnu i religioznu vrijednost. Isus je preko Josipa pravi Sin Davidov, makar mu Josip nije naravni otac. To je za prvu Crkvu bio važan povijesni podatak pa mora biti važan i za današnje sudionike liturgije.
Ušavši u Davidov rod, Sin Božji je ušao u povijest jednog naroda i jedne obitelji. Solidarizirao se s kulturom, vjerom i baštinom tog naroda i obitelji - utjelovio se, kako ističe današnja zborna molitva. Od Isusa solidarnog člana naroda i obitelji učimo i mi podržavati sve što je plemenito u našem narodu i obitelji te dijeliti sa svojim bližnjima zajedničke radosti i nade, žalosti i tjeskobe.

Podići ću tvoga potomka (2 Sam 7, 1-5. 8b-12. 14a-16)

Dvije knjige o Samuelu sadrže povijesnu građu o nastanku monarhije u Izraelu, o djelovanju Samuela i Natana te o ratovima Izraelaca protiv Amonaca. Građa u njima sadržana nastala je dobrim dijelom u sjevernom izraelskom kraljevstvu u devetom stoljeću pr. Kr., ali su same knjige redigirane u današnjem obliku u vrijeme babilonskog sužanjstva, između 580. i 540. pr. Kr.
Prorok Natan bio je neke vrste ministar za religiozna pitanja na Davidovu dvoru. On se jedini usudio moćnom monarhu u ime Božje predbaciti što je prisvojio Urijinu ženu Batšebu a njezina muža dao u boju izložiti na takvo mjesto da mora poginuti. U današnjem odlomku Natan nije donositelj Božje kazne nego blagoslova. Utvrdivši svoje kraljevstvo od vanjskih neprijatelja i postigavši sigurnost u samoj državi, David želi u Jeruzalemu, koji je osvojio i učinio glavnim gradom za dva južna i deset sjevernih plemena, sagraditi veličanstveni hram Bogu jedinome. Natan je ispočetka mislio da je to dobar plan, jer će jedno svetište pridonositi povezivanju naroda u vjerskom i političkom pogledu, a iz tog će svetišta biti davane upute za život naroda u domovini i dijaspori. Međutim, nakon molitve i razmišljanja, Natan dobiva nadahnuće i prenosi Davidu Božju poruku: David se jest pokajao za svoj grijeh, ali je u četrdesetgodišnjoj vladavini prolio previše krvi i Bog ne prihvaća hram koji bi on podigao. Umjesto da David podigne Bogu "dom", po Natanu dobiva obećanje da će Bog njemu podići trajni dom, tj. da će potomak iz njegove loze trajno vladati Božjim narodom Izraelom.
Za razliku od Davida koji je mačem pribavljao mir u svojoj državi te otklanjao agresije stranih naroda, Bog obećava da će njegovu potomku on sam pribaviti mir te činiti preko njega da narod Božji "više ne strahuje, niti da ga zlikovci muče kao prije" (r. 10). Bog obećava utvrditi kraljevstvo Davidova potomka i biti mu trajno naklonjen: "Utvrdit ću njegovo kraljevstvo. Ja ću njemu biti otac, a on meni sin. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom" (r. 14,16). Ovo je zapisano u vremenu kad je već nestalo kraljeva iz davidovske loze. To znači da su povijesni čitaoci ove knjige u Natanovu proročanstvu vidjeli najavu duhovnog vode, koji će biti iz Davidove loze, ali neće vladati na davidovski način ognjem i mačem.
Mi kršćani gledamo u Isusu najavljenog potomka iz loze Davidove. Po njemu je Bog zauvijek ne samo s Izraelom nego i sa svim narodima svijeta. Po njemu dariva trajni mir i blagoslov svima.

Otajstvo sada očitovano po proročkim pismima (Rim 16, 25-27)

Ovaj odlomak je zaključno izričaj hvale i slave Bogu (doksologija). Himan kojim Pavao zaključuje svoju dogmatsku poslanicu o opravdanju po krsnoj vjeri u Krista, bez starozavjetnih propisa o obrezanju i čistim jelima. Apostol izriče "hvalu i slavu uvijeke" Bogu koji može učvrstiti vjernike. Početak vjere i ustrajnost u svjedočkoj vjeri dar je Božji. Pavao moli Boga da u takvoj vjeri učvrsti povijesne slušatelje njegove poslanice a i nas današnje sudionike bogoslužja. To Bog čini po Pavlovu evanđelju - ili sadržaju i načinu propovijedanja Krista raspetog i uskrslog poganima. Iz ove formulacije vidimo da je za Pavla "evanđelje" isto što i propovijedanje Isusa Krista. Propovijedanje kojemu je Krist glavni sadržaj. Sadašnje propovijedanje evanđelja o Kristu Pavao naziva "objavljenjem otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pismima obznanjenog". Starozavjetna objava bila je pridržana Židovima. Od pojave Krista riječ Božja naviješta se svim narodima. Cilj misionarskog naviještanja je pridobiti ljude iz svih naroda "za poslušnost, za vjeru". To zapravo znači za vjerničku poslušnost. Kome se Bog objavio po naviještanju prvih misionara i današnjih zaređenih služitelja Crkve, taj Bogu duguje posluh vjere. Bog nam se nije očitovao da zadovolji našu radoznalost, nego nam je objavio sve ono i samo ono što je nužno za naše spasenje. Zato mu odgovaramo pristajući uz njega, slušamo ga dok nam govori po Pismu i znakovima vremena.
Boga, koji je u davnini zasnovao otajstvo spasenja, po prorocima ga naviještao te ga u Kristu izveo i učinio dostupnim svima narodima, Pavao zasniva jedinim Mudrim. Ovo znači da je sam Apostol otkrio životnu mudrost u objavi te da u svjetlu objave vrednuje svoj život i povijest svijeta. Bog je sama mudrost i on nas čini vjernički mudrima.
Bogu iskazujemo hvalu i slavu po Isusu Kristu. Na njega kršteni, pridružujemo se njegovoj poslušnosti Ocu moleći i čineći s njime: "Dođi kraljevstvo tvoje!" Na kraju dodaje Apostol liturgijski usklik: "Amen!" To su prvi kršćani pozajmili iz židovske liturgije, poštujući tako židovski korijen Isusa i apostola. Govoreći "Amen" na tuđem jeziku htjeli su prihvatiti kontinuitet Božjeg djelovanja u Starom i Novom zavjetu.

Zaručenoj s Josipom iz doma Davidova (Lk 1, 26-38)

Ovo evanđelje dolazi više puta u toku liturgijske godine. Imali smo ga na Bezgriješno začeće i tada je bio naglasak na anđelovu pozdravu: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"
Danas je naglasak na Josipovoj poočimskoj ulozi i Marijinu djevičanskom materinstvu. Matej i Luka ističu Marijino djevičansko materinstvo i davidovsko porijeklo Josipa (usp. Mt 1, 18-25 i Lk 1, 27; 2, 4-5).
U Marijinu djevičanskom materinstvu evanđelisti vide više od biološke činjenice da Marijin sin nema naravnog oca, kao sin Zaharije i Elizabete. To je priprava za posebnu oslonjenost Marijina sina na Oca nebeskog. On koji nikoga na zemlji nije zvao naravnim ocem, pravi je Sin Božji. Preko Josipa Isus baštini naziv "sin Davidov" u smislu Natanova proroštva i Psalma 110. Taj naziv upućuje na njegov transcendentalni identitet: Nazarećanin, sin Davidov, je izvanredni Božji poslanik. Bog preko njega spašava svoj narod i sve narode svijeta od grijeha. On je "Sin Svevišnjega" zato što je sin Davidov.(KTA)



| komentari (14) | print | # |

subota, 13.12.2008.










3. nedjelja došašća


Radosni svjedoci došašća Gospodnjeg



Za ulaznu pjesmu imamo Pavlov poziv na vjerničku radost: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu!" (Fil 4, 4.5). U vremenu dok je svećenik misu slavio na latinskom po prvoj riječi ovog poziva "Gaudete - radujte se" zvala se ova nedjelja. Može se upotrijebiti misno ruho ružičaste boje, gdje ono postoji. Ovo je radosni predah u pokorničkom razdoblju došašća.

Za prvo čitanje imamo ispovijest proroka iz vremena obnove oko god. 515. pr. Kr. koji se osjećao pomazanim od Duha Božjega i poslanim da siromasima Božjim naviješta radost spasenja. U današnjem čitanju je i radosna pjesma Jeruzalema koji se odaziva proroku: "Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu jer me odjenu haljinom spasenja...". U drugom čitanju Pavao potiče na stalnu radost, zahvalnost i otvorenost prema Duhu Svetome koji u zajednici krštenika budi različite karizme: "Uvijek se radujte... U svemu zahvaljujte... Duha ne trnite, proroštva ne prezirite!"

Krstitelj u evanđelju biva predstavljen kao hrabri i radosni svjedok Svjetla koje je utjelovljena Riječ Božja, Krist Gospodin. Na saslušanju, koje mu nameću svećenici i leviti iz Jeruzalema, Krstitelj odlučno svjedoči da on nije ni Mesija, ni novi Ilija ni Očekivani prorok kojeg je navijestio Mojsije (usp. Pnz 18, 18). On je jednostavni i skromni djelitelj pokorničkog krsta koji najavljuje: "Među vama stoji koga vi ne poznate - onaj koji za mnom dolazi!"

Prorok iz Jeruzalema, sva starozavjetna vjernička zajednica, Krstitelj na Jordanu su radosni svjedoci došašća Gospodnjeg ili spasenja koje je na dohvatu. Pitanje po stavljeno Krstitelju tiče se svakog od nas na današnjoj misi: "Tko si ti... Što kažeš sam o sebi?" (r. 19 i 22). U zbornoj molitvi prosimo preko svoga predsjedatelja da budemo radosni svjedoci dolaska Gospodnjeg:
Bože, ti vidiš:
mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega.
Molimo te da nam bude događaj spasenja
te ga radosno proslavimo službom pohvale.
Božić je događaj spasenja, a ne samo spomen na povijesni događaj rođenja osnivača kršćanstva. Zato mu se smijemo i trebamo radovati.

Prorok i zajednica radosni u Gospodinu (Iz 61, 1-2. 10-11)

Ovaj odlomak je središnji dio građe u Izaijinoj knjizi koja obuhvaća zasebnu cjelinu od 56. do 66. poglavlja. Stručnjaci smatraju da su to propovijedi grupe proročkih učenika koji su djelovali u Jeruzalemu nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, iza god. 515., kad je ponovno bio podignut hram. Značajno je ovim propovjednicima i propovijedima slavljenje spasenja prisutnog u hramu i otvorenost za pogane koji prepoznaju Božje djelovanje u narodu Božjem.
Ovdje imamo ispovijest proroka o vlastitom zvanju. On kaže da ga je Duh Gospodnji pomazao. To znači da mu je dao dublji uvid u riječ Božju i smisao povijesnih događaja te ga potaknuo na proročko djelovanje. Ovaj prorok ima biti navjestitelj evanđelja ili radosne vijesti siromasima. Treba iscjeljivati srca slomljena, proglašavati slobodu zarobljenima, sužnjima oslobođenje a svima najaviti jubilejsku ili milosnu godinu koju uvodi Bog. Ovaj je prorok bio pozvan da budi radost među siromašnim povratnicima koji su se po judejskim gradovima i naseljima teško organizirali ponovno u narod i državu.
Zajednica prihvaća prorokovu propovijed s pozivom na vjerničku radost i odgovara da se raduje u Gospodinu koji je odijeva haljinom spasenja, iako materijalni uvjeti života i dalje ostaju teški. "Plašt pravednosti" kojim Bog zaogrće Jeruzalem kao svoju zaručnicu jer prijateljstvo s Bogom, naklonost Božja koju povijesni slušatelji prorokove propovijedi smatraju važnijom od gradskih zidina i političke stabilnosti. Oni su puno puta gledali kako "zemlja tjera svoje klice i vrt niknuti daje sjemenju". Zato vjeruju kako će "Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima". Oslonjeni kao mali narod na naklonost Božju; oni će pred velikim poganskim narodima hvaliti Boga koji pritječe upomoć neznatnima.
Za pripjevni psalam imamo danas Marijinu pjesmu "Veliča". S njome i mi danas veličamo Boga koji vidi i uzdiže neznatne.

Duha ne trnite, proroštva ne prezirite (1 Sol 5,16-24)

Ovo je završni odlomak Prve Solunjanima koja je prvi pisani dokument Novog zavjeta. Pisao ju je Pavao oko god. 50. mladoj zajednici kršćana s kojima nije mogao provesti dovoljno vremena i nije bio siguran kada će opet doći. Iako krštenici žive među poganskim sugrađanima koji ih šikaniraju i skoro progone, Apostol ih zove na radost, stalnu molitvu i zahvaljivanje Bogu. Vjernička radost je dar Duha kao što je i molitva, kao traženje volje Božje o sebi, također dar Duha. Kod Pavla često bivaju povezane zahvalnost Bogu i molitva (usp. 1 Sol 3, 9-10; Fil 4, 6; Kol 2, 7; 3, 15-17).
"Duha ne trnite, proroštva ne gasite" (r. 19-20) odnosi se na karizme koje Duh Sveti daje pojedincima na korist zajednice. "Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite" (r. 21-22) odnosi se na potrebu provjeravanja obdarenika koji tvrde da Duh nešto po njima poručuje zajednici. Mogući su i umišljeni karizmatičari koji svoje bolesne ambicije prikazuju kao darove Duha.
Na kraju Pavao moli da "Bog mira posveti i besprijekornim sačuva" krštenike za Dolazak Gospodnji. Pod Dolaskom je on mislio Isusov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Današnja liturgija pod tim misli Isusov mistični dolazak o Božiću. Otvorenost Duhu Svetomu koji u nama produbljuje vjerničku radost, poniznu molitvu i stalnu zahvalnost sprema nas za Isusov dolazak u vremenu i o koncu svijeta.

Ne zanijeka nego prizna (Iv 1, 6-8. 19-28)

Ključni izrazi ovog odlomka su "svjedok, svjedočiti, svjedočanstvo" (r. 7, 8 i 19). U Ivanovu evanđelju Isusovo javno djelovanje prikazano je kao proces u kojem Židovi sude Isusu, a zapravo Osuđenik sudi njima zbog nevjere.
U četvrtom evanđelju izraz "svjedočiti" dolazi 33 puta, a u cijelom ostalom NZ 32 puta. Izraz "svjedočanstvo" dolazi kod Ivana 14 puta, a u ostalom NZ 7 puta. Iz Ivanova naglašavanja da Krstitelj nije bio Svjetlo nego dođe da posvjedoči za Krista koji je Svjetlo naslućuje se određeno rivalstvo između prvih kršćana i Krstiteljevih sljedbenika koji su Zaharijina sina bili mesijanizirali, tj. smatrali ga Mesijom (usp. Dj 18, 25 i 19, 1-7). Naš prijevod stavio je velikim slovom riječ "svjetlo", jer je u grčkom izvorniku član uz ovu imenicu koji sa sobom povlači značenje da je Krist posebno i konkretno svjetlo, samo svjetlo.
Prizor se odvija u tri dijela, u obliku saslušanja:
- Svećenici i Leviti pitaju Ivana, je li on Krist (r. 19-23);
- Farizeji pitaju za smisao njegova krsta (r. 23-27);
- mjesto saslušanja i svjedočenja (r. 28).
Krstiteljev je pokret toliko postao razglašen da jeruzalemski poglavari šalju Ivanu na Jordan sudsku komisiju koja ima ispitati dvoje: je li on Mesija i što znači njegovo krštavanje vodom? U pitanju o identitetu počinju od Mesije, zatim prelaze na Iliju, jer se vjerovalo da će Ilija ponovno doći prije nastupa dana Gospodnjeg. Kad Krstitelj oboje zaniječe, oni nastavljaju: da li je Prorok? I ovdje su naši prevodioci imenicu "prorok" napisali velikim slovom zato što u grčkom izvorniku stoji član. Ne bilo koji prorok, još jedan u nizu brojnih proroka koje je Bog slao svome narodu. Nego izvanredni prorok kojega je Mojsije najavio kao onoga u čija će usta Bog stavljati svoju riječ i kojega treba slušati (usp. Pnz 18, 15-18). Krstitelj i to niječe te se predstavlja Izaijinim riječima kao Božji glasnik koji u pustinji viče pripravljajući put Mesiji. Evanđelista ga hvali: "On prizna, ne zanijeka, nego prizna" (r. 20). Za povijesne čitaoce ovo je bilo važno: Zaharijin sin odbio je da bude smatran Mesijom ili najavljenim Prorokom.
U nastavku farizeji ispituju za smisao Pretečina krštavanja, koje je očito postalo popularno i vjernici su mu se masovno podvrgavali u znak kajanja i spremnosti na obraćenje. Farizeji se ljute što Ivan javno krštava, nastupa kao da je njegovo krštenje obavezno, a nije dobio odobrenje od vjerskih vlasti iz Jeruzalema. "Među vama stoji onaj koga vi ne poznate" (r. 26) je najava već prisutnog Mesije. "Poznati" ovdje znači i "priznati, prihvatiti, vjerovati mu". Krstitelj priznaje da je u odnosu na Mesiju manji od sluge ili roba koji gospodaru veže remenje na sandalama. On se raduje što je Mesija već prisutan i nije ljubomoran što će uskoro pasti u zaborav da bi Krist rastao. Kad mu kasnije vlastiti učenici jave da Isus sabire sve više simpatija na račun samog Krstitelja, on će odgovoriti: "On treba da raste a ja da se umanjujem" (Iv 3, 30).
Od Krstitelja naučimo na ovoj misi liječiti u sebi ljudsku ljubomoru i grešnu želju za afirmacijom. Želeći sve više postajati radosni svjedoci Božjeg dolaska tražimo snagu da uočavamo, podupiremo i štitimo sve dobro što se oko nas događa, makar i ne bili mi u središtu pažnje.



| komentari (5) | print | # |

srijeda, 10.12.2008.

Moj razgovor s Gospodinom

Bog je apsolutni, savršeni Duh. On je kod stvaranja čovjeku udahnuo dah svoga Duha.
Image
Kršćanin u sakramentima prima nove snage Božjega Duha. To znači da čovjek može komunicirati s Bogom preko svoga duha pomognuta Duhom Božjim.

Kao što preko rukovanja, gledanja, slušanja komuniciramo s ljudima, razgovaramo s njima, tako možemo i preko duha razgovarati s Bogom.

Da bismo mogli stupiti u dijalog s Bogom, potrebno je sabrati se. Dok je materijalno komuniciranje neposredno, izvanjsko i zato čovjeku zapaženije, dotle je duhovno komuniciranje finije, delikatnije. Duhovno komuniciranje traži mir, senzibilnost, opuštenost, čisto srce. Traži da se čovjek otvori iznutra, da se sav pretvori u slušanje. To je slično kao kad čovjek razmišlja ili kao kada traži inspiraciju za umjetničko stvaranje. To je dubinsko slušanje. Tako je moguće Bogu govoriti. No važnije je Boga slušati. Čista savjest uvjet je nutarnjeg mira, a sabranost izvanjskoga.

Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.



Tomislav Ivančić



| komentari (2) | print | # |

nedjelja, 07.12.2008.

II. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Novo obraćanje
Kako ću, Isuse, pomoći drugima da te otkriju i nađu, kad i sam često lutam daleko od tebe?
Gospodine i danas trebaš preteče. Trebaš ljude koji će pripravljati put za tvoj dolazak. Ti si potreban svakomu i svim ljudima. Nitko se bez tebe ne može ostvariti, spasiti. Ti si Spasitelj čitavog svijeta. Trebaš ljude koji će ti velikodušno ponuditi svoje biće, svoje sposobnosti, svoje srce, svoju volju da i danas ostvariš svoje mesijansko poslanje. Trebaš mene, trebaš svakog od nas!

Ivan Krstitelj je ostvario svoju ulogu. Bio je preteča koji je potpuno izgarao od želje da ispuni ono što si od njega očekivao. Živio je isposnički, nije mario za sebe i svoje interese. Htio je da svi ljudi shvate da si blizu i da je hitno potrebno da se obrate. Zato je krstio. Tim izvanjskim znakom svatko je očitovao sebi i drugima da od sada stupa na put obraćenja i pokore. Ivan je bio glas koji viče, glas koji se čuo, koji se nije dao nadjačati od drugih ponuda pomodarskog života.

Kako ću, Isuse, pozivati ljude pa poravnaju staze i prokrče put kroz pustinju? Kako ću, Isuse, pomoći drugima da te otkriju i nađu, kad i sam često lutam daleko od tebe? Neka se danas najprije u meni dogodi zakoračaj u život obraćenja i pokore, kako bi bio spreman svjedočiti za tebe, biti glas koji će sve ljude upućivati na tebe!

Za Ivana Krstitelja bilo je jasno: on se umanjivao, ali ti si, Gospodine, bio sve jasniji i prisutniji u srcima ljudi koji su te čekali. Ivan je nestajao, ali ti si se pojavljivao. Bojim se, Isuse, da te ljudi često ne mogu vidjeti kroz moju osobu, da te ne mogu dokučiti preko moje riječi, moga nastupa. Bojim se da ljudi vide mene a ne tebe. Bojim se da ljudi, zbog moje slabosti, često ne požele ići naprijed da otkriju onoga koji ima doći, da im ja priječim da dođu k tebi. Očisti me, Isuse! Očisti moje nakane, moje želje, moje planove! Operi moj govor i moje srce. Neka ti ono posve pripadne, kako bih ja mogao biti preteča tvome dolasku, kako bi te ljudi i preko mene mogli istinski upoznati.
I molim te, Gospodine, obnovi i danas na nov način u našim srcima svoje krštenje Duhom Svetim. Neka nas zahvati onaj žar kojim si ti izgarao za dobro i za spasenje i život svih ljudi. Nisam dostojan, Gospodine, sagnuti su i odriješiti remenje na tvojoj obući, nisam dostojan, Gospodine, da uniđeš pod krov moj, da te primim u pričesti. Nisam dostojan, Gospodine, da sveto tvoje ime izgovorim, ali ipak, molim te, uzmi me da i ja budem od koristi za tvoje kraljevstvo.

Fra Zvjezdan Linić



| komentari (6) | print | # |

utorak, 02.12.2008.

PUT PREMA GOSPODINU – ON DOLAZI

Image
Došašće ili advent je vrijeme iščekivanja, dolaska. Što to mi danas očekujemo? Prema čemu je naš život otvoren i što bi željeli da nam se ‘sutra’ ispuni? Da li uopće imamo u sebi adventsko raspoloženje? Nema dvojbe da je svako ljudsko biće usmjereno na Budućnost. U budućnosti je čovjeku spas. Svaki naš ‘sada’ je nepotpun pa zato i teži prema svojem ostvarenju.
Kakvi sve načini ili pokušaji nisu oprobani da se ostvari “željeni svijet”? Za to ostvarenje postoje dva ekstremna načina i čovjek u njih lako sklizne. Prvi je da čovjek sve može ostvariti sam i drugi da čovjek ništa ne može ostvariti sam. Na jednoj strani se pokazuje prevelika poduzetnost koja čovjeku ipak nije donijela “ostvarenje” svojeg bića. To je pokušaj traženja smisla samo u ovome svijetu, u njegovoj zatvorenosti i materijalnosti. Ipak, čovjek je iskusio da nadilazi svijet i da mu je svijet “premalo” da bude potpun. Čovjeka nisu zadovoljili svi “idoli ovog svijeta”. Čak je doživio razočaranje i gubitak pouzdanosti u sebe i u realnost svoje moći.
Danas, poslije izvjesnog vremena “ateizacije i sekularizacije”, kao da se čovjek zbog prevelikog samopouzdanja (počevši od znanosti do bogatstva) povlači u drugu krajnost, povlači se u pasivnost ili u čekanje nekog “čuda” koje će nadoknaditi ljudsku poduzetnost. Čeka se pasivno da se nešto “s neba dogodi” i izvuče čovjeka iz ove konfliktne situacije. Neki opet misle da je došlo “apokaliptičko vrijeme” pa se stoga utječu raznim parareligijama, pa i praznovjernostima. Kao da je došlo vrijeme praznovjerja i gatanja. Pojavljuju se razni “učitelji”, skoro bi se moglo reći “zavoditelji”. Međutim dok ljudi dođu do svijesti prevare tada su već jako dobro razoreni kao ljudi i nesposobni za život u ovom svijetu koji je ipak naš i u kojeg smo “poslani” da ostvarimo sebe.
Nikakvi magični obredi ili formule neće nas osloboditi naše odgovornosti za budućnost. Bog jest s nama i u našem životnom pozivu. Bog Mojsiju odgovara “bit ću s tobom, idi povedi moj narod”. Tek stavljajući se na “put”, prihvaćajući životnu odgovornost vidimo da je Bog s nama i da nam daje snagu da s njime surađujemo i stvaramo. Mi i Bog smo odgovorni za našu Budućnost. Zato kada nas Isus poziva da budemo u stanju bdijenja, ne znači da pasivno čekamo nego da “aktivno bdijemo”, da idemo njemu ususret. To je očito iz parabole o “mudrim i ludim djevicama”.
Cijeli Advent je poziv na optimizam i nadu. Mi smo stvoreni da budemo spašeni, svijet je stvoren iz Božje ljubavi, a čovjek je vrhunac njegove ljubavi. Svi mi trebamo postati svjesni odgovornosti za događanja u svijetu. Odgovornost je bdijenje. Budućnost nam neće doći sama. Ako ne idemo prema budućnosti padamo u prošlost i umiremo. Optimisti i ljudi nade trajno dolaze na Božji put i Bog im ide ususret. Tako se hrabrije svladavaju teškoće koje nam nameće život. A da kršćanska nada nije utopijska nada vidljivo je iz “Kristovog puta”. Do neba, do uskrsnuća, dolazi se preko “čudesa” i preko križa. To je Isusov put, to je put svakog hrabrog čovjeka. Život je pomiješan teškoćama i radostima - to je normalni put.
Bog dolazi nama ususret ako mi idemo njemu ususret. Tko ga traži taj će ga i naći (Augustin). Poslije “prvih jaslica” u Betlehemu Isus se “uselio” u ljudska srca. Sada ga pronalazimo i susrećemo u ljudskim životima. Mi smo drugim ljudima jaslice, drugi su nama njegove jaslice. To je to neshvatljivo čudo Božje ljubavi prema čovjeku. To je Isus.
Ako Boga ne otkrijemo u drugim ljudima nećemo ga otkriti ni u gipsanim jaslicama u crkvama. Opasno je prave jaslice zamijeniti krivim, jer ćemo biti pobožni pred rukotvorinom, a bezobzirni pred ljudima. To bi bila rafinirana idolatrija. Nikakvi obredni ne mogu niti smiju zamijeniti naše žive odnose. Dapače, obredi nas usmjeravaju na istinsku ljubav, što znači na stvarnoga čovjeka. Naše sadašnje bdijenje jest življenje za budućnost i vječnost. Život ima smisla, samo ga treba ‘odmotati’ i u njemu se ostvariti. Bijeg iz života ni u kojem slučaju ne može biti ostvarenje životnih težnji. Advent nam rasplamsava nadu i pouzdanje. Nitko u ovome svijetu nije slučajno niti se njegov život odvija slučajno, mi smo odgovorna bića. Slobodni smo i možemo slobodno prihvatiti ili odbiti Božju ljubav. Bog je vodio Abrahama i Mojsija, s Pavlom je i u Isusu koji nam garantira da će biti i s nama na svim našim putovima, pa i na našim lutanjima. On se ne odriče čovjeka čak ni kad se čovjek odrekne njega. Bdijmo dakle. Bog ljubi, a i mi najživlje bdijemo kad ljubimo!
Fr. Marijan Jurčević, o.p.



| komentari (24) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.