Egzorcist govori

četvrtak, 25.09.2008.

Odlomci iz knjige Egzorcist govori, Gabriele-a Amortha, koju je u prijevodu Fra Josipa Marcelića objavila biblioteka Duh i voda (urednik Don Božidar Medvid) 1995. godine (Župni ured Jelsa, otok Hvar). Naslov originala Un esorcista racconta.

Kakve su smetnje koje može uzrokovati đavao ljudima dok su živi? Nije lako naći knjige koje raspravljaju o toj temi, pa i stoga jer nedostaju zajednički izrazi u kojima bi se svii slagali. Potrudit ću se stoga da odredim smisao riječima koje upotrebljavam ovdje i u ostalim dijelovima knjige.

Postoji redovito djelovanje đavla koje se odnosi na sve ljude: to je napastovanje na zlo. I Isus je prihvatio tu našu ljudsku sudbinu i dopustio je da ga Sotona napastuje. Ovdje se nećemo zaustavljati na ovom kobnom đavolskom djelovanju, ne što ne bi bilo važno, nego jer imamo za cilj osvijetliti izvanredno djelovanje Sotone koje mu Bog dopušta samo u određenim slučajevima.

Ovo drugo djelovanje može biti razvrstano u pet različitih oblika.

1. Fizičke patnje uzrokovane od Sotone izvana. Radi se o fenomenima o kojima čitamo u životopisima mnogih svetaca. Znamo naime kako su sveti Pavao od Križa, Župnik Arški, pater Pio i mnogi drugi bili izmlaćeni, bičevani, udarani batinama od đavla. Na ovom obliku se ne zaustavljam jer u ovim slučajevima đavao nije nikada imao nutarnjeg utjecaja na udarene osobe i nikada one nisu trebale molitvu egzorcizma. Jedino što su se na tu nakanu pomolile osobe koje su znale za stvar. Radije se zaustavljam na slijedećim četirima oblicima koji izravno zanimaju egzorciste.

2. Đavolsko opsjednuće (possessio diabolica). To je najteža patnja i događa se kada đavao uzme u posjed tijelo jednog čovjeka (a ne dušu) čineći da djeluje ili govori kako on hoće, a da mu se žrtva ne može oprijeti, te stoga osoba i nije moralno odgovorna. Ovaj oblik najviše je izložen spektakularnim fenomenima, kao što su oni prikazani u filmu Egzorcist, ili kao što su uočljivi znakovi koje navodi Obrednik: govoriti novim jezicima, pokazati izvanrednu snagu, otkrivati skrivene stvari. Ovakav jasan evanđeoski primjer imamo u opsjednutom iz Geraze. Ali jasno treba reći da postoji mnoštvo različitih đavolskih opsjednuća s velikim razlikama obzirom na težinu i na simptome. Bila bi velika pogreška zaustaviti se samo na jednom modelu. Među tolikima, molio sam egzorcizam nad dvama osobama koje je đavao potpuno imao u vlasti: za vrijeme egzorcizma ostajale su posve nijeme i nepokretne. Mogao bih navesti razne primjere s veoma različitim fenomenima.

3. Đavolsko zlostavljanje (vexatio diabolica) ili smetnje i bolesti, od veoma teških do manje teških, koje pak dosižu do opsjednuća: da se izgubi svijest, da se čine djela ili izgovaraju riječi za koje netko nije odgovoran. Neki biblijski primjeri. Job nije bio opsjednut od đavla, ali je bio teško udaren u sinovima, u dobrima, u zdravlju. Zgrbljena žena i gluhonijemi, koje je Isus ozdravio, nisu bili pod potpunim opsjednućem đavla, ali je prisutnost đavla uzrokovala spomenute fizičke patnje. Zacijelo da sv. Pavao nije bio pod utjecajem đavla, ali ga je đavao trajno mučio: I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim (2 Korinćanima 12,7). Očito se tu radilo o fizičkom zlu (trn u tijelu), a uzročnik je bio đavao.

Opsjednuća su i danas dosta rijetka, ali mi egzorcisti susrećemo veliko mnoštvo osoba koje đavao muči u zdravlju, u materijalnim dobrima, u radu, u čuvstvima... Teško je pak dijagnosticirati zlokobni uzrok ovih zala (ili utvrditi da li se radi o đavolskom uzroku ili ne) i ozdraviti ih. Ovo nije nimalo jednostavnije od dijagnosticiranja i oslobađanja od pravih opsjednuća. Može se raditi o različitoj težini zla, ali ne o teškoći u shvaćanju i o vremenu potrebnom za ozdravljenje.

4. Đavolska opsesija (opsessio diabolica). Radi se o nenadanim napadima, katkada dugotrajnim, opsesivnim mislima, koje su nekada razumski apsurdne, ali od kojih se žrtva ne može osloboditi. Zbog toga udarena osoba živi u trajnom stanju iscrpljenosti, očaja, napasti samoubojstva. Opsesije gotovo uvijek utječu i na sne. Može se reći da su ovo bolesna stanja koja spadaju u područje psihijatra. I za mnoge druge fenomene mogu se dati psihijatrijska, parapsihološka i slična tumačenja. Ali ima slučajeva koji su posve izvan simptomatologije ovih nauka i koji otkrivaju simptome koji sigurno upućuju na đavolsko djelovanje ili prisutnost. Te razlike se nauče studijem i praksom.

5. Postoji napokon đavolsko uznemirivanje (infestatio diabolica) koje se očituje na kućama, predmetima i životinjama. Ovdje se na tome ne zaustavljam, nego će biti o tome govora u tijeku izlaganja u knjizi. Dovoljno je da ovdje utvrdim smisao koji dajem izrazu uznemirivanje (infestatio). Radije ga ne upotrebljavam u odnosu na osobe, za koje upotrebljavam izraze: opsjednuće, zlostavljanje, opsesija.

Kako se obraniti od svih ovih mogućih zala? Kažimo odmah da su u strogom smislu, prema Rimskom obredniku, egzorcizmi potrebni samo za prava đavolska opsjednuća, što smatramo odviše suženim. Mi se egzorcisti u stvari bavimo svim slučajevima u kojima se naslućuje djelovanje zlih duhova. Ali u slučajevima, koji nisu đavolsko opsjednuće, trebala bi dostajati redovita sredstva milosti: molitva, sakramenti, milostinja, življeni kršćanski život, opraštanje uvreda, trajno utjecanje Gospodinu, Gospi, svecima, anđelima. I baš na ovoj posljednjoj točki želimo se ovdje zaustaviti.

Rado završavamo ovo poglavlje o đavlu, protivniku Kristovu, govoreći o anđelima: to su naši veliki saveznici; njima mnogo toga dugujemo i šteta je što tako malo o njima govorimo. Svatko od nas ima svoga anđela čuvara, veoma vjernog prijatelja kroz 24 sata na dan, od našega začeća do smrti. Neprestance čuva našu dušu i naše tijelo; a mi, većinom, na to niti ne mislimo. Znamo također da i narodi imaju svoga posebnog anđela i vjerojatno to vrijedi i za svaku manju zajednicu, možda i za samu obitelj, makar za to nemamo sigurnih dokaza. Ali znamo da su anđeli veoma brojni i da čeznu da nam učine dobro mnogo više nego li nam đavli žele naškoditi.

Sveto Pismo nam često govori o anđelima kojima je Gospodin povjerio razna poslanja. Znamo za ime kneza anđeoskog, svetog Mihaela: i među anđelima postoji hijerarhija, utemeljena na ljubavi i kojom upravlja božanski utjecaj u čijoj volji je naš mir, kako kaže Dante. Znamo također za imena i druge dvojice arkanđela: Gabrijela i Rafaela. Jedan apokrif nadodaje i četvrto ime: Uriela. Prema izričajima Pisma zaključujemo da su anđeli podijeljeni u devet korova: Prijestolja, Gospodstva, Vrhovništva, Vlasti, Moći, Anđeli, Arkanđeli, Kerubi, Serafi. Vjernik koji je svjestan da živi u prisutnosti Presv. Trojstva, dapače, da se ono nalazi u njemu samome, zna da mu je trajno na pomoći jedna majka koja je sama Majka Božja, zna da uvijek može računati na pomoć anđela i svetaca; i kako se onda može osjećati osamljenim ili napuštenim ili pritisnutim od Zloga? U vjerničkom životu ima mjesta za bol, jer nas križni put spasava, ali nema mjesta za bezutješnu žalost. I on je uvijek spreman dati svjedočanstvo svakome koji ga zapita za razlog nade koja ga podržava (usp. 1 Pt 3,15).

Jasno je pak da i vjernik mora ostati vjeran Bogu, da se mora bojati grijeha. Na ovom sredstvu se temelji naša snaga, tako da se sv. Ivan ne ustručava ustvrditi: Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi; nego Rođeni od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče. (1 Iv 5,18). Ako nas naša slabost katkada dovodi do pada, treba da odmah ustanemo pomoću onog velikog sredstva koje nam je Božje milosrđe darovalo: to su kajanje i ispovijed.

Udareni od Zloga

Često mi je upućeno pitanje ima li mnogo onih koji su udareni od Zloga. Smatram da se načelno može još navesti mišljenje francuskog isusovca Tonqučdeca, poznatog egzorciste: Ima veoma veliki broj nesretnika koji se, makar ne očituju znakove đavolskog opsjednuća, utječu egzorcisti da bi ih oslobodio od njihovih zala: od neizlječivih bolesti, od nesreća i nevolja svake vrste. Opsjednutih ima veoma malo, ali je veoma veliki broj ovih nesretnika.

Ova primjedba i sada vrijedi ako se promatra velika razlika između doista udarenih od Zloga i onih koji traže siguran savjet egzorciste zbog nagomilanih njihovih nevolja. Ali danas treba voditi računa o brojnim novim čimbenicima koji nisu postojali u vrijeme kada je o. Tonqučdec pisao. I zbog ovih čimbenika smatram i imam izravno iskustvo da se broj udarenih od Sotone veoma mnogo uvećao.

Prvi čimbenik je situacija potrošačkog društva na Zapadu, u kojemu je materijalističko i hedonističko shvaćanje života učinilo da je većina izgubila vjeru. Držim da, nadasve u Italiji, treba krivnju pripisati marksizmu i komunizmu, koji su svojim marksističkim naukama dominirali ovih godina kulturom, odgojem, kazalištem. Računa se da u Rimu ide na nedjeljnu misu oko 8% stanovnika. A posve jednostavan račun pokazuje: gdje opada vjera, tamo raste praznovjerje. Odatle proizlazi da se, posebno među mladima, širi praksa spiritizma, magije, okultizma. Ako tome pridružimo traženje joge, zena, transcendentalne meditacije, što se sve temelji na reinkarnaciji, na tom uvjerenju da ljudska osoba nestaje u božanstvu ili, inače, na naukama koje su neprihvatljive za kršćanina. I više nije potrebno ići u Indiju da bi se stavilo u školu nekoga gurua: može ga se naći na vratima kuće. S tim metodama, naizgled nevinima, često se dolazi do stanja halucinacije ili shizofrenije. Nadodajem k tome sekte, koje se šire poput mrlje ulja, a mnoge od njih imaju očita sotonska obilježja.

Magija i spiritizam poučava se i preko različitih televizijskih kanala. O tome se nalaze i knjige, čak u kioscima, a magijski predmeti se prodaju također poštom. Nadodajem razne serije novina i predstava koje prikazuju užasne stvari, gdje se seksu i nasilju često pridružuje sotonska zloba. Postoji također širenje određene muzike za masu koja zahvaća slušatelje sve do opsesije. Posebno mislim na sotonsku rock-muziku. Njegov je tumač Piero Mantero u svojoj knjižici: Sotona i lukavstvo repa (Satana e stratagemma della coda, Ed. Segno, Udine 1988.). Kada sam bio pozvan da govorim o tome u nekim višim školama, rukom sam opipao veliki utjecaj na mlade ovih sotonskih sredstava. Nevjerojatno je koliko su raširene u višim i nižim školama razni oblici spiritizma i magije. To je već općenito prošireno zlo, pa i u malim mjestima.

Ne mogu šutjeti kako se mnogi ljudi Crkve nimalo ne zanimaju za ove probleme, ostavljajući vjernike da budu izloženi zlu i bez obrane. Smatram da je bila pogreška kada se je gotovo posve otklonilo egzorcizme iz obreda krštenja (a izgleda da je tog mišljenja bio i Pavao VI.); smatram pogreškom da se je ukinulo, bez neke zamjene, molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu, koja se je molila na kraju svake mise. Nadasve smatram neoprostivim propustom, za koji su odgovorni biskupi, da se dopustilo da se posve ugasi pastoral egzorcizma: svaka bi biskupija trebala imati barem egzorcistu u katedrali; trebao bi biti jedan u crkvama koje vjernici češće pohađaju i u svetištima (prošteništima). Danas se gleda na egzorcistu kao na rijetko biće, te ga se gotovo ne može naći. Međutim njegova aktivnost ima nenadomjestivu pastoralnu vrijednost, koja podupire pastoral onih koji propovijedaju, koji ispovijedaju, koji dijele ostale sakramente.

Katolička hijerarhija mora snažno izgovarati mea culpa, moj grijeh. Poznam mnoge talijanske biskupe, ali ne poznam ni jednoga koji je obavljao egzorcizme, koji je prisustvovao molitvi egzorcizma, koji na odgovarajući način osjeća ovaj problem. Ne skanjujem se opetovati što sam drugdje objavio: ako se jedan biskup, na ozbiljan zahtjev (a ne na zahtjev nekog nenormalnog), ne pobrine za egzorcistu osobno ili preko ovlaštenog svećenika, teško griješi grijehom propusta. Tako smo došli do toga da se prekinulo školovanje: u prošlosti je upućeni egzorcist poučavao mladog egzorcistu. Ali, vratit ću se na ovu temu.

Bilo je potrebno da se tema pojavi u kinodvoranama te da ponovno pobudi zanimanje za to. Vatikanski radio je 2. veljače 1975. intervjuirao režisera filma Egzorcist, Williama Friedkina, i isusovačkog teologa Thomasa Bemingana, koji je bio savjetnik za vrijeme snimanja. Režiser je ustvrdio da je htio ispripovijediti činjenicu, slijedeći izlaganje jednog romana, koji je iznosio stvarni događaj koji se zbio godine 1949. Da li se je ipak radilo o pravom đavolskom opsjednuću ili ne, režiser se suzdržao izjasniti i rekao je da je to problem na koji treba da odgovore teolozi, a ne on.

Na pitanje postavljeno ocu isusovcu, da li je to bio običan film koji prikazuje grozote ili nešto drugo, odlučno se opredijelio za drugu hipotezu. Temeljeći se na veoma velikom utjecaju što ga je film učinio na gledatelje čitavog svijeta, ustvrdio je, izuzev neke spektakularne detalje, da je film s velikom ozbiljnošću obradio problem zla. I razbudio je interes za egzorcizam, već zaboravljen.

Kako se može biti izložen izvanrednim napadajima đavla (ne mislim ovdje redovite smetnje kao što su napasti, koje pogađaju sve)? U njih se može pasti s krivnjom ili bez nje, prema pojedinom slučaju. Razloge možemo svesti na četiri uzroka: po Božjem dopuštenju; jer je netko žrtva čaranja (uroka); zbog teškog i otvrdnulog stanja grijeha; zbog pohađanja zlih mjesta ili osoba koje se bave čaranjem.

1. Po Božjem dopuštenju. Dobro uočimo da se ništa ne događa bez Božjeg dopuštenja. Jednako tako jasno istaknimo da Bog nikada ne želi zla, nego ga dopušta ako ga mi hoćemo (jer nas je stvorio slobodne), ali iz zla zna također izvući dobro. Promotrimo prvi slučaj u kojem ne sudjeluje nikakva ljudska grešnost, ali postoji đavolski utjecaj. Kao što Bog redovito dopušta obično sotonsko djelovanje (napastovanje), dajući nam sve milosti da mu se možemo oprijeti i da odatle za sebe izvučemo koristi, ako smo jaki, jednako tako Bog može katkada dopustiti i izvanredno sotonsko djelovanje (opsjednuće ili sotonska zlodjela) da bi se čovjek vježbao u poniznosti, strpljivosti, mrtvenju.

Možemo se osvrnuti na dva slučaja o kojima smo već govorili: kada je po srijedi vanjsko djelovanje đavla koje uzokuje fizičke patnje (kao što su udarci i bičevanja koja je podnosio Župnik Arški ili padre Pio). Ili je to slučaj kada Bog dopusti pravo đavolsko zlostavljanje kako smo rekli o Jobu ili sv. Pavlu.

Život mnogih svetaca nam pokazuje primjere ovoga tipa. Među svecima iz naših dana navodim dvojicu koje je proglasio blaženima Ivan Pavao II.; don Calabrija i Sestru Mariju od Raspetog Isusa (prvu arapkinju proglašenu blaženom). U oba slučaja, bez ikakvog ljudskog uzroka (nije bilo grijeha sa strane udarenih osoba, niti uroka učinjenih od drugih), bilo je perioda pravog i istinskog đavolskog opsjednuća, u kojima su oboje blaženika govorili ili činili ono što se protivi njihovoj svetosti i nisu pri tome imali nikakve odgovornosti jer je tada djelovao đavao služeći se njihovim udovima.

2. Kada je netko pogođen čaranjem. Ni u ovom slučaju nema krivnje kod onoga koji je žrtva ovoga zla, ali postoji ljudsko sudjelovanje, odnosno postoji ljudski grijeh sa strane onoga koji čini ili naređuje čaranje kod čarobnjaka. Opširnije ćemo o tome govoriti u posebnom poglavlju. Ovdje se ograničavam samo na tome da kažem kako čarati znači škoditi drugome posredstvom đavla. To se može ostvariti na mnoštvo različitih načina: vezivanjem, zlim okom, prokletstvom... Ali kažimo odmah da je najredovitiji način preko čina (uroka, nabacivanja). Nadodajmo također da su čini najčešći uzrok koji susrećemo kod onih koji su pogođeni opsjednućem ili drugim zlokobnim utjecajima. Ne znam nikako kako se mogu opravdati oni klerici koji kažu da ne vjeruju u čine; a još manje mogu protumačiti kako su u stanju da brane svoje vjernike, ako su pogođeni ovim zlima.

Ima onih koji se čude kako Bog uopće može dozvoliti ovakve stvari. Odgovor treba tražiti u cjelini Božjega plana. Bog nas je stvorio slobodne i nikada ne uništava svoja stvorenja, pa ni ona najpokvarenija. Na koncu pravi račune i svakome daje što je zaslužio, jer će svatko biti suđen prema svojim djelima. U međuvremenu možemo se na dobro služiti svojom slobodom i imat ćemo nagradu; a možemo se služiti i na zlo i bit ćemo grešni. Možemo pomagati drugima, a možemo im i škoditi na premnoge nepravedne i nasilne načine. Navedimo jedan od najtežih: mogu platiti ubojicu da ubije neku osobu; Bog nije dužan to spriječiti. Tako mogu platiti čarobnjaka, vračara, da izvrši čaroliju protiv neke osobe. Ni u ovom slučaju Bog nije dužan to spriječiti, makar mnogo puta u stvari to čini. Na primjer, tko živi u milosti Božjoj, tko se intenzivnije moli, mnogo više je branjen nego li onaj koji ne živi po vjeri ili, još gore, koji trajno živi u stanju teškog grijeha.

Spomenimo na kraju stvarnost o kojoj ćemo ponovno govoriti u svoje vrijeme: područje čina i ostalih čarolija je raj varalica. Veoma je malen postotak istinskih slučajeva u odnosu na prijevare koje vladaju na ovom području. Ovo tlo, ne samo da je veoma otvoreno prijevarama, nego je također veoma mnogo podložno sugestijama, maštanjima slabašnih ili umno slabašnih osoba. Stoga je važno da egzorcist bude na oprezu, ali i sve staložene osobe treba da su u tome na oprezu.

3. Stanje teškog i otvrdnulog grijeha. Sada se osvrnimo na dva uzroka koja su, nažalost, u vremenima u kojima živimo, u porastu, te je stoga u porastu i broj osoba pogođenih od đavla. U korijenu, prvi uzrok ili temeljni uzrok je uvijek pomanjkanje vjere. Što više opada vjera, tim više raste praznovjerje. To je gotovo matematička činjenica. Zatim slijedi drugi uzrok: teško i otvrdnulo stanje grijeha. Smatram da nam Evanđelje pruža znakoviti primjer u liku Jude. Bio je lopov. Tko zna koliko je napora Isus uložio da ga vrati na pravi put i ispravi, ali je on to samo odbacivao i otvrdnuo u poroku, dok nije došao do vrhunca: Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati? A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka (Mt 26,15). I tako čitamo onu strašnu izreku na Posljednjoj večeri: Nakon zalogaja uđe u nj Sotona (Iv 13,27). Nema sumnje da se je radilo o pravom i istinskom đavolskom opsjednuću.

U sadašnjem stanju raspadanja obitelji imao sam slučajeva u kojima su pogođene osobe dolazile iz neurednih ženidbi, uz dodatak ostalih grijeha. Dolazile su mi žene koje su više puta učinile zločin pobačaja, uz ostale grijehe; imao sam slučajeva osoba koje su, uz perverzne seksualne grijehe, počinile i grijehe nasilja; imao sam više slučajeva homoseksualaca koji su se drogirali i upadali u druge grijehe koji su povezani s drogom. U svim ovim slučajevima, mislim da je nepotrebno to i reći, put ozdravljenja započinje samo po iskrenom obraćenju.

4. Pohađanje mjesta ili osoba povezanih s čaranjem. Ovim izrazom želim obuhvatiti sudjelovanje ili prisustvovanje na spiritističkim seansama, u magiji, u sotonskom kultu ili sotonskim sektama (koje imaju svoj vrhunac u crnim misama), u praksama okultizma..., pohađanje čarobnjaka, vračara, gatalaca pomoću karata. Sve su to oblici koji izlažu pogibelji da se upadne u zlo uzrokovano đavlom. To vrijedi tim više kada se želi sklopiti savez sa Sotonom: postoji posveta Sotoni, savez krvi sa Sotonom, pohađanje sotonskih škola i imenovanje za svećenika Sotone... Nažalost, to se posebno događa zadnjih 15 godina, radi se o oblicima koji su u porastu, gotovo u eksploziji.

Što se tiče obraćanja čarobnjaku ili sličnima, navodim sasvim običan primjer. Netko boluje od bolesti koja se opire svakom liječenju, ili vidi kako mu se sve što poduzme ide naopako; i misli da postoji nešto čarobnjačko što ga blokira. Ide k nekom gataocu ili čarobnjaku i on mu kaže: Na tebe je nešto nabačeno. Dovle su troškovi maleni i šteta je gotovo nikakva. Ali često dolazi do slijedećeg: Ako hoćeš da ti dignem nabačaj, treba jedan milijun lira, ili možda i više. Među brojnim slučajevima koje sam susreo doznao sam za najveći broj od 42 milijuna lira. Ako se prijedlog prihvati, čarobnjak ili gatalac iz karata zatraži nešto osobno: fotografiju, intimnu odjeću, pramen kose ili nekoliko dlaka, ili komadić nokta. Što čarobnjak čini sa zatraženim stvarima? Jasno je: čini crnu magiju.
Smatram potrebnim i jedno objašnjenje. Mnogi padaju u zamku jer znaju da su neke žene uvijek u crkvi, ili jer vide da je radna soba čarobnjaka obložena križevima, slikama Gospe, svetaca, portretima padre Pija. Još uz to čuju obrazloženje: Ja se bavim samo bijelom magijom; kad bi me netko zamolio za crnu magiju, to bih odbio. U običnom govoru pod bijelom magijom se misli na dizanje čarobnjačkih nabačaja; pod crnom magijom na njihovo nabacivanje. Ali u stvari, neumorno opetuje otac Kandid, ne postoji bijela i crna magija: postoji samo crna magija. Jer je svaka magija utjecanje đavlu. Tako nesretnik, ako je prije imao male zlokobne smetnje (a veoma lako nije imao ništa od ove vrste), sada se vraća kući s pravim zlom uzrokovanim od đavla. Mi egzorcisti često se moramo mnogo više mučiti da dignemo ovo pogubno zlo nametnuto od čarobnjaka nego li da pristupimo liječenju početne smetnje.

Ponovno pripominjem da se mnogo puta, danas kao i u prošlosti, može đavolsko opsjednuće zamijeniti s psihičkim oboljenjima. Veoma cijenim one psihijatre koji imaju profesionalnu spremu i osjećaj za granice svoje struke i znaju pošteno priznati kada se kod pacijenta pojavljuju simptomi koji se ne daju svesti na bolest znanstveno priznatu. Prof. Simone Morabito, psihijatar u Bergamu, ustvrdio je da ima dokaze kako su mnogi, koji su smatrani psihičkim bolesnicima, u stvari bili opsjednuti od Sotone, i uspio ih je izliječiti uz pomoć nekih egzorcista (vidi časopis Gente, 1990, br. 5, str. 106-112). Poznam druge slične slučajeve, ali se na jednom želim posebno zaustaviti.

Dne 24. travnja 1988. Ivan Pavao II. proglasio je blaženim španjolskog karmelićanina o. Franju Palaua. Taj lik je veoma zanimljiv u našem slučaju, jer se Palau, zadnjih godina života, posvetio opsjednutima. Kupio je hospicij u koji je primao duševne bolesnike. Nad svima je molio molitve egzorcizma: oni koji su bili opsjednuti ozdravljajli su, a koji su bili bolesni ostajali su i dalje takvi. Imao je mnogo protivnika, naravno, među klerom. Tada je dva puta išao u Rim: god. 1866. da o tome razgovara s Pijom IX., god. 1870. da bi isposlovao da Prvi vatikanski sabor ponovno u Crkvi uspostavi službu egzorciste kao stalnu službu. Znamo kako je taj Sabor bio prekinut, ali zahtjev da se ponovno uspostavi ovu pastoralnu službu ostaje hitan.

Da postoji teškoća u razlikovanju između opsjednutog i duševnog bolesnika, to je činjenica. Ali iskusan egzorcist je u stanju da to bolje shvati od psihijatra, jer egzorcist ima pred očima razne mogućnosti i zna uočiti elemente razlikovanja, dok psihijatar, u najviše slučajeva, ne vjeruje u đavolsko opsjednuće, te stoga niti ne vodi računa o mogućnosti njegovog uplitanja. Pred nekoliko godina otac Kandid je molio egzorcizam nad jednim mladićem koji je, prema psihijatru koji ga je liječio, bolovao od padavice. Pozvan da pridustvuje molitvi egzorcizma, taj liječnik je to prihvatio. Kada je otac Kandid stavio ruku na glavu mladića, taj je pao na zemlju, napadnut grčevima. Vidite, oče, da se očito radi o padavici, požuri se reći liječnik. Otac Kandid se prignuo i ponovno stavio ruku na glavu mladića. Mladić se najednom ustao na nogama, ravan i nepokretan. Postupaju li tako padavičari?, zapita o. Kandid. Ne, nikada, odgovori psihijatar, očito zbunjen pred takvim ponašanjem.

Nije potrebno govoriti da se nastavilo s egzorcizmima sve do ozdravljenja mladića koji je godinama bio mučen lijekovima i liječenjima koja su mu samo škodila. I upravo ovdje dodirujemo osjetljivu točku: u teškim slučajevima dijagnoza zahtijeva interdisciplinarno proučavanje, na što ćemo ukazati u konačnim prijedlozima. Jer posljedice pogrešaka snose uvijek bolesnici koji su, u ne malo slučajeva, uništeni pogrešnim liječenjima.

Veoma cijenim znanstvenike koji, makar nisu vjernici, priznaju granice svoje znanosti. Prof. Emilio Servadio, psihijatar, psihoanalista i parapsiholog svjetskog glasa, dao je zanimljivu izjavu na Radio Vatikanu dne 2. veljače 1975.: Znanost se mora zaustaviti pred onim što ne može istražiti i rastumačiti svojim instrumentima. Ne mogu se jasno označiti te granice: jer se ne radi o fizičkim fenomenima. Ali vjerujem da svaki odgovoran znanstvenik zna da njegovi instrumenti sežu do neke određene točke i ne dalje. Što se tiče đavolskog opsjednuća mogu govoriti samo u svoje osobno ime, a ne u ime znanosti. Čini mi se da u nekim slučajevima zloća, uništavajuća snaga fenomena, ima tako poseban izgled, da se doista ovakav tip fenomena ne može pomiješati s onim fenomenima koje znanstvenik, na primjer parapsiholog ili psihijatar, može verificirati u slučajevima tipa poltergeist (duh koji galami, lupa) ili sličnim. Da navedem primjer, bilo bi kao da uspoređujemo nemirnog dječaka sa sadističkim kriminalcem. Postoji neka razlika koja se ne može mjeriti metrom, ali ta se razlika može zamijetiti. U tim slučajevima čovjek znanosti treba priznati prisutnost snaga kojima znanost ne može upravljati i koje znanost kao takva nije pozvana da definira.

| komentari (2) | print | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Linkovi

Duhovna glazba

Duhovna misao

četvrtak, 25.09.2008.

Egzorcist govori

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30