kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (17)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (7)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (7)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (22)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Zovem se Branko. Iz Osjeka sam i na ovom blogu ću pisati o duhovnosti. Ovaj blog kao i još pet blogova koje uređujem imaju jedini smisao, a to je da su svi usmjereni na slavljenje Gospodina! Vjerujem da ćete i ovaj podržati svojim posjetama i komentarima! Dobrodošli i Bog vas blagoslovio! Don Branko.

Image








e-mail: DonBranko







Powered by eSnips.com


Powered by eSnips.com

Image
Portal o molitvi!








Linkovi

Vapaj golgote
Vapaj Golgote blog o duhovnosti!
Karizmatizam
Blog o karizmatizmu!
Križ života
Križ života blog o duhovnosti!
Hrvatski Domobran
Hrvatski Domobran blog o duhovnosti!
Riječ života
Ruječ života blog o duhovnosti!
Blog.hr
Blog servis
Ništavnost ženidbe
Stranica o ništavnosti ženidbe

Radio Marija program uživo
HKR program uživo
Web Bublija
Časoslov
MOLITVE
Naš put
Kriste hvala Ti
Pater Luka Rađa
ŽUSK-Sisak
Barbarella
zarsipozvaomene
ZA DOMOVINU I KRISTA
agape ofcica
spasi nas
betanija
zrno gorusice
more nade
mladen
ani
don Branko
sve-mirac
Vicko
Evanđelje u molitvama
prodotes
Sveci
mp3 NE BOJ SE
HRVATSKA, LJUBAVI MOJA
HRVATSKA REPUBLIKA
SAVEZNA BiH

Duhovna glazba

Dajemo Ti Hvalu!
Boomp3.com
Drvo Križa!
Boomp3.com
Kao Marija Isuse!
Boomp3.com
U Božjim očima
Boomp3.com
Diva Grabovčeva
Boomp3.com
Zovemo Te!
Boomp3.com

Duhovna misao

Powered by eSnips.com







































Free Web Site Counters
Free Web Site Counters

koliko vas gleda blog
upravo sad:





nedjelja, 31.08.2008.

DVA KORAKA

Postoje trenuci u životu koje ljudski gledano nikako ne bismo mogli nazvati blagoslovom. U karizmatskom pokretu često se govori o blagoslovu i prokletstvu. Mnogi smatraju da je blagoslov: zdravlje, uspjeh, bogatstvo, plodnost, mir u obitelji i druge pozitivne okolnosti za kojima svaki čovjek žudi. Ukoliko nam se dogodi nešto suprotno, mnogi od nas smatrat će kako nismo blagoslovljeni. Ako, pak nismo blagoslovljeni - to automatski znači da od Boga nismo blagoslovljeni! Ta Bog je taj koji blagoslivlja! On je taj koji daje dobro!

Image





















Po nauku naše Crkve znamo da se čovjek rađa pod prokletstvom istočnog grijeha. Po sakramentu krštenja bivamo oslobođeni tog prokletstvu. No što je s posljedicama? I koje su posljedice? Po sakramentu krštenja postajemo djeca Božja - ponovno se rađamo za novi život u Bogu. Jesmo li odmah po krštenju sposobni živjeti taj novi život? Počinje li kršten čovjek samim činom krštenja automatski živjeti taj novi život?

Znamo da nam u krštenju Bog oprašta sve grijehe (uključujući i istočni grijeh), te ukoliko se neko krsti kao odrasla osoba, u času krštenja dolaze u stanje bez grijeha. Pa ipak posljedice grijeha ostaju. Prva je Crkva ozbiljno shvaćala katekumenat, tj. pripravu za krštenje, te je za pristupa krštenju osim znanja bila potrebna čvrsta i nepokolebljiva volja da se promijeni život u skladu s evanđeljem. Danas, kad se život prosječnih kršćana gotovo ni po čemu ne razlikuje od života pogana (nekršćana), osim možda po vršenju određenih pobožnih radnji, od katekumena se ne traži da nešto značajno promjena, već da samo prihvate osnove istine vjere. Vjerojatno je razlog tome što u nekim slučajevima osobe koje poučavaju ili prate katekumene, vlastitim životom ne mogu ponuditi one vrijednosti koje same ne žive. Sličan je slučaj i sa vjeronaukom, pogotovo vjeronaukom u školama. Danas bi vjernik trebao vjerovati u osnove istine vjere, vršiti propisane rituale (sakramenti, liturgija, ...), te moliti (govoriti) određene molitve. Da li je to novi život djeca Božje dobiven po krštenju?

Vratimo se na početak! Čitajući Sveto pismo, slušajući propovjedi, te čitajući Katekizam ili neke druge crkvene spise, običan vjernik laik teško može ući u iskustvo novog života. Postoje stvari koje jednostavno nije dovoljno tek pročitati, da bi ih se na pravilan način shvatilo. Kršćani koji se nalaze na bilo koji način u poziciji učitelja, svakako uče druge ono što su sami naučili, ali još više ih uče onome što sami žive.

Ukoliko učitelj vjere uči o nečemu što sam ne živi, učenicima postaje besmisleno uopće i pokušati do toga doći. Kad nam se uvjerenja nekih učitelja dopadnu, te steknemo dojam da ti učitelji doista to i žive - tada ih možemo početi nasljedovati. No pitanje je koliko će nas to doista daleko dovesti! Moramo biti svjesni da se danas evanđelje propovijeda uglavnom "po potrebi", te izlazi osobnih uvjerenja, a rijetko iz vlastitog srca koje poznaje Boga. Tako podsvjesno slijedimo život učitelja, a ne njegov nauk, ukoliko je različit od života.

Možemo čuti kako je sve što nas snađe Božja volja za naš život, te se - izgleda - sve događa po Božjoj volji, a mi ljudi kao da svojim grešnim ili manje grešnim življenjem na utječemo na tijek svog života. Bolesti, nemiri i razna druga trpljenja nešto su što Bog pripušta, a mi bismo trebali samo u poniznosti prihvaćati. S druge, pak, strane možemo čuti kako je ono što nam se događa rezultat naše grešnosti ili Božje pravednosti, posljedica naše slabe ili jake vjere. Postoje i mišljenja koja su negdje između. Evanđelje nam govore kako će svi oni, koji zaista budu slijedili Isusa u pravom smislu riječi, imati probleme sa svijetom, vlastitom obitelji, te najviše sami sa sobom. S druge, pak, strane čije se kako je znak da je netko s Bogom, upravo suprotno, tj. da nema problema ni s kim! Prema nekim mišljenjima onaj, koji trpi bolest ili neku drugu nedaću, ima posebnu Božju milost, budući da mu Bog tako nešto "povjerava". S druge pak strane bolest je znak kazne za grijeh. ili možda nije ništa od toga ! ?

Dugo sam u evangelizaciji i primijetio sam neke razloge zbog kojih ljudi žele biti "revniji" kršćani. Većina misli kako će im "ispravan" odnos prema Bogu donijeti blagoslov u životu, tj. očekuju rješenje problema u kojima se nalaze. Neki opet - nemajući vjeru u rješenje svojih problema - žele pronaći smisao tih problema, te svojoj patnji žele dodati dimenziju svetosti, tako da je svojevoljno prikažu Bogu. Nekima je vjera bijeg iz teške stvarnosti, do drugima opet služi za zadovoljavanje neostvarenih želja i ambicija. Koliko karizmatika želi karizme da bi se na neki način afirmirali (većinom podsvjesno) kao osobe? Nije li često vjerski asketizam podsvjesno potreba za afirmacijom vlastitoga ja?

Teško mi je slušati velike vjernike koji se "potpuno daju Bogu", a ipak su zbog nečega silno nesretni ili razočarani! Iako na naše evangelizacijske susrete dolazi nekoliko tisuća ljudi, ipak je samo mali broj njih koji su shvatili bit. No to dolaze s iskustvom druženja s Bogom, a ne mi sami. Opet se vratimo na početak!

Blagoslov ili prokletstvo? Doista sreo sam malo ljudi koji zaista znaju što je blagoslov. Neću nikako reći da ih nema još, ali ja ih jednostavno nisam "prepoznao". Čitajući Bibliju nekako je teško ne primijetiti čime to Bog "plaši" Izraelce ako se odmetnu od njega. Ratovi, gladi, bolesti i druge nevolje samo su posljedica toga, no stvarno prokletstvo jest nešto drugo. Mi današnji kršćani također smo upozoreni što nam se može dogoditi ako se odmetnemo od Boga. Iako se Bog nas neće odreći ipak nam se može dogoditi ono što se dogodilo Izraelcima iz toga proizlazi sve ono što smatramo prokletstvom, a zapravo je to samo zato što zaista i jesmo pod pravim prokletstvom.

Katekizam Katoličke Crkve govori nam kako je jedna od najvećih posljedica istočnog grijeha neznanje. No koje neznanje? Stvarno prokletstvo izabranog židovskog naroda bilo je upravo to isto. Dogodilo im se ono što se i nama događa:

- oči imamo, a ne vidimo

- uši imamo, a ne čujemo

- srce imamo, a ne razumijemo.

To je stvarno prokletstvo!

Nekako sam uočio dva koraka za izlaz iz toga. Prvi je korak zahvalnost za darovani život. Ako zapazimo da nam je ovaj život koji živimo nesebično darovan, da je lijepo biti, postojati, živjeti bez obzira na ma koje okolnosti života - na dobrom smo putu. Ako shvatimo da nam je taj život podarila osoba tj. sam Bog (dakle netko) i ako počnemo iskreno u svakoj životnoj prilici za nj zahvaljivati - može li Bog ostati ravnodušan? No to nije dovoljno mozgom shvatiti. Cijelo naše biće treba to čuti, vidjeti i razumjeti. To je stvaran početak života u blagoslovu. Kad shvatimo da sve dobro što činimo dugujemo njemu! Osobno najviše zahvaljujem Bogu za svako dobro koje sam mogao učiniti u pojedinom danu. To je učinjeno dobro jedan biser više u mojoj duši - iako sam za to zahvalan Bogu jer znam da je to htijenje i ta snaga za učiniti dobro došla iz moje nutrine u kojoj živi Bog. Tako iskreno u svemu zahvaljujem Bogu! Velika je radost uvečer zahvaliti za ono dobro što ti ga je Bog dao da učiniš preko dana. A prilike za učiniti dobro imamo u izobilju svaki dan u životu. Što više zahvaljujemo, to nam Bog više daje da činimo. Tad smo u njemu i on u nama. Samo ako vidimo, čujemo i razumijemo! Prvi je korak iskreno ljubiti Boga, ne zato što Moramo, već zato što to svim bićem hoćemo!

Drugi je korak uvid u Božju ljubav i njegov plan spasenja. Vidjeti oko sebe duše koje ne žive novim životom, čuti njihov vapaj za Bogom (koji izlazi iz svake duše) i razumjeti ljubav kojom nas Bog sve jednako ljubi, te njegov spasenjski plan. Drugi je korak ljubiti bližnjega svoga onako kako to Bog čini. Novi život nije život u razočaranju, strahu od smrti te osjećaju odbačenosti i neprihvaćenosti. Novi život je život u Bogu. Sve ostalo samo su plodovi. Zdravlje, mir, radost, iskreno u ljubavi prikazivanje patnji, ma kakvo služenje i sve drugo što nas na neki način čini sretnima, samo je plod naše čežnje za Bogom. Bog nam daje predokus toga. Sve više, i što više priželjkujemo. Ukoliko nam je cilj zaista on sam. Drugi je korak znati prepoznati i nezasluženo primiti Boga kao ljubav. No počnimo od prvog koraka!

Jedno je sigurno. Kome su se uši, oči i srce samo jednom otvorili u njega je ušla čežnja. Potrebna je velika naša volja, ustrajnost i odricanje, a ostalo će nam Duh Sveti već staviti na put. Dokle god smo u tijelu, podložni smo grijehu - učimo se biti više u duhu, a sve manje u tijelu! Novi život treba novu hranu (Božja riječ i euharistija), nove misli i nove ciljeve. Neka nam uzor bude sam Krist! Težimo da naša pobožnost bude usmjerena prema vječnoj domovini, a ne prema ovom prolaznom svijetu. Ne možemo istodobno ljubiti Boga i svijet!

Sigurno je da nas Bog ljubi! Na najrazličitije načine. U karizmatskom pokretu njegova je ljubav očita po djelovanju karizme. Mnogi ljudi su diljem svijeta susreli uskrslog Krista baš po službi karizme. Mnogi su pronašli svjetlost, ali ... Nažalost postoji "ali": mnogi su nakon nekog vremena upali u mrak. Čudesna očitovanja Božje prisutnosti (iscjeljenja, oslobođenja, proroštva, obraćenja, ...) pomažu nam da prepoznamo Krista i povjerujemo u nj, no samo naše Osobno svjedočanstvo Boga, koje nosimo duboko u sebi, možemo druge dovesti do toga da Krista zaista i prihvate kao Gospodina. Bog na nadnaravan način svakom čovjeku dobre volje daje "duhovni uvid" u život pojedinih ljudi koji su mu se suočili. Ovdje spominjemo tri čovjeka našeg doba: padre Pio, majka Terezija i papa Ivan Pavao II. mnogi su u njima prepoznali Krista, te ga i prihvatili kao svojeg spasitelja. Mnogi su opet djelovali u sili i pomazanju Duha Svetoga (osobito u karizmatskom pokretu), pokazali uskrslog Krista i to je bilo dovoljno da mnogi povjeruju. No kadšto nije dovoljno da bismo mogli i prihvatiti! Ipak, zahvaljujemo Bogu i hvalimo ga za sve one koji donose svjetlost ljudima da upoznaju Krista i povjeruju u njega, a još ga više blagoslivljamo za one koji to i svojim životom svjedoče; kojima to svjedočanstvo izlazi iz osobnog odnosa s Bogom, a ne samo iz vlastitog uvjerenja!

Josip Lončar



| komentari (10) | print | # |

Svjedok ljubavi

Svjedok ljubavi: Poziv Karizmatske obnove
Image





















Kada govorimo o Katoličkoj karizmatskoj obnovi, često nam na um pada nekoliko slika: oduševljeno slavljenje, živahna glazba, duboka radost, snaga karizmi, ili duboka iskustva molitve. Svaka od ovih ideja vrijedi sama za sebe. Obnova je sve to zajedno, i mnogo više. Koliko god su čudne sve ove stvari, one ukazuju na jednu dublju stvarnost, mnogo dublje iskustvo Božje ljubavi.

BOŽJA LJUBAV ZA NAS:: Mi moramo upamtiti da je izlijevanje Duha Svetoga veliki znak i djelovanje Božje ljubavi za naše dobro.

Svemogući Bog nam nudi uglavnom nezamisliv dar, mogućnost da živimo život u dubokom jedinstvu s Njim. Ljudska bića dijele svoj život s Vječnim Božanstvom! Kako je ovo moguće? Bog je u svojoj beskrajnoj i savršenoj ljubavi izlio Duha Svetoga na nas kako bi se i mi mogli približiti do samoga Njegovoga srca. Kako je čudesna Božja ljubav!

Ipak, djelovanje Duha Svetoga u našemu životu nije samo na našu korist. Kada smo mi osnaženi, preobraženi i potaknuti Duhom Svetim, mi idemo u svijet da pomognemo dovesti ostatak čovječanstva u "život u Božjemu Duhu, život u Božjoj Ljubavi". Mi smo tako puno primili od Boga. I kako bismo sad to mogli sačuvati samo za sebe?

NAVIJEŠTANJE: Za mnoge od nas, Božja ljubav je toliko stvarna, prisutna, ona zauzima veliki dio našega svakodnevnog života, tako da i mi često zaboravljamo da mnogi, mnogi ljudi doista i ne znaju da i njih ljubi njihov nebeski Otac. Mnogima od njih tek trebamo nježno a ipak jasno govoriti o Bogu, o Njegovom planu spasenja i o Njegovoj dubokoj i osobnoj ljubavi za svakog pojedinca.

Štoviše, ako ljudi i znaju razumski nešto o Bogu, oni moraju čuti poruku ljubavi i ponovno je oživjeti u svome srcu. Duh Sveti želi da se ova poruka naviješta i On će nam pomoći da tako i uradimo, ako smo osjetljivi i poslušni Njegovim poticajima; koliko trebamo govoriti i kada trebamo šutjeti, koji biblijski citat trebamo podijeliti s drugima kako bismo istakli ono bitno, itd. Ovu poruku često i Bog potvrđuje javnim pokazivanjem Svoje ljubavi ... karizmama. Karizme su znak Božje ljubavi na djelu u današnjemu svijetu. Mnogi koji su iskusili karizme osjećaju da su pronašli "živi dokaz" da se Bog brine za njih.

Mi moramo željeti biti poslušni Božjemu vodstvu i koristiti karizme u proklamiranju Radosne vijesti.

DJELOVANJE: Sveti Jakov nas podsjeća da nije dovoljno jednostavno govoriti o Božjoj ljubavi ... moramo je dalje prenositi svojim djelovanjem. Način na koji se odnosimo prema drugim ljudima nije ništa drugo nego drugi način na koji je Božja ljubav očitovana našem svijetu danas Mnogi ljudi koji su se susreli s Duhom Svetim osjećaju se kao da ih je nešto privuklo u neku vrstu osjetljive službe u kojoj posjećuju bolesne, hrane gladne, bore se i štite nerođenu djecu, itd. Za njih je nedosljedno primiti toliko mnogo Božje ljubavi, a dati (vratiti) je tako malo svijetu. Oni zbog toga žrtvuju sebe za druge, isto kao što je Krist žrtvovao sebe za njih.

Bog često koristi Svoje sluge kako bi Svojom ljubavlju dodirnuo današnji svijet.

POSREDOVANJE: Moliti za potrebe drugih to je jedan od prekrasnih načina da budemo svjedoci Božje ljubavi. U određenoj mjeri, mi sudjelujemo u borbama onih za koje molimo. Mi se "borimo s anđelima" za njihovo dobro, tako da i oni također mogu iskusiti Božju ljubav. U istinskom posredovanju nema mjesta vlastitom zadovoljstvu, vlastitoj pravednosti. Jer, i mi smo, također, siromašni grešnici, kojima je potrebna ljubav milosrdnoga Boga. Naša molitva je samo naša nakana za njihovo dobro, za ono što nam je svima potrebno - za ljubav Božju.

OČITOVANJE: Jeste li se ikada našli u istoj sobi s nekim tko je iskusio Božju ljubav? Njihova srca su toliko ujedinjena s Bogom, tako da njihovo jedinstvo mogu primijetiti svi koji se nalaze oko njih.

Jednom mi je jedan svećenik rekao da je on svoje najveće obraćenje doživio kada je samo prošao pored jedne redovnice. Oni nikada nisu razgovarali jedno s drugim! Kada je prošao pored nje, on je osjetio da njezino srce gori od ljubavi Božje. Nakon što je nekoliko puta boravio u prisutnosti ove sestre, i njegovo vlastito srce izgledalo je kao da je i ono odjednom postalo "zapaljeno", i on je, također, počeo odisati mističnom Prisutnošću. Sve ovo dogodilo se samo zato što je on doslovno samo prošao pored jednoga ljudskoga bića koje je u svome srcu nosilo ljubav Božju!

Nikada nemojte podcjenjivati snagu srca uronjenog u ljubav Božju! Ono doslovno može promijeniti ljude koji se nađu u njegovoj prisutnosti!

Naravno, ovaj svjedok ljubavi nije nešto što mi možemo jednostavno prizvati sebi. Sve se to događa samo po milosti Božjoj. Ako ljubimo Boga, ako smo poslušni Duhu Svetomu, ako nas je zahvatila Božja ljubav i ako tu ljubav dijelimo s drugima ... sve nam se to događa jedino i samo zato što je Bog najprije ljubio nas.

Muškarci i žene u Katoličkoj karizmatskoj obnovi su muškarci i žene koji traže i žele živjeti u Duhu Božjemu. Oni koji žive u Duhu Božjemu će zasigurno postati svjedoci Božje ljubavi.

Jim Murphy



| komentari (10) | print | # |

subota, 30.08.2008.

XXII. nedjelja kroz godinu




OSPORAVANI PROROK
Image












Za prvo čitanje imamo ispovijest Jeremije proroka o klonuću u proročkom zvanju. Podsjetimo se da je Jeremija proročki djelovao od oko 625. do oko 580. pr. Kr. Prvih dvadesetak godina među ostacima sjevernih plemena, koje je poticao na obraćenje da bi Bog vratio u zemlju djedova potomke Izraelaca koje su Asirci sto godina prije toga odveli u sužanjstvo. Posljednjih dvadesetak godina djelovao je u Jeruzalemu zovući na obraćenje kralja, svećenike i građane, jer se sprema katastrofa koja prijeti od nove međunarodne velesile - Babilonaca. Jeruzalemci su vjerovali da je sveti grad nerazoriv zbog kovčega Saveza koji se čuvao u Hramu. Jeremiju su proglasili neprijateljem naroda i domovine, zabranili mu držati propovijedi u Hramu i okolici te kralja Sidkiju prisiljavali da ga dadne pogubiti. U takvim okolnostima Jeremija je pokušao napustiti proročki poziv. Današnje je čitanje izljev prorokova ogorčenja zbog teškoća u vršenju poziva i priznanje da ipak ne može napustiti svoj poziv, kako god bio gorak.
U evanđelju Isus najavljuje svoj put u Jeruzalem, gdje ga čeka odbačenost i nasilna smrt. Petar ga pokušava odvratiti od takvog puta, a Isus ga proročki naziva sotonom ili protivnikom te zove učenike da uzmu svoj križ i idu za njim.
Osporavani Jeremija, odbačeni Isus, ukoreni Petar u današnjoj liturgiji poticaj su da tražimo od Boga snagu za nastavak svoga ljudskog i vjerničkog poslanja, unatoč osporavanjima koja mogu dolaziti od zlobnih, ali i dobronamjernih ljudi, kao što se dogodilo Petru kad ga je Isus oštro ukorio. Znademo li prihvaćati kritike, suprotstavljanja, iskrivljena tumačenja naših najplemenitijih pothvata i nakana? Biramo li samo ono što donosi uspjeh i pohvale ili smo spremni na žrtve i križeve?



Ruglo i podsmijeh povazdan (Jr 20, 7-9)

U građi koja prethodi ovoj Jeremijinoj ispovijesti prikazano je kako je Pašhur, nadzornik Hrama, dao uhapsiti Jeremiju nakon jedne oštre propovijedi u kojoj je najavio da će Bog razbiti sveti grad i Hram kao što se razbija lončarska posuda. Jeremija je bio za kaznu izbatinan, stavljen u klade i noću čuvan u zatvoru. Kad ga je Pašhur sutradan pustio, Jeremija mu je najavio da će biti odveden u babilonsko sužanjstvo.
"Ti me zavede, Gospodine" (r. 7) - žalba je protiv doživljene gorčine u proročkom pozivu. Prihvativši ga u mladosti, Jeremija nije ni slutio što ga sve čeka. Osjeća se prevarenim i zavedenim, i to na istočnjački način, u duhu starozavjetne duhovnosti, predbacuje Bogu. "Sada sam svima na podsmijeh" (r. 7b) - odraz je Jeremijine nježne naravi. Bio je muškarac željan društva i dobrih prijatelja i teško podnosi odbačenost i ruganje. To traje godinama, i Jeremija priznaje Bogu da mu je dodijalo. "Nasilje, propast! " natuknice su iz Jeremijinih propovijedi. Nije mu Bog odmah otkrio kobnu budućnost Jeruzalema, nego maglovite slike nasilja i razaranja. On je te slike ponavljao u propovijedima: "Nasilje, propast!", a jeruzalemski slušatelji uzvraćali su mu ruganje njegovim vlastitim riječima. "Riječ Gospodnja postade mi na ruglo i podsmijeh povazdan" (r. 8) - uvjerenje je da nije propovijedao svoje pesimističko raspoloženje, nego zbiljsku riječ Gospodnju. Ta mu je riječ postala izvor ruganja od strane slušatelja.
"Rekoh u sebi: neću više na nj misliti" - najava je dezerterstva: bio je odlučio napustiti proročki poziv. Očito da je tu svoju odluku priopćio u propovijedi nakon povratka proročkom pozivu. "U srcu mi bi kao rasplamtjeli oganj... uzalud se trudih da izdržim!" (r. 9). To je priznanje da je u "privremenoj mirovini" od proročke službe bio duboko nezadovoljan. Imao je vanjski mir, ali ne i unutarnje zadovoljstvo. Zato se vratio svomu pozivu. Ovdje se susrećemo s tajnom Božjeg poziva i čovjekova odaziva. Klicu zvanja daje Bog, a čovjek je u svojoj slobodi prihvaća i onda kad to zvanje uključuje odricanje, žrtve, ruganje.

Duhovno bogoslužje svagdašnjice (Rim 12, 1-2)


Ovaj odlomak početak je moralnih uputa u Poslanici Rimljanima koje donosi Pavao pošto je iznio dogmatski nauk o opravdanju po vjeri, o krstu kao sakramentu pridruženja Kristovoj smrti i uskrsnuća te o ulozi Židova o Božjem planu spasenja.
"Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim" (r. 1). U prethodnim poglavljima Pavao je izložio milosrđe Božje ponuđeno ljudima u Kristu. Sada zaklinje vjernike tim milosrđem, potičući da vjeru izražavaju i u vršenju svojih svagdašnjih poslova. Na liniji starozavjetne antropologije cijelog čovjeka zove tijelom, kad traži da vjernici prikažu svoja tijela za "žrtvu živu, svetu, Bogu milu". Pogani i Židovi Pavlova vremena prikazivali su Bogu žrtve životinja koje su klali u znak priznavanja ovisnosti o Bogu. Kršćani imaju nekrvnu žrtvu u kojoj se prikazuju darovi kruha i vina kao spomen na Isusovu Pashu. S liturgije se razilaze u svagdašnji život, ali svojim tijelom trebaju biti živa žrtva na čast Bogu. Kao tjelesne osobe obavljanjem običnih poslova iskazuju štovanje Bogu, ako te poslove obavljaju savjesno i paze na svoje vladanje. Takav život zove Apostol duhovnim bogoslužjem.
"Ne suobličujte se ovomu svijetu" (r. 2) - Pavlova je baština iz židovstva. "Ovaj svijet" povijesno je vrijeme, a "svijet koji dolazi" jest sve što Bog sprema poslije pojedinačnih egzistencija ili na kraju ljudske povijesti. To znači da kršćanin "putuje" ovim svijetom svjestan svijeta budućega. U svom vladanju ne suobličuje se ovom svijetu u smislu da ne prihvaća svjetovne ili grešne kriterije. "Preobrazujte se obnavljanjem svoje pameti" - poziv je na duhovnu obnovu preslaganjem kriterija vrijednosti. U pameti ili umu (grčki nous) čovjek procjenjuje što je dobro i odabire sredstva za postizavanje dobra. Krštenicima je darovan Duh Sveti, koji svojim poticajima utječe na vjernikovu pamet pri odabiranju dobra i izbjegavanju zla. Obnovljene pameti vjernici mogu "razabirati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno". To znači da Bog nije objavio svoju volju svakom od nas unaprijed. Trebamo razmišljanjem i prosuđivanjem okolnosti u kojima živimo svaki dan razabirati što je volja Božja za nas osobno.

Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko (Mt 16, 21-27)

Ova najava nasilne smrti kod Mateja, Marka i Luke slijedi odmah nakon Petrove ispovijesti. Njome je Isus htio ispraviti kod Dvanaestorice sliku o sebi kao Mesiji. Nije dovoljno prihvaćati ga za Mesiju dok čini čudesa i nailazi na oduševljeno odobravanje mnoštva kojemu propovijeda riječ Božju. Na njegov mesijanski identitet spada i patnja koja ga čeka. Tog povijesnog trenutka Isus nije morao apostolima reći da će umrijeti smrću na križu, ali je svakako najavio da ga čeka nasilna smrt na koju će ga osuditi vjerski i politički poglavari židovskog naroda zato što će njegov pokret proglasiti opasnim za vjeru i narod.
Petar je na liniji starozavjetne duhovnosti kad pokušava Isusa odvratiti od hoda u Jeruzalem, gdje ga čeka smrtna opasnost. Starozavjetni vjernici smatrali su da Bog štiti svoje miljenike, pogotovo Mesiju. Mesija koji bi završio odbačenošću i porazom ne bi mogao biti prihvaćen za Mesiju. Zato Petar viče: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" Isus je za njega i dalje Gospodin ili Mesija, ali dolazi u pitanje Petrova vjera ako on bude ubijen. Isus se oštro suprotstavlja, iako zna da to Petar govori iz ljubavi. Zove Petra sotonom. U hebrejskom je satan protivnik na sudu. Petar se pretvara u Isusova protivnika time što mu pokušava spriječiti put u Jeruzalem, a Isus razumije da je volja Očeva odlazak u Jeruzalem i službeno suočenje s vjerskim i političkim poglavarima naroda. "Sablazan si mi" - znači: smetnja si mi za ispunjavanje volje Božje, pokušavaš me odvratiti od vjernosti Ocu. "Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko" - znači da Petar mjeri ljudskim kriterijima. Još ne uvida da Bog iz poraza može izvući pobjedu, da patnje nevinog osuđenika čini izvorom milosti za mnoge.
U izrekama koje slijede Isus zove na nošenje križa te kao nadahnuti Mudrac najavljuje ljudima da neće naći životnu sreću ako je budu sebično tražili tako da zaborave Boga u svom životu: "Što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?" (r. 26). "Sav svijet" beskrajno je zemaljsko blago. Isus kao dobar poznavalac siromaha i bogataša zna da samo bogatstvo ne usrećuje na dug rok. "Život" je za Isusa život u skladu s Božjim planom o pojedincu i zajednici, život po volji Božjoj, jer takav život trajno usrećuje. On se ne može kupiti zemaljskim blagom, nego primiti kao dar od Boga.
Isusa u ovoj zgodi osporava dobronamjerni Petar, koji ne razumij e potrebu odlaska u Jeruzalem. Petar biva ukoren od Isusa, iako zna da ga Isus zbiljski poznaje i voli. To znači da se svakomu od nas može dogoditi nerazumijevanje od strane bližnjih - i to u najboljoj nakani. Ljudi nas mogu osuđivati za ono što nismo skrivili i odvraćati od onoga što nam je najdraža svetinja.
Molimo snagu da budemo osporavani proroci. Vjernici koji volju Božju traže i prihvaćaju i onda kad im drugi to osporavaju.

Mato Zovkić




| komentari (1) | print | # |

petak, 29.08.2008.

Ljubi samog sebe

Image



























U evanđelju su zapisane riječi koje tumače temeljnu zapovijed ljubavi. Rečeno je da trebamo ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga.
Možda premalo mislimo o toj stvarnosti ljubavi prema sebi samome. A ipak trebamo o tome misliti, budući da Isus to uzima i kao mjerilo ljubavi prema bližnjemu. Što to zapravo znači?

Prvo što ne smijemo zaboraviti jest da ljubiti sebe ne znači ući u neku bolesnu narcisoidnost. To nije nikakvo bolesno sebeljublje po kojem mislimo samo na sebe i nemamo vremena ni živaca za drugoga. To nije traženje potvrde svoga života u drugima i zahtijevanje da nam drugi ispune svaku želju. U tom pogledu Isus sasvim jasno u evandelju govori da se treba odreći sebe i svojih interesa i biti za druge, ako želimo njega shvatiti, ako želimo biti njegovi učenici. Evanđeoska ljubav prema sebi, na koju smo pozvani, nema, dakle, veze s egoizmom. Ona je u nekom drugom redu.

Ljubiti sebe znači prihvatiti vlastiti život kao tajnu i kao dar. Čovjek je pozvan da prepozna da je obdaren iz Božje inicijative ljubavi. Ta ljubav nam otkriva neizrecive dimenzije Božje volje. To je ljubav koja stoji iza stvoriteljskog zahvata, čime je Bog ostvario svoju čežnju za mojim bićem. Trebamo otkriti da smo djeca Božja, ljubljena Božja bića, da smo neizrecivo željena bića od strane onoga koji je Gospodar života. To znači otvoriti se radosti života i to nas onda smješta u istinsku stvarnost ljubavi prema sebi.

Na taj način, kada se vidimo u svjetlu Božjega plana, mi prihvaćamo svoj život. Prihvaćamo sve što jesmo i što u sebi nosimo. Sve je u Božjem promislu, a sve što Bog čini onda je savršeno zamišljeno i ostvareno. Kada ne volimo sebe, kada na sebi ne prihvaćamo nešto što ne možemo sami mijenjati, kada smo na nešto ljuti ili se stidimo neke vlastitosti svojega tijela ili naravi, onda kao da time odbijamo i Božju ljubav, jer na neki način prigovaramo Bogu da je nešto učinio nesavršeno i nepotpuno. U takvom raspoloženju nemoguće je sebe voljeti na istinski način. Kada je u nama takvo neprihvaćanje, onda se u
nama rađaju pobune i požude. Čovjek osjeća želju da si na nezakonit način nadomjesti ono u čemu misli da je prikraćen. Tada upadamo u napast sebičnosti, na kriv način želimo sebi osigurati život. Budući da mislimo da smo prikraćeni u ljubavi, tražimo stanovita zadovolienja, prepuštamo se jednostranim užicima, osobito spolnim. Tada više nema istinske radosti života.

Medutim, kada se prihvaćamo sa svim onim što jesmo, sa svojim tijelom i svojom naravi, svojom dobi i spolom, sa svojim zdravljem i bolešću; kada prihvaćamo upravo te roditelje koje imamo i braću s kojima dijelimo njihovu ljubav, tog bračnog druga i takvog kolegu na poslu, kada prihvaćamo svoje vlastite ograničenosti i slabosti, tada se u nama stvara ozračje mira, tada ne prihvaćamo život kao nešto nametnuto, nego kao nešto darovano. Život nam više ne izgleda kao kazna, nego istinski dar.
To je onaj pravi temelj odakle počinjemo na ispravan način ljubiti sami sebe.

Kada tako ljubimo sebe, onda na jedinstven način pomažemo i drugima oko sebe da nas ljube. Dok na ispravan način prihvaćamo i ljubimo sebe, onda nam je lakše ljubiti ljude oko sebe. Kada ne volimo sebe, onda nećemo nikada znati ljubiti druge oko sebe. Nemamo mjerila ljubavi, budući da u sebi ne nosimo iskustvo prihvaćenosti i Ijubavi. Ako ne ljubimo sami sebe, stvaramo ljudima oko sebe probleme da nas prihvate i ljube i zatvaramo im put do vlastitog srca.

Prepoznajmo se u ljubavi Boga Oca koji nas je stvorio i htio. Prepoznajmo se u Isusu, ljubljenom Sinu i shvatimo da smo u njemu i mi ljubljena djeca istoga Oca. Prepoznajmo se u tajni Duha ljubavi, u Duhu Svetomu koji je izliven u srca naša kako bi i naše srce plamtjelo istinskom i punom ljubavlju. Zahvaćeni tom božanskom ljubavlju moći ćemo voljeti sebe, jer ćemo se prepoznati u svjetlu divnih Božjih djela. Tako ispunjeni radošću moći ćemo voljeti ljude oko sebe. Ostvarit ćemo tada na ispravan način i osnovnu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, jer ćemo u sebi nositi mjerilo: ljubit ćemo sebe u svjetlu Božje jubavi.

Fra Zvjezdan Linić



| komentari (1) | print | # |

četvrtak, 28.08.2008.

NOSI SVOJ KRIŽ

Živio je neki čovjek koji je uvjek bio nezadovoljan sa sobom i s drugima. Stalno je nešto mrmljao i prigovarao: Tko je to rekao da svatko mora nosit svoj križ, več mi je dosta tih svakidašnjih križeva.
Image
Na to mu je dobri Bog odgovorio u snu. Tada je čovjek sanjao kako svi ljudi ovog svijeta hodaju u velikoj procesiji. I svaki je na leđjima nosio svoj veliki križ. Išli su lagano, korak po korak, jedan za drugim. I taj se čovjek nalazio u toj nepreglednoj povorci. Teško je nosio svoj križ. Pogledao je nešto bolje u svoj križ i vidio da je nešto predugačak. To mu je ometalo napredovanje. Ali i drugi su imali slične križeve. Bit če dovoljno da ga malo skratim. I prilično skrati okomitu stranu križa. Kad je krenuo, osjetio je koliko mu je lakše. Počeo je stizati i prestizati ostale iz povorke i ubrzo je došao do cijela procesije ljudi s križem. Uskoro je došao do kraja putovanja. S druge strane vidio je zemaljski raj. Sve je bilo divno, privlačno i prekrasno.Između onog dijela zemlje koji je prošao i onog koji mu se pričinjao zemaljskim rajem bila je samo uska, ali duboka provalija. Tu nije bilo nikakva mosta koji bi olakšao prijelaz. A ipak svi su se lako prebacivali na drugu stranu. Ljudi bi dakle skinuli križ s leđa, postavili ga na obje strane provalije i preko križa presli u raj. Križevi su bili točno po mjeri. Točno su povezivali oba ruba, a ispod njih je zjapila duboka provalija. Svi su dosta lako prešli, ostao je samo onaj čovjek. Pokušao je i on namjestiti svoj križ, ali je njegov križ bio prekratak da bi ga povezao s drugom stranom. Čovjek poče plakati i očajavati: Da sam barem prije to znao, ne bi skratio križa.
Bilo mu je kasno da želi. Probudio se i shvatio je značenje križa u ljudskom životu.



| komentari (1) | print | # |

utorak, 26.08.2008.

Sila Duha Svetoga

Image
Pedesetnica je bila najveća prekretnica u životu apostola. I mi vjernici katolici imamo svoju Pedesetnicu. Je li ona i nama prekretnica u životu? Na žalost znamo da jest, ali najčešće u suprotnom smjeru! No tako ne bi trebalo biti. Možda dovoljno ne shvaćamo važnost sile Duha Svetoga ili čak ni ne znamo što je to i čemu služi. Apostoli su silu Duha doživjeli na vidljiv i opipljiv način. Taj događaj bio vrlo emotivan. Konačno, izgledali su kao da su se napili slatkog vina. Ja sam silu Duha doživio na potpuno isti način. I ne znam da se sila Duha može primiti a da se to ne primijeti u trenutku primanja. Ne znam ni da li se nakon primanja sile Duha može napustiti Crkvu na «neodređeno» vrijeme. Želim samo podijeliti svoje iskustvo o onome što znam. Pogledajmo obećanja, upute, koje je dao učenicima prije uzašašća!


«Ali primit ćete snagu pošto Duh sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje.(DJ 1,8)

«Evo, ja ću poslati na vas ono što je moj otac obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo!» (Lk 24,49)

Da bismo shvatili što se zaista novo zbilo na Pedesetnicu, jednostavno treba da analiziramo do kakvih je promjena došlo u životima učenika nakon Pedesetnice. Na taj ćemo način najlakše uvidjeti imamo li i mi takvo iskustvo ili ne. Isus učenicima obećava snagu ili sili odozgo. To je sila Duh Svetoga, potrebna za svjedočenje samoga Krista. Interesantno je vidjeti što su učenici do toga časa imali, a što je Isus smatrao nedovoljnim da bi mu bili svjedoci.

Znamo iz Evanđelja da im je Isus već prije predao autoritet i vlast nad bolestima i zlim silama. Dakle, već su prije izgonili zle duhove i liječili bolesnike. Čuli su osobno njegov nauk. Vidjeli su, i mnogi od njih osobno doživjeli, čudesa. Bili su svjedoci uskrsnuća od mrtvih. Osobno su vidjeli uskrslog Krista. Bili su kršteni vodom. Primili su Duha Svetoga, tj. bili su nanovo rođeni. Još dvije vrlo važne činjenice dogodile su se prije same Pedesetnice. Pogledajmo!

«Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.» (Iv 20, 22-23)

«Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma...» (Lk, 24.-25)

Dakle, još prije Pedesetnice primili su ministerijalnu vlast otpuštanja i zadržavanja grijeha. Bili su zaređeni za svećenike. Također im je, prije Pedesetnice bio prosvijetljen razum tolika da su mogli poznavati Pisma. Bili su najučeniji teolozi toga vremena. Ako pogledate Petrov govor prije Pedesetnice, vidjet ćete da on u Pismima "prepoznaje" ne samo mjesta koja govore o Isusu kao o Mesiji, već i mjesta koja govore o Judi izdajniku i o potrebi da ga netko zamijeni. Nevjerojatna činjenica za priprostog ribara!

Ljudski gledano, po današnjim standardima, učenici su već prije Pedesetnice imali potrebne kvalifikacije da postanu Isusovi svjedoci. Imali su čak i mnogo više nego što Crkva od nas danas traži. Imali su vlast nad bolestima i zlim silama te iskustvo kako se ta vlast koristi, osobno su susreli uskrsnuloga Gospodina, završili su sve potrebne doktorate teologije, imali su sakramentalnu pomoć svećeničkog i biskupskog reda, no sve to, po Isusovom mišljenju, nije bilo dovoljno da bio bili svjedoci. Možda je bilo dovoljno da postanu učitelji, da poslužuju sakrament pomirenja, da upravljaju Crkvom, da liječe bolesnike, čine čudesa i izgone zle duhove, ali za svjedočenje nije bilo dovoljno. Bila im je potrebna sila Duha Svetoga. Čak i da nisu prije Pedesetnice, imali neke od onih nabrojenih atributa sa silom koja se na Duhove dobiva može se uspješno biti svjedokom. Dakle, sve što su oni prije imali nije sila Duha, potrebna za svjedočenje!

Sakrament potvrde sakrament je s istim učinkom Pedesetnice ili Duhova. Tako u KKC stoji kako je svaki vjernik, koji je primio taj sakrament, primio istu silu kao i apostoli na Pedesetnicu (vidi KKC 1302). To svakog vjernika obvezuje da tom silom svjedoči Krista. Drugim riječima: svjedočenje postaje pravo i dužnost svakog vjernika. Svi znamo da, na žalost, u praksi nije tako. Zašto? Jednostavno stoga što sakrament potvrde nije dovoljno primiti, već ga treba i cijelim bićem prihvatiti. Da bi ga se prihvatilo, najprije ga treba svim srcem željeti. Da bi ga se svim srcem željelo, treba ga najprije upoznati. No, ne želeći ma koga omalovažavati, valja reći da je gotovo nemoguće drugoga privoljeti da prihvati sakrament potvrde, ako ga čovjek sam nije prije toga prihvatio i zaživio. Onaj koji priprema krizmanike trebao bi svjedočiti vlastito iskustvo po plodovima toga sakramenta u svom životu, pa vjerojatno ne bismo imali probleme koje imamo danas, tj. da nakon toga sakramenta vjernici masovno prestaju ići u Crkvu, što se izravno kosi s Božjim planom i Božjom voljom.

Kad se događa trenutak primanja sile Duha u našem životu? Koja i kakva je to sila? Kako se ta sila očituje? Kojim svjedočanstvom možemo uspješno svjedočiti Krista? Po čemu će nas prepoznati? Znamo kako je Isus rekao da će nas prepoznati. Po ljubavi koju iskazujemo jedni drugima. Trebali bismo ljubiti svoje bližnje onako kako je on ljubio nas (usp. Iv 13, 34-35). No iznad svega treba da pokažemo svijetu da smo u Bogu!

«Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me , da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! Ja sam im predao slavu koju si im ti dao, da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima, a ti u meni - da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao, da si njih ljubio kao što si mene ljubio.» (Iv 17, 20-23)

Svijet i danas treba istinske svjedoke. Uvijek ih trebao. Zajedničko svim Kristovim svjedocima jest da se u njihovim životima može prepoznati u njima i kako je Bog u njima i kako su oni u Bogu. Postoji tisuće načina na koje se to može očitovati. Sama riječ i djela, čudesa i karizme, ozdravljanja i jezika kao i ostale nisu dovoljni. Bilo koja ministerijalna služba sama po sebi nije dovoljna. Uzmimo samo jedan primjer! Iako se svaki dan po svim crkvama na svijetu u svakoj misi izravno moli za papu, znamo da je bilo mnogo papa koji nisu postigli svetost za života, tj. nisu bili istinski svjedoci.

Ja sam imao svetu baku. Bila je dugo udovica i sve svoje vrijeme provodila je u molitvi i u postu. Mnogi ljudi mole i poste, no istodobno ipak svi nemaju ono što je imala moja baka. Kad bi mi progovorila o Bogu, premda sam tada bio posve mlad, nisam ni najmanje sumnjao u njezine riječi.

U dubini srca znao sam da mi to Bog na njezina usta govori. To nisu bile riječi neke izvanredne mudrosti, već jednostavno ono što sam već toliko puta čuo od drugih. No kad ih ona izgovarala, znao sam na sebi neprotumačiv način da mi se to Bog govori. Rekla mi je da se u svom životu oslonim na Duha Svetoga i na Mariju te ću tako pronaći mudrost života. Iako je ona tada živjela životom koji mladu čovjeku uopće nije mogao biti privlačan (molitva i post), snaga njezinih riječi duboko se usjekla u mene i nikad ih nisam zaboravio. Za vrijeme njezinog života blagoslov se u njezinoj velikoj obitelji osjećao na svakom koraku. Svi smo znali da je to njezina zasluga. Nije bila učena, nije činila čudesa, nije bila redovnica, a ipak je imala silu Pedesetnice. I bila je istinski svjedok .Kad je ponovo sretnem u raju, pitat ću je kad je primila tu silu.

Sila Duha Svetoga na Pedesetnicu očitovala se po daru jezika. Bio vanjski znak te sile isto kao i u Kornelijevoj kući. A njezini plodovi bili su tri tisuće obraćenika u Jeruzalemu. U Bibliji ne piše što su apostoli u tim trenucima osjećali, no ja znam što sam ja osjećao. Znam što su mi i mnogi drugi posvjedočili da su osjećali. Jednom riječju, ta bi se sila mogla nazvati: LJUBAV. Ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je ono što je apostolima nedostajalo.

To je taj dar koji mnogima danas nedostaje. To je ljubav koja pobjeđuje sve obzire, koja daje neustrašivost svjedočenja sve do smrti. To je onaj trenutak kad Boga stavimo na prvo mjesto u svom životu i to samo zato jer smo se zaljubili u nj. To je trenutak kad nam svijet počinje zavidjeti i kad nas počinje mrziti, To je trenutak kad više ne pripadamo svijetu nego Bogu.

To je stvarni početak borbe protiv svijeta i grešnog tijela. To je trenutak kad postanemo spremni uzeti svoj križ, i svaki dan ići za Isusom. A sve to stoga sto nam je Bog dao da ga duhom spoznamo kao ljubav, pravednost i silu: To su bili najljepši trenutci u mom životu. Ali to ne dožive svi jednako snažno. Svi smo različiti pa namBog na različite načine i daje.

Ipak ta sila nije jednom za svagda. To ispunjenje Duhom stalno se obnavlja. Kad god padamo i svijet i tijelo pokušavaju nas pobijediti, Duh se uvijek iznova izlijeva. Svaki put kad sam primao odre­đenu karizmu, doživljavao sam tu istu silu. Svaki put kad malakšem, potrebna mi je uvijek iznova ta sila: ljubav ko­jom me ljubi moj nebeski Otac. Vidimo kako su se nedugo nakon Pedesetnice apostoli ponovno ispunili Duhom Sve­tim, kako su iznova primili neustrašivost, koju su zbog pri­jetnji Židova počeli gubiti (usp. Dj 4, 29-31). Sa silom Duha primio sam i dar jezika. To je dar koji mi prvenstveno služi za vlastitu izgradnju (usp. 1 Kor 14,4) jer želim biti sto sličniji njemu. Kad molim tim darom, moli moj duh (usp. 1 Kor 14,14) nadahnut Duhom Svetim (usp. Dj 2,4). Samo Duh poznaje moje dubine i ja sam ne znam kako da molim za sebe, no Duh mi priskače u pomoć (usp. Rim 8, 26-27). To je molitva u kojoj ne mogu pogriješiti jer je to molitva Duha Svetoga i to je molitva za koju sam uvijek si­guran da je Otac razumije (usp. 1 Kor 14,2). O kako samo volim slaviti Boga u drugim jezicima! Događa se dosta čes­to da na našim sastancima budu i oni koji ne vjeruju u isp­ravnost toga dara. Jedna je naša draga sestra sve mogla pri­hvatiti osim toga dara. Kad smo jednom molili za izljev Duha Svetoga i kad je mnogo vjernika počelo moliti i sla­viti Boga u drugim jezicima ona je ostala zapanjena. Duh Sveti dao joj je razumijevanje tako da: je ona jedina razum­jela ono sto smo mi govorili. Poslije je svjedočila kako tako divne hvale Bogu nikad nije čula i kako je sigurna - budu­ći da mnoge od nas poznaje kako nitko od nas tako nešto divno ne bi mogao izmisliti. Vrlo je cesto taj govor u dru­gim jezicima znak nevjernicima jer shvate kako ono sto se govori razumiju kao poruku upućenu izravno njima. Tada bivaju iznenađeni jer onaj koji govori nikako nije mogao znati tajne sto se tada otkrivaju. Redovito dolazi do pokajanja i obraćenja. Zahvaljujem Bogu za taj dar jer znam da se moja nutrina, moja duša, mijenja to vise sto dopustim Duhu da me zagovara.

Sila Duha Svetoga nije rezervirana samo, za karizmatike već je za sve vjernike i čuo sam podosta svjedočanstava od onih koji su imali ista iskustva, iako nikad nisu ni čuli za Karizmatski pokret. Bitno je svim svojim bićem htjeti Bo­ga. Boga kao prijatelja, kao Oca, kao osobu! A Bog će sam izabrati način na koji ćemo o njemu svjedočiti. Kad ma­lakšemo, uvijek iznova možemo doći na izvor i piti (usp. Iv 7; 37-39). Svatko "pije" na svoj način. Netko u molitvi, net­ko u slavljenju, netko u euharistiji, netko u klanjanju ili na neki drugi način. Ja "pijem" u bilo kojoj prilici u kojoj se zateknem spremnim. Zato pomozimo braći vlastitim svje­dočanstvom ako vidimo kako žeđaju, da bi i oni pili s izvo­ra koji nikad neće presahnuti. Radujem se vjernicima koji svjedoče Isusa -Spasitelja svojim dubokim nutarnjim isku­stvom, uronjeni u svoga Boga i njegovu riječ.

Svi smo dobili različite darove i službe, već kako je Bog htio, no bitno je da imamo istog Gospodina, istu ljubav u svom srcu, istu vatru koja gori u našim dušama. Neka ta unutarnja sila Pedesetnice-bude daleko ispred svakog dara i službe! Daleko ćemo vise ljudi privesti k spasenju i obra­ćenju ako jednostavno isijavamo iz sebe tu silu Pedesetni­ce, nego ako uložimo sve svoje znanje, napore i talente: Svijet i đavla pobjeđujemo krvlju Janjetovom i svojim svje­dočanstvom (usp. Otk 12,11). Vratimo se sakramentu pot­vrde, razmislimo, shvatimo, poželimo, vruće čeznimo, pri­hvatimo, primimo i živimo!

I na kraju: sila Duha Svetoga sila je koja uskrisuje mrtve, sila koja liječi ranjenu dušu, sila koja liječi svaku slabost i bolest, sila koja izgoni zle duhove, sila koja posvećuje Cr­kvu i čini je nepobjedivom, sila koja iz korijena mijenja čovjeka da svaki dan postaje sličniji Bogu, sila koja omogu­ćuje da nosimo svoje križeve i križeve drugih, sila koja pobjeđuje sve kušnje i još mnogo toga. To je i sila koja nam po vjeri pripada (usp. Ef 1, 19-21). No sveti Augustin piše kako je ta sila u nama onolika kolika je naša vjera. Hvala Bogu za darovanu nam silu kojom i danas možemo ljubiti bližnjega onako kako je Isus ljubio svoje suvremenike. I danas tom, od Boga darovano: mrsilom liječimo bolesnike, izgonimo zle duhove, uskrisujmo mrtvace i iznad svega svjedočimo da je Isus uskrsnuli živ i isti danas i uvijeke, da je jedini spasitelj i otkupitelj. Amen!

Josip Lončar



| komentari (13) | print | # |

nedjelja, 24.08.2008.

XXI. nedjelja kroz godinu

SLUŽBA KLJUČEVA U CRKVI KRISTOVOJ
Image





















Za evanđelje ove nedjelje imamo Isusov poučni razgovor s Dvanaestoricom kod Cezareje Filipove. Nakon prve faze svojega mesijanskog djelovanja, za vrijeme koje se uglavnom kretao Galilejom, Isus se povlači na pogansko područje te se posvećuje Dvanaestorici. Pita ih što ljudi misle o njemu te traži da se oni izjasne. Petar u ime svih odgovara da je za njih Sin Marijin Pomazanik, koji je Sin Boga živoga. To u starozavjetnom ozračju znači: očekivani Mesija kojega su proroci najavljivali kao potomka iz loze Davidove.
Ovu zgodu donose sinoptici - Matej, Marko i Luka. Međutim, dok prema Marku i Luki nakon Petrova priznanja Isus odmah zabranjuje Dvanaestorici da drugima otkrivaju njegov mesijanski identitet (jer su Židovi onog vremena imali politiziranu sliku o Mesiji), Matej ovom zgodom donosi Isusovo obećanje Petru: dat će mu ključeve kraljevstva nebeskog i na njemu će sazidati Crkvu svoju.
Iz povijesti prve Crkve dade se naslutiti da je Matejevo evanđelje pisano kršćanima židovskog podrijetla koji su živjeli u Siriji. Tradicija je sačuvala spomen na Petrovo starješinsko djelovanje u Antiohiji sirijskoj, a uz tu tradiciju sačuvane su i Isusove riječi Petru koje donosi jedini Matej. Iz formulacije tih riječi dade se naslutiti poslijeuskrsno stanje pa je moguće da je Isus to rekao Petru prilikom ukazanja nakon uskrsnuća ili kad je Petar bio sam (usp. 1 Kor 15, 5 i Lk 24, 34) ili kad je bio s ostalim članovima apostolskog zbora i primao uskrsni mandat od Krista (usp. Mt 28, 16-20 i paral.). Svakako se iz utkanosti Isusova obećanja Petru u zgodu kod Cezareje Filipove dade naslutiti da je Petrov položaj u zboru Dvanaestorice vezan uz okolnost da je Petar prvi pozvan, da je prvi vidio Uskrsloga i da su ostali pripadnici Zbora priznavali njegovu službu.
Za razliku od kršćana Protestantske, Anglikanske i Pravoslavne Crkve, mi katolici u ovom Isusovu obećanju gledamo službu ključeva koja ne umire s Petrom. Biskup grada u kojem je Petar umro vršeći starješinsku službu po našem uvjerenju ima prvenstvo u zboru biskupa Katoličke Crkve. To je služba ključeva u Crkvi Kristovoj. Ove nedjelje to želimo sebi posvijestiti u liturgiji. Zato spominjemo papu za vrijeme mise u svakoj euharistijskoj molitvi.



Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove (Iz 22, 9 23)

Ovaj odlomak uzet je u današnju liturgiju zato što prikazuje jedan starozavjetni događaj u kojem se spominju ključevi kao metafora za odgovornu službu u određenom gradu, obitelji ili zajednici. Pomaže nam da razumijemo što su ljudi Isusova vremena vidjeli u slici ključeva obećanih Petru.
Poglavlje 13. do 23. Izaijine knjige sadrže propovijedi protiv poganskih naroda koji su nepravedno tlačili Izraelce. U tu gradu ušla je propovijed protiv dvorjanina u Davidovu gradu Jeruzalemu iz vremena asirske najezde na južno kraljevstvo pod Sanheribom (usp. 2 Kr 18; Iz 36-37). Šibna je bio "ključar doma Davidova" koji je bio nadležan za sigurnost onih što ulaze i izlaze. U vrijeme Sanheribove najezde oko 700. pr. Kr. Šibna je savjetovao kralju Ezekiji da pošalje po pomoć Egipćana. Prorok Izaija uviđao je da bi to još više izazvalo bijes Asiraca pa je savjetovao kralju da to ne čini. U tom povijesnome kontekstu prorok najavljuje Šibni u ime Božje da će mu biti oduzeta služba a ključevi doma Davidova bit će predani Elijakimu. Taj službenik nosio je ključeve oko ramena i odlučivao je tko može biti pripušten pred kralja a tko ne.
"Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu" - to znači da će Elijakimova služba biti stalna i čvrsta. "Postat će prijesto slave doma oca svojega" - svi članovi obitelji dobivaju udio na ugledu domaćina te obitelji, koji obnaša važnu službu u državi. Služba ključeva donosila je stabilnost samom službeniku i ugled njegovim najbližima.




Liturgijski usklici u Apostolovoj poslanici (Rim 11, 33-36)

Ovaj odlomak himan je milosrdnoj Božjoj mudrosti. Pavao ga je uvrstio na zaključak dogmatskog dijela Poslanice Rimljanima u kojoj raspravlja o darovanom opravdanju po krsnom uključenju u Isusa raspetoga i uskrsloga. "O dubino bogatstva i mudrosti i spoznanja Božjega!" (r. 33). Pavao se sa zahvalnošću divi Bogu koji spašava pogane i Židove i to tako da privremeno otvrdnuće Židova pruža poganima priliku da se uključe u Crkvu, a obraćenje pogana Židovima postaje prilika za preslaganje stava prema Kristu. Božji plan spasenja bogat je i mudar. Ističući da Božju misao nitko ne proniče do dna niti mu može biti zbiljski savjetnik, Pavao povezuje dva starozavjetna teksta (Iz 40, 13 i Job 41, 3). Na razini planiranja i obdarivanja Bog nikomu nije dužnik, ne trebaju mu ni savjetnici ni suradnici u strogom smislu riječi za njegov plan spasenja ljudi. Boga nitko nije toliko zadužio svojim darom ili služenjem da bi mu svemogući gospodar svijeta bio dužan nešto uzvraćati.
"Sve je od njega i po njemu i za njega" (r. 36). Od Boga sve potječe i njemu sve vodi. Ovdje se apostol pogana služi mislima kakve su izrazili i neki stoički filozofi onog vremena. To samo znači da je u izricanju svoje vjere i nauka vodio računa o naobrazbi i kulturi svojih povijesnih čitatelja. Svi ljudi i priroda ovise o Bogu i k njemu teže. "Njemu slava u vijeke vjekova. Amen!" To je usklik iz liturgije prve Crkve. Zajednica je u svom bogoštovlju slavila Boga u znak priznavanja njegova vrhovništva i traženja njegove pomoći.
"Amen" su prvi kršćani preuzeli iz židovske liturgije. Ta riječ doslovno znači: "Čvrst je, oslonjen je!" Njome su starozavjetni vjernici izražavali vjeru ali i molbu da Bog primi njihove prošnje. Pavao je uvrstio taj židovski izraz u kršćansku liturgiju na grčkom zato da pokaže kako je kršćanstvo niklo iz židovstva i kako se ne može razumjeti bez židovskih svetih knjiga.
U ovom odlomku susrećemo staro načelo katoličke teologije: "Lex orandi est lex credendi - zakon molitve je zakon vjerovanja!" Liturgijske molitve izraz su naše vjere, sadrže vjerske istine!



Jamac vjernosti Isusu i njegovu nauku (Mt 16, 13-20)

"Krajevi Cezareje Filipove" pogansko je područje sjeveroistočno od Galileje. Tim područjem u Isusovo doba vladao je tetrarh Filip. Isus se povukao na to područje da na miru posveti pažnju Dvanaestorici na početku nove faze svojega mesijanskog djelovanja.
Cilj pitanja, što ljudi govore o Isusu jest opredjeljenje Dvanaestorice. Zato je njima onda i svakomu od nas danas osobno upućeno pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Nije dosta osloniti se na ono što drugi o Isusu govore ili misle: valja se osobno odlučiti što je Isus meni. U ime Dvanaestorice nastupa Šimun koji je zajedno s bratom Andrijom prvi pošao za Isusom (usp. Mt 4, 16-18). Matej mu ovdje napominje još jedno ime: Petar. Ivan izvješćuje da mu je Isus dao novo ime prilikom prvog susreta i poziva. Iz Gal 2, 9.11 i 1 Kor 15, 5 vidimo da je to ime na aramejskom glasilo Kefa te da su ga prihvaćali i kršćani koji su govorili grčki. Razumjeli su to kao Isusovu odredbu i prihvaćali je.
Petar ispovijeda vjeru da je Isus Krist ili Pomazanik koji je ujedno Sin Boga živoga. Obećani Mesija s kojim je Bog na poseban način, Bog po njemu djeluje i govori.
Prvo značenje riječi "Petar" jest kamen, i to kamen za praćku koji se može baciti. Međutim, na temelju starozavjetne slike o narodu Božjem kao građevini Božjoj u kojoj Bog postavlja temeljni i zaglavni kamen, ovdje Petar znači stijenu ili kamen temeljac. Isus govori da će na Petru-Stijeni sagraditi Crkvu svoju. To podsjeća na oproštaj Uskrsloga od apostola: poslao ih je da čine njegovim učenicima poganske narode propovijedajući evanđelje i krštavajući one koji uzvjeruju. Najavio je da će u svojemu uskrslom stanju biti s njima u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 16 20). Crkva su zato kršteni vjernici među kojima boravi Uskrsli. Takvu Crkvu Isus gradi na Petru, ali ona ostaje Isusova. Budući da je Petar prvi pošao za Isusom i prvi ga vidio uskrsloga, on će zajednici krštenih biti jamac vjernosti Isusu i njegovu nauku. Ništa više i ništa manje.
"Vrata paklena" su sile šeola ili podzemlja. Upravo zbog prisutnosti Uskrsloga u zajednici, sile zla neće razoriti zajednicu iznutra, a Petar je Isusovo sredstvo za čuvanje svega što je Isus Crkvi dao i zadao.
"Ključevi kraljevstva" mogu se najispravnije razumjeti po Isusovoj prijetnji farizejima: "Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli" (Mt 23, 13). Isus je svojim djelima i riječima najavljivao i uprisutnjivao kraljevstvo nebesko. To je Božja milosrdna vladavina nad ljudima i poslušni odaziv ljudi Bogu. Farizeji su odbacili Isusov pokret i time "zaključali" kraljevstvo nebesko pred zainteresiranim ljudima. Petar će imati ključeve da olakšava ulazak i opstanak u Kraljevstvu, kojemu je Crkva zemaljska faza ili početak. "Vezati i odrješivati" rabinski su izrazi iz Isusova vremena. Pod njima su ondašnji židovski teolozi mislili na obvezatni vjerski nauk i disciplinu. "Bit će odriješeno... Bit će svezano na nebesima" - znači da Bog s neba priznaje ono što Petar snagom svoje službe odriješi ili sveže. Bog je otkrio Petru tko je Isus. Zato Bog postavlja Petra za jamca vjernosti predaji o Isusu i nauku Isusovu.
U rimskom biskupu kao Petrovu nasljedniku mi katolici gledamo produžetak te Petrove službe. Proučavajući vjeru Crkve kroz stoljeća, on vrši službu vrhovnog pastira i učitelja vjere. Zato mu dugujemo vjerničku poslušnost.

Mato Zovkić

KTA



| komentari (11) | print | # |

subota, 23.08.2008.

ZAŠTO MOLITI?

Image
Ako poznaješ Boga našao si prijatelja iznad sviju. Ako znaš moliti, Bog te čuje i uslišat će tvoju molitvu. Ako se vežeš uz Boga, nitko više neće moći uništit tvoj život. Ako zaista tražiš Boga on će te odvratiti od tvoje ludosti.
Ako nađeš Boga otkrio si puninu svoga života. Ako nađeš Krista i čuješ Božju riječ Božju blizinu, Bog je u tvom domu zajednički put, u visinama života na vrhuncu radosti mira, pokazuje ti goruće ideale vječnosti i vječnog života. Tako ćeš svladati nepravdu.
Bog je tvoj otac! On se brine i voli te ! Njega možeš za sve moliti jer on želi da živiš i da imaš puninu života. Bog u tebi probudio je silnu radost jer si našao istinu, smisao, snagu i sreću. Samo rijetki imaju pravog prijatelja, jer pravi prijatelj potiče od Boga. Kada s njim govoriš o Bogu prijatelju nosiš Boga.
Ali kako dospjeti do onoga velikog zajedništva s Bogom i ljudima? Kako bdjeti i moliti da ne padneš u napast? Duh je istina voljan, no tijelo je slabo! Moliti ;
'Pomozi mi Gospodine da prevladam svoj strah ako iskusiš nepravdu uzmi to kao poravnanje. Isuse oslobodi me grubih postupaka tko voli čini puno dobroga.'
Kad je teško, ljubav želi davati i dijeliti i opraštati , podnositi i pomagati.



Branko Gradečak - KING



| komentari (2) | print | # |

VRIJEDNOST TIŠINE

Tri puta na dan na brežuljku Taizéa sve stane: rad, proučavanje Biblije, razgovori. Zvona zovu sve u crkvu na molitvu. Stotine, ponekad tisuće mladih iz raznih zemalja širom svijeta, mole i pjevaju s braćom zajednice. Biblija se čita na više jezika. U središtu svake zajedničke molitve jedan dugi čas tišine posebna je prilika za susret s Bogom.
Tišina i molitva
Image
Ako pratimo najstariju knjigu molitava, biblijske Psalme, primjećujemo u njima dva osnovna oblika molitve. Jedan je tužaljka i vapaj za pomoći, a drugi zahvala i slavljenje Boga. Na jedan skriveniji način postoji i treći oblik molitve, bez prošnji ili izričitih izraza hvale. Psalam 131, na primjer, nije drugo no sama smirenost i povjerenje: «Ja sam se smirio i upokojio dušu svoju... U Gospodina se uzdaj odsada dovijeka.»

Katkad molitva utihne, jer jedno mirno zajedništvo s Bogom može bez riječi. «Ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke... duša je moja u meni.» Kao zadovoljno dijete koje je prestalo plakati u majčinim rukama, tako «moja duša u meni» može biti u Božjoj prisutnosti. Onda molitva ne treba riječi, možda čak ni misli.


Kako postići unutarnju tišinu? Ponekad utihnemo, ali, u dubini, vodimo rasprave, suprotstavljamo se izmišljenim sugovornicima ili se borimo sa samim sobom. Održati svoju dušu mirnom pretpostavlja svojevrsnu jednostavnost. «Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene.» Biti u tišini znači uvidjeti da svojim brigama ne mogu mnogo učiniti. Biti u tišini, to znači povjeriti Bogu ono što je izvan mog domašaja i mojih snaga. Trenutak tišine, čak i vrlo kratak, je poput šabatnog počinka, svetog zastanka, primirja brigâ.

Uznemirenost naših misli može se usporediti s olujom koja je uzdrmala lađu učenikâ na Galilejskom moru dok je Isus spavao. I nama se događa da smo izgubljeni, tjeskobni, nesposobni da se sami umirimo. Ali Krist je jednako sposoban doći nam u pomoć. Kao što je zaprijetio vjetru i moru i «nasta velika utiha», tako on može smiriti naše srce kad je uznemireno strahom i brigama (Marko 4).

Ostajući u tišini, uzdamo se u Bogu. Jedan psalam napućuje da je i tišina jedan oblik slavljenja Boga. Uobičajeno čitamo prvi stih Psalma 65: «Bože, tebi dolikuje hvalospjev». Ovaj prijevod slijedi grčki tekst, dok hebrejski tekst tiskan u većini Biblija glasi: «Bože, tebi je šutnja hvalospjev.» Kada prestanu riječi i misli, Bog je slavljen u tihoj začuđenosti i udivljenosti.




Riječ Božja: grmljavina i tišina

Na Sinaju, Bog je govorio Mojsiju i Izraelcima. Grmljavina, munje i sve glasniji zvuk trube prethodile su i pratile Riječ Božju (Izlazak 19). Stoljećima kasnije, prorok Ilija vratio se na isto brdo Božje. Tamo je proživio iskustvo svojih predaka: olujni vihor, potres i oganj, i bio je spreman slušati Boga kako govori u grmljavini. Ali Gospodin nije bio niti u jednoj od uobičajenih pojava svoje moći. Kada presta velika buka, Ilija ču «šapat laganog i blagog lahora» i tada mu Bog govoraše (1 Kraljevima 19).

Priča li Bog jakim glasom ili lahorom tišine? Treba li za primjer uzeti narod okupljen u podnožju Sinaja ili proroka Iliju? Ovo je vjerojatno pogrešna dvojba. Zastrašujuće pojave koje prate dar deset zapovijedi naglašavaju njihovu važnost. Čuvati zapovijedi ili ih odbaciti, pitanje je života ili smrti. Onaj tko vidi dijete kako trči ravno pod auto, ima jako dobar razlog da povikne što jače može. U istovrsnim situacijama, proroci su navještali riječ Božju tako da su se uši tresle.

Riječi izrečene glasno se čuju, one su dojmljive. Ali mi dobro znamo da one jedva dotiču srca. Umjesto prijema, one nailaze na otpor. Ilijino iskustvo pokazuje da Bog ne želi dojmiti, već biti shvaćen i primljen. Bog je izabrao «šapat blage tišine» kako bi govorio. To je paradoks: Božja tišina govori.

Kada riječ Božja postane «šapat blage tišine», ona je učinkovitija više nego ikad da promjeni naša srca. Olujni vihor na brdu Sinaju lomio je hridi, ali Božja tiha riječ sposobna je razbiti ljudska kamena srca. Za samog Iliju iznenadna tišina bila je vjerojatno strašnija od vihora i grmljavine. Glasna i moćna očitovanja Božja bila su mu na neki način poznata. Božja tišina je ta koja zbunjuje, jer je potpuno drugačija od svega što je Ilija poznavao do tada.

Tišina nas priprema na novi susret s Bogom. U tišini Božja riječ dopire do skrovitih kutaka našeg srca. U tišini ona se pokazuje «oštrija od svakog dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh» (Hebrejima 4,12). U tišini se prestajemo skrivati pred Bogom, te svjetlo Kristovo može zahvatiti i izliječiti i preobraziti čak i ono čega se stidimo.
Tišina i ljubav

Krist kaže: «Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!» (Ivan 15,12). Mi trebamo tišinu kako bismo mogli primiti ove riječi i provesti ih u djelo. Kad smo uznemireni i nespokojni, puni smo argumenata i razloga da ne praštamo i da ne ljubimo odviše lako. Ali kada «se smirimo i upokojimo svoju dušu», ovi razlozi postaju beznačajni. Ponekad možda izbjegavamo tišinu, više volimo bilo kakvu buku, riječi ili razonodu, jer unutarnji mir je rizična stvar: čini nas praznima i jadnima, rastače gorčinu i pobune i vodi nas do dara samih sebe. Tiha i jadna, naša srca su preplavljena Duhom Svetim, ispunjena bezuvjetnom ljubavlju. Na ponizan, no siguran način, tišina nas vodi ljubavi.



www.taize.fr/hr



| komentari (2) | print | # |

petak, 22.08.2008.

MLADEŽ EUHARISTIJSKOG POKRETA

NA PREDBRAČNU I BRAČNU LJUBAV GLEDAM OČIMA BOGA KOJI JE NJEZIN IZVOR I STVORITELJ I KOJI ŽELI DA KROZ ČISTOĆU LJUBAVI DOĐEM DO ŽIVOTNE SREĆE

"Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!" (Mt, 5,8)


Image
Svijet govori: "Jedi, pij i uživaj!"
Živimo u jednom svijetu gdje sve ide za tim da si čovjek stvara raj i uspjeh ovdje na zemlji. Što bolji posao, što veća zarada po mogućnosti bez puno truda i napora, što više novca, što bolja i veća proizvodnja, što više turista na našu obalu na kojima možemo što više zaraditi, dakle što brže i bolje se bogatiti a onda uživanje koje se ne obazire na moralne norme. Bogatstvo, taština, vlast, napasti su u kojima je Isus bio kušan u pustinji i kojima je svaki čovjek kušan. Sve u svijetu, veli sv. Ivan Evanđelista, jest požuda tijela, požuda očiju i oholost život.
Isus je susretao takav mentalitet kod ljudi svoga vremena. Izrazio ga je u jednoj prispodobi, odnosno događaju: Čitamo u Evanđelju:

"Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje." Kaza im i prispodobu: "Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: "što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu." I reče: "Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!"Ali Bog mu reče: "Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čija će biti?"Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu." (Lk 12, 15-21)

Izokretanje vrijednosti
Na području ljudske ljubavi koju ovdje shvaćamo u svojoj cjelovitosti što uključuje i tjelesnu dimenziju seksualnosti, znademo kakav je nažalost stav suvremenog svijeta: nema moralnih normi, zabavljaj se i uživaj, promiče se tzv. slobodna ljubav, flirtovanje itd. Često možemo čuti krilatice poput ovih: "Od života uzmi što prije i što više možeš", ili "Uzmi sve što ti život pruža danas si cvijet sutra uvela ruža" itd. itd. Promiče se samo uživanje, ali bez ikakve odgovornosti i pomisli na posljedice. Često možemo susresti da se ismijava čistoća, nevinost, predbračna uzdržljivost. I tako se izokreću stvari: što je dobro proglašava se lošim (čistoća, nevinost), a loše dobrim (trebaš imati sva iskustva prije braka, živi "prirodno" itd. itd.)

Tragične posljedice nemorala
A POSLJEDICE svega gore navedenoga? Dovoljno je zaviriti u crnu kroniku ubojstava zbog preljuba, nevjere, prevarene ljubavi ili pohoditi bolnice gdje se liječe osobe od raznih spolnih bolesti, napose od aidsa, te kuge modernog vremena koja je plod upravo nemoralnog života. Kad bismo samo mogli zaviriti u duše onih žena i djevojaka koje su živjele nemoralnim životom, ili možda još gore, učinile pobačaje: kakva ih grižnja savjesti prati cijeli život sve do starosti! Trebalo bi posjetiti domove za napuštenu djecu ili domove za preodgoj da se vide žrtve "slobodnih ljubavi", djeca koja će cijeli život ispaštati i biti označena grijesima svojih roditelja itd. itd.

Ljubav - poziv na suradnju s Bogom stvoriteljem
U MEPu učimo gledati na stvarnost ljubavi onako kako gleda Bog koji ju je stvorio. Bog je stvorio sve i kao krunu stvorenja stvorio je čovjeka, sve nas ljude. Dao je čovjeku sve sposobnosti za život da može ne samo živjeti nego da s Bogom surađuje u njegovom stvarateljskom planu. Sve te sposobnosti koje je Bog stavio u ljudsko tijelo, ljudski organizam ljudsko srce ljudski duh, dolaze od Njega, odraz su njegovog Bića, njegovih kvaliteta, njegovih savršenstava. Sposobnost da možemo voljeti, do osjećamo ljepotu i radost ljubavi i kroz seksualni nagon kojemu je cilj prenošenje života, sve to dolazi od Boga i u sebi su dobre stvari; ali unutar toga nagona Bog je točno ugradio njegovu svrhovitost, sasvim određeni cilj koji treba otkriti i biti ga svjestan. Poštivanje te svrhe, toga cilja i upotrebljavanje tih stvari u skladu s Božjim programom ugrađenim i upisanim u našu narav to se zove moralna ČISTOĆA. Nepoštivanje toga cilja, zloporaba nagona u samo uživalačke, egoističke svrhe remeti prirodni red i nutarnju harmoniju. Priroda se ne može prevariti, tj. ne može se izigrati onaj unutarnji zakon koji je Bog upisao u samu dinamiku nagona ljubavi i seksualnosti. Kaže jedna izreka: "Priroda se osvećuje". A druga nadopunjuje: "Ne, priroda se ne osvećuje, ona samo podnosi račun koji trebaš platiti!" Čime? Suzama, žalošću, upropaštenom mladosti, bolestima itd.itd. "Za jedan trenutak radosti, tisuću dana žalosti", a koji puta i cijeli život.

Čistoća - krepost i vrlina prije braka i u braku
Dakle čistoća nije samo da čovjeka obvezuje prije braka nego i u braku. Čistoća nije odreknuće od seksualnosti i od popratnih sadržaja radosti koje ona nosi. Čistoća je njihova upotreba prema okolnostima i u skladu s ljudskom naravi i s Božjim zakonima. Dakle kad se zalažemo za čisti život prije braka ne radi se samo da se poštiva 6. i 9. Božja zapovijed, nego nastojimo razumjeti zašto je Bog dao te zapovijedi. One su tu ne da se nešto nekome zabranjuje, nego upravo da pomognu čovjeku da ne postane rob svoga egoizma i pomahnitale požude i utrke za užitkom bez odgovornosti, te da ga usmjeri prema pravom shvaćanju ljubavi. "Seks prije i izvan braka ne usrećuje čovjeka", rekao je Papa tisućama mladih u Parizu kod svoga prvog pohoda Francuskoj 1980.g. što su oni potvrdili dugim pljeskom. Seksualnost u sebi nosi kako vele duhovni pisci "tragove Božjega blaženstva". Ali ti "tragovi blaženstva i radosti" nisu tu da ih čovjek "troši" bez odgovornosti, bez onoga s čime su oni povezani; oni su tu da budu nadoknada, odšteta, ili plaća (ili kredit) supružnicima kojima je zadaća s Bogom stvarati nova ljudska bića, odgajati ih a što je skopčano sa trudom i žrtvom.

Antiseksualna revolucija:
TLW i PLA
Videći kamo vode posljedice tzv. "seksualne revolucije" iz Amerike je 1993. krenula svijetom i širi se po drugim zemljama "antiseksualna revolucija" pod nazivom True Love Waits ili Pure Love Alliance. Već je prisutna u mnogim krajevima svijeta, a njezini valovi dolaze i u Hrvatsku.
Mladež euharistijskog pokreta prihvatila je vrijednosti što ih promiču ovi pokreti ali ne samo zbog toga što nam dolaze iz Amerike, nego u prvom redu zbog toga što su te vrijednosti već življene među hrvatskom mladeži i prije nego što je pokrenuta u Americi. Prvi uzor u tome smislu jest Ivan Merz koji je učinio obećanje čistoće u svojoj 19 godini još 1915. Po uzoru na njega od 1981.g. slijedili su ga brojni mladići i djevojke prigodom svojih hodočašća u Lurd i Rim učinivši također obećanje čistoće.
Mladež MEPa od blagdana Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije 1998.g. javno promiče polaganja obećanja čistoće i nastoje ga svi položiti. Da bi se što više olakšalo polaganje ovoga obećanja nastoji se ono davati na određeni vremenski razmak nakon čega se obnavlja. Datumi koji se predlažu za obećanje jesu Gospini blagdani jer je Blažena Djevica Marija prva koja može pomoći mladom čovjeku da čuva čistoću svoga srca.
Radost čistoga srca ne može se usporediti s nikakvim prolaznim tjelesnim užitkom. Obećanje čistoće pomaže da se može lakše obdražavati 6. i 9. Božja zapovijed. Čistoća nas i tako obvezuje već preko dviju Božjih zapovijedi. Ovo obećanje čistoće nam pomaže da ih možemo lakše poštivati i obdržavati.
Detaljnije upute kako čuvati čistoću srca, i kako se pripremiti i obaviti obećanje čistoće dobiju se u središnjici MEPa.

Sredstva za očuvanje čistoga srca
Za očuvanje čistoće uvijek se treba sjetiti Isusovih riječi: "Bdijte i molite da ne padnete u napast." Dakle to je u prvom redu molitva, a potom često primanje sakramenata Sv. Ispovijedi i Sv. Pričesti. Treba nadalje izbjegavati bliže grešne prigode kao što je gledanje erotskih slika, filmova i svega onoga što uzbuđuje ljudsku maštu na području seksualnosti. Ako igdje vrag uspijeva tolike zavesti i upropastiti to je upravo na tome području. Treba ga dobro prepoznati i raskrinkati kako se ceri iza golotinje na kioscima i drugdje pokušavajući tako naći svoje žrtve.
U obrani napasti protiv čistoće važe dva pravila: od vanjskih napasti koje dolaze preko osjetila (vid, sluh) važi pravilo "in fuga salus", u bijegu je spas; dakle ne dopustiti da erotski sadržaji ulaze u moju maštu i svijest preko osjetila. Od napasti koje dolaze iz samoga tijela važi načelo: zaokupiti se nečim drugim, poslom, radom, aktivnošću da se skrene nutarnja duševna pozornost na druge sadržaje. "Besposlica je izvor mnogih zala" rekao je sv. Ignacije. Obično napasti protiv sv. čistoće dolaze kod ljenčarenja, kad čovjek nema ozbiljnijeg posla. Veli naša narodna poslovica: "Ako si ne nađeš posla, brzo će ti ga vrag naći!" To važi upravo za područje čistoće.

Nova knjiga:
"Žena - ljubav - čistoća"
Upravo je u pripremi nova knjiga Ivana Merza pod zanimljivim naslovom: " ŽENA - LJUBAV - ČISTOĆA". U knjizi su sabrani svi njegovi tekstovi iz dnevnika i drugih spisa u kojima Merz govori o tim problemima iz vlastitog iskustva. Sve što proživljava mladi čovjek na tom području to je Merz proživio i još k tome sve je to opisao. Sam je doživljavao ljubav prema ne samo jednoj djevojci, susretao se s nemoralom u svojoj okolini itd. itd. Ti njegovi opisi bit će dragocjeni putokazi mladima kako se boriti za očuvanje čistoće srca.

Završavamo molitvom koju svi članovi MEPa trebaju moliti svaki dan: Daj o Bože da mi duša, srcem čistim Tebe zove. Te nikad ne okuša lažnog svijeta kobne snove. I da bijela krasan čista, anđeoskim sjajem blista.



| komentari (5) | print | # |

četvrtak, 21.08.2008.

Razlikovanje duhova

Uvod

"Pravila kako zamijetiti u duši i proniknuti različita nadahnuća što se u njoj bude, ne bismo li prionuli uz dobra, a otjerali zla. Najviše bi odgovarala za prvi tjedan." (DV 313.)

1. Kad ideš iz zla u gore
Kad ideš iz zla u gore, zli duh ti dočarava prividne naslade i sjetilne užitke da bi te što duže zadržao na putu zla i utvrdio te u tvom ropstvu. Dobri duh djeluje na suprotan način: oštro te pogađa u srce i grize ti savjest da bi uvidio da si na krivom putu. (Usp. DV 314)
2. Kad se želiš osloboditi zla i tražiš dobro

2.1. Kako djeluju duhovi kad kreneš putem dobra
Image
Kada se želiš osloboditi zla i tražiš dobro, dobri duh te hrabri i jača, tješi, nadahnjuje, smiruje, zna ganuti do suza, olakšava put uklanjajući različite zapreke. Zli duh te, naprotiv, muči, žalosti, uznemiruje lažnim razlozima, daje osjećaj krivnje i postavlja različite zapreke da ne bi napredovao na putu dobra. (Usp. DV 315) Dobri duh ti daje duhovnu utjehu, a zli duh te vodi do duhovne zapuštenosti, potištenosti, suše.
Duhovna utjeha je stanje u kojem doživljavaš Božju blizinu. Postoji više vrsta duhovne utjehe. One se razlikuju po načinu doživljavanja Božje prisutnosti. Prva je najsnažnija, ali i najnesigurnija. Nalik je na ljetnu kišu koja sve osvježava, ali i brzo prolazi. Tu utjehu možeš prepoznati u sebi kao unutrašnje ganuće koje može dovesti i do suza i koje rasplamsava tvoju ljubav prema Bogu te prema svakom stvorenju, ali samo u njemu i radi njega. Druga vrsta utjehe je manje snažna, ali i sigurnija. Nalik je na potok koji prolazi kroz vrt i natapa ga. Osjećaš je u sebi kao unutarnju radost koja te privlači k duhovnim stvarima, k ljubavi prema Bogu i služenju bližnjima s vedrinom i mirom srca. Treća vrsta utjehe je ona po kojoj rastu u tebi vjera, nada i ljubav. Nju gotovo i ne osjećaš, ali je ona najsigurnija. Može se usporediti s podzemnim vodama koje se ne vide, ali koje natapaju zemlju i donose život. (Usp. DV 316)
Duhovna suša, potištenost, zapuštenost stanje je u kojem ne doživljavaš Božju blizinu te se osjećaš sam i napušten. To je stanje suprotno duhovnoj utjesi.
Bio bi to npr. mrak i nemir u duši, pobude na sve što je nisko i čisto zemaljsko, nemirno uzrujavanje, napasti što potiču na malodušnost, bez pouzdanja i ljubavi, gdje dušu skroz naskroz obuzme lijenost i mlakost, žalost, baš kao da je posve rastavljena od svoga Stvoritelja i Gospodina. Kao što se utjeha protivi potištenosti, tako su i misli što se rađaju iz nje, protivne mislima što proizlaze iz zapuštenosti." (DV 317.)

2.2. Što činiti u vrijeme duhovne zapuštenosti
Image






















"Peto pravilo. - U vrijeme duhovne zapušštenosti ne valja ništa mijenjati, već stajati čvrsto i nepokolebljivo u odlukama i odredbama što ih je tko obdržavao dan prije te zapuštenosti ili, bolje, u zasadama i planovima što se na njih nakanio u prijašnjoj utjesi. Kao što nas, naime, za vrijeme utjehe uglavnom vodi i nadahnjuje dobri duh, to isto polazi u potištenosti za rukom duhu tame, a jedva smo u stanju da po njegovim savjetima pokročimo sigurnim putem." (DV 318.)

"Šesto pravilo. - Premda za potištenosti nije dobro mijenjati prvotne odluke, ipak će dobrano koristiti ako se snažno uhvatimo ukoštac sa samom dosadom te se npr. dadnemo više na molitvu, razmatranje, marljivo ispitivanje savjesti te da pronalazimo kakav zgodniji način
pokore.""(DV 319)

"Sedmo pravilo. - Tko je potišten, neka promisli kako ga Gospodin prepušta vlastitim prirodnim silama ne bi li se sam suprotstavio neprijateljevu previranju i napastovanju. S pomoću je Božjom to svakako u stanju, jer ga ona nikad ne napušta, nego se samo pritajila. Gospodin mu je, naime, uskratio očitu i veliku revnost, snažnu ljubav s intenzivnijom milošću, ali mu ipak ostavlja dovoljnu milost, potrebnu za vječno spasenje." (DV 320.)

a u potištenosti neka se, naprotiv, sjeća kako s milošću Božjom može mnogo toga podnijeti u borbi protiv neprijatelja, samo da crpe snagu u svom Stvoritelju i Gospodinu." (DV 324b)

"Osmo pravilo. - Za vrijeme potištenosti neka se svatko učvršćuje u izdržljivosti koja suzbija napasti što ga snađoše. Neka sebe uvjerava da će mu naskoro zasjati utjeha. Može se u tom pravcu poslužiti i zahvatima iz šestog pravila kojima će se hvatati s dosadom ukoštac." (DV 321)

"Deveto pravilo. - Tri su glavna razloga zašto nas obuzima potištenost.

1) Prvi je taj što smo bili mlaki, lijeni i nemarni u svojim duhovnim vježbama te na taj način izgubismo duhovnu utjehu zbog vlastitih pogrešaka.

2) Drugi je razlog kušnja gdje će se pokazati jesmo li već koliko-toliko dorasli službi Božjoj, jesmo li ikako u stanju da se učvršćujemo u njoj i bez tolikog obilja utjehe i neobičnih milosti.

3) Treći je razlog da bismo na temelju iskustva doista do u dno duše doživjeli te bi nas skroz naskroz obuzela svijest kako nije u našoj ruci da dođemo do velike pobožnosti, žarke ljubavi, suza ili kakve duhovne utjehe ili da je sačuvamo, već je sve to dar i milost Boga, Gospodina našega. Tako nećemo savijati gnijezdo na varavu terenu niti dizati glave u nekakvoj oholoj taštini, nit ćemo sebi prisvajati svoju pobožnost ni ikakve nijanse duhovne utjehe." (DV 322.)

2.1. Što činiti u vrijeme duhovne utjehe
Image






















"Deseto pravilo. - Snađe li koga utjeha, neka misli na to čemu će biti dorastao kad ga obuzme potištenost i neka protiv nje unaprijed skuplja nove sile." (DV 323.)

"Jedanaesto pravilo. - Koga je snašla utjeha, neka se po mogućnosti nastoji što dublje poniziti, sjeća se kako je malo u stanju kad ga obuzme dosada te će ostati bez milosti ove utjehe." (DV 324a)

"Dvanaesto pravilo. - Neprijatelj je nalik na ženu. Pred jakim je on kukavica, a silan pred plašljivcem. Ženi je svojstveno da u svađi s čovjekom odmah gubi srčanost te stane bježati čim ovaj pokaže da se ne boji. Stane li, međutim, muž uzmicati, gubiti srčanost, tko će živ postaviti brane te izmjeriti snagu srdžbi, osvetljivosti i bijesu žene? Takav je i neprijatelj. I njegova je osobina da gubi snagu i srčanost (napasti se povlače) čim osoba koja nastoji oko duhovnog života pokaže neustrašivost u borbi s neprijateljem te se čvrsto hvata ukoštac s napastima i laća onoga što je njima dijametralno protivno. Stane li se, naprotiv, u napastima plašiti, počne li gubiti srčanost, tad nema na svijetu takve bestijalne zvijeri kao što je nprijatelj ljudske naravi dok u svojoj neizrecivoj zlobi provodi vlastite paklene namisli." (DV 325.)
"Četrnaesto pravilo. - On se vlada poput vojskovođe, kao vođa čete koji pokušava osvojiti i opljačkati tvrđavu. Kako, naime, zapovjednik i vođa čete, čim postavi tabor, stane odmah izviđati protivničku snagu i položaje utvrda, a tek onda počne navaljivati, i to s najslabije strane, tako i neprijatelj ljudskoga roda uhodi te sa svih strana napipava svaku našu bogoslovnu, stožernu i ćudorednu krepost. Kad napokon utvrdi gdje je naša najslabija točka, najmanje dorasla zahtjevima vječnoga spasenja, odande on nasrće i pokušava nas svladati." (DV 327.)

"Trinaesto pravilo. - Vlada se također poput lažnog ljubavnika kome je mnogo stalo da ostane skrovit i prikriven. Kao što laskavac koji slatkim riječima malo-pomalo mami kćerku dobra oca ili zavodi ženu čestita muža želi da njegove riječi pod svaku cijenu ostanu tajne, a upravo mu je nesnosno i užasno mrsko otkriva li kćerka ocu, a žena mužu te laskave riječi te će taj lako pohvatati sve konce njegovoj prozirnoj igri. Lisac odmah razabire kako mu pade iz ruke oružje kojim se latio posla. Takav je i neprijatelj ljudske naravi. kad lukavo nagovara i zavodi pravednu dušu, stalo mu je i od srca želi da svi pokušaji ostanu tajni, a velika ga muka hvata čim duša otkriva iskusnom ispovjedniku ili duhovnoj osobi koja se razumije u zlobne đavolske lukavštine. Jadan uviđa kako mu nestaje tlo pod nogama Započeta mu zloća neće poći za rukom, budući da su se otkrile njegove očite spletke." (DV 326.)

3. Kad napredujemo od dobrog k boljem

3.1. Djelovanje dobrog duha

"Pravila kako zamijetiti u duši te savršenije proniknuti u različita nadahnuća i raspoznavati ih. Odgovarala bi više za drugi tjedan." (DV 328.)

"Prvo pravilo. - Bogu je i njegovim anđelima svojstveno da svojim djelovanjem unose u nas pravo veselje i duševnu radost. Uklanjaju svaku žalost i zbunjenost koju u nama budi neprijatelj. Ovomu je opet vlastito boriti se protiv takve radosti i duhovne utjehe, služiti se prividnim razlozima, cjepidlačarenjem i upornim zavaravanjem." (DV 329.)

"Drugo pravilo. - Jedini Bog, naš Gospodin, može dušu napuniti utjehom bez prethodnoga uzroka, jer samo je Stvoritelj vlastan unići, izići i djelovati u duši, svu je raspaliti ljubavlju prema svom božanskom veličanstvu. Velim bez uzroka, bez ikakva prethodnog osjećaja, bez spoznaje ikakva predmeta, budući da bi se ta utjeha inače mogla posve prirodno temljiti na umnom i voljnom djelovanju." (DV 330.)

"Peto pravilo. - Treba budno pripaziti na redoslijed misli: ako je u svemu dobar i početak i sredina i krajevi, odiše li sve samo po dobru, bio bi to dokaz dobrog anđela. Ako li se u tok i razvoj misli malo-pomalo ušuljalo zlo, čovjek se rastresa, nadolazi nešto manjkavo, slabije od onoga na što se duša nakanila, postaje li mlitava, uznemiruje se i buni u svome spokojnom miru što ga je prije uživala, bilo bi odatle više nego očito kako se u stvar negdje upleo zao duh, neprijatelj našega napretka i vječnoga spasenja." (DV 333)

"Sedmo pravilo. - U dobrih koji čvrsto pokročiše na putu prema još boljem dobri anđeo potiče dušu milo, lagano i blago, poput kaplje što ulazi u spužvu, a zli je duh, naprotiv, dira oštro, bučno, uz nekakakav nemir, kao kada kap vode udari o kamen. Kod zlih koji udariše putem prema sve goremu spomenuti dusi djeluju na suprotan način. Razlog je tome raspoloženje duše, tj. protivi li se, naime, ili slaže s rečenim anđelima. Kad se oni sukobljavaju, poticaji ulaze s bukom i odjekom, lako se zamjećuju, a kad se slažu, onda ulaze tihano, baš kako se otvaraju vrata u vlastitu kuću." (DV 335.)

3.2. Djelovanje zlog duha

"Prvo pravilo. - Bogu je i njegovim anđelima svojstveno da svojim djelovanjem unose u nas pravo veselje i duševnu radost. Uklanjaju svaku žalost i zbunjenost koju u nama budi neprijatelj. Ovomu je opet vlastito boriti se protiv takve radosti i duhovne utjehe, služiti se prividnim razlozima, cjepidlačarenjem i upornim zavaravanjem." (DV 329.)

"Treće pravilo. - S uzrokom može u dušu unijeti utjehu i dobri i zli anđeo, ali s protivnom svrhom. Dobri je anđeo daje radi duhovnog napretka da ona poraste i penje se od dobra još prema boljem, a zli duh, naprotiv, ne bi li je kako uvukao u svoje mutne vode i naveo na zlo." (DV 331.)

"Četvrto pravilo. - Zlom je anđelu svojstveno pretvarati se u anđela svjetla. On ulazi svirajući u iste žice s pobožnom dušom, a naposljetku izvodi na njima svoju nepatvorenu ariju, tj. isprva budi u duši dobre i svete misli, skladne s njezinim pravedim raspoloženjem, a onda malo-pomalo pripazi kako bi se iz njih izvukao te, pun najpodlijih namjera, dušu zamotao i svu je isprepleo svojim prikrivenim zamkama i mrežama." (DV 332.)

"Peto pravilo. - Treba budno pripaziti na redoslijed misli: ako je u svemu dobar i početak i sredina i krajevi, odiše li sve samo po dobru, bio bi to dokaz dobrog anđela. Ako li se u tok i razvoj misli malo-pomalo ušuljalo zlo, čovjek se rastresa, nadolazi nešto manjkavo, slabije od onoga na što se duša nakanila, postaje li mlitava, uznemiruje se i buni u svome spokojnom miru što ga je prije uživala, bilo bi odatle više nego očito kako se u stvar negdje upleo zao duh, neprijatelj našega napretka i vječnoga spasenja." (DV 333)

"Šesto pravilo. - Pošto smo neprijatelja ljudskog roda zamijetili te ušli u trag njegovu zmijskome repu, uočili njegov konačni uspjeh u koji nas je uvukao, bit će za svakoga tko je doživio takvu napast i te kako probitačno da smjesta provjeri čitav tok dobrih misli što ih je neprijatelj isprva došaptavao, način kako je zlobnik iz te početne faze polako istisikivao slast i duhovnu radost kojom je dušu uspio uljuljavati te prevesti je žednu preko vode do svoje opake namjere. Tako će se ubuduće na temelju stečenog iskustva kad je već proniknula njegovu taktiku i utvrdila posupak, bolje čuvati njegovih već davno uhodanih prijevara." (DV 334.)

"Sedmo pravilo. - U dobrih koji čvrsto pokročiše na putu prema još boljem dobri anđeo potiče dušu milo, lagano i blago, poput kaplje što ulazi u spužvu, a zli je duh, naprotiv, dira oštro, bučno, uz nekakakav nemir, kao kada kap vode udari o kamen. Kod zlih koji udariše putem prema sve goremu spomenuti dusi djeluju na suprotan način. Razlog je tome raspoloženje duše, tj. protivi li se, naime, ili slaže s rečenim anđelima. Kad se oni sukobljavaju, poticaji ulaze s bukom i odjekom, lako se zamjećuju, a kad se slažu, onda ulaze tihano, baš kako se otvaraju vrata u vlastitu kuću." (DV 335.)

"Osmo pravilo. - Kad je utjeha bez uzroka, tu onda nema mjesta prijevari, budući da sve potječe od samoga Boga, Gospodina našega, kako je već rečeno. Ipak će duhovna osoba koju Gospod pohađa takvom utjehom budno i pomno voditi računa o razlici između vremena kad rečena utjeha doista traje i djeluje od onog doba kasnije kada duša ostaje, zagijana i sva prožeta dojmovima i posljedicama minule utjehe, ali za toga drugog vremena zna duša gdjekada vlastitim umovanjem, uobičajenim zaključivanjem, poimanjem i prosuđivanjem stvarati pojedine odluke već i pod utjecajem dobroga i zlog duha. Tih zamisli, dakle, ne dobiva više izravno do Boga, Gospodina našega. Stoga treba sve to dobro izvidjeti prije nego što im dadnemo potpuno povjerenje te ih stanemo provoditi u djelo." (DV 336.)



| komentari (5) | print | # |

srijeda, 20.08.2008.

Pismo oca Pija iz Pietrelcine

Pismo oca Pija iz Pietrelcine od 21. kolovoza 1918., koje je uputio ocu Benedettu, svom duhovnom ravnatelju (Epist., I., 1065.), u koje opisuje 5. kolovoza 1918. kada je zadobio stigme na svom tijelu.

Pismo
Image
Samo me poslušnost obvezuje da Vam očitujem što se sa mnom događalo ovoga kolovoza 1918., od petoga uvečer pa kroz cijeli šesti dan.

Ne uspijevam Vam izraziti kakav se kroz to vrijeme strašan martirij događao. Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo dugačkoj željeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da umirem. Rekoh dječaku da ode, jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim.

To mučeništvo trajalo je bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo rasteže i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim željezom i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu, previjam se od boli.

Što vam reći o tom što me pitate, kako se dogodilo to moje raspeće? Bože moj, kako se osjećam zbunjen i ponižen kad moram očitovati što si ti učinio u meni, bijednome svome stvoru!

Bilo je ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene svete mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka.

I dok se to događalo, našao sam se pred tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima.

Kad mi se ta osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj zahvat.

Hoće li mi Isus, tako dobar, udijeliti tu milost?

Hoće li bar povući od mene zbunjenost koju osjećam zbog tih vanjskih znakova? Vapit ću k njemu jakim glasom i neću prestajati zaklinjati ga da od mene po svome milosrđu povuče ne samu muku, ne samu bol, jer vidim da je to nemoguće te osjećam volju da me bol opije, ali ti vanjski znakovi, oni me ispunjaju silnom zbunjenošću i neopisivim i neizdržljivim poniženjem.

Osoba koju spominjem u prijašnjem pismu ista je kao i ona u drugom pismu, onom od 5. kolovoza. I bez prekida nastavlja svoj zahvat, uz najveće duševne muke. U svojoj nutrini osjećam stalno žuborenje, slično vodopadu što bez prekida vrca krvlju. Bože moj! Pravedna je tvoja kazna i ispravan tvoj sud, ali mi se napokon smiluj. Gospodine, uvijek ću ti vapiti s prorokom: Gospodine, nemoj me karati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6, 2 i 37, 1). Oče moj, sada Vam je poznata sva moja nutrina, a Vi mi dobrostivo uputite riječ potpore posred tako nesnosne i teške gorčine.
Molitve



| komentari (9) | print | # |

ponedjeljak, 18.08.2008.

TEMELJNA PORUKA EVANĐELJA

Image
Ne bojte se izaći na ulice i na javna mjesta, kao prvi apostoli koji su naviještali Krista i Radosnu vijest Spasenja na ulicama gradića, gradova i sela. Ovo nisu vremena u kojima se trebamo stidjeti Evanđelja. Vrijeme je da ga naviještamo s krovova. Ne plašite se prekinuti s ugodnostima, ustaljenim načinima življenja kako biste prihvatili izazov objavljivanja Krista u modernim metropolama. Vi ste oni koji moraju ići i sporednim cestama i pozivati sve na koje naiđete na feštu koju je Bog pripremio za Svoje ljude. Evanđelje ne smije ostati skriveno u sebi samome. Vi morate upaliti tu svjetiljku, kako bi ljudi mogli vidjeti njegovu svjetlost i dati slavu našemu nebeskomu Ocu" (Papa Ivan Pavao II, Svjetski dan mladih, Denver, Kolorado, 15. kolovoza 1993.)

1. Bog te danas ljubi

Jer evo dolaze dani - riječ je Jahvina - i promijenit ću udes naroda svoga Izraela i Judeje" - govori Jahve - "i vratit ću ih u zemlju koju u baštinu dadoh ocima njihovim." (Jer 30, 3)

Nek' se pokrenu planine i potresu brijezi, al' se ljubav moja neće odmać' od tebe, nit' će se pokolebati moj Savez mira," kaže Jahve koji ti se smilovao. (Iz 54, 10)

2. Grijeh nas odvaja od Boga

"Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša. (Izaija 59, 2)

"Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja." (Rim 3, 23)

3. Isus vas je već otkupio

"Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem." (Rim 6, 23)

"Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3, 16)

4. Vjerovanje i promjena

"Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom." (Otk 3, 20)

"A onima koji ga primiše, onima koji vjeruju u njegovo ime, podade moć da postanu djeca Božja." (Iv 1, 12)

5. Ako prihvatite Isusa vi primate darove Duha Svetoga

"Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga." (Dj 2, 38)

"Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa." (Ez 36, 26)

6. Vi ste pozvani u zajednicu

"Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike." (Dj 2, 42-47)
"Tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu." (Rim 12, 5)
Emanuel



| komentari (12) | print | # |

nedjelja, 17.08.2008.

XX. nedjelja kroz godinu

OTVORENOST ZA VJERU STRANACA
Image






















Proročka propovijed, koju imamo za prvo čitanje, najavljuje dolazak pobožnih stranaca u novosagrađeni hram u Jeruzalemu. Prorok je morao dobrano šokirati svoje povijesne slušatelje najavom da će Bog vjerne strance "dovesti na svetu goru i razveseliti ih u svome Domu molitve". Time je želio osvijetliti vjeru da je Jahve sveopći Bog -a ne tek Bog jednog naroda - te da zbiljski djeluje u svojem savezničkom narodu Izraelu. Starozavjetno poimanje Božje univerzalnosti jest u dolasku stranaca koji prihvaćaju Izraelovu vjeru i religiju (obdržavanje subote, obrezanje).
Za evanđelje imamo Isusov poučni razgovor s pogankom koja moli da joj ozdravi bolesnu kćer. Taj događaj donose samo Matej i Marko. U razgovoru se očituje njezina vjera u Isusa kao Gospodina i Sina Davidova, pa joj molba biva uslišana. Nama kršćanima zbunjujuće zvuči Isusova izjava da je poslan "izgubljenim ovcama doma Izraelova" (Mt 15, 23; kod Marka je ona parafrazirana u "Pusti da se prije nasite djeca" - Mk 7, 27). Egzegeti drže da je ona, ovako formulirana, više odraz prilika u Matejevoj povijesnoj zajednici nego doslovno prenošenje onoga što je Isus kazao. Iz dobrohotnog Isusova ponašanja prema rimskom činovniku iz Kafarnauma (Usp. Mt 8, 5-13; Lk 7, 1-10; Iv 4, 43-54), iz ozdravljenja pogankine kćeri, koje donose Matej i Marko, te iz susreta s Grcima u Jeruzalemu, o kojem izvješćuje Ivan (usp. Iv 12, 20-22), znamo da je povijesni Isus poštivao pripadnike poganskih naroda te vjerovao u njihovu otvorenost za Boga i ljude. Ova zgoda u Matejevoj redakciji opravdava i pospješuje misijsko djelovanje Crkve među nežidovskim narodima. Dvanaestorica i njihovi nasljednici pošli su među poganske narode te im njihovim jezikom naviještali Isusa kao Gospodina i Evanđelje (usp. Dj 11, 19 26). To je novozavjetna univerzalnost: odlazak svjedoka vjere među strance.
Ovi odlomci u današnjoj misi potiču nas na otvorenost za vjeru stranaca, pripadnika drugih naroda. Nismo li svoju kršćansku zajednicu suzili na pripadnike naše župe, biskupije, naroda? Otežavamo li "strancima" opstanak u Crkvi? Ometamo li im ulazak u Crkvu?



Sinovi tuđinski koji pristadoše uz Gospodina (Iz 56, 1.6-7)

Poglavljem 56. u Izaijinoj knjizi počinje treća zbirka proročkih propovijedi koja pokazuje znakove nastanka u vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, od 538. pr. Kr. Važnu ulogu u djelovanju proroka Izaije imao je nanovo sagrađen hram kao središnja vjerska institucija Izraela.
U današnjem odlomku prorok najprije potiče na obdržavanje prava i pravde da bi Bog mogao uskoro očitovati svoju, božansku pravednost. "Pravda" je ovdje Božja naklonjenost ljudima i vjernost ljudi Bogu. Tema ove prorokove propovijedi jest nagrada za vjernost.
Izraelci onog vremena smatrali su da je nužno tjelesno podrijetlo iz Božjeg naroda Izraela za uživanje takve Božje naklonosti. Preko proroka Bog najavljuje da je dovoljno pristajanje uz Gospodina: "Sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina... njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti ih u svojemu Domu molitve" (r. 6-7). Za naš prevedeni izraz "pristadoše" stoji u hebrejskom izvorniku glagol koji znači "pridružiti se nekome, postati sluga nekoga, prihvatiti službu". Prorok pretpostavlja da su neki pripadnici stranih naroda - osobnim razmišljanjem i dodirima sa sljedbenicima monoteističke religije - doživjeli pravo obraćenje Bogu, životno pristali uz Boga. Gdje god oni bili, Bog prima njihovu molitvu. "Služe Gospodinu i ljube ime Gospodnje" (r. 6).
Od pripadnika vjerničke zajednice Bog po proroku traži da se otvore za vjeru tih stranaca, da prepoznaju i podržavaju Božje djelovanje u njima. To se tiče i nas sabranih na današnjoj liturgiji.


Neopozivi su dari Božji (Rim 11, 13-15. 29-32)

Ovo je završni dio Pavlova učenja o odnosu kršćana i Židova. U cjelovitom tekstu Poslanice Rimljanima to učenje obuhvaća tri dogmatska poglavlja. U njima apostol pogana pokazuje da Bog slobodno odabire vjernike koji bi mu trebali biti zahvalni za milost pridruženja Kristu i Crkvi.
"Vama poganima velim ja kao apostol pogana" (r. 13). U grčkom izvorniku ove poslanice za "pogani" stoji izraz ethne, što u govoru prve Crkve označava pripadnike naroda koji nisu Židovi. Neki noviji prijevodi to preriču manje uvredljivim izrazom "inoplemenici". Pavao je od uskrslog Krista dobio poziv da bude evangelizator Grka i Rimljana, za razliku od Petra, koji je bio pročelnik misijskog djelovanja među Židovima. S radnim iskustvom od dvadesetak godina misijskog djelovanja među onima koji nisu Židovi po vjeri i narodnosti Pavao se s pravom naziva apostolom pogana. Kaže da svoju službu proslavlja ne bi li izazvao zdravu ljubomoru svojih sunarodnjaka Židova. Očekivao je da će obraćenje pogana na kršćanstvo izazvati brojnije prianjanje Židova uz religiju koja je nikla iz židovske vjere. Ako Rimljani i Grci prihvaćaju za Gospodina i Evanđelje Isusa Židova, to više bi ga trebali prihvaćati Židovi.
"Ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta..." (r. 15), hoće reći da je otvrdnuće Izraela pred naviještanjem Kristovih vjerovjesnika bilo povod za djelovanje među poganima a time i za izmirenje krštenih pogana s Bogom. Ovdje "odbačenje" Izraela nikako ne znači vječnu osudu niti "izmirenje" pogana ne znači nesagrešivost i vječnu spašenost. Riječ je o povijesnom nastupu kršćanstva i djelovanju Crkve u svijetu. Pavao se nadalje nada da će "njihovo prihvaćanje biti oživljenje od mrtvih". Kad se Židovi krsnom vjerom pridruže Kristu, kvalitetno će oživjeti.
"Neopozivi su dari i poziv Božji" (r. 29). Prije toga Pavao ističe da su Židovi ljubimci Božji zbog otaca. To znači da Bog zbog njihove nevjere u Krista ne opoziva svoje darove i povijesno-religijsku ulogu koju je u svom planu o spasenju ljudi namijenio židovskom narodu. Da su kršćani u vrijeme nacističkog istrebljenja Židova više uvažavali taj Pavlov dogmatski nauk, ne bi podlijegali antisemitskomu grešnom mentalitetu. Još nije kasno da iz svojega kršćanskog srca odstranimo svako preziranje Židova kao naroda.
"Po njihovoj neposlušnosti vi zadobiste milosrđe; tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni" (r. 30). To znači da je djelovanje kršćanskih misionara među poganima bilo moguće zbog otvrdnuća Židova. Tako su kršteni pogani postigli milosrđe Božje. Pavao vjeruje da neposlušnost Židova nije konačna te da im Bog po molitvama i poslušnosti krštenih pogana na nevidljiv ali zbiljski način iskazuje milosrđe. "Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje" (r. 32) - Pavlova je dogma o nezasluženom opravdanju. Svi su ljudi grešni i ne mogu svojim vlastitim zalaganjem zaslužiti Božje smilovanje. Svoje prijateljstvo Bog poklanja kao dar koji možemo slobodno prihvatiti, ali ne Boga prisiliti da nam bude milostiv.

Žena Kanaanka iziđe vičući (Mt 15, 21-28)

Događaj donose samo Matej i Marko, zato što je prvoj Crkvi bio važan za opravdanje misionarskog djelovanja među Židovima i prelazak na evangelizaciju pogana. Kod obojice je kontekst isti: Herod Antipa dao je ubiti Krstitelja (Mt 14, 1-12) te su Krstiteljevi učenici to dojavili Isusu. Isus je farizeje nazvao licemjerima i slijepim vodama slijepaca (Mt 15,1-20). Povlači se na pogansko područje da ne bi bio prije reda silom ušutkan. Dok boravi na području Tira i Sidona, koji su u knjigama SZ tipičan poganski kraj, dolazi mu poganka i moli da joj ozdravi bolesnu kćer. Matej je u ovom prikazu proširio razgovor Isusa s apostolima i tom pogankom. Za njega nije riječ ponajprije o čudu, nego o poučnom razgovoru. Izvještaj je oblikovan po sljedećem književnom nacrtu:
- opis situacije (r. 20-23a);
- pouka učenicima (r. 23b-24);
- pouka poganki i ozdravljenje bolesnice (r. 25-28).
Težište je na pohvali vjere ove poganke. U Matejevu prikazu njezina je vjera snažnije naglašena sljedećim elementima:
1. Ono što su naši prevoditelji prerekli s "izide vičući" (r. 21) u grčkom izvorniku rečeno je s "izašavši vikaše". To znači da je uporno, ponizno vapila za pomoć.
2. Ona zove Isusa: "Gospodine, Sine Davidov" (r. 22. 25.27). "Gospodin" nije samo pristojno oslovljavanje nego vjera u židovskog proroka po kojem Bog čini izvanredne znakove i čudesa. To je još više uključeno u nazivu "Sin Davidov". Od Židova je morala čuti da je "Sin Davidov" naziv za Mesiju iz roda Davidova. Time s vjernom Dvanaestoricom Isusa smatra Mesijom i moli za pomoć bolesnoj kćeri.
3. Ono što su naši prevoditelji prerekli s "pokloni mu se ničice" (r. 25) u grčkom izvorniku rečeno je s "pristupivši klanjaše mu se". Imperfekt u grčkom tekstu daje naslutiti da je duže vrijeme ostala prostrta pred Isusom te mu iskazivala štovanje koje se iskazuje samo Bogu.
Isusove riječi u r. 24 o poslanosti "samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova" ne donosi Marko, koji je svoje evanđelje napisao obraćenim poganima u Rimu. Matej ih je stavio kao opravdanje misionarskog djelovanja među Židovima i prijelaz na djelovanje među poganima koje je započeo sam Isus prije svoje smrti i uskrsnuća. Razgovor o uzimanju kruha od djece i "bacanju psićima" (r. 26) nije središte odlomka i zato se ne treba shvaćati kao uvreda poganki. Isus ju je morao svojim pogledom ohrabrivati na nastavak razgovora. "Psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara" (r. 27) pogankino je priznanje da Židovi imaju prednost pred Isusom, ali i ponizna molba da ozdravi njezinu kćer. Pred takvom vjerom Isus je kapitulirao: "O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš!" (r. 28). Time Isus priznaje požrtvovnu majčinsku ljubav moliteljice te od nas traži da budemo otvoreni za dobrotu koju Bog sije i podržava u "strancima". Traži od nas otvorenost za vjeru "stranaca".

Mato Zovkić



| komentari (6) | print | # |

Svagdanje predanje Bogu

Sveti, jaki, besmrtni Bože, tebi hvalospjev, poklon, i slava! Tvojom snagom odričem se nepovjerenja i prigo-varanja Tebi. U Tvoje ime odričem se Sotone, svih njegovih djela, njegove oholosti i njegove zamamljivosti. Vjerujem u Tebe, Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga.
Image
Abba, Oče,u Tvoje ruke stavljam svoj život: svu svoju krivnju i tjeskobu, svoju prošlost, svoju sadašnjost, današnji dan, sve koji su mi blizu, sve za koje snosim odgovornost... Crkvu i cijeli svijet. Darujem ti svoju budućnost, a već sada i svoju smrt. U svemu neka se vrši ne moja, nego Tvoja volja.

Gospodine Isuse Kriste, prihvaćam Tvoju živu prisutnost u meni. Ti si moj Gospodar, moj Otkupitelj, moj Brat i moj Bog. Više ne živim ja, nego Ti Kriste, živiš u meni. Daruj mi pozorno i poslušno srce. Daruj mi ponizno, čisto, odvažno i mudro srce, srce koje ljubi. Učini srce moje po Tvome srcu, i unatoč mnogim mojim grijesima i slabostima, vodi me do one svetosti što si je odvijeka za mene predvidio. Posvećujem sebe, svoju obitelj, svoje prijatelje i ljude koje volim tvojoj predragocjenoj Krvi, Tvojim presvetim ranama, Tvome probodenom Srcu.

Duše Sveti, Ti dušo moje duše, sasvim se povjeravam Tvome vodstvu. Obnovi i produbi u meni milost Božjeg posinjenja i misionarskog poslanja koju sam primio po svetim sakramentima. Molim te, Duše Sveti, razvij u meni sve darove i plodove koje Ti daruješ, a koji su mi potrebni da mogu s Isusom vršiti Očeva djela u Crkvi i u svijetu.

Sveta Marijo, Majko Božja, Ti Majko svih vjernika i Kraljice mira, posvećujem sebe i sve ljude tvome neokaljanom Srcu.

Sveti anđele čuvaru, sveti arkanđeli Gabrijele, Mihaele i Rafaele, vi nebeske čete i svi sveci, vi zaštitnici mojega života i moje duše, izbavite me od svakoga zla i vodite me na putu svetoga Evanđelja, da se istrošim za spasenje svoje braće.

Milostivi i dobrostivi Bože, daj da svaki kucaj moga srca i svaki moj dah bude poklon, hvalospjev, zahvala i znak ljubavi prema Tebi. Amen.

Gospodine moj i Bože moj,
uzmi sve od mene – što me rastavlja od Tebe.

Gospodine moj i Bože moj,
sve mi podaj – što me požuruje k Tebi.

Gospodine moj i Bože moj,
uzmi me meni – i daj me sasvim u posjed Tebi.

(sv. brat Klaus)



| komentari (7) | print | # |

subota, 16.08.2008.

Svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije

Dijete njezino bi uzeto k Bogu, a Žena pobježe u pustinju (Otk 12 ,1-10)
Image
Prije Sabora za prvo čitanje na Uznesenje bila je pohvala gradskog poglavara Ozije hrabroj Juditi, koja je oslobodila svoj grad od Holoferna. Liturgija je u Juditi gledala tip Marije. U obnovljenoj liturgiji imamo za prvo čitanje dio poglavlja o Ženi obučenoj u sunce iz Otkrivenja. To je jedno od viđenja Ivana vidioca, prognanog na Patmos "radi riječi Božje i svjedočanstva u prilog Isusu" (Otk 1, 9) i zaduženog da progonjenim kršćanima napiše "ono što jest i što se ima dogoditi poslije" (1,19). Cijela knjiga treba pomagati ondašnjim i današnjim kršćanima da u svjetlu vjere doživljavaju povijest svoju i povijest svijeta.
Za Ženu obučenu u sunce iz cijelog poglavlja razvidno je da ponajprije označava narod Božji Staroga i Novoga saveza a onda i Mesijinu Majku. U prvom dijelu poglavlja (r. 1-9) vodi se rat na nebu između trudne Žene i Zmaja koji ima sedam glava i deset rogova. Zmaj vreba Ženina potomka, koji ima "vladati svim narodima" (r. 5), a zatim progoni Ženu koju Bog sklanja u pustinju te je štiti 1.260 dana, što je Danielov broj ograničenog progona, ali i ograničenog mirovanja Božjeg naroda. U drugom dijelu (r. 10-18) zbačeni Zmaj nastavlja progoniti na zemlji Ženu i "ostatak njezina potomstva koji čuva Božje zapovijedi i drži svjedočanstvo Isusovo" (r. 17). Taj su Ostatak svi novozavjetni vjernici u vremenu progona i kroz povijest Crkve.
Sabor je istaknuo da je Isusova Majka duboko povezana sa starozavjetnim narodom Božjim, kao što se vidi iz njezine pjesme "Veliča duša moja Gospodina" koju molitelji Časoslova imaju svakog dana u sastavu Večernje. Marija je duboko povezana i s Crkvom, kako proizlazi iz Dj 1, 14. Ona je uzor Crkvi u slušanju i vršenju riječi Božje te u suradnji s Bogom u provođenju njegova plana o spasenju ljudi.



Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih (1 Kor 15, 20-27)


Image
Ovaj je odlomak odabran radi povezivanja Marijina uznesenja s dogmom o uskrsnuću tijela. Ono što se Mariji dogodilo odmah po završetku zemaljskog života, ostalim ljudima dogodit će se o svršetku svijeta.
Poglavlje petnaesto Prve Korinćanima sadrži Pavlov odgovor na upit o tjelesnom uskrsnuću Krista i svih ljudi. Čini se da su Korinćani, pod utjecajem grčkog mentaliteta onog vremena prema kojemu je tijelo zatvor duše, teško prihvaćali tjelesnost uskrsnuća Kristova. Nije im išlo u glavu da, bi se proslavljeni Krist vratio u tjelesni zatvor. Pavao na, početku poglavlja uči da i on i ostali misionari u tome naviještaju isto: Krist je umro za naše grijehe po Pismima, bio pokopan, uskrsnuo treći dan po Pismima i ukazao se odabranim svjedocima. Takav sadržaj propovijedanja on zove evanđeljem (usp. 1 Kor 15, 3-5).
Na temelju takvog evanđelja on zanosno ponavlja da je Uskrsli "prvina usnulih" (r. 20). "Prvina" se odnosi na prve, plodove žetve ili berbe. Sva žetva i berba slijede nakon, prvih plodova. "Usnuli" je svjesno odabran izraz za mrtve. Iza njega krije se biblijsko uvjerenje da fizičkom smrću, ljudska osoba ne biva potpuno ugašena. Postoji okrnjena. O svršetku svijeta ta će okrnjenost prestati, jer će se tjelesni i element opet sastati s duhovnim.
Uskrslog Krista zove Pavao novim Adamom kad kaže: "Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni" (r. 21-22). To je pisano u vremenu zborne svijesti o uključenosti pripadnika plemena u pročelniku zajednice: kad pročelnik nešto stekne ili izgubi, stječe ili gubi svim pripadnicima zajednice. Svojom smrću i uskrsnućem Krist je postao pročelnik obnovljenog čovječanstva. On kraljuje podlažući sebi sve neprijatelje a posljednja će biti podložena Smrt, koju Pavao ovdje prikazuje kao neku osobu (slično u Rim 7). U izrazu "svi će biti oživljeni u Kristu" krije se teološki pasiv: Bog će sve oživjeti snagom Kristove uskrsne proslavljenosti. Tom snagom učinio je da Marijino tijelo ne trune u zemlji do svršetka svijeta, nego ju je već sada sa svim sastavnim dijelovima uzeo u nebesku slavu. Ta povezanost Marijina uznesenja i naše buduće potpune spašenosti izražena je u zbornoj molitvi:
"Svemogući vječni Bože!
Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina,
tijelom i dušom uznio u nebesa.
Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore
te budemo sudionici njezine slave."
Marija na nebo uznesena početak je i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem. Hodočasteći kroz povijest, Crkva evangelizira svijet i slavi spasenje dostupno u Kristu. Marija joj je putokaz, jer je ona već stigla na cilj životnog putovanja.



Blažena ti što povjerova (Lk 1, 39-56)


Image
Marijina zahvalna pjesma, koja je uvrštena u Časoslov pri završetku radnog dijela dana, uklopljena je u pohod Elizabeti. Marija je, doznavši od anđela za Elizabetinu trudnoću, "pohitjela u Gorje, u grad Judin", ostala tri mjeseca kako bi joj pomogla u posljednjim tjednima trudnoće i prvim tjednima nakon poroda. Išla je služiti Bogu pomažući ljudima. Zato se prilikom navještenja s pravom nazvala službenicom Gospodnjom, a u svojoj pjesmi ponovno se naziva "neznatnom službenicom" Božjom.
"Veliča" je kao pjesma prožeta starozavjetnim citatima, što se posebno zorno vidi u prijevodu Dude-Fućaka, koji su sve starozavjetne citate u novozavjetnim spisima dali tiskati kosim slovima. Ovu pjesmu jednako su mogli onda kao i sada moliti pobožni Židovi. Marija ju je vjerojatno preuzela iz krugova Jahvinih siromaha u starozavjetnoj zajednici. Takvi siromasi nisu samo oni koji nemaju dovoljno materijalnih dobara za doličan ljudski život na zemlji, nego su to svi oni koji kao ljudi uviđaju i prihvaćaju svoju krhkost pa spasenje ne očekuju od vlastitog zalaganja, nego od Boga. Suprotni takvim siromasima nisu tek društveno bogati, nego oholi koji misle da im Bog nije potreban; misle da su sami sebi dostatni. Marija se s ponosom ubraja medu Jahvine siromahe: "Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne!" (r. 52-53).
Marijina pjesma rječnički i tematski podsjeća na Aninu pjesmu u 1 Sam 2, 1-10. Prilikom prikazanja svoga dječaka Samuela na hodočašću u Šilu. Ana se raduje pomoći koju joj je udijelio Jahve, divi se Bogu koji nasićuje gladne, "čini uboga i bogata", siromaha izvlači s bunjišta i posađuje ga s knezovima. Ova prožetost Marijine pjesme Aninom i starozavjetnim psalmima Jahvinih siromaha pokazuje svetopisamsku ukorijenjenost Marijine duhovnosti. Poput Marije trebali bismo pratiti čitanje i razlaganje riječi Božje u liturgiji. Poput Marije trebali bismo radosno i sabrano moliti psalme u Časoslovu. U tome je ona također početak i slika, i putokaz i utjeha putujućem narodu Božjem.


Mato Zovkić



| komentari (11) | print | # |

petak, 15.08.2008.

Smrtni i laki grijeh

Iz enciklike Ivana Pavla II. "Veritatis splendor"

Image

Razmatranja o temeljnom opredjeljenju navela su, kao što smo napomenuli, neke teologe da preispitaju i tradicionalno razlučivanje smrtnih grijeha i lakih grijeha. Oni naglašavaju da suprotstavljanje Božjemu zakonu, koje uzrokuje gubitak milosti posvećujuće - a u slučaju smrti u takvu stanju grijeha i vječnu osudu - može biti samo plod čina koji uključuje osobu u njezinoj cjelovitosti, to jest čina temeljnog opredjeljenja. Prema tim teolozima, smrtni grijeh, koji čovjeka dijeli od Boga, bio bi samo u odbijanju Boga, što se zbiva na razini slobode koja se ne može poistovjetiti s činom izbora niti se može dokučiti svjesnim razmišljanjem. U tome smislu - dodaju - teško je, barem psihološki, prihvatiti činjenicu da kršćanin koji želi ostati sjedinjen s Isusom Kristom i s njegovom Crkvom može tako lako i uzastopno počiniti smrtne grijehe, kao što katkada upućuje sam »sadržaj« njegovih čina. Jednako bi teško bilo prihvatiti da je čovjek kadar u kratku vremenskom razmaku korjenito prekinuti svezu što ga spaja s Bogom, a zatim se obratiti k njemu putem iskrene pokore. Treba dakle - kaže se - težinu grijeha odmjeriti prije po stupnju slobode koju ulaže osoba koja izvodi čin negoli po sadržaju tog čina.

Apostolska postsinodalna pobudnica Reconciliatio et paenitentia potkrijepila je važnost i trajnu aktualnost razlike između smrtnih i lakih grijeha, prema tradiciji Crkve. A Biskupska sinoda godine 1983., s koje je proizašla pobudnica, »nije samo ponovno potvrdila učenje Tridentskog sabora o postojanju i naravi smrtnih i lakih grijeha, već je htjela podsjetiti da je smrtni grijeh svaki grijeh kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je u punoj svijesti i slobodnim pristankom«.

Izjava Tridentskog sabora ne razmatra samo »ozbiljan sadržaj« smrtnoga grijeha, nego podsjeća i da je njegov nužan uvjet »puna svijest i slobodni pristanak«. Uostalom, i u moralnoj teologiji i u pastoralnoj praksi, poznati su slučajevi u kojima težak čin zbog svojega sadržaja ne predstavlja smrtan grijeh jer postoji odsutnost pune svijesti i slobodnog pristanka onoga tko ga izvodi. S druge strane, »valja izbjegavati svođenje smrtnog grijeha na čin 'temeljnog opredjeljenja' - kako se običava danas govoriti - protiv Boga«, shvaćen bilo kao izričit i formalan prezir Boga i bližnjega, bilo kao prešutno i nepromišljeno odbijanje ljubavi. »Smrtni je grijeh isto tako i kad čovjek, svjesno i hotimice, iz bilo kojeg razloga izabire nešto što predstavlja težak nered. Takav izbor uistinu u sebi samome uključuje prezir božanskog zakona, odbacivanje Božje ljubavi prema ljudskom rodu i bilo kojem stvorenju: čovjek se udaljuje od Boga i gubi ljubav. Posebni čini mogu dakle u korijenu izmijeniti temeljno opredjeljenje. Nema sumnje, sa psihološkoga gledišta ima vrlo složenih i doista mračnih situacija što utiču na subjektivnu odgovornost grešnika. Ali od promatranja psihološke naravi ne smijemo prijeći na stvaranje nove teološke kategorije, kao što je 'temeljno opredjeljenje', jer bi se time moglo podrazumijevati da se, s objektivnog gledišta, mijenja ili dovodi u pitanje tradicionalno poimanje smrtnog grijeha.«

Na taj način, razdvajanje temeljnog opredjeljenja i hotimičnih izbora određenih ponašanja - samih po sebi ili po okolnostima poremećenih - koji je ne bi dovodili u pitanje, za sobom povlači priznanje katoličkog nauka o smrtnome grijehu: »Sa svom predajom Crkve mi smrtnim grijehom nazivamo čin kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što mu ga Bog nudi te se radije okreće sebi samome, nekoj stvorenoj i ograničenoj zbiljnosti, nečemu što je protivno Božjoj volji (conversio ad creaturam). To se može zbiti izravno i formalno, kao što su grijesi idolopoklonstva, otpadništva i bezboštva; to isto se događa i u bilo kojoj neposlušnosti Božjim zapovijedima u teškoj stvari.«



| komentari (1) | print | # |

SPASITELJ SVIJETA OBJAVLJUJE SE SAMARIJANCIMA

Iv 4,5-42


Image
4 5Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. 6Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. 7Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" 8Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. 9Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. 10Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." 11Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? 12Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" 13Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. 14A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." 15Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." 16Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." 17Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' 18Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." 19Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. 20Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." 21A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. 22Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. 23Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. 24Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." 25Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." 26Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" 27Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?" 28Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: 29"Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" 30Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. 31Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" 32A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." 33Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" 34Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. 35Ne govorite li vi: 'Još četiri mjeseca i evo žetve?' Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. 36Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. 37Tu se obistinjuje izreka: 'Jedan sije, drugi žanje.' 38Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov." 39Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." 40Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. 41Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi 42pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."



Komentar iz knjige: LINIĆ, Zvjezdan, "U početku bijaše Riječ", Teovizija, Zagreb, 1998, str.75-78.

Dar žive vode

Evanđeosko nas čitanje dovodi do Jakovljeva zdenca. U njemu je voda. Voda je osnovna tvar za sakrament krštenja. Zato‚ nas ovo evanđeosko čitanje (zajedno s onim iz Knjige Izlaska, 17,3-7) susreće s tajnom vode, tj. s krštenjem.

Nije dovoljno sama voda. Ona mora biti oplođena Duhom Svetim, odnosno Isusovom ljubavlju koja nam je darovana u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Tek ta voda, koja na neki način izvire iz Isusova probodenog srca na križu, postaje kupelj preporođenja, postaje vodom sakramenta života, krštenja. To je onda živa voda koja je jedina sposobna utažiti ljudsku žeđ za istinitim, vječnim životom. Tu nam je vodu zaslužio i darovao Isus.

Krštenje isto tako, ako ga želimo prepoznati kroz ovaj evanđeoski odlomak, nije neka ceremonija, nego je istinski susret s Isusom. Taj susret doveo je ženu Samarijanku do dara vjere, tj. do istinskog vrela žive vode. Taj je susret toliko bogat, pravi Isusov susret. U njemu se ova žena rodila na novi život i otkrila je u sebi dar vjere kojom će moći i svjedočiti za Isusa. Novi se život dogodio u tom jedinstvenom iskustvo susreta.

Žena Samarijanka osjeća da je prihvaćena. Prihvaćena je kao osoba u potpunosti svoga bića. Nije važno što se Židovi i Samarijanci ne vole. Isus je iznad toga. On je došao da sve ljude voli i spasi. Nije važno što je ta Samarijanka žena na lošu glasu. Za Isusa je ona prvenstveno istinsko ljudsko biće, žena koja ima srce, čovjek koji je potreban ljubavi. Isus joj vraća dostojanstvo i samopouzdanje. Vjerojatno nikada u svom životu nije susrela osobu koja bi je dokraja priznala, potvrdila. Ljudi su je ili iskorištavali ili prezirali. Nitko je nije ljubio. To se vidi iz ženina priznanja da nema muža, tj. da nema nikoga koji bi je životno i odgovorno volio. Isus je priznanje i uz njega je ova žena osjetila da je ljubljena. Zato se kod Samarijanke rađa vjera u Isusa, vjera da je Bog u njemu, a onda i vjera u ljude i vjera da je Bog Spasitelj svih ljudi. Odatle i njezino svjedočanstvo: "Kazao mi je sve što sam učinila!" Kao da je htjela reći: "Sve je znao o meni, a nije me osudio, nije me prezreo. Sa mnom je i dalje razgovarao i otkrio meni samoj da sam i ja ljudsko biće i da još uvijek mogu ljubiti i biti ljubljena! On je doista Spasitelj svijeta! Jer, tako može postupati samo Mesija, tj. Spasitelj."

Susret s Isusom je tako bogat da u čovjeku rađa poslanjem. Ova žena osjeća potrebu da svjedoči svojim sumještanima. Govori o čovjeku kojega je susrela na Jakovljevu zdencu. Svjedoči da na svijetu ima jedan čovjek koji vraća nadu, koji budi vjeru, koji ljubi. Svjedoči za ono što još u svome životu nije iskustveno doživjela. Njezino je svjedočanstvo bilo tako djelotvorno, da su njezini sumještani došli k Isusu i zamolili ga da ostane kod njih. Zamolimo ga i mi da ostane kod nas, da do najdubljih tajni susretne naše odrasle katekumene u njihovu hodu prema sakramentima. Zamolimo ga da prodre i u tajne naše savjesti i srca. I nama koji smo već kršteni, oprani živom vodom, događa se da odlutamo s pravog puta. Isus i to vidi. Vidi zato da nas spasi. Ako ga u svojem krštenju nismo osjetili, jer smo kršteni kao sasvim mala stvorenja, onda ga susretnimo u ovoj nedjeljnoj misi dok osluškujemo ovo čudesno evanđelje, ovaj jedinstveni susret koji bi htio postati za nas živom riječju, susretom s Isusom. Susretnimo ga u iskrenoj korizmenoj ispovijedi.

Gospodine, i mene, kao i Samarijanku, čekaš na Jakovljevu zdencu i želiš razgovarati. I ja želim biti dionikom tvoje spasiteljske ljubavi, želim osjetiti blagotvornu snagu tvojih riječi, tvoje blagosti.

Dolaziš k zdencu, Isuse, umoran i žedan. Cjenkam se s tobom za čašu zagrabljene vode, a ti mi želiš zauzvrat dati prvu, živu vodu koja struji u život vječni. Gospodine, daj mi te vode da više nikada ne ožednim i da ne moram dolaziti na raspuknute bunare ljudske nezasitnosti, ljudskih briga i problema, na bunare koji ne mogu utažiti moju žeđ za životom, za pravim i punim životom. Daj mi te vode, Gospodine, da utažim žeđ svoga života.

Samarijanki govoriš: "Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji s tobom govori..." Ni ja ne znam, Isuse, tko si ti. I meni čini da te još ne poznam, da te ne primjećujem, da premalo računam s tobom, da imam krive predodžbe o tebi. I meni se često čini da si mi dalek i stran. Pomozi mi, Isuse, da te zaista upoznam kao dar Božji, kao odgovor neba na sve moje životne čežnje i želje.

Samarijanki si sve rekao. Otkrio si i njoj samoj tajnu njezina prošloga i grešnoga života. Rekao si joj kako je bijedno živjela, kako je puno toga u svom životu promašila. Otkrio si joj istinu da je htjela utažiti svoju žeđ za životom na kriv način, na bunarima gdje vode nije bilo. Otkrio si Samarijanki tajnu njezina života. Mnogo su toga o njoj ljudi znali i zato su je prezirali. Ti o njoj sve znaš i zato ustrajavaš u ljubavi i želji da je spasiš. "Sve mi je rekao što sam učinila", tvrdila je Samarijanka puna oduševljenja i radosti. "Sve mi je rekao!" Da, Isuse, ti jedini znaš sve čovjeku reći, reći mu istinu koja može biti i gorka i teška, reći čovjeku sve što mu ne valja, a ipak ostaje prostor za mir i spasenje. Ti sve kažeš, Isuse, ali s ljubavlju. Ti sve znaš, ali ne osuđuješ, nego spasavaš. Mi, Isuse, ne znamo sve, a previše kazujemo. Govorimo bez ljubavi i zato naš govor nikoga ne spašava, nego udaljuje od nas i od tebe. Naš govor nije u službi ljubavi i spasenja, kao što je to tvoj govor i tvoj razgovor. Divno je otkriti, Isuse, kako Samarijanki govoriš riječi koje mogu povrijediti, raniti, a u ovom slučaju liječe i ozdravljaju. To je zato jer je tebi, Isuse, stalo do nje, jer je ljubiš.

"Sve mi je rekao, sve zna o meni: a nije me osudio!" To je ono najdivnije što se može o tebi reći, što se može doživjeti u susretu s tobom!

Gospodine, često te molim da rekneš samo riječ da ozdravi moja duša. Molim te, Isuse, reci i meni sve, otkrij me meni samome. Zatvaram oči pred istinom svoga vlastitoga bića i života. Uz tebe i po tebi ne moram se bojati gledanja u svoju prošlost, jer ću u tvome svjetlu prepoznati da je otkupljena.

http://www.blagoslov.com/



| komentari (1) | print | # |

ZNA LI DANAŠNJI SVIJET MOLITI

Časopis " U tebi Oče", broj 25, srpanj 2005. - fra Ivo Pavić

Svijet bez molitve
Image



















Danas možemo reći da je molitva u krizi. Svijet nam je nametnuo mnogo toga što nas odvaja od molitve, npr. promatranje života kroz prizmu materijalnog, pretjerivanje u gledanju televizije, u radu za računalom, lijenost, užurbanost. Mnogi kažu: nemamo vremena za molitvu, ne znamo moliti, ili: nemamo volje za molitvu. Naime, ljudi su se odviknuli od molitve, ali kada dođu krize, čovjek se pita zašto mu u životu ne ide. Treba molitvu vratiti u osobni život, u obitelj, u naš narod, i početi ustrajno i s pouzdanjem moliti. Uvijek sam šokiran odgovorima ljudi koji na pitanje koliko dnevno mole, odgovaraju kako je to samo nedjeljom za ručkom. Zaboravlja se da naša vjera zakržlja, slabi, ako ne molimo. Postoje kršćanske obitelji koje mole zajedno svako jutro i svaku večer. Imaju živote ispunjene blagoslovima Božjim! Glavni je naš problem što ne molimo. Sveti Ivan evanđelist kaže da je Bog na nas izlio veliku ljubav. Mi smo njegova djeca. Povjerovati u to, znači surađivati s Gospodinom.
Kako se približiti Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu i Mariji? Kako osjetiti Božju ljubav, hrabrost i nježnost u životu? Jedan od najboljih načina kako predati svoj život Bogu, jest kroz molitvu i molitveni život. Kako tko moli, tako i živi. Koliko je kvalitetna naša molitva, toliko će kvalitetan biti i naš život. Po molitvi se spušta blagoslov na onoga tko moli, na njegovu obitelj i na njegov narod.
Ne smijemo zaboraviti da je molitva važna. Kao što dosta vremena provodimo s prijateljima tako bismo trebali naći vremena i biti s Bogom u molitvi.

Odakle riječ molitva?

Zasigurno nismo promišljali odakle riječ molitva. Dolazi od riječi mljeti, a mljeti je povezano s riječju mlin, mlin sa žrvnjem, a žrvanj sa žrtvom. Skrušeno moliti znači zdrobiti se, samljeti se pred Bogom. Molitva je jedan oblik žrtve. Kad molimo, mi se drobimo, meljemo, izgaramo, sagorijevamo. Treba paziti da to ne bude uprazno, bilo kako, i bilo što. Molitva treba biti ciljana, određena. Treba postojati nakana. Isto tako moliti znači prositi.

Što je molitva?

Postoje mnoge definicije molitve. Niti jedna od njih ne može u potpunosti objasniti njezinu veličinu. Baš kao što se ni ljubav ne može definirati ljudskim riječima. Molitva je zajedništvo s Bogom. Ivan Damaščanski kaže: Moliti znači uzdizati srce Gospodinu. Zamislite dvije osobe koje su u ljubavi. Srca onih koji se ljube, međusobno srastaju. Postaju jedno. Na isti način kada sam u prisnom odnosu s Gospodinom, moje srce i Njegovo srce srastaju. Sami znate kad nekoga volite, kažete: «Ti si moje srce! Ti si moja, a ja sam tvoj!» Upravo se to događa u molitvi. Mi kažemo Bogu: «Ja sam tvoj!» A Bog odgovara: «I ja sam tvoj!» Molitva je disanje duše. Kao što naše tijelo ne može živjeti bez kisika, tako ni duša ne živi ako ne moli. Molitva je grijanje uz Božju blizinu. Sigurno, molitva je dar i karizma.
Klasična definicija molitve jest da je ona razgovor s Bogom. To je intiman, prisan odnos s Gospodinom. Dok molimo, mi s njim razgovaramo. Netko će pitati kakav je to razgovor ako mi govorimo, a Bog šuti. Šuti li Bog kad mi molimo? Jedan sveti pisac kaže da dok mi molimo, Bog pozorno sluša svaku našu riječ tako kao da smo jedini na svijetu. I za vrijeme molitve on u nama nešto mijenja, dorađuje, popravlja ili sadi sjeme koje će kasnije donijeti svoj plod. A gdje je Bog kojemu se molimo? Bog je u nama!Molitva je susret između dvije slobode: Božje i ljudske.

Govori li Bog kroz molitvu? Zašto ga ne čujemo?

Danas mnogi ne vjeruju da Bog govori. Biblijski je da Bog govori. Bog je govorio Abrahamu, Izaku, Jakovu, prorocima, apostolima, Mariji, svecima. Inicijativa uvijek dolazi od njega. Bog nije ni gluh ni nijem. Za svetog Franju se kaže da je slatko razgovarao s Kristom kao sa zaručnikom svoje duše. Dakle, sveti je Franjo neprestano razgovarao s Bogom i Bog mu je bio blizu. Tako i drugi sveci. Sveci su postali sveci zato što su s Bogom razgovarali i imali vrlo prisan odnos. Ja sam uvjeren da će nam Bog progovoriti uvijek kad se iskreno kajemo, ili za vrijeme svete mise, pa u svetoj pričesti, kroz kontemplaciju i čitanje Svetoga pisma. Ako molitva ne mijenja, treba mijenjati molitvu, a ne prestati moliti.

Molitva kao zahvala, slavljenje, štovanje
Image












Često mislimo da je molitva samo traženje nečega od Gospodina kao kad idemo u kupovinu s popisom što trebamo kupiti. Molitva u kojoj samo tražimo nešto od Gospodina može se usporediti sa sviranjem samo jednog glazbenog instrumenta. Međutim, da bismo pokrenuli silu Božju ili ušli u Božju prisutnost, Bog traži da ga hvalimo, slavimo i štujemo. Onda je to cijeli orkestar s više glazbenih instrumenata. Hvaliti Boga zato što je dobar, slaviti ga što je velik i štovati jer je svet. To je pogodno tlo za sve blagoslove i milosti Božje. To je garancija za sreću i puno srce unatoč svim problemima i preprekama na koje duša nailazi.
Sv. Pavao u poslanici Solunjanima piše: Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu (1Sol 5,18).

Molitva zagovora

Postoji oblik molitve koji je zajednički svima. Molitva je to zagovora kada kod Gospodina zagovaramo za nekoga. Kada čitamo Sveto pismo, nailazimo na mnoge zagovorničke molitve koje se mole od početka svijeta. Tako se možete sjetiti Mojsijeve zagovorničke molitve koja se pokazala uspješnom i vrlo snažnom. On je stajao pred Gospodinom uzdignutih ruku i Izraelci su pobjeđivali. Isto tako molitva kraljice Estere koja zagovara kod Gospodina za svoj narod da bi se spasio. Starozavjetni proroci su zagovarali za svoj narod.
I Novi je zavjet pun primjera ljudi koji su molili zagovorničke molitve. Isus im je pokazivao njezinu djelotvornost. Govorio je: Tražite i dat će vam se! (Lk 11,9). On nije rekao možda će vam se dati. Na primjeru satnika koji je došao zagovarati za svoga slugu vidimo kako je Isus na kušnju stavio satnikovu vjeru kad mu kaže: Idi kući i ozdraviti će tvoj sluga! (Iv 4,50). Blažena Djevica Marija je velika Zagovornica. Ona je posredovala na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2,5). Posreduje i danas. Jedan od najsnažnijih zagovora jest obavljanje devetnica, prvih petaka i subota. I sveci su nam veliki zagovornici.

Koji su uvjeti ispravne molitve?

Isus nas uči da Boga zovemo Abba, Oče. U hebrejskom jeziku to znači familijarno tata, tatica. Isus se obraćao Ocu kao sin. Po cijeli je dan Isus boravio s ljudima, propovijedao, molio za njih a navečer se povlačio u osamu i evanđelisti nam svjedoče da je satima molio. Isus je u molitvi razgovarao sa svojim Ocem.
Uvjet za pravu molitvu jest da izgradimo odnos s Bogom, da nam on ne bude stranac, da se ne dovikujemo s njime kao da je na kraju svijeta. Kao da smo mi radiopostaja koja šalje poruke na nebesa, pa se pitamo je li nas uopće čuo. Sveto pismo kaže da je Bog svima stvorio uši da svi čuju pa i najmanji šapat. Jednako tako svaku našu izgovorenu riječ Bog čuje.

Koje su pretpostavke molitve?

Molitva pretpostavlja poznavanje Boga te prisan odnos s njim. Ponajprije treba shvatiti da je on Bog koji nas beskrajno ljubi i koji nas želi usrećiti. Psalmist kaže: Otvori svoja usta da ih napunim! (Ps 81,11). Bog nas želi ispuniti svakim blagoslovom i zemaljskim i nebeskim. Biti s Bogom, biti s Kristom, s Duhom Svetim, znači uživati njihovu blizinu, prisutnost, ljubav i onu neiskazanu milinu koju daje Bog onima koji ga ljube i koji imaju čisto srce. Dakle, pretpostavka je da imamo čisto srce. Kada nam je srce čisto, Boga vidimo, jer je Isus rekao: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati (Mt 5, 8).U molitvi je važno imati ispravnu sliku o Bogu da je On nježni Otac koji nas drži u naručju a ne kao neki okrutni sudac. Reci mi kakvu imaš sliku o Bogu, i reći ću ti kako moliš.

Molitva mijenja mene

Mnogi kršćani smatraju da se kršćanski život sastoji u tome da mijenjamo druge. Tako na primjer žena moli da muž prestane biti alkoholičar, očekuje Božji zahvat. Naposljetku kaže: ja sam molila godinama i ništa, kao da Bog ne čuje moje molitve. Onda dolazi sumnja u Božje postojanje. To je pokazatelj da treba zauzeti drukčiji stav prema molitvi. Molitva se prije svega odnosi na mene. Ona mene mijenja. Kada se ja promijenim, Bog će promijeniti ljude oko mene i dati ono što je najbolje za nas i naše situacije. Kada se mi izgradimo u molitvi, snažno molimo, spašavamo i sebe i svoju obitelj, svoj narod. Molitva treba biti najljepši trenutak dana.
Moliti i ljubiti, kaže sveti Ivan Vianej, blaženstvo je čovjekovo na zemlji. Molitva ne smije biti neko moranje, nego najljepši susret s Gospodinom, s beskrajnom ljepotom, milinom, ljubavlju. Moliti znači biti s Isusom. To znači ne činiti napore ili nešto na silu, nego mirno sjediti otvorenih dlanova i srca otvorenog, te osluškivati. Predajući sebe i život svoj Gospodinu, biti svjestan da je Isus s nama. To je kao sjediti na suncu i primati toplinu. Tako od Isusa primamo ozdravljenje. Molitvom se prima više nego što svijet sanja.
Molitva je dakle susret sa Svemogućim, koji je beskrajna slava i ljepota. Trčati na molitvu, iskoristiti svaki trenutak dana i noći da bismo čitali Sveto pismo, da bismo išli na svete sakramente, znači živjeti molitvu. I kad postanemo narod molitve, ljudi molitve, vidjet ćemo kako nam zle sile ne mogu ništa jer je s nama i u nama Onaj koji je jači. Onaj koji je pobijedio svijet, Isus Krist koji nas spašava.

Farizej i carinik u molitvi (primjer iskrene i pomirne molitve, te kajanja)

Isus u evanđelju govori o dvojici ljudi koji ulaze u hram na brdu na bogomolju. Jedan je bio farizej. Pripadao je onim ljudima koji su bili neprijatelji Isusa Krista, jer je Isus razotkrivao njihovu oholost i dvoličnost, nije ih štedio. Carinici su pak bili najomraženiji u narodu. Farizej je došao u hram i otišao ravno do oltara. Stajao je uspravno do Gospodina, uzdigao svoje ruke prema nebu, pogledao prema Gospodinu i započeo sebe hvaliti: Gospodine, ti znaš koliko molim, koliko postim, kako sam dobar i bolji od svih, bolji od onog carinika kojega sam vidio na ulazu. Možda bi išao tako daleko da bi rekao: Bolji sam i od tebe, Gospodine. A što je farizej time govorio Gospodinu? Iščitavamo njegov govor koji kaže: Ja sam savršen. Nisi mi potreban. Isus je rekao da je taj čovjek otišao kući, a da mu nije bilo oprošteno. Nije bio izliječen. Što je carinik učinio? Ostao je izvan hrama, kleknuo je i gledao u tlo, udarao se u prsa i rekao: Smiluj se meni grešniku! Moj je život u kaosu, u neredu. Sav je moj život zbrka. Isus je pohvalio iskrenu molitvu carinika i rekao da mu je oprošteno. Carinik je otišao kući opravdan tj. ozdravljen. Molitva je to srca, a ne forme. Osnovni stav da bismo ispravno molili jest iskrenost, poniznost i hrabrost da dođemo do Gospodina. Primjer imamo i u rasipnom sinu koji se vratio k ocu svome.

Molitva je borba: protiv koga?

· Protiv idolatrije

· Protiv mentaliteta ovoga svijeta

· Protiv racionalizma i ravnodušnosti

· Protiv vlastitih neuspjeha i slabosti

· Protiv vlastitih grijeha

· Protiv duhovne tromosti, oholosti i praznovjerja



Molitva - Euharistija

Ljudi me često pitaju što je najbolje moliti? Najveća je molitva Euharistija. Svatko od nas treba pronaći vremena provoditi vrijeme s Bogom, i to pred Euharistijskim Isusom. Dvoje ljudi koji se uzajamno vole, žele biti zajedno. Tako je i s Isusom. Ako volimo Isusa, naći ćemo vremena biti s njim. Isus želi biti s nama i on treba biti naša prva ljubav. Što više vremena budemo provodili s Isusom, Bogom koji nas ljubi, ta će ljubav sve više rasti i onda ćemo sve više biti nalik Njemu.

Duh Sveti i molitva

Sveti Pavao kaže da je bez Duha Svetoga nemoguće reći: «Isus Krist je Gospodin.» Nevjernici ne mogu reći «Isus Krist je Gospodin» jer nemaju u sebi Duha Svetoga. Uvjet da budemo dobri molitelji jest da budemo prijatelji s Duhom Svetim. On u nama moli Abba - Oče. U poslanici Rimljanima sv. Pavao piše da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan (Rim 5,5). A darovan nam je da bismo molili. Primjer je molitva ozdravljenja u kojoj nam Bog daje zdravlje.
Postoje mnogi svjedoci koji govore o svojim ozdravljenjima, a nalazimo ih na karizmatskim susretima. Na molitvi koju vodim ozdravilo je mnogo ljudi. Zasada imamo 54 štake koje više nemaju prvotnu funkciju. Jednako tako mnogi su po molitvi oslobođeni od raznih ovisnosti. Bitno je naglasiti da Bog uslišava onu molitvu koja je dobra za nas. Mi smo sredstvo u Božjim rukama i sva su uslišanja plod naše vjere i Božje ljubavi koja je bezgranična. Neka nam duša, naš život, bude uvijek okrenut Gospodinu koji je sve u svemu! Gospodine, omekšaj tvrda srca da započnu novi život po molitvi!



www.dvasrca.com



| komentari (1) | print | # |

Stavi me kao znak!



Dođi brate!




| komentari (0) | print | # |

četvrtak, 14.08.2008.

Lijepo je biti u Božjem Planu. Malen, Duhom ogrnut i vođen.

Image
Marija je stolovala u Planu od samog početka Božje zamisli i Njegovog stvaranja iz ničega i iz tame. Utkao ju je u Svoje Svjetlo stvaranja i vodio ju je zemaljskim hodočašćem.

Veliki Božji Planovi namijenjeni su dušama koje u potpunosti prihvaćaju i slijede volju s Nebesa.

Marija je ostvarila svoju naviještenost i rekla svoj DA.

U bezgriješnom tijelu rađa se Sveto.

I Sveto se može samo nastaniti u djevičanstvu.

Svoje djevičanstvo Marija je nosila preko križeva zemaljskih i uspjela se uspeti do brda spasiteljske Punine.

Svjetlo njene utrobe uzdiglo ju je dušom i tijelom u Plan da bude čuvarica i svjetiljka na putu tame kojom hodimo.



Duga



| komentari (1) | print | # |

Bez poniznosti je sve obmana i ispraznost!

Ima ljudi koji jako puno znaju O Bogu, o Crkvi i o vjeri, ali to nije jamstvo da je Bog s njima zadovoljan.

Image
Isus se često borio s pismoznancima... Drugi se pak puno mole i angažiraju u vjerskom životu. Da ni to nije jamstvo, vidi se na primjeru farizeja koji su bili jako pobožni ljudi. Loša molitva može dovesti do oholosti, loša teologija do hereze, angažiranost do aktivizma koji više šteti no što pomaže poslanju Crkve. Svaki bi čovjek trebao do određenog stupnja biti sumnjičav prema samom sebi. Treba samoga sebe provjeriti kod mjerodavnih osoba, kod odgovornih u Crkvi, jer tiha ambicija i drugi oblici egoizma često znaju pokvariti i najbolju nakanu, i najbolji plan. Đavao pobožne ljude najviše iskušava preko pobožnih kušnji: pod izgovorom dobrog cilja, dobre stvari, predlaže djelovanje bez jedinstva, a to sve uništava
Zato poniznost treba njegovati i produbljivati. Ova krepost traži istinu i ne boji je se. Također osposobljava za prihvaćanje istine (npr. po načelu: bolje gorka istina, nego slatka laž). Poniznost ne može biti bez istine i vodi k njoj. Time vodi k vjerodostojnoj molitvi i vjerodostojnom apostolatu. Čisti od skrivenih ambicija te „proizvodi“ ustrajnost i duhovno zdravlje. Bez poniznosti, i najbolja djela, najbolji pothvati, pa čak i molitva, sama su „ispraznost i obmana“. Kratko rečeno: poniznost je odlučnost da se živi istinu!

Imam li hrabrosti spoznati istinu o sebi?
Cijelu istinu...?

Winfried Wermter, CPPS



| komentari (1) | print | # |

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se