DUH JEDINSTVA

06.03.2013., srijeda

SAVJETI O UMIRANJU

Image and video hosting by TinyPic


Svijest o smrti
Baš kao što tkalac
Tkajući stigne do kraja
Kad fine niti protjera kroz tkanje,
Baš tako čovjek proživi svoj života.
Buddha.

Misao na smrt je neobično važna - to kontempliranje činjenice da nećemo dugo ostati u ovom
životu. Nismo li svjesni smrti, nećemo znati ni iskoristiti ovaj već dosegnuti ljudski život. To je
vrlo značajno zato što, polazeći od te spoznaje, možemo postići važne učinke.
Smrt ne analiziramo da bismo u sebi pobudili strah, nego da bismo znali cijeniti ovaj dragocjeni
životni vijek u kojemu možemo ostvariti toliko važnih duhovnih vježbi. Umjesto da se bojimo,
moramo razmišljati o tome kako ćemo, kad stigne smrt, izgubiti dobru priliku za vjež-

banje. Tako će razmišljanje o smrti u naše vježbanje ucijepiti novu energiju.
Moramo prihvatiti istinu da smrt dolazi kao normalni dio života. Ili, kako bi to rekao Buddha:
Mjesto na kojem nas smrt ne bi doticala Ne postoji.
Ne postoji u svemiru, ne postoji u oceanu, Nema ga ni usred planine.
Prihvatimo li da je smrt dio života, onda ćemo se s njom, kada po nas dođe, lakše suočiti.
Kad ljudi duboko u sebi znaju da će smrt doći, ali namjerno izbjegavaju razmišljanje o njoj, onda
ne čine nešto što se slaže s prilikama, nego nešto zapravo kontra-produktivno. Isto vrijedi i ako
starost ne prihvaćamo kao dio života, nego je smatramo neželjenom te je u mislima namjerno
izbjegavamo. To nas dovodi do mentalne nespremnosti, pa kad starost neizbježno dođe, onda nam
bude jako teško.


Mnogi su ljudi tjelesno stari, ali se pretvaraju da su mladi. Ponekad kad se sretnem s
dugogodišnjim prijateljima, primjerice prijatelje skojima sam proveo puno vremena za šankom
znadem ih pozdraviti s »Prijatelju stari«, misleći time reći da se već dugo poznajemo, a ne da je
sugovornik neizbježno i tjelesno star. Pa ipak, kad to iz-reknem, neki me naglašeno isprave: »Ma
nismo mi stari! Nego smo dugogodišnji prijatelji.« A zapravo su oni zaista stari - s dlakama što im
vire iz ušiju, a što je već jasan znak starosti - ali se zbog starosti osjećaju nelagodno. A što je
budalasto.
Kad razmišljam o ljudskom životu, obično uzimam da mu je najveća dužina stotinu godina, što je
zapravo, usporedimo li ga s vijekom planeta, izvanredno malo. A to kratko postojanje treba
iskoristiti tako da drugima ne nanosimo bol. Svoj život ne smijemo posvetiti destruktiv-nim
djelima već konstruktivnom djelovanju - i to barem u tolikoj mjeri da drugima ne činimo zlo niti
im stvaramo nevolje. Tako će naš kratki, upravo turistički boravak na planetu imati smisla. Ako
turist nakratko posjeti neko mjesto i pritom ljude izgnjavi, učinit će nešto zaista budalasto. Ali ako
kao turisti za svog kratkog boravka druge razveselimo, postupit ćemo mudro; kad poslije odemo na
drugo mjesto, i sami ćemo zbog toga biti veseli. Ali ako im budemo stvarali nevolje, iako za svog
boravka sami ne doživimo neugodnosti, morat ćemo se upitati kakva je uopće bila svrha našeg
posjeta.
Od stotinu godina života, najraniji dio provedemo kao dijete a završni potrošimo u starosti, počesto
baš kao životinja što samo jede i spava. Između toga imamo možda šezdeset do sedamdeset godina
koje možemo smisleno utrošiti. Ili, kako bi to rekao Buddha:
Pola nam života oduzme san. Deset godina potrošimo u djetinjstvu. Dvadeset se gubi u starosti. U
preostalih dvadeset godina, tuga, jadanje, bol i uzrujavanje oduzmu nam mnogo vremena, a stotine
tjelesnih bolesti unište ga još i mnogo više.
Da bi nam život postao smislen, bitno je da prihvatimo i starost i smrt kao sastavne dijelove života.
Osjećaj da je smrt nešto skoro nemoguće samo nas gura u još go-

ru pohlepu i stvara nove nevolje - ponekad čak i na namjerno nanošenje zla drugim ljudima.
Pogledamo li malo bolje kako su neke navodno velike ličnosti - carevi, monarsi, i tako dalje -
podizali silne palače i zidine, opazit ćemo kako im se duboko u glavi krila misao da će u ovom
životu ostati zauvijek. Ta samoobmana samo dovodi do novih muka i nevolja za druge ljude.
Čak i za one koji ne vjeruju u buduće živote, kon-templiranje je stvarnosti produktivno, korisno i
znanstveno opravdano. Zbog toga što se ljudi, svijest i sve ostale uzročne pojave mijenjaju iz časa
u čas, to nam otvara mogućnost pozitivnog razvoja. Kad se prilike ne bi mijenjale, onda bi one u
sebi, kao dio svoje naravi, zauvijek zadržale patnju. Ali kad jednom shvatimo da se sve stalno
mijenja, onda ćemo čak i kad prolazimo kroz vrlo teško životno razdoblje, naći utjehu u činjenici
da prilike neće zauvijek ostati takvima kakve su sada. Zbog čega onda i nema potrebe da budemo
ojađeni.
Stalna, dakako, nije ni dobra sreća, pa stoga ne trebamo pridavati preveliku važnost ni tome što
nam sve polazi od ruke. Zapravo nas perspektiva trajnosti uništava. Čak i ako prihvaćamo da
postoje i budući životi, ipak našom glavnom preokupacijom postaje sadašnjost, dok budućnost
postaje manje važna. To onda upropaštava zgodnu priliku koju nam možda pruži život ako nas
obdari dokolicom i sredstvima za bavljenje produktivnim duhovnim vježbama. Perspektiva nam
netrajnosti, međutim, u tome pomaže.
Svijest o netrajnosti traži disciplinu - treniranje uma - ali to ne predmnijeva ni kažnjavanje ni
upravljanje izvana. Disciplina ne znači zabranu: ona, naprotiv, znači

da ćemo, kad dođe do sukoba između kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, kratkotrajne koristi
žrtvovati dugotrajnima. To je samodisciplina, a ona izvire iz prihvaćanja uzroka i posljedica karme (sudbe puta kojeg smo izabrali).

Image and video hosting by TinyPic

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se