DUH JEDINSTVA

27.01.2013., nedjelja

Čudesni trenutakj

Image and video hosting by TinyPic

Slušate neku pjesmu. Iznenada vas upitam: "U ovom trenutku - tko ste vi?" Kako ćete odmah i spontano
odgovoriti na ovo pitanje, bez zastajk-vanja da biste pronašli odgovarajuće riječi? Ako vas ovo pitanje ne uspije
prekinuti u slušanju, odgovorit ćete mi pjevušeći pjesmu. A ako vas je pitanje iznenadilo, odgovorit ćete: "U ovom
trenutku - tko si ti?". No, zastanete li i razmislite, pokušat ćete mi reći nešto, ali ne o ovom trenutku, nego o
prošlosti. Dobit ću podatke o vašem imenu i adresi,o tome čime se bavite i o vašoj osobnoj povijesti.Samo, ja
sam upitao tko jeste, a ne tko ste bili. Jer, biti svjestan stvarnosti, živuće sadašnjosti, znači otkriti da je sve
iskustvo u svakom trenutku. Ne postoji ništa osim njega - nema iskustva o "vama", koji doživljavate iskustvo. Čak
i u trenucima u kojima smo najočitije svjesni sebe,ovo "sebe" kojega smo svjesni, uvijek je zapravo određeni
osjećaj ili osjet - bilo napetosti mišića, topline ili hladnoće, boli ili nekih smetnji, disanja ili pulsiranja krvi. To
nikad nije osjet onoga nečega što osjeća osjet, kaošto nema smisla ili mogućnosti ni predodžba o njušenju vlastita
nosa ili ljubljenju vlastitih usana.

U vremenima sreće i zadovoljstva obično smo dovoljno pripravni da postanemo svjesni trenutka, te da iskustvu
dopustimo da postane sve. U tim se trenucima mi "zaboravljamo", a um nam ne pokušava odvajanje od samoga
sebe, odvajanje od iskustva. Ali, kad naiđe patnja,ili fizička ili emocionalna, stvarna ili samo predviđana,
započinje rascjepljivanje i kretanje u krug.

Čim postane jasno da "Ja" uopće ne može pobjeći od stvarnosti sadašnjosti, budući da "Ja" i nije ništadrugo do
ono što znam sada, ovo unutrašnje uzbunjivanje morastati. Ne preostaje neka druga mogućnost, no - postati
svjesnim patnje, straha, dosade ili tuge na jednakoonako potpun način na koji smo svjesni i zadovoljstva. Ljudski
organizam raspolaže najčudesnijim moćima prilagodbena obje vrste boli - i na fizičku i na psihičku. No, one
mogu doći do potpunog izražaja samo ako se bol ne zatomi ovim unutarnjim naporima da se pobjegne od nje, da
se "Ja" odvoji od osjećaja. Takav napor stvara stanje napetosti, u kojemu patnja buja. A kad se ta napetost smanji,
um i tijelo počinju upijati patnju kao vodu potrebnu za cvjetanje.
Postoji još jedna priča o kineskom mudracu, kojega upitaše: "Kako da pobjegnemo od pakla?" Pritom su, naravno,
mislili na pakao patnji. On im odgovori: "Tako da jurnete ravno u središte njegova plamena". "Ali, kako ćemo tada
izbjeći taj plamen?" "Tada vam više neće smetati nikakve druge patnje!" Ne moramo otići čak u Kinu. Ista se ideja
javlja I u "Božanstvenoj komediji" kada Dante i Vergilije otkrivaju da se izlaz iz pakla smjestio u samom
njegovom središtu.

U trenucima velike radosti mi se u pravilu ne zaustavljamo da bismo pomislili "ja sam sretan" ili "ovoje prava
radost". Obično se ne zaustavljamo da bismo pomislili neku misao ove vrste sve dok radost ne prijeđe svoj
vrhunac, ili dok u nama preostaje još malo strepnjeda će ona nestati. U tim smo stanjima toliko svjesni trenutka da
i ne pokušavamo to iskustvo usporediti s drugim iskustvima. Zato ga i ne imenujemo, znajući da su imena, koja
nisu samo obični uzvici, utemeljena na usporedbama.Tako se "radost" razlikuje od "žalosti" po svom kontrastu,
po uspoređivanju jednog stanja uma s drugim. Da nismo nikad upoznali radost, bilo bi nam nemoguće prepoznati
žalost kao žalost.
Ali i radost i žalost se u stvarnosti ne mogu uspoređivati. Usporedba je moguća samo ako se vrlo brzo izmjenjuju
ta dva stanja uma, i ne možemo se neprekidno vraćati s jednog na drugi onako kako pogledom možemo vrludati
između mačke i psa. Žalost se može usporediti jedino sa sjećanjem na radost, a to ni po čemu nije istošto i sama
radost.

Kao ni riječi, ni sjećanja nikad ne uspijevaju "uhvatiti" stvarnost. Sjećanja su pomalo apstraktna, jer predstavljaju
znanje vezano za nešto, a ne znanje o nečemu. Sjećanje nikada ne uspijeva uhvatiti bit, sadašnji intenzitet,
konkretnu stvarnost iskustva. Takvo kakvo jest, onoje truplo iskustva iz kojega je već nestao sav život. Sve što
znamo o sjećanju, znamo tek iz druge ruke. Sjećanjasu mrtva, jer su utvrđena. Sjećanje na vašu mrtvu baku može
jedino ponoviti ono što je vaša baka bila. Ali, stvarna i prisutna baka uvijek je mogla reći ili učiniti nešto novo, i vi
nikad niste bili posve sigurni koji će biti njezin sljedeći potez.
Dakle, postoje dva načina razumijevanja iskustva. Prvo je usporediti ga sa sjećanjem na druga iskustva, a time ga i
imenovati i definirati. To znači tumačiti ga u skladu s mrtvim i proteklim. Drugo je - postati ga svjestan takvoga
kakvo jest, jednako onako kao što u intenzivnoj radosti zaboravljamo prošlost i budućnost, dopuštamo da
sadašnjost bude sve, i čak se i ne zaustavljamo da bismo pomislili: "Ja sam sretan!" Oba načina razumijevanja
imaju svojih prednosti. No, oni odgovaraju razlici između poznavanja neke stvari prema riječima, i njenog
trenutačnog prepoznavanja. Jelovnik je vrlo korisnastvar, ali nije i zamjena za jelo. Turistički vodič je pomagalo
vrijedno divljenja, ali se teško može usporediti s državom koju opisuje.
Dakle, ako pokušavamo shvatiti sadašnjost uspoređujući je sa sjećanjima, ne razumijemo je onoliko duboko kao
kada smo je svjesni, bez ikakvih uspoređivanja. Međutim, to je obično način na koji pristupamo našim neugodnim
iskustvima. Umjesto da smo ih svjesni takvih kakva ona jesu, mi se pokušavamo pozabaviti njima pomoću
prošlosti. Prestravljena ili usamljena osoba odmah počinje misliti: "Bojim se." Ili: "Tako sam usamljen."
Naravno, to je samo pokušaj da se izbjegne iskustvo. Mi ne želimo biti svjesni ovakve sadašnjosti. No,budući da
se iz sadašnjosti ne možemo izvući, naš je jedini bijeg onaj u uspomene, sjećanja. Ovdje osjećamo da smo na
čvrstom tlu, jer prošlost je utvrđena i poznata - no, naravno, i mrtva. Ipak, pokušavajući se osloboditi, npr. straha,
mi se odmah nastojimo odvojiti od njega i "učvrstiti" ga tumačeći ga pomoću prošlosti, pomoću onoga što je već
utvrđeno i poznato. Drugim riječima, mi se pokušavamo prilagoditi tajanstvenoj sadašnjosti, uspoređujući je sa
(zapamćenom) prošlošću, imenujući je i "identificirajući".
Sve bi to bilo vrlo dobro kad biste pokušavali pobjeći od nečega od čega možete pobjeći. Dobro je poznavati ovaj
postupak želite li saznati kada se treba skloniti od kiše. Ali, taj vam postupak ne govori kako živjeti sa stvarima od
kojih ne možete pobjeći, koje su već postale dio vas. Vaše tijelo ne uništava otrove samo zato jer im poznaje
nazive. Pokušati nadzirati strah, depresiju, ili dosadu tako da ih nazivamo raznim imenima, znači pribjeći
praznovjernom povjerenju u proklinjanja i zazivanja.

Vrlo je lako uvidjeti zašto to ne uspijeva. Očito, mi pokušavamo znati, imenovati i definirati strah da bismo ga
"objektivizirali", to jest, odvojili od "Ja". No, zašto se pokušavamo odvojiti od straha? Jer se bojimo. Drugim
riječima, strah pokušava odvojiti sebe - od straha,kao kad bi se požar nastojao ugasiti - požarom.
No, to nije sve. Što se više navikavamo na razumijevanje sadašnjosti pomoću sjećanja, nepoznatog pomoću
poznatog, životnog pomoću mrtvog, to više naš životpostaje isprazan i mumificiran, to je više frustriran i bez
radosti. Tako zaštićen od života, čovjek postaje vrsta mekušca obavljenog tvrdim oklopom "tradicije", pa kad
stvarnost konačno prodre do njega, kao što to mora biti, pokreće se divljanje zatomljene plime strepnji. S druge
strane, ako ste svjesni tog straha, tada shvaćate da bijeg nije moguć, jer ste taj osjećaj postali vi sami. Uviđate da
nazvati ga "strahom" malo ili ništa govori o njemu,jer se usporedba i njegovo imenovanje ne temelji na prošlom
iskustvu, nego na sjećanju. Tada nemate drugog izbora. Jednostavno ga morate postati svjesni cijelim svojim
bićem kao jednog posve novog iskustva. I zaista, svako je iskustvo u tom smislu novo, i u svakom se trenutku
našega života nalazimo usred nečega novog i nepoznatog. Tada primate iskustvo ne opirući mu se i ne imenujući
ga, pa posve nestaje osjećaj sukoba između "Ja" i postojeće stvarnosti.

Većinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su naši životi zapravo dugačko nastojanje da se odupremo
nepoznatom, stvarnoj sadašnjosti u kojoj živimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja.
Dakle, živeći na taj način, mi nikada uistinu ne uspijevamo naučiti živjeti s tim. U svakom smo trenutku na
oprezu, oklijevamo i povlačimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas život, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a
opiranje je uzaludno i iscrpljujuće kao kad pokušavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijeće življenja u
ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrižno plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prošlost i
poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak držećiga posve
novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemašnje prihvaćanje. Ovo nije filozofska
teorija, nego pokus. Čovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage,
potrebne za prilagodbu životu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teško je opisati kako to
apsorbiranje djeluje, jednako kao što je teško objasniti kucanje nečijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to
čini onako kao što većina nas diše: bez sposobnostida to uopće objasni. Jasno je, da je načelo stvarinešto nalik
nazivu borilačke vještine judo, nježnog (ju) načinaupravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se
prepuštate.

Svijet oko nas pruža nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju
izražava i sam judo, privukla je pozornost na snaguvode, koja svladava sve prepreke svojom nježnošću i
podatljivošću. Pokazala nam je kako će savitljiva vrba nadživjeti čvrsti bor u snježnoj mećavi. Naime,ukočene i
stršeće grane bora na sebi talože snijeg sve dok sene slome, a grane vrbe elastično se savijaju pod težinom,
zbacujući snijeg sa sebe i vraćajući se u svoj raniji položaj.
Da vas, dok plivate, zahvati snažna struja, bilo bismrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se
približavati njenom rubu. Ako netko tresne s visineukočenih udova, slomit će ih. No, opusti li se poput mačke,
pad će biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastično" po svojoj strukturi lako će se srušiti uslijed oluje ili potresa,
a automobil bi se, bez ublažavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.
Um ima upravo iste takve moći, jer on ublažava šokove i može ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No,
taj način prepuštanja suprotstavljenoj sili ni po čemu nije jednak bježanju od nje. Tijelo vode ne bježi kad ga
odgurujete; ono se jednostavno prepušta trenutku vašeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni naš ublaživač
šokova ne pada kao čunj pogođen kuglom; on se prepušta, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana
nečega krutog od napada neke nadmoćnije sile. Stogadobar ublaživač šokova nema samo "elastičnost", nego
također svoju stabilnost, ili "težinu".

Ta je težina također funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogrešno protumačenoj pojavi tromosti. Značajno je
primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, čak i kada ljenčare, jer je njihova besposlica zapravo
"lijenost" straha, a ne opuštanja. No, um i tijelo jest sustav koji čuva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu
je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokrećući se, ali vješto - uvijek linijom najmanjegotpora. Stoga,
do otkrića nije došlo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uočiti usporeni, "teški" pokreti
vještog težaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vještog planinara koji silu gravitacije koristi čak kad se
svojim polaganim, teškim koracima kreće u suprotnomsmjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava
strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.

href="http://tinypic.com?ref=9gkpxf" target="_blank">Image and video hosting by TinyPic

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se