DUH JEDINSTVA

04.01.2013., petak

STVARALAČKA MORALNOST

Image and video hosting by TinyPic

Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i
uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila. Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim
odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
čini što god želiš." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.
Ako je moralnost umijeće života u zajednici, jasno da u tome svoje mjesto moraju naći i pravila, boljerečeno -
tehnike. Jer, mnogi od problema zajednice zapravo su tehnički problemi - raspodjela bogatstava i stanovništvo,
dobro upravljanje prirodnim izvorima, ustrojavanje obiteljskog života, briga za bolesne i nemoćne te usklađivanje
razlika koje postoje među pojedincima.

Tako je moralist gotovo tehničar s kojim se savjetuje o tim problemima, kao što se s arhitektima savjetuje o
izgradnji kuće ili s inženjerima kad se gradi most.I, kako to zahtijevaju medicina, obućarstvo, kuharstvo, krojački
posao, poljodjelstvo i stolarstvo, tako i život u zajednici zahtijeva određeni "know-how". Zahtijeva prikupljanje i
korištenje određenih vještina.

Samo, u praksi je moralist postao mnogo više od savjetodavnog tehničara. Postao je svađalica. Sa svoje
propovjedaonice ili u svojim djelima on drži prodike čovječanstvu, dijeleći uokolo pohvale i pokude - većinom
pokude - kao što zmaj ispušta plamen iz svog ždrijela. Jer, ljudi ne prihvaćaju njegove savjete. Oni pitaju kako je
najbolje djelovati u određenim okolnostima. On im kaže, i čini se da su se oni s time složili, da on ima pravo. No,
potom odu i naprave nešto drugo, jer nalaze da je njegov savjet pretežak, ili pak snažno žele učiniti upravo
suprotno. Ovo se događa toliko redovito da se moralist počinje žestiti i nazivati ih raznim imenima. Akad to nema
nikakva učinka, on pribjegava i fizičkom nasilju, provodeći svoj savjet uz pomoć policajaca, kažnjavanja i zatvora.

Jer, zajednica je vlastiti moralist. Ona odabire i plaća suce, policajce i propovjednike, otprilike kao da kaže: "Kad
postanem teška, molim te - udari me!"
Na prvi se pogled problem može svesti na ovo: moralna načela služe da se izbjegne nepoštena razdioba užitaka i
patnje. To znači da neki pojedinci moraju dobiti manje zadovoljstava, a više patnje. U pravilu će oni prihvatiti taj
gubitak samo pod prijetnjom još veće patnje, ako neće surađivati. To se temelji na pretpostavci da je svatko čovjek
za sebe, te da će paziti na probitke zajednice jedino do stupnja do kojeg oni očito znače i njegove interese.
Iz toga su moralisti razvili teoriju da je čovjek uosnovi sebičan, ili da ima urođenu sklonost prema zlu. "Naravni"
čovjek živi za jedan poriv: zaštititi svoje tijelo od boli i povezati ga s užitkom. Budući osjećati može samo svojim
tijelom, malo ga zanimaju osjećaji ostalih tijela. Stoga će ga ta druga tijela zanimati jedino ako je potaknut
sustavom nagrada i kazni, to jest, iskorištavanjem njegovih interesa u interesu zajednice.
Srećom, problem ipak nije baš tako jednostavan. Naime, između svega ostalog što čovjeku pruža užitak, jesu i
odnosi s drugim ljudima - razgovori, zajedničko blagovanje, pjevanje, plesanje, dobivanje djece i suradnja u radu,
koji "mnogo ruku čini lakšim". I zaista, jedno od najvećih zadovoljstava postiže se kad je čovjek višeili manje
nesvjestan vlastita postojanja, kad ga ponesu zanimljiva razmišljanja, zvukovi, mjesta i ljudi. I obrnuto, jedna mu
je od najvećih patnji kad je svjestan samo sebe, kad se osjeća neprihvaćenim i odsječenim od zajednicei svijeta
koji ga okružuje.

No, taj problem nema rješenja, jer o njemu razmišljamo kao o pobuđivanju sustavom užitka i patnje, iliuz pomoć
ma kakvog poticaja uopće. Čovjek ima moralni problem kakav druge životinje koje žive u zajednici nemaju, samo
zato što su mu toliko važni motivi, poticaji. Ako je točno da čovjeka nužno motivira načelo užitka i patnje, nema
nikakve svrhe raspravljati o ljudskom ponašanju. Motivirano ponašanje je utvrđeno ponašanje; bit će ono što će
biti, bez obzira na sve što bi netko mogao reći o tome. Ne može postojati stvaralačka moralnost, ako čovjek nema
mogućnost da bude slobodan.
Upravo ovdje su moralisti pogriješili. Žele li da čovjek promijeni način života, moraju pretpostaviti da je on
slobodan. Ako to nije, tada ni sva ljutnja i bijes na svijetu neće ništa promijeniti. S druge strane, čovjek koji djeluje
zbog straha od prijetnji moralista, ili zbog privlačnosti njihovih obećanja - ne djeluje slobodno! Akočovjek nije
slobodan, prijetnje i obećanja mogu promijeniti njegovo ponašanje, ali ni u čemu bitnom. Ako je pak slobodan,
prijetnje i obećanja neće ga natjerati da iskoristisvoju slobodu.
Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode. Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva iod
svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega
svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i
on čini sve što se događa. On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj
mali prst i stvaram potrese." Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.
Naravno, to je neobično shvaćanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u
prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.
No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo podizborom. Izbori su uglavnom naše odluke motivirane
užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje.
No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj
pobjegnemo kad stigne. Ne možete planirati da budete sretni. Možete planirati da postojite, ali postojanje i
nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja.Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt
može biti iznimno ugodno iskustvo.

Osjećaj neslobode posljedica je nastojanja da se učini ono što je nemoguće, pa čak i besmisleno. Nisi "slobodan"
da bi nacrtao pravokutnu kružnicu, živio bez glave,ili zaustavio određene refleksne radnje. To nisu prepreke
slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati kružnicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u
pravokutnu kružnicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odšetati kroz ova vrata, ostavljajući svoju glavu kod kuće.
Isto tako, nisam slobodan živjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjećaja.
Ukratko, nisam slobodan kad pokušavam učiniti neštokontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajući
svoj položaj, ili da opečem svoj prst ne osjećajućibol.
S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan učiniti sve što nije kontradikcija. Tadase postavlja
pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemoguće djelovati ili odlučivati bez ugode kao konačnog cilja?Teorija da mi
neizbježno moramo činiti ono što nam pruža veću ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci
riječi. Reći da ja odlučujem učiniti nešto zato jermi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odlučujem jer sam
tako odlučio. Ako se "ugoda" definira kao početak onoga "što je meni draže", tada će ono što mi je draže uvijek za
mene biti ugoda. Ako mi je draža patnja, kao mazohistima, tada će mi ugodu predstavljati bol. Ukratko,teorija
vapi za pitanjem na početku govoreći da je ugoda ono za čime čeznemo, stoga, sve za čime čeznemo jest - ugoda.
No, nađem se u kontradikciji uvijek kad pokušavam djelovati i odlučivati tako da bih bio sretan, kad svojim
budućim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, što je više moje nastojanje usmjereno prema budućim užicima,
to sam više nesposoban uživati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadašnjost, i ništa mi -
osim potpune svijesti o sadašnjosti - ne može niti malo jamčiti buduću sreću. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo,
ili krenuti sljedeći tjedan na izlet u planine, alizapravo nema načina da budem siguran hoće li me toučiniti
sretnim. Naprotiv, općenito je iskustvo da ništa toliko ne uništava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog
zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Možete živjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne možete
istodobno razmišljati o slušanju šuma valova te da li uživate dok ih slušate. Takve kontradikcije jedine su stvarne
vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.

Postoji još jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdida su sve naše radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim
mehanizmima", te da stoga ni naše najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugačiji primjer
rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika između"ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesniili nesvjesni?
Koga pokreću ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stiže iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni čovjek,
"organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato što on to jest, njega
ona ne pokreće. Drugim riječima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapače, nema "nesvjesnog" uma
koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao što oči vide, ali ne
vide same sebe.

Preostaje pretpostavka da je čitava akcija, sve radnje koje su "čovjek i svemir", determinirani niz događaja u
kojem je svaki događaj neizbježni rezultat proteklih povoda.
Ne možemo iscrpno niti na odgovarajući način obraditi ovaj problem. No, možda je dovoljno shvatiti za sada kako
je to jedno od najvećih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je još daleko od rješenja. Ideja o tome da prošlost
određuje budućnost može biti tek jezična iluzija. Budući da sadašnjost moramo opisivati pojmovima iz prošlosti,
može izgledati da se prošlošću "objašnjava" sadašnjost. Da bismo rekli "kako" se nešto dogodilo, mi opisujemo
lanac događaja, čiji je dio bio onaj o kojem govorimo.
Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li
dopušteno između ovih izjava umetnuti veznik "jer"?Mi to u pravilu i činimo, jer se možemo posve sigurno
okladiti da će, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona morala pasti. Događaji izgledaju neizbježnima kad gledamo unatrag jer, kad su se već dogodili, više ihništa ne
može izmijeniti. Pa ipak, činjenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da događaji nisu
određeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim riječima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u
svakom trenutku, ali teži tome da pojedine događajeizbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.

Bez obzira na to kako se ovo pitanje razriješilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjećaj slobode, i sigurno
da u moralnu sferu donosi način života koji ima svaobilježja slobodnog i stvaralačkog djelovanja.
Lako je uvidjeti da se većini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, može pratiti trag do podijeljenog uma.
No, najviše tih radnji proizlazi iz pretjeranih žudnji, od čežnje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za
zdravlje uma i tijela, dopuštajući tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutažive žudnje stvaraju se
jer čovjek iskorištava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pružio osjećaj sigurnosti.
Ja sam potišten, pa želim svoje "Ja" izvući iz te potištenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budući da depresija
nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Međutim, mogu se napiti. To me čini divno radosnim, pa kad
naiđe sljedeća depresija, već sam pronašao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju svedublje i teže,
jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se još više napiti da bih ganadvladao.
Vrlo brzo počinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva,što me čini samo još više depresivnim - i tako to kreće. Ili
imam veliku obitelj, a živim u kući pod hipotekom, na koju sam utrošio svu svoju ušteđevinu. Mukotrpnoradim
na poslu koji me baš i ne zanima, kako bih platio račune koji pristižu. Nije mi teško toliko raditi, ali se neprestano
pitam što će se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim
stvarima, pa želim svoje "Ja" izvući iz briga. Naime, siguran sam da ću se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako
je teško prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve više i više. Moram se rasteretiti
od svega toga, i zato se u očaju počinjem "kladiti na konje", pokušavajući udaljiti brigu svakodnevnomnadom da
će moj konj pobijediti. I tako ovo kreće.

Konvencionalni moralist ne može ništa učiniti da ublaži ove probleme. On može upozoriti na razorne učinke
alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znači dodavati ulje na vatru. On može obećavati
nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu može pripisati
društvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti dase pridruže revoluciji!!!

Ukratko, on nečije "Ja" može prestraviti ili ga ohrabriti, pri čemu u prvom slučaju potiče osobu da bježi od same
sebe, a u drugom da trči za samom sobom. On može nacrtati blještave slike vrlina i uputiti ostale da pronađu snagu
u primjerima velikih ljudi. Može uspjeti i do te mjere da se najveći napori ulože u oponašanje svetaca, svladavanje
strasti, u odricanje i djelatno milosrđe..

Image and video hosting by TinyPic

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se