DUH JEDINSTVA

11.11.2012., nedjelja

ŽIVOT I NJEGOVE PREOBRAZBE

Image and video hosting by TinyPic



Bijelac sebe zamišlja kao praktičnu osobu, koja želi "postići rezultate". On je nestrpljiv kad se radio teoriji, ili o bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene. Upravo bi se zato zapadnjačka civilizacija mogla općenito opisati kao "mnogo vike ni za što". Pravo značenje teorije nije beskorisno nagađanje, nego vizija, i točno je rečeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju".

Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budućnosti. To znači razumjeti život takav kakav jest, same sebe i ono što jesmo, te ono što činimo.Bez takvog razumijevanja jednostavno je smiješno razgovarati o praktičnosti i postizanju rezultata. To je kao kad marljivo i uporno šetate po magli: idete samo uokolo, i u krug. Ne znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu želite.

Umovima koji misle na taj način, sve o čemu smo do sada raspravljali čini se suviše teoretskim. Sve sute ideje posve u redu, no - da li i djeluju? Sad ja moram upitati: "Kako to mislite - djeluju?" Uobičajeni "radni test" filozofije sastoji se u provjeri čini li ona ljude boljima i sretnijima, postiže li se njome smirenost, suradnja i napredak. No, to je besmislen kriterij bez mnogo "teoretskog" razumijevanja. Što podrazumijevate pod srećom?
Zašto "bolji" ljudi postaju boljima? Na čemu ćete surađivati? Što ćete učiniti s mirom i napretkom?
Odgovori na ta pitanja ovise isključivo o tome što mi jesmo, i štoželimo upravo sada. Ako istodobno želimo i smirenost i izolaciju, pobratimstvo i sigurnost za naše "Ja", sreću i trajnost, tada su naše želje kontradiktorne.Njihovi će se rezultati, ma kako praktični mi bili u njihovom postizanju, pretvoriti u daljnje kontradikcije. To je ona stara priča o želji da imamo kolač, ali i da ga pojedemo. Tu se nameće jedini mogući zaključak, da ga treba strpati u želudac i tamo ga čuvati, sve do probavnih problema.

Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu državu, ne možemo istodobno očekivati da vlada svjetski mir. Želimo li se svega dočepati po najnižoj mogućoj cijeni, nemožemo očekivati da ćemo dobiti i najbolju kakvoću, dok ravnoteža između to dvoje predstavlja osrednjost. Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, nećemo istodobno moći izbjeći da ne budemo puni sebe. Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne možemo na isti način imati i vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otpuštanje.
I ako smo donijeli odluku o onome što zaista želimo, još uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktičnih i tehničkih problema. No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku. I obrnuto, nema mogućnosti dase odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" nešto drugo. Ako je um snaga koja usmjerava i stoji iza našeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti umi njegovu viziju života, jer ono ne bi potaknulo ništa osim sukoba.

Zato se ponešto mora reći i o iscijeljenoj viziji života, koja nailazi zajedno s punim osviještenjem. Ona, naime, u sebi uključuje duboku preobrazbu našeg shvaćanja svijeta. Ako se riječima uopće i može opisati, ta se preobrazba sastoji od spoznaje i osjećaja da je svijet zapravo- organsko jedinstvo. Obično mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjećamo i da je on istinit. Naravno, ljudi se većinom osjećaju odvojenima od svega što ih okružuje. S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira. Ja nisam ukorijenjen u zemlju poput stabla. Posrćem uokolo neovisno. Izgleda mi da sam središte svega, a ipak sam nekako odsječen i sam. Mogu osjetiti što se događa unutar mog tijela, ali mogu samo nagađati što se zbiva u ostalima. Moj svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekimneizmjernim dubinama bića, a ipak se osjeća kao daje živio posve sam, smješten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.
Bez obzira na to, fizička stvarnost je takva da moje tijelo postoji samo u odnosu prema ovom svemiru, i ja sam zapravo povezan s njim i ovisan o njemu, kao i listo svom drvetu. Osjećam se odsječenim samo zato jersam rascijepljen unutar sebe sama, jer se pokušavam razdvojiti od vlastitih osjećaja i osjetila. Zato mi sve ono što osjećam i naslućujem izgleda stranim. A kad postanem svjestan nestvarnosti ove razdvojenosti, svemir se više ne čini nimalo stranim.

Jer, ja jesam ono što znam; ono što znam jest ja. Doživljaj kuće na suprotnoj strani ulice ili zvijezde u svemiru nije ništa manje ja od svrbeža na tabanu mog stopala, ili ideje iznikle u mom mozgu. U obratnom smislu, ja sam također ono što ne znam. Ja nisam svjestan vlastitog mozga kao mozga. Na posve isti način, ja nisam svjestan kuće na suprotnoj strani ulice kao nečega što je odvojeno od načina na koji je doživljavam. Poznajem svoj mozak kao misli i osjećaje, i poznajem tu kuću kao svoj doživljaj. Na isti način na koji osjećam da ne poznajem svoj vlastiti mozak ili tu kuću samu po sebi, jednako tako ne poznajem ni tajne misli nastale u tvom mozgu.
Ali, moj mozak, koji je također ja, vaš mozak i misli skrivene u njemu, kao i kuća na suprotnoj straniulice, sve su to oblici nerazmrsivo isprepletenog procesa, koji nazivamo stvarnim svijetom. Neovisno o tome jesam lija njega svjestan ili ne, on je čitav zapravo - ja, u smisluda su sunce, zrak i ljudsko društvo za mene jednako onoliko životno važni koliko i moj mozak, ili moja pluća. Pa ako je, onda, ovaj mozak upravo moj mozak - iako ga ja i nisam svjestan, tada je ovo sunce - moje sunce, tajje zrak - moj zrak, a ovo je društvo - moje društvo.
Naravno, ja ne mogu zapovjediti suncu da se izduži u oblik jajeta, ili natjerati svoj mozak da misli drugačije. Ne mogu vidjeti nutrinu sunca, niti s vama podijeliti vaše intimne osjećaje. Ne mogu promijeniti oblik ili strukturu vlastita mozga, niti ga doživjeti kao predmet sličan cvjetači. No, ako je moj mozak unatoč tome ja, a i sunce - ja, zrak - ja, i društvo, čiji ste i vi član - također ja, tada su sve te stvari jednako onoliko bitne za moje postojanje, koliko i moj mozak.

To, da sunce postoji bez obzira na način na koji gaja doživljavam, jest zaključak. Činjenica da imam mozak, iako ga ne mogu vidjeti, također je zaključak. O svemu ovome znamo samo teoretski, a ne iz neposrednog iskustva. No, očito, ovaj je "vanjski" svijet teoretskih predmetajednako onoliko jedinstvo koliko je to i "unutarnji" svijet iskustava. Ja iz iskustva zaključujem da on postoji. A kako je iskustvo jedinstveno - ja jesam moja osjetila - moram na sličan način zaključiti da je i ovaj teoretski svijet jedinstven, da moje tijelo i svijet oblikuje jedan jedini proces.
Postojale su mnoge teorije o jedinstvenosti svemira. No, one nisu izbavile ljudska bića iz izolacije egoizma, od sukoba i straha od života, jer postoji svijet različitosti između zaključka i osjećaja. Možete rasuđivati da je svemir jedinstven, ali ne i osjećati da je tako. Možete postaviti teoriju da je vaše tijelo gibanje u neprekinutom procesu, koji uključuje i gibanje svih sunaca i zvijezda, a ipak se i nadalje osjećati odvojenima i usamljenima. Jer, osjećaj se neće uskladiti s teorijom sve dok ne otkrijete ijedinstvo unutarnjeg iskustva. Svim teorijama usprkos, osjećat ćete da ste izolirani od života onoliko dugo kolikoćete ostati razdijeljeni unutar sebe.
Ali, prestat ćete se osjećati izoliranima kad spoznate, primjerice, da vi nemate doživljaj neba; jer, vi jeste taj doživljaj. Za potrebe osjećaja, vaš doživljaj neba jest nebo, i nema "vas" odvojenih od onoga što doživljavate, osjećate i znate. Upravo zato mistici i mnogi pjesnici toliko često izražavaju osjećaj da su "jedno saSvima", ili da su "sjedinjeni s Bogom", ili, kako je to oblikovao Sir Edwin Arnold: "Odričem se sebe, svemir posta Ja." Zaista, ponekad je ovaj osjećaj posve sentimentalan, a pjesnik postaje "jedno s Prirodom" samo dok mu je ona sklona.

*ne zivim u samom sebi, već postah
dijelom svega uokolo; za me su visoke planine osjećaj, na žamor
gradova ljudskih tek muka: ne vidjeh
ničeg što omrznut u prirodi treba, osim
biti dijelom što opire se lancima putenim,
svrstan med stvorenja mada duša letjet može,
i s nebom, vrhuncem, nebeskom ravnicom

oceana ili zvijezda družiti se, a ne tako uzalud.
Ovaj se Byronov ruralni ushit nimalo ne uklapa u naš predmet. On se samo uskladio s prirodom do tog stupnja da je pomogao vlastitoj ljudskoj prirodi. Mušica voli slatkoću meda, no nije njegova ljepljivost ona kojaga čini ... dijelom što opire se lancima putenim, svrstan med stvorenja... Sentimentalist ne zagleda u dubine prirode da bi vidio

Troma postojanja dodirujuć ' se tek u prolazu,
lebdeći il'
usporeno puzeć' tik uz samo dno...
Morska psina olovnih očiju, morž, kornjača,
rutav morski leopard i raža,
strasti tamo, ratovi, progoni, plemena
- prizor u tim
dubinama oceana - udisanje tog gustog,
udišućeg zraka.

Čovjek mora otkriti da sve što opaža u prirodi - vlažan i neobičan svijet u dubinama oceana, ledene iglice, močvarni reptili, pauci i škorpioni, pustinje beživotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom. Zato on nije jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjećaji užasa koje ona unjemu izaziva, također nisu njegovo "Ja". Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi. Oni dolazeiznutra - i iako iznutra, to također znači da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati. Naši osjećaji o gmizavom svijetu osinjaka ili zmijskim leglima osjećaji su prema skrivenim aspektima naših tijela i mozgova, te prema svim njihovim sposobnostima za ono nepoznato čega se grozimo i što nas tjera da se naježimo, za ružne bolesti i nezamislive patnje.

Ne znam je li to istina, no priča se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim moćima nad zvijerima i gmazovima, koji su za običnesmrtnike uvijek vrlo opasni. Ako je to istinito, bilo je to sigurno zato jer su bili u stanju živjeti u miru sa"zvijerima i gmazovima" u sebi. Oni nisu divljeg slona trebali nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraćali kao "Dugonosom" i "Sluzavku".
Međutim, osjećaj ujedinjenosti sa "Svime" nije tek mutno stanje uma, vrsta transa u kojem se ukida svaki oblik i razlikovanje, kao da su se čovjek i svemir stopili u svjetlucavu blijedoljubičastu sumaglicu. Kao što su proces i oblik, energija i tvar, ja i iskustvo nazivi za isto i načini gledanja na isto, tako i jedan i mnogi, jedinstvenost i mnogostrukost, jednako i različito nisu suprotnosti koje se uzajamno isključuju: one su istovjetne, kao što je to organizam poput čovijeka i njegvi organi.

Image and video hosting by TinyPic

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se