DUH JEDINSTVA

14.07.2012., subota

VRIJEME I PATNJA

Image and video hosting by TinyPic

Gotovo svi mi ponekad zavidimo životinjama. One pate i ugibaju, no čini se da od toga ne stvaraju "problem".
Čini se da je u njihovim životima malo toga zamršenog. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa
pomišljamo da njihovim neznatnim pripremama za budućnost prije upravljaju instinkti, negoli strah, koliko
možemo prosuditi, svaka je životinja toliko zaokupljena onim čime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada na
pamet upitati se ima li njen život smisao ili budućnost. Za životinju, sreća znači uživati život u neposrednoj
sadašnjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom čitava budućnost s obiljem zadovoljstava.

Nije tako samo zato što je životinja razmjerno neosjetljivo stvorenje. Često su njen vid, osjeti sluha i mirisa mnogo
bolji od naših, pa se teško može posumnjati koliko ona neizmjerno uživa u svojoj hrani, ili svom snu. Ipak, unatoč
toliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak - specijaliziraniji je od našeg, pa j e živoinja
stvorenje navike. Ipak, nije sposobna razmišljati i stvarati apstrakcije, a njene moći pamćenja i predviđanja izrazito
su ograničene. Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaćenju života. Ipak, mi to skupo
plaćamo, jer nas taj porast opće osjetljivosti čini i posebno ranjivima. Može se postati manje ranjivim postajući
manje osjetljivim - više kamenom, manje čovjekom - no time i manje sposobnim da doživi ugodu. Osjetljivost
zahtijeva visok stupanj mekoće i krhkosti - očne jabučice, slušni bubnjići, osjetilni pupoljci i živčani završeci
imaju svoj vrhunac u naročito finom moždanom organizmu. Sve to nije samo meko i lomno, nego i lako potrošivo.
Čini se da ne postoji djelotvoran način da se smanji krhkost i potrošivost živoga tkiva koji ne bi istodobno umanjio
i njegovu životnost i osjetljivost.

Želimo li doživjeti snažne užitke, moramo se pripremiti i za velike patnje. Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo,
no, čini se da prvo ne možemo imati bez ovog potonjeg. Zaista, kao da se to dvoje mora na neki način izmjenjivati,
jer je stalan osjećaj ugode podražaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uvećati. A njegov će porast očvrsnuti osjetilne
pupoljke, ili se promijeniti u bol. Ako ustrajno izbjegavate obilne obroke, uništit ćete tek, ili ćete se razboljeti.

I zato, do stupnja do kojega se život smatra nečim dobrim, smrt se mora držati proporcionalno velikim zlom. Što
smo više sposobni voljeti drugu osobu i uživati u njenom društvu, to veća mora biti naša tuga kad ona umre, ili nas
napusti. Što se dublje snaga svijesti usuđuje krenuti u iskustveno, to veću cijenu treba platiti za svoje spoznaje.
Razumije se, pokatkad bismo se trebali upitati nije li život otišao predaleko tim smjerom, je li "ova igra uopće
vrijedna truda", i ne bi li bilo bolje da se evolucija okrene onom jedinom preostalom mogućem smjeru - unatrag,
do razmjernog mira što ga posjeduju životinje, biljke i minerali.

Učestalo se pokušava provoditi ponešto slično. Žena, koja je propatila zbog duboko povrijeđenih osjećaja u ljubavi
ili braku, zaklinje se kako nikada više neće dopustiti nekom muškarcu da se poigrava njenim osjećajima i tako
postaje stroga i ogorčena usidjelica. Gotovo se još češće može naići na osjetljiva mladića, kojega u školi uče kako
da očvrsne za život, i to obavijajući se ljuturom i stavom "razbijača". Kao odrastao, on u samoobrani preuzima
ulogu malograđanina, koji cjelokupnu intelektualnu i emocionalnu kulturu drži ženskastom i "svilenkastom".
Dovedeno do svog krajnjeg ekstrema, logičan prekid te reakcije na život bilo bi - samoubojstvo. Za strogu i
ogorčenu osobu to je uvijek djelomice samoubojstvo; jer je jedan dio nje već ionako mrtav. I zato, želimo li biti
posve ljudski, posve živi i svjesni, čini se da moramo biti voljni i patiti za svoja zadovoljstva. Bez takve
spremnosti nije moguć rast u jačini svjesnosti. Ipak, općenito govoreći, mi baš i nismo spremni na to, pa bi već i
pretpostavka da to možemo, mogla biti čudna. Naime, "priroda u nama" toliko se buni protiv patnje da se čak i
samo spominjanje "spremnosti" na patnju iznad određene točke može učiniti nemogućim i besmislenim.
U tim okolnostima, život kojim živimo predstavlja kontradikciju i sukob. Budući da naša svijest mora uključivati
oboje - i užitak i patnju - čeznuti za zadovoljstvom uz isključenje patnje znači, u konačnici, težiti za gubitkom
svijesti. A kako bi takav gubitak u načelu bio isto što i smrt, to znači da što se više borimo za život (shvaćen kao
užitak), to više zapravo ubijamo ono što volimo.

Zaista, to je uobičajeno stajalište čovjeka o mnogim stvarima koje voli. Jer veći dio ljudskih djelatnosti oblikuje
se tako da učini trajnima ona iskustva i razonode koje se vole samo zato jer se mijenjaju. Glazba je radost zbog
svog ritma i protoka. No, kad se zaustavi, a neka nota ili akord produži iznad predviđenog vremena, ritam je
uništen. I život na sličan način teče svojim tokom, a promjena i smrt njegovi su nezaobilazni dijelovi. Raditi na
njihovu isključenju znači raditi protiv života, međutim, jednostavan iskustveni doživljaj izmjenjivanja patnje i da nisam u stanju

zadovoljstva ni u kojem slučaju nije i suština problema ljudi. Razlog zbog kojega želimo da naš život nešto znači,
zbog kojega tragamo za Bogom ili vječnim životom nije samo u tome što nastojimo izbjeći iskustvo trenu tne boli.
Nije niti u tome da preuzimamo stajališta i uloge kao naviku nastalu uslijed neprekidne samoobrane. Stvarni
problem nije posljedica bilo kakve trenutne osjetljivosti na patnju, nego naših čudesnih moći sjećanja i predviđanja
- ukratko, proizlazi iz naše svijesti o vremenu.

Da bi bila sretna, životinji je dovoljno što uživa u ovom trenutku. No, teško da se čovjek može time imalo
zadovoljiti. On se mnogo više bavi time da ima ugodna sjećanja i očekivanja - naročito ovo potonje. Tek kad su
ona osigurana, čovjek se može uhvatiti u koštac s vlastitom izrazito lošom sadašnjošću. Bez ove sigurnosti, može
se osjećati veoma jadnim čak usred trenutnog fizičkog užitka.

Na primjer, uzmimo osobu koja zna da će za dva tjedna biti operirana. U međuvremenu ne osjeća nikakvu fizičku
bol; ima dovoljno hrane; okružena je prijateljima i razumijevanjem okoline; bavi se poslom koji je zanima. No,
zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne može uživati u svemu tome. Postaje neosjetljiva na trenutnu
stvarnost koja je okružuje. Um joj je opterećen nečim što još nije ovdje. Ne radi se o tome da ona o tome razmišlja
praktično, nastojeći donijeti odluku o tome treba li se ili ne treba podvrgnuti operaciji, ili planirajući da zbrine
svoju obitelj i organizira poslove u slučaju smrtnog ishoda. Sve te odluke ona je već donijela. Ne, ona razmišlja o
operaciji na posve beskoristan način, koji joj razara sva trenutna uživanja u životu i nimalo ne pomaže riješiti bilo
koji problem. No, ona si ne može pomoći.

Ovo je tipičan ljudski problem. Ljudi ne strepe samo zbog operacije u neposrednoj budućnosti. Može ih
zabrinjavati sljedeća mirovina, prijetnja rata ili društvene nesreće, strah hoće li moći dovoljno uštedjeti za stare
dane, ili konačno, mogu se bojati i same smrti. Ovaj "rušitelj sadašnjosti" ak i ne treba biti neka bu duća strahota.
To može biti nešto izniknulo iz prošlosti, sjećanje na ranjavanje, na zločin ili nepromišljenost koja progoni i u
sadašnjosti osjećajem gnušanja ili krivnje. Snaga sjećanja i očekivanja tolika je da su za većinu ljud i prošlost i
budućnost ne samo jednako stvarne, nego čak i stvarnije od sadašnjosti. Sadašnjost se ne može živjeti sretno ako
se nije "raščistilo" s prošlošću, i ako budućnost nije prepuna svijetlih obećanja.

Nema dvojbe da moć sjećanja i predviđanja, izrade pravilnog redoslijeda unutar kaosa nepovezanih trenutaka leži
u prekrasnom razvoju osjećajnosti. Na neki način, upravo je to ono postignuće ljudskog mozga koje čovjeku pruža
najosobitiju snagu da preživi i prilagodi se životu. No, način na koji obično rabimo tu snagu pogoduje uništavanju
svake od njenih prednosti. Naime, malo je koristi od toga što smo sposobni sjećati se i predviđati, ako nas to čini
nesposobnima da živimo puninom života u sadašnjosti.

Ima li smisla planirati hoću li biti u stanju jesti sljedećeg tjedna, osim ako neću stvarno i uživati u jelima kad se
jednom nađu preda mnom? A ako sam toliko obuzet planiranjem što ću pojesti idućeg tjedna...???

Dragi Moji,
za Vašu dobrobit, od srca preporućujem knjigu "Dhama padam", tj. izravne riječi i savjeti najplemenitijeh od ljudi, gospodina Buddhe.

Image and video hosting by TinyPic

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se