DUH JEDINSTVA

24.12.2011., subota

SVIJET I NJEGOVE SUPROTNOSTI

Image and video hosting by TinyPic

Kada kažemo što stvari jesu, uvijek ih suprotstavljamo nečemu drugome, a kad pokušavamo govoriti o cijelom
univerzumu I o svemu što postoji I otkrivamo da zapravo nemamo riječi za to. To je "jedno što?”
Sve to "jedno što?" predstavljeno je simbolom velikog kruga. No, da bismo razmišljali o životu, moramo
uspoređivati stvari. Stoga ih dijelimo na dva dijela i iz kruga deriviramo simbole janga i jina, pozitivnog i
negativnog.
Taj simbol iznova i iznova nalazimo na kineskoj grnčariji, a danas i na svemu ostalom, od nakita do odjeće.
Tradicionalno, taj amblem jedan je od temeljnih simbola filozofije taoizma. To je simbol janga ili muškog, i jina

ili ženskog I pozitivnog i negativnog, da i ne, svjetlosti i tame. Svijet uvijek moramo dijeliti na suprotnosti ili
kategorije da bismo mogli razmišljati o njemu. Riječima LaoITzua:

Kada ljudi vide neke stvari kao lijepe,
druge stvari postaju ružne.
Kada ljudi vide neke stvari kao dobre,
druge stvari postaju loše.
Bitak i ne4bitak stvaraju jedno drugo.
Teško i lako podržavaju jedno drugo.
Dugo i kratko definiraju jedno drugo.
Visoko i nisko ovise jedno o drugome.

LAO-TZU
U književnoj tradiciji taoizma, legendarni kineski filozof LaoITzu često se spominje kao Konfucijev suvremenik.
Prema nekim verzijama, LaoITzu trebao je biti dvorski knjižničar koji se umorio od neiskrenosti i intriga
dvorskog života i odlučio napustiti grad kako bi živio u planinama. No, kažu da ga je čuvar vratnica zaustavio
prije nego što je otišao i rekao:
"Gospodine, ne mogu vas pustiti da odete prije no što zapišete dio svoje mudrosti."
Priča se da je sjeo u stražarnicu i napisao knjigu poznatu kao Tao Te Ching, knjigu o Tau i Teu ili Putu i njegovoj
snazi.
Bit pisane filozofije LaoITzua bavi se umjetnošću prestanka sapletanja samog sebe, učenjem djelovanja bez
forsiranja zaključaka i životom u vještom skladu s procesima prirode umjesto pokušavanja da se njima upravlja.
LaoITzu zapravo i nije rekao mnogo o značenju taa. Umjesto toga, jednostavno je ponudio svoj savjet.
Danas se vjeruje da je, iako je tu knjigu vjerojatno zapisao jedan autor u Konfucijevo vrijeme, ili nedugo zatim,
taj autor uključio mudrost mnogo starije narodne tradicije. Jedna škola vjeruje da je taoistička književnost
nadahnuta usmenim podukama šamanističkih pustinjaka iz drevnih vremena. Druga škola smatra da je Tao Te
Ching bio pokušaj približavanja praktične, konvencionalne mudrosti kineskog naroda vladajućoj klasi kako bi joj
se pomoglo da vlada mudrije i suosjećajnije. Obje su škole vjerojatno djelomično u pravu. U oba slučaja,
taoistička misao i dalje spada među najpristupačnije velike svjetske religijske filozofije, a možda je jedina koja je
zadržala smisao za humor.
Moja omiljena slika LaoITzua je ona koju je naslikao majstor Sengai, a prikazuje ga u neurednom, neformalnom
stilu koji je tako karakterističan za taoistički humor, a koji je poslije asimilirao zen budizam. Ta je zaigranost
jedno od najprivlačnijih obilježja cijele taoističke filozofije. Zahvalju¬jući njoj, ne znam za filozofska djela koja
bi bila čitljivija od djela LaoITzua i njegova nasljednika ChuangITsea. Od svih velikih svjetskih mudraca, samo
oni odaju dojam da uživaju u životu takvom kakav jest.
LaoITzu doslovno znači "stari momak", budući da Lao znači "star", a tzu "momak", ili katkad "dječak". Zato je
LaoITzu stari dječak, a ponekad ga prikazuju kao sjedobradog mladića, što naravno simbolizira njegovu veliku
mudrost u ranoj dobi.*
*Zapise LaoITzua i njegova suvremenika ChuangITsea pronaći ćete u knjizi zvanoj Mudrost LaoITzua, koju je preveo Lin Yutang. On
je uredio LaoITzuIovu knjigu koju je navodno ovaj napisao za čuvara vratnica, a zatim je dodao više obimnih izvadaka iz knjige
ChuangITsea kao komentare LaoITzuovih pasusa.
Mnogo prije no što je budizam donesen u Kinu, oko 60. g. n. e., filozofija LaoITzua otkrila je Kinezima da se
stvarnost, ili sam život, ne mogu karakterizirati kao bitak ili neIbitak, kao oblik ili praznina, ni bilo kojim parom
suprotnosti kojeg se možete sjetiti. Rekao je: "Kada cijeli svijet spozna da je dobrota dobra, već postoji zlo."
Ne znamo što su sve te stvari osim ako ih ne usporedimo s njima suprotnim pojmom. Primjerice, teško je vidjeti
lik ako ne stoji ispred pozadine kontrastne boje. Da nema pozadine, lik bi nestao, što je načelo kamuflaže. Zbog
nerazdvojnosti suprotnih pojmova, shvaćate da oni uvijek dolaze zajedno, a to upućuje na svojevrsno jedinstvo
koje leži u njihovu temelju.

TAO
U filozofiji LaoITzua to se jedinstvo zove tao. Iako se piše tIaIo, na kineskom se izgovara kao dIaIu. Sadrži
osjećaj ritmičkog kretanja, kretanja i zaustavljanja, i osjećaj inteligencije, pa tako dobivate ideju svojevrsne
ritmičke inteligencije koja se diže i spušta poput plime.
Riječ ima dva osnovna značenja. Jedno se najbolje može prevesti kao "put", "način na koji stvari jesu", "način
funkcioniranja prirode". Drugo značenje riječi jest "govoriti" pa se u uvodu LaoITzuove knjige krije igra
riječima:
Tao koji se može izgovoriti nije vječni Tao,
Doslovno piše "Tao koji može biti Tao nije Tao" ili ako se pročita kao telegram: "Tao može Tao ne Tao." Prvo
značenje riječi tao je "put", a drugo značenje "govoriti" ili drugim riječima:
Put koji se može izraziti nije vječni Put.

Ja radije uopće ne prevodim riječ tao zato što je tao za nas svojevrstan besmisleni slog koji indicira misterij koji
nikada ne možemo shvatiti I jedinstvo koje leži u osnovi suprotnosti. Naše najdublje intuitivno znanje govori
nam da postoji nekakvo jedinstvo u tim raznim suprotnostima zato što otkrivamo da jednu ne možemo odvojiti
od druge. Znamo da postoji cijeli univerzum, ali ne možemo stvarno znati što je to. Tao je stoga stvarnost koju
razumijemo na dubokoj razini, a da je pritom ne možemo definirati.
Kineski pjesnik izrazio je to ovako:
Branje krizantema duž istočne ograde,
Tiho promatranje južnih brda,
Ptice lete kući u parovima,
Kroz blagi planinski sumrak.
U svim tim stvarima postoji duboki smisao,
Ali kad ga pokušamo izraziti,
Iznenada zaboravljamo riječi.
LaoITzu je rekao: "Oni koji govore, ne znaju; oni koji znaju, ne govore." Drugi kineski pjesnik rekao je,
satirizirajući ga: "Oni koji govore, ne znaju, oni koji znaju, ne govore. To nam kaže LaoITzu, ali kako to da je on
sam napisao knjigu od pet stotina znakova?" Bit je u tome da cijela njegova knjiga ni na koji način ne definira što
znači tao. On ne govori toliko o njemu koliko pomoću njega, koristeći se njime kao sredstvom vlastitog
izražavanja.
Zbog čega je tao tako nemoguće izraziti, a ipak predstavlja temelj filozofije? Razlog je taj što ne možemo imati
nikakav sustav razmišljanja I bilo da je riječ o filozofskom, logičnom, matematičkom ili fizičkom I koji definira
svoju vlastitu osnovu. Izuzetno je važno shvatiti ovo načelo. Drugim riječima, svojom desnom rukom mogu
dohvatiti kist, ali ne mogu dohvatiti desnu ruku. Moja desna ruka podiže samu sebe. Ako pokušam dohvatiti
svoju ruku, čime bih to mogao učiniti? Uvijek mora postojati nešto što nije dohvaćeno, nego dohvaća samo sebe,
radi samo na sebi umjesto da netko radi na tome.
Na isti način, otkrit ćete da je definicija glagola "biti" u rječniku definirana kao "postojati". Zatim, kada
pogledate riječ "postojati", otkrit ćete da je definirana kao "biti". Jeste li imalo pametniji? Rječnik ne može sam
sebe posve definirati. Na kraju krajeva, može samo sastavljati riječi koje korespondiraju s drugim riječima.
U tom smislu, pokušaj da se kaže bilo što o tau je poput pokušaja da se pojedu vlastita usta, a naravno, ne možete
izaći izvan njih da biste ih pojeli. Da to kažemo na drugi način, sve što možete sažvakati nisu vaša usta. Sve što
je moguće izreći o tau nije sam tao.

TZUIJAN
Sam po sebi kakav jest
Uvijek postoji nešto što ne znamo. Dobar primjer za to je neuhvatljiva kvaliteta energije u fizici: ne možemo
definirati energiju, ali možemo raditi s njom, a slično vrijedi i za tao. Tao djeluje sam po sebi. Njegova narav je
da bude, kao što se kaže na kineskom, tzu4jan, ono što je "samo po sebi", "samo od sebe", ili "takvo kakvo jest".
TzuIjan je skoro ono na što mislimo kada kažemo da je nešto automatsko ili da se događa automatski. Katkad taj
izraz prevodimo kao "priroda", kao kada govorimo o prirodi planina, ptica, pčela i cvijeća. Ta vrsta prirode na
kineskom se zove tzuIjan.
Temeljni smisao toga je da tao djeluje sam po sebi. Sve što je prirodno djeluje samo po sebi jer ništa ne stoji
iznad toga i ne pokreće ga. Na isti način, čovjekovo vlastito tijelo djeluje samo po sebi. Ne morate odlučiti kako
će i kada vaše srce kucati I to se jednostavno događa. Ne odlučujete kako ćete točno disati I vaša se pluća pune i
prazne bez napora. Ne određujete strukturu vašeg živčanog sustava ili kostiju I one rastu same od sebe.
Tako i tao postoji sam po sebi. Budući da uvijek postoji temeljni element života koji se ne može definirati I kao
što se ni tao ne može definirati I nemoguće ga je kontrolirati.
Drugim riječima, ne možete izaći iz sebe kako biste se definirali ili kontrolirali. LaoITzu rekao bi da se čovjek,
budući da je sastavni dio prirodnog svemira, ne može nadati da će kontrolirati svemir kao da je objekt odvojen od
njega samoga. Ne možete izaći izvan prirode da biste postali gospodari prirode. Zapamtite da vaša srca kucaju
"sama po sebi" i, ako mu pružite priliku, i vaš um može funkcionirati "sam po sebi", iako se većina nas toga
pribojava.

WU WEI
7eforsiranje
Kad god imamo osjećaj da možemo dominirati sami sobom, ovladati sami sobom ili postati gospodari prirode,
zapravo ne uspijevamo izaći iz prirode ni sami iz sebe. Umjesto toga, prisilili smo se da promatramo te stvari
tako da se usklade s iluzijom koja nas uvjerava da je riječ o kontroliranim objektima. Čineći to, neizbježno
stvaramo sukob unutar sustava. Ubrzo otkrivamo da nas tenzija između naše ideje o svijetu i toga kakav svijet
jest izbacuje iz sklada s funkcioniranjem svijeta.

Zbog toga bi se moglo reći da je neforsiranje drugo načelo taa I pri čemu je prvo spontana aktivnost ili aktivnost
sama po sebi (tzuIjan). Na kineskom, drugo načelo zove se wu wei, a znači doslovno "nedjelovanje", ali bolje ga
je prevesti u duhu riječi "neforsiranje" ili "neometanje". U kontekstu taa, to znači da aktivnost prirode nije samo
ometajuća. Ona funkcionira u jedinstvu i ne razdvaja se sama od sebe da bi učinila nešto samoj sebi.
Wu wei se također može primijeniti na ljudsku aktivnost i odnosi se na osobu koja ne ometa samu sebe. Čovjek
ne stoji na vlastitom svjetlu dok radi pa je put wu weija put neometanja ili neuplitanja. To je najvažnije praktično
taoističko načelo života.
Evo na što mislim kad govorim o forsiranju: kad bi djeca u školi trebala obraćati pozornost na učitelja, misli im
počnu lutati posvuda. Učitelj se ubrzo naljuti i kaže: "Obratite pozornost." Djeca će obaviti noge oko nogu svojih
stolica, gledati u učitelja i nastojati izgledati zastrašujuće inteligentno. No, ono što se događa sjajno je izraženo u
stripu koji sam vidio neki dan: dječak stoji, gleda svojeg učitelja i govori: "Oprostite, nisam čuo što ste rekli zato
što sam se tako trudio slušati." Drugim riječima, kada pokušavamo voljeti, biti čestiti ili iskreni, zapravo
razmišljamo o pokušaju da to činimo, kao što je dijete pokušavalo slušati stežući mišiće i pokušavajući izgledati
inteligentno kao da obraća pozornost. No, dijete nije razmišljalo o onome što učitelj govori pa ga zapravo nije ni
slušalo. To je savršen primjer što znači blokirati sam sebe tako da sami sebi zaklonite svjetlo.
Evo još jednog primjera: zamislite da cijepate drva. Ako siječete u smjeru suprotnom od rasta drveta, vrlo ćete ga
teško presjeći. No, ako siječete u smjeru rasta drveta, rascijepit ćete ga s lakoćom. Isto tako, kada pile drvo, neki
se ljudi jako žure pa ga pokušavaju prerezati brzo i snažno. No, što se događa? Kada okrenete dasku na drugu
stranu, vidjet ćete da je njezin stražnji dio pun iverja, a shvatit ćete i da ste prilično umorni. Svaki vješti stolar
reći će vam: "Pusti pilu da sama obavi svoj posao, pusti zupce da sami režu." Otkrit ćete da se takvim blagim
pristupom, kada dopustite sječivu pile da se lagano kreće, drvo pili s lakoćom.
I naša poslovica kaže : "Blagost djeluje." Wu wei znači blag, lagan pristup. Tražite smjer rasta stvari, prirodu
stvari. Krećite se u skladu s time i vaš će posao biti jednostavan.

TE
Vrlina: vještina življenja
U jednoj knjizi filozof ChuangITse priča divnu priču o mesaru koji se služio istom satarom dvadeset godina zato
što je uvijek pazio da sječivom pogodi tetive između kostiju. Na taj način nikada je nije istrošio.
I opet, vidimo da se za osobu koja uči djelovati na način koji je, recimo, u skladu s taom, kaže da ima vrlinu. Taj
specifičan kineski osjećaj za vrlinu zove se te, ali nije riječ o vrlini u našem uobičajenom smislu "biti dobar". Te

je poput naše riječi "svojstvo" u smislu "ljekovita svojstva biljke". Kada se riječju "vrlina" koristimo na taj način,
ona zapravo znači neobičnu vještinu življenja. U svojoj knjizi LaoITzu kaže da vrhunska vrlina nije svjesna sebe
kao vrline i stoga stvarno jest vrlina. No, inferiorna vrsta vrline toliko silno želi biti vrlina da gubi svoje svojstvo
vrline.
Često nailazimo na čestitu osobu koja je svjesna svojih vrlina, koja ima, moglo bi se reći, previše vrlina. To su
ljudi koji su stalan izazov svim svojim prijateljima. Kad se nalazite u njihovoj nazočnosti, osjećate da su toliko
dobri da ne znate što im reći. Zato uvijek sjedite na rubu stolca i osjećate se pomalo nelagodno u njihovoj
nazočnosti. U taoističkoj terminologiji takva osoba zaudara po vrlini i zapravo nema nikakvu vrlinu.
Osoba koja je istinski puna vrlina nije ometajuća. Ona nije naglašeno skromna; ona je prirodno ono što jest. LaoI
Tzu kaže da se čini da najveća inteligencija izgleda kao glupost, najsnažnija elokventnost zvuči kao mucanje, a
najveća bistrina djeluje kao tupost. Naravno, to je paradoksalan način izricanja ideje da istinska vrlina, te, znači
živjeti ljudski život tako da čovjek ne ometa sam sebe.
To je ono čemu se toliko divimo kod djece i na čemu im toliko zavidimo. Kažemo da su naivna, neiskvarena,
nevješta, nesvjesna samih sebe. Kada vidite malo dijete koje još nije naučilo plesati kako pleše pred publikom,
vidite dijete koje pleše samo po sebi. U njegovim pokretima postoji svojevrsna potpunost i istinski integritet.
Kada dijete vidi da ga gledaju roditelji ili učitelji, i kada sazna da mu oni to mogu odobravati ili ne, ono počinje
promatrati samo sebe u plesu. Odjednom, ples postaje ukočen, neprirodan ili, što je još gore, usiljen, i gubi se
duh dječjeg plesa. No, ako dijete nastavi učiti ples, tek nakon mnogo godina, kao gotov umjetnik, plesač
ponovno ostvaruje naivnost i prirodnost izvornog plesa. No, kad se ta prirodnost vrati, to više nije jednostavna,
mogli bismo reći embrijska prirodnost djeteta, posve nekultivirana i neizučena. Umjesto toga, sada se javlja nova
prirodnost koja obuhvaća i u sebi nosi godine i godine tehnike, vježbanja i iskustva.
Vidjet ćete da u svemu tome postoje tri stadija. Prvi stadij, koji bismo mogli nazvati prirodni ili djetinji stadij, u
kojem se još nije javila samosvijest. Zatim dolazi srednji stadij, koji bismo mogli nazvati nespretnim stadijem, u
kojem čovjek postaje svjestan sam sebe. Napokon, ta se dva stadija integriraju u ponovno otkrivenoj nevinosti
oslobođene osobe.
Naravno, u tome postoje goleme prednosti jer se moramo zapitati I ako uživate u životu ne znajući da uživate, je
li to zaista uživanje? A ovdje, naravno, svjesnost nudi veliku prednost. No, postoji i nedostatak, čak i opasnost u
razvoju takve svjesnosti, jer kako ona raste, i dok mi učimo kako gledati sebe i onkraj sebe, možda ćemo
počinjati iznova i iznova i sami sebi stvarati velike smetnje. Tako sami sebi zaklanjamo svjetlo.
Znate kako to izgleda kad sami sebi zaklanjate svjetlo i kad ometate sami sebe I primjerice, kad vam je strašno
važno da uhvatite vlak ili avion, umjesto da su vam mišići opušteni i spremni za trk, vaš strah da ćete zakasniti
čini vas ukočenima i počnete se sapletati o sve. Isto vrijedi za one dane kad sve krene po zlu. Prije svega, dok se
vozite do ureda, na svim semaforima je crveno svjetlo. Naravno, to vas razdraži i zbog svoje razdražljivosti
postajete napeti i ukočeni, što vas navodi na pogreške. To može dovesti do toga da se razbjesnite i vozite tako
brzo da vas policija zaustavi i tako dalje i tako dalje. Takva borba protiv života vezuje život u čvorove.
I tako, tajna taoizma jest u tome da ne saplećemo sami sebe i da naučimo da nas to forsiranje sebe ne čini
učinkovitijima nego nas ometa u svemu što činimo.

1. dio
Nježan Put

Tao je poput bunara:
Koristi se, ali nikada ne presuši.
On je poput vječne praznine,
ispunjene beskrajnim mogućnostima…
Tao se zove Velika majka,
Prazan, ali neiscrpan,
Rada beskrajne svjetove.
Uvijek je prisutan u vama.
Možete ga upotrijebiti kako želite.

SNAGA SLABOSTI
LaoITzu piše o filozofiji snage slabosti. Mislim da je čudno što ljudi na Zapadu ne shvaćaju koliko je blagost
snažna. Jedna od omiljenih LaoITzuovih analogija bila je voda. O vodi je govorio kao o najslabijoj tvari na
svijetu, međutim, isticao je da se ništa ne može usporediti s vodom u prevladavanju čvrstih i snažnih stvari.
Možete je rezati nožem, i ona će ga propustiti kroz sebe, no sama voda urezala je Veliki kanjon u čvrstoj stijeni.
LaoITzu rekao je i to da muškarac u sebi mora zadržati jedan ključni ženstveni element i da će onaj koji to učini
postati kanal za cijeli svijet.
Ideal stopostotnog čvrstog momka, rigidnog, robusnog čovjeka s mišićima poput čelika zapravo je model
slabosti. Vjerojatno pretpostavljamo da će takva čvrsta vanjština djelovati poput tvrde ljuske koja će nas zaštititi,
međutim, većina vanjskih stvari kojih se bojimo pogađa nas zato što se bojimo vlastite unutarnje slabosti.
Sto se događa ako inženjer sagradi posve čvrst most? Da se, primjerice, most Golden Gate ili most George
Washington ne ljuljaju na vjetru, da nimalo ne popuštaju i ne pomiču se, srušili bi se. Zato možete uvijek biti
sigurni da muškarac koji se na površini pravi da je 100% muško duboko u sebi sumnja u svoju muškost. Ako si
dopusti da bude slab, može iskusiti nešto što je zapravo njegova najveća snaga. To ne vrijedi samo za ljudska
bića nego i za sva ostala živa bića.

DŽUDO
7ježan put

Filozofija snage slabosti koja je dospjela u Japan iz Kine kroz migraciju zen budizma nadahnula je zapanjujuće
oblike samoobrane poznate kao džudo i aikido. Riječ džudo fascinantna je zato što znači ju, nježan, i do, put. Do
je japanski način izgovaranja kineske riječi tao pa je to nježan tao, filozofija taa primijenjena na samoobranu.
Ta filozofija sadrži razne komponente, a jedan od temeljnih elemenata prakticiranja džuda jest razumijevanje
ravnoteže I a ravnoteža je, naravno, temeljna ideja taoističke filozofije. Filozofija taa u svojim osnovama ima
poštovanje prema prirodnoj ravnoteži. Ako ste osjetljivi, nećete narušiti tu ravnotežu. Umjesto toga, pokušat ćete
otkriti što ona čini i slijediti je.
Drugim riječima, izbjegavat ćete pogreške poput temeljitog istrebljivanja insekata I nametnika ili unošenja
zečeva u zemlju poput Australije bez razmišljanja o tome imaju li oni prirodne neprijatelje, zato što vas takvo
ometanje prirodne ravnoteže neminovno vodi u nevolju. Filozofija ravnoteže prva je stvar koju moraju svladati
svi praktikanti džuda i aikida, a ona je temeljno načelo taa.
Kad je riječ o načelima džuda, pitanje ravnoteže moguće je demonstrirati ako pogledamo što se događa kada
pokušamo podići tešku rolu materijala. Bili bismo glupi kad bismo je pokušali uhvatiti na vrhu jer to bi pokazalo
da uopće ne razumijemo zakone ravnoteže. Ako želite nešto podići, uhvatite to ispod središta gravitacije.
Položite rame na taj predmet, potkopajte ga i podignite. To načelo prisutno je u džudu. Dio razumijevanja
ravnoteže u džudu jest vježbanje hodanja na takav način da nikad ne izgubite centar: noge vam formiraju osnovu
trokuta, tijelo je na vrhu i, kad se okrećete, uvijek nastojite zadržati noge otprilike ispod ramena. Na taj način
nikad ne gubite ravnotežu. To je dobro vježbati u svakodnevnom životu, kao i u džudu.
Drugo načelo, onkraj razumijevanja i održavanja ravnoteže, kaže da se snazi ne treba suprotstavljati snagom.
Kad vas napadne neprijatelj, ne suprotstavljate mu se. Umjesto toga, popuštajte mu, kao što matador popušta
pred bikom. Zatim ga svladajte njegovom vlastitom snagom i načelom ravnoteže.
Zamislimo, primjerice, da me netko želi udariti iz nekog smjera. Umjesto da se branim i blokiram udarac, džudo
me uči da preusmjerim snagu udarca. No, kada protivnik prolazi pokraj mene, moje koljeno se diže i zakači ga
ispod točke ravnoteže. Protivnik pada punom težinom, a taj pad izazvan je njegovom vlastitom inicijativom i
vašom primljivošću. Dopuštajući mu da izvede udarac do kraja, umjesto da ga blokirate, doveli ste ga u svoju
klopku.
Isti stav opuštene nježnosti lijepo je vidljiv kad promatrate mačku kako se penje na drveće. Kada pada s drveća,
ona se jednostavno pusti. Mačka se posve opušta i lagano slijeće na tlo. No, kad bi padala s drveta i iznenada
odlučila da ne želi pasti, postala bi ukočena i napeta i nakon pada od nje bi ostala samo vreća slomljenih kostiju.
Na isti način, filozofija taa kaže da svi mi padamo s drveta u svakom trenutku naših života. Zapravo, u trenutku
rođenja poletjeli smo niz liticu, padamo i ništa nas ne može zaustaviti. Zato, umjesto da živimo u stanju stalne
napetosti i grabimo svakojake stvari koje zapravo padaju s nama zato što je cijeli svijet nestalan, budimo poput
mačke. Nemojmo se opirati.

Li
Obrasci prirode

Do sada, kao tipični filozof, pokušavao sam objasniti što je taoizam. Koliko god to čudno zvučalo, baš to ne treba
činiti.
I još čudnije, ako sam vam uspio prenijeti nešto što ste stvarno razumjeli, ako sam uspio riječima razjasniti cijeli
problem, zavarao sam vas. Jedan od razloga zbog kojih nam se život čini problematičnim, i jedan od razloga
zbog kojih se služimo filozofijom u pokušaju rješavanja tih problema, je taj što nastojimo prilagoditi poredak
univerzuma poretku riječi, a to jednostavno ne funkcionira.
No, ja i dalje pričam i pišem o istočnim filozofijama. Često sam govorio da prava osnova budizma nije niz ideja
nego iskustvo. To, naravno, vrijedi i za taoizam, koji poput budizma priznaje da je iskustvo različito od riječi.
Ako ste nešto okusili, čak i vodu, znate kakva je okusa. No, nekome tko ga nikada nije okusio ne možete ga
objasniti riječima zato što on nadilazi riječi.
Poredak svijeta jako se razlikuje od poretka koji stvaramo pravilima naše sintakse i gramatike. Poredak svijeta
nevjerojatno je složen dok je poredak riječi relativno jednostavan. Nastojanje da objasnimo život poretkom riječi
je jednako nespretno kao pokušaj pijenja vode vilicom. Naše brkanje poretka logike i riječi s poretkom prirode
razlog je zbog kojeg nam se sve čini tako problematičnim.
Kada kažemo da pokušavamo naći smisao u životu, to znači da se prema stvarnom svijetu pokušavamo ponašati
kao da je niz riječi. Riječi su simboli i znače nešto drugo osim znakova stvorenih slovima, ali stvarni ljudi,
planine, rijeke i zvijezde nisu ni simboli ni znakovi. Stoga poteškoća s kojom se susrećemo u pokušaju nalaženja
životnog smisla leži u činjenici da pokušavamo ugurati vrlo složen poredak života u vrlo jednostavan sustav koji
nije dorastao tom zadatku; to nas dovodi do niza nepredviđenih poteškoća.
U kineskom jeziku postoje dva termina koja označavaju ta dva različita poretka. Prvi je riječ tsu, koja znači
"poredak izmjerenih stvari" ili "poredak zapisanih stvari". U nekom smislu ta riječ nosi značenje riječi "zakon", i
iako katkad govorimo o zakonima prirode, oni nikada ne mogu biti tsu ako ih ne pokušamo opisati ili zapisati da
bismo o njima razmišljali riječima.
Budući da se tsu odnosi samo na poredak stvari kada o njima razmišljamo u brojevima i riječima, Kinezi se služe
drugom riječju, li, kojom opisuju stvarni prirodni poredak. To je neobičan i zanimljiv termin. Njegovo izvorno
značenje je oznaka u žadu, god u drvetu ili vlakno u mišiću, a veliki poznavalac kineske misli, Joseph Needham,
preveo ga je kao "organski obrazac". On se odnosi na složeni obrazac koji vidimo kada, primjerice, gledamo
plinovitu maglicu koja ima izrazito neodređen oblik ili kad gledamo slojeve koji oblikuju obrasce u stijeni i
vidimo veličanstvene nabore koje je nevjerojatno teško opisati, ali lako shvatiti vidom i osjećajima. No, takav
poredak nikada ne možemo pretvoriti u riječi. Zbog toga, pokušaj pronalaženja smisla i reda u životu uvijek će
biti neuspješan.
Poredak li, ili beskrajna složenost organskog obrasca, ujedno je i poredak naših tijela, mozgova i živčanih
sustava. Mi zapravo živimo po tom poretku, jer kako sam često govorio, ne otkrivamo riječima ni uređenim
mislima način na koji razvijamo vlastita tijela, strukturiramo kosti i reguliramo metabolizam. Zapravo, nemamo
pojma kako nam to polazi za rukom, nemamo pojma kako razvijamo svijet, kako razmišljamo i kako donosimo
52
odluke. Mi te stvari činimo, ali procesi i poredak fizičkog tijela u njihovoj osnovi potpuno su nam nepoznati.
Iako činimo te stvari, ne možemo ih u potpunosti opisati.
Cijelo vrijeme oslanjamo se na taj čudan i neraspoznatljiv oblik prirodnog poretka. To je osnova svega što
činimo, a čak i kad pokušamo nešto shvatiti i opisati to riječima, a zatim donesemo odluku na temelju tog
procesa, još se uvijek nesvjesno oslanjamo na poredak koji ne možemo shvatiti. Taj poredak tvori našu temeljnu
narav, ali previše smo joj blizu da bismo je mogli vidjeti I zato je praćenje taa umjetnost pronalaženja puta u
vlastitu prirodu osjećajem.
Međutim, u procesu našeg odgoja, a osobito u procesu obrazovanja, naši roditelji i učitelji brižljivo nas uče da se
ne oslanjamo na svoje spontane sposobnosti. Podučavaju nas da otkrivamo stvari razmišljanjem, a prvi zadatak
nam je da naučimo nazive svih stvari. Na taj način učimo sve objekte u svijetu promatrati kao odvojene objekte.
Drvo je drvo. Ono počinje s korijenom, završava s lišćem na granama, i to je to. Isto tako, uče nas da se
ponašamo dosljedno, gotovo kao da smo likovi u knjizi, a znate kako kritičari mrze autora čiji likovi nisu
dosljedni. Kad bismo stvarno uvijek bili dosljedni u životu, bilo bi to vrlo dosadno, ali mislim da katkad, u tom
pogledu, upute za život dobivamo iz književnosti i pokušavamo nametnuti dosljednost povrh naše prirodne,
stalno promjenjive spontanosti.
Budući da nas odgajaju tako da od sebe učinimo nešto smisleno i da postanemo odgovorni za sebe, od nas se
uvijek očekuje da budemo u stanju racionalizirati svoja djela u riječi. Kada to pokušamo postići, unutar sebe
stvaramo svojevrsno drugo "ja", što se u zenu zove "ja koje promatra". To "ja koje promatra" može biti vrlo
dobra stvar, ali nam može i uzrokovati probleme te cijelo vrijeme davati komentare o tome tko smo i što činimo.
Ono pita: "Sto će reći drugi ljudi? Ponašam li se prikladno? Ima li to što činim ikakvog smisla?"
Sociolog George Herbert Meade nazvao je to "internalizirani drugi". To znači da imamo svojevrsnu unutarnju
sliku, nejasan osjećaj o tome tko smo i što nam o nama govore reakcije drugih ljudi na nas. Tu reakciju gotovo
neizbježno saznajemo kroz riječi i misli drugih ljudi, ali ubrzo učimo i sami davati komentar. Svaka misao ili
opservacija tada se uspoređuje s idejom koju smo formirali. Stoga ta slika postaje internalizirana I drugo ja koje
cijelo vrijeme komentira ono što čini prvo ja I i u bilo kojoj situaciji moramo racionalizirati razlog zbog kojeg je
neko ponašanje usklađeno s tom slikom, ili se prisiliti na promjenu tog ponašanja, ili ga ne promijeniti i osjećati
grižnju savjesti zbog toga. Poteškoća u tome je činjenica da smo, iako je za civiliziranu komunikaciju i osobne
odnose izrazito važno unijeti smisao u ono što činimo mi i drugi ljudi te opisati sve to riječima, ipak time
ograničeni.
Svi smo se divili dječjoj spontanosti i svježini. Žalosno je da djeca, odrastajući, postaju sve samosvjesnija. Na taj
način ljudi često gube svoju svježinu. Čini se da se sve više ljudi pretvara u proračunata stvorenja koja žele da
sve bude po njihovom.
Ljudi ometaju sami sebe zato što se stalno promatraju i propituju. Oni uvijek pokušavaju uklopiti poredak svijeta
u poredak smisla, misli i riječi. Zato djeca gube svoju prirodnost i spontanost. Zbog toga se divimo ljudima bilo
da je riječ o mudracima ili umjetnicima koji u zreloj dobi povrate djetinji duh i svježinu. Njih više ne muči to što
ljudi misle ili govore. To je šarm koji obavija taoističke mudrace drevne Kine.

Image and video hosting by TinyPic








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se