DUH JEDINSTVA

06.03.2013., srijeda

SAVJETI O UMIRANJU

Image and video hosting by TinyPic


Svijest o smrti
Baš kao što tkalac
Tkajući stigne do kraja
Kad fine niti protjera kroz tkanje,
Baš tako čovjek proživi svoj života.
Buddha.

Misao na smrt je neobično važna - to kontempliranje činjenice da nećemo dugo ostati u ovom
životu. Nismo li svjesni smrti, nećemo znati ni iskoristiti ovaj već dosegnuti ljudski život. To je
vrlo značajno zato što, polazeći od te spoznaje, možemo postići važne učinke.
Smrt ne analiziramo da bismo u sebi pobudili strah, nego da bismo znali cijeniti ovaj dragocjeni
životni vijek u kojemu možemo ostvariti toliko važnih duhovnih vježbi. Umjesto da se bojimo,
moramo razmišljati o tome kako ćemo, kad stigne smrt, izgubiti dobru priliku za vjež-

banje. Tako će razmišljanje o smrti u naše vježbanje ucijepiti novu energiju.
Moramo prihvatiti istinu da smrt dolazi kao normalni dio života. Ili, kako bi to rekao Buddha:
Mjesto na kojem nas smrt ne bi doticala Ne postoji.
Ne postoji u svemiru, ne postoji u oceanu, Nema ga ni usred planine.
Prihvatimo li da je smrt dio života, onda ćemo se s njom, kada po nas dođe, lakše suočiti.
Kad ljudi duboko u sebi znaju da će smrt doći, ali namjerno izbjegavaju razmišljanje o njoj, onda
ne čine nešto što se slaže s prilikama, nego nešto zapravo kontra-produktivno. Isto vrijedi i ako
starost ne prihvaćamo kao dio života, nego je smatramo neželjenom te je u mislima namjerno
izbjegavamo. To nas dovodi do mentalne nespremnosti, pa kad starost neizbježno dođe, onda nam
bude jako teško.


Mnogi su ljudi tjelesno stari, ali se pretvaraju da su mladi. Ponekad kad se sretnem s
dugogodišnjim prijateljima, primjerice prijatelje skojima sam proveo puno vremena za šankom
znadem ih pozdraviti s »Prijatelju stari«, misleći time reći da se već dugo poznajemo, a ne da je
sugovornik neizbježno i tjelesno star. Pa ipak, kad to iz-reknem, neki me naglašeno isprave: »Ma
nismo mi stari! Nego smo dugogodišnji prijatelji.« A zapravo su oni zaista stari - s dlakama što im
vire iz ušiju, a što je već jasan znak starosti - ali se zbog starosti osjećaju nelagodno. A što je
budalasto.
Kad razmišljam o ljudskom životu, obično uzimam da mu je najveća dužina stotinu godina, što je
zapravo, usporedimo li ga s vijekom planeta, izvanredno malo. A to kratko postojanje treba
iskoristiti tako da drugima ne nanosimo bol. Svoj život ne smijemo posvetiti destruktiv-nim
djelima već konstruktivnom djelovanju - i to barem u tolikoj mjeri da drugima ne činimo zlo niti
im stvaramo nevolje. Tako će naš kratki, upravo turistički boravak na planetu imati smisla. Ako
turist nakratko posjeti neko mjesto i pritom ljude izgnjavi, učinit će nešto zaista budalasto. Ali ako
kao turisti za svog kratkog boravka druge razveselimo, postupit ćemo mudro; kad poslije odemo na
drugo mjesto, i sami ćemo zbog toga biti veseli. Ali ako im budemo stvarali nevolje, iako za svog
boravka sami ne doživimo neugodnosti, morat ćemo se upitati kakva je uopće bila svrha našeg
posjeta.
Od stotinu godina života, najraniji dio provedemo kao dijete a završni potrošimo u starosti, počesto
baš kao životinja što samo jede i spava. Između toga imamo možda šezdeset do sedamdeset godina
koje možemo smisleno utrošiti. Ili, kako bi to rekao Buddha:
Pola nam života oduzme san. Deset godina potrošimo u djetinjstvu. Dvadeset se gubi u starosti. U
preostalih dvadeset godina, tuga, jadanje, bol i uzrujavanje oduzmu nam mnogo vremena, a stotine
tjelesnih bolesti unište ga još i mnogo više.
Da bi nam život postao smislen, bitno je da prihvatimo i starost i smrt kao sastavne dijelove života.
Osjećaj da je smrt nešto skoro nemoguće samo nas gura u još go-

ru pohlepu i stvara nove nevolje - ponekad čak i na namjerno nanošenje zla drugim ljudima.
Pogledamo li malo bolje kako su neke navodno velike ličnosti - carevi, monarsi, i tako dalje -
podizali silne palače i zidine, opazit ćemo kako im se duboko u glavi krila misao da će u ovom
životu ostati zauvijek. Ta samoobmana samo dovodi do novih muka i nevolja za druge ljude.
Čak i za one koji ne vjeruju u buduće živote, kon-templiranje je stvarnosti produktivno, korisno i
znanstveno opravdano. Zbog toga što se ljudi, svijest i sve ostale uzročne pojave mijenjaju iz časa
u čas, to nam otvara mogućnost pozitivnog razvoja. Kad se prilike ne bi mijenjale, onda bi one u
sebi, kao dio svoje naravi, zauvijek zadržale patnju. Ali kad jednom shvatimo da se sve stalno
mijenja, onda ćemo čak i kad prolazimo kroz vrlo teško životno razdoblje, naći utjehu u činjenici
da prilike neće zauvijek ostati takvima kakve su sada. Zbog čega onda i nema potrebe da budemo
ojađeni.
Stalna, dakako, nije ni dobra sreća, pa stoga ne trebamo pridavati preveliku važnost ni tome što
nam sve polazi od ruke. Zapravo nas perspektiva trajnosti uništava. Čak i ako prihvaćamo da
postoje i budući životi, ipak našom glavnom preokupacijom postaje sadašnjost, dok budućnost
postaje manje važna. To onda upropaštava zgodnu priliku koju nam možda pruži život ako nas
obdari dokolicom i sredstvima za bavljenje produktivnim duhovnim vježbama. Perspektiva nam
netrajnosti, međutim, u tome pomaže.
Svijest o netrajnosti traži disciplinu - treniranje uma - ali to ne predmnijeva ni kažnjavanje ni
upravljanje izvana. Disciplina ne znači zabranu: ona, naprotiv, znači

da ćemo, kad dođe do sukoba između kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, kratkotrajne koristi
žrtvovati dugotrajnima. To je samodisciplina, a ona izvire iz prihvaćanja uzroka i posljedica karme (sudbe puta kojeg smo izabrali).

Image and video hosting by TinyPic

27.01.2013., nedjelja

Čudesni trenutakj

Image and video hosting by TinyPic

Slušate neku pjesmu. Iznenada vas upitam: "U ovom trenutku - tko ste vi?" Kako ćete odmah i spontano
odgovoriti na ovo pitanje, bez zastajk-vanja da biste pronašli odgovarajuće riječi? Ako vas ovo pitanje ne uspije
prekinuti u slušanju, odgovorit ćete mi pjevušeći pjesmu. A ako vas je pitanje iznenadilo, odgovorit ćete: "U ovom
trenutku - tko si ti?". No, zastanete li i razmislite, pokušat ćete mi reći nešto, ali ne o ovom trenutku, nego o
prošlosti. Dobit ću podatke o vašem imenu i adresi,o tome čime se bavite i o vašoj osobnoj povijesti.Samo, ja
sam upitao tko jeste, a ne tko ste bili. Jer, biti svjestan stvarnosti, živuće sadašnjosti, znači otkriti da je sve
iskustvo u svakom trenutku. Ne postoji ništa osim njega - nema iskustva o "vama", koji doživljavate iskustvo. Čak
i u trenucima u kojima smo najočitije svjesni sebe,ovo "sebe" kojega smo svjesni, uvijek je zapravo određeni
osjećaj ili osjet - bilo napetosti mišića, topline ili hladnoće, boli ili nekih smetnji, disanja ili pulsiranja krvi. To
nikad nije osjet onoga nečega što osjeća osjet, kaošto nema smisla ili mogućnosti ni predodžba o njušenju vlastita
nosa ili ljubljenju vlastitih usana.

U vremenima sreće i zadovoljstva obično smo dovoljno pripravni da postanemo svjesni trenutka, te da iskustvu
dopustimo da postane sve. U tim se trenucima mi "zaboravljamo", a um nam ne pokušava odvajanje od samoga
sebe, odvajanje od iskustva. Ali, kad naiđe patnja,ili fizička ili emocionalna, stvarna ili samo predviđana,
započinje rascjepljivanje i kretanje u krug.

Čim postane jasno da "Ja" uopće ne može pobjeći od stvarnosti sadašnjosti, budući da "Ja" i nije ništadrugo do
ono što znam sada, ovo unutrašnje uzbunjivanje morastati. Ne preostaje neka druga mogućnost, no - postati
svjesnim patnje, straha, dosade ili tuge na jednakoonako potpun način na koji smo svjesni i zadovoljstva. Ljudski
organizam raspolaže najčudesnijim moćima prilagodbena obje vrste boli - i na fizičku i na psihičku. No, one
mogu doći do potpunog izražaja samo ako se bol ne zatomi ovim unutarnjim naporima da se pobjegne od nje, da
se "Ja" odvoji od osjećaja. Takav napor stvara stanje napetosti, u kojemu patnja buja. A kad se ta napetost smanji,
um i tijelo počinju upijati patnju kao vodu potrebnu za cvjetanje.
Postoji još jedna priča o kineskom mudracu, kojega upitaše: "Kako da pobjegnemo od pakla?" Pritom su, naravno,
mislili na pakao patnji. On im odgovori: "Tako da jurnete ravno u središte njegova plamena". "Ali, kako ćemo tada
izbjeći taj plamen?" "Tada vam više neće smetati nikakve druge patnje!" Ne moramo otići čak u Kinu. Ista se ideja
javlja I u "Božanstvenoj komediji" kada Dante i Vergilije otkrivaju da se izlaz iz pakla smjestio u samom
njegovom središtu.

U trenucima velike radosti mi se u pravilu ne zaustavljamo da bismo pomislili "ja sam sretan" ili "ovoje prava
radost". Obično se ne zaustavljamo da bismo pomislili neku misao ove vrste sve dok radost ne prijeđe svoj
vrhunac, ili dok u nama preostaje još malo strepnjeda će ona nestati. U tim smo stanjima toliko svjesni trenutka da
i ne pokušavamo to iskustvo usporediti s drugim iskustvima. Zato ga i ne imenujemo, znajući da su imena, koja
nisu samo obični uzvici, utemeljena na usporedbama.Tako se "radost" razlikuje od "žalosti" po svom kontrastu,
po uspoređivanju jednog stanja uma s drugim. Da nismo nikad upoznali radost, bilo bi nam nemoguće prepoznati
žalost kao žalost.
Ali i radost i žalost se u stvarnosti ne mogu uspoređivati. Usporedba je moguća samo ako se vrlo brzo izmjenjuju
ta dva stanja uma, i ne možemo se neprekidno vraćati s jednog na drugi onako kako pogledom možemo vrludati
između mačke i psa. Žalost se može usporediti jedino sa sjećanjem na radost, a to ni po čemu nije istošto i sama
radost.

Kao ni riječi, ni sjećanja nikad ne uspijevaju "uhvatiti" stvarnost. Sjećanja su pomalo apstraktna, jer predstavljaju
znanje vezano za nešto, a ne znanje o nečemu. Sjećanje nikada ne uspijeva uhvatiti bit, sadašnji intenzitet,
konkretnu stvarnost iskustva. Takvo kakvo jest, onoje truplo iskustva iz kojega je već nestao sav život. Sve što
znamo o sjećanju, znamo tek iz druge ruke. Sjećanjasu mrtva, jer su utvrđena. Sjećanje na vašu mrtvu baku može
jedino ponoviti ono što je vaša baka bila. Ali, stvarna i prisutna baka uvijek je mogla reći ili učiniti nešto novo, i vi
nikad niste bili posve sigurni koji će biti njezin sljedeći potez.
Dakle, postoje dva načina razumijevanja iskustva. Prvo je usporediti ga sa sjećanjem na druga iskustva, a time ga i
imenovati i definirati. To znači tumačiti ga u skladu s mrtvim i proteklim. Drugo je - postati ga svjestan takvoga
kakvo jest, jednako onako kao što u intenzivnoj radosti zaboravljamo prošlost i budućnost, dopuštamo da
sadašnjost bude sve, i čak se i ne zaustavljamo da bismo pomislili: "Ja sam sretan!" Oba načina razumijevanja
imaju svojih prednosti. No, oni odgovaraju razlici između poznavanja neke stvari prema riječima, i njenog
trenutačnog prepoznavanja. Jelovnik je vrlo korisnastvar, ali nije i zamjena za jelo. Turistički vodič je pomagalo
vrijedno divljenja, ali se teško može usporediti s državom koju opisuje.
Dakle, ako pokušavamo shvatiti sadašnjost uspoređujući je sa sjećanjima, ne razumijemo je onoliko duboko kao
kada smo je svjesni, bez ikakvih uspoređivanja. Međutim, to je obično način na koji pristupamo našim neugodnim
iskustvima. Umjesto da smo ih svjesni takvih kakva ona jesu, mi se pokušavamo pozabaviti njima pomoću
prošlosti. Prestravljena ili usamljena osoba odmah počinje misliti: "Bojim se." Ili: "Tako sam usamljen."
Naravno, to je samo pokušaj da se izbjegne iskustvo. Mi ne želimo biti svjesni ovakve sadašnjosti. No,budući da
se iz sadašnjosti ne možemo izvući, naš je jedini bijeg onaj u uspomene, sjećanja. Ovdje osjećamo da smo na
čvrstom tlu, jer prošlost je utvrđena i poznata - no, naravno, i mrtva. Ipak, pokušavajući se osloboditi, npr. straha,
mi se odmah nastojimo odvojiti od njega i "učvrstiti" ga tumačeći ga pomoću prošlosti, pomoću onoga što je već
utvrđeno i poznato. Drugim riječima, mi se pokušavamo prilagoditi tajanstvenoj sadašnjosti, uspoređujući je sa
(zapamćenom) prošlošću, imenujući je i "identificirajući".
Sve bi to bilo vrlo dobro kad biste pokušavali pobjeći od nečega od čega možete pobjeći. Dobro je poznavati ovaj
postupak želite li saznati kada se treba skloniti od kiše. Ali, taj vam postupak ne govori kako živjeti sa stvarima od
kojih ne možete pobjeći, koje su već postale dio vas. Vaše tijelo ne uništava otrove samo zato jer im poznaje
nazive. Pokušati nadzirati strah, depresiju, ili dosadu tako da ih nazivamo raznim imenima, znači pribjeći
praznovjernom povjerenju u proklinjanja i zazivanja.

Vrlo je lako uvidjeti zašto to ne uspijeva. Očito, mi pokušavamo znati, imenovati i definirati strah da bismo ga
"objektivizirali", to jest, odvojili od "Ja". No, zašto se pokušavamo odvojiti od straha? Jer se bojimo. Drugim
riječima, strah pokušava odvojiti sebe - od straha,kao kad bi se požar nastojao ugasiti - požarom.
No, to nije sve. Što se više navikavamo na razumijevanje sadašnjosti pomoću sjećanja, nepoznatog pomoću
poznatog, životnog pomoću mrtvog, to više naš životpostaje isprazan i mumificiran, to je više frustriran i bez
radosti. Tako zaštićen od života, čovjek postaje vrsta mekušca obavljenog tvrdim oklopom "tradicije", pa kad
stvarnost konačno prodre do njega, kao što to mora biti, pokreće se divljanje zatomljene plime strepnji. S druge
strane, ako ste svjesni tog straha, tada shvaćate da bijeg nije moguć, jer ste taj osjećaj postali vi sami. Uviđate da
nazvati ga "strahom" malo ili ništa govori o njemu,jer se usporedba i njegovo imenovanje ne temelji na prošlom
iskustvu, nego na sjećanju. Tada nemate drugog izbora. Jednostavno ga morate postati svjesni cijelim svojim
bićem kao jednog posve novog iskustva. I zaista, svako je iskustvo u tom smislu novo, i u svakom se trenutku
našega života nalazimo usred nečega novog i nepoznatog. Tada primate iskustvo ne opirući mu se i ne imenujući
ga, pa posve nestaje osjećaj sukoba između "Ja" i postojeće stvarnosti.

Većinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su naši životi zapravo dugačko nastojanje da se odupremo
nepoznatom, stvarnoj sadašnjosti u kojoj živimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja.
Dakle, živeći na taj način, mi nikada uistinu ne uspijevamo naučiti živjeti s tim. U svakom smo trenutku na
oprezu, oklijevamo i povlačimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas život, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a
opiranje je uzaludno i iscrpljujuće kao kad pokušavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijeće življenja u
ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrižno plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prošlost i
poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak držećiga posve
novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemašnje prihvaćanje. Ovo nije filozofska
teorija, nego pokus. Čovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage,
potrebne za prilagodbu životu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teško je opisati kako to
apsorbiranje djeluje, jednako kao što je teško objasniti kucanje nečijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to
čini onako kao što većina nas diše: bez sposobnostida to uopće objasni. Jasno je, da je načelo stvarinešto nalik
nazivu borilačke vještine judo, nježnog (ju) načinaupravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se
prepuštate.

Svijet oko nas pruža nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju
izražava i sam judo, privukla je pozornost na snaguvode, koja svladava sve prepreke svojom nježnošću i
podatljivošću. Pokazala nam je kako će savitljiva vrba nadživjeti čvrsti bor u snježnoj mećavi. Naime,ukočene i
stršeće grane bora na sebi talože snijeg sve dok sene slome, a grane vrbe elastično se savijaju pod težinom,
zbacujući snijeg sa sebe i vraćajući se u svoj raniji položaj.
Da vas, dok plivate, zahvati snažna struja, bilo bismrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se
približavati njenom rubu. Ako netko tresne s visineukočenih udova, slomit će ih. No, opusti li se poput mačke,
pad će biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastično" po svojoj strukturi lako će se srušiti uslijed oluje ili potresa,
a automobil bi se, bez ublažavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.
Um ima upravo iste takve moći, jer on ublažava šokove i može ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No,
taj način prepuštanja suprotstavljenoj sili ni po čemu nije jednak bježanju od nje. Tijelo vode ne bježi kad ga
odgurujete; ono se jednostavno prepušta trenutku vašeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni naš ublaživač
šokova ne pada kao čunj pogođen kuglom; on se prepušta, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana
nečega krutog od napada neke nadmoćnije sile. Stogadobar ublaživač šokova nema samo "elastičnost", nego
također svoju stabilnost, ili "težinu".

Ta je težina također funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogrešno protumačenoj pojavi tromosti. Značajno je
primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, čak i kada ljenčare, jer je njihova besposlica zapravo
"lijenost" straha, a ne opuštanja. No, um i tijelo jest sustav koji čuva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu
je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokrećući se, ali vješto - uvijek linijom najmanjegotpora. Stoga,
do otkrića nije došlo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uočiti usporeni, "teški" pokreti
vještog težaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vještog planinara koji silu gravitacije koristi čak kad se
svojim polaganim, teškim koracima kreće u suprotnomsmjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava
strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra.

href="http://tinypic.com?ref=9gkpxf" target="_blank">Image and video hosting by TinyPic

04.01.2013., petak

STVARALAČKA MORALNOST

Image and video hosting by TinyPic

Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i
uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila. Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim
odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
čini što god želiš." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.
Ako je moralnost umijeće života u zajednici, jasno da u tome svoje mjesto moraju naći i pravila, boljerečeno -
tehnike. Jer, mnogi od problema zajednice zapravo su tehnički problemi - raspodjela bogatstava i stanovništvo,
dobro upravljanje prirodnim izvorima, ustrojavanje obiteljskog života, briga za bolesne i nemoćne te usklađivanje
razlika koje postoje među pojedincima.

Tako je moralist gotovo tehničar s kojim se savjetuje o tim problemima, kao što se s arhitektima savjetuje o
izgradnji kuće ili s inženjerima kad se gradi most.I, kako to zahtijevaju medicina, obućarstvo, kuharstvo, krojački
posao, poljodjelstvo i stolarstvo, tako i život u zajednici zahtijeva određeni "know-how". Zahtijeva prikupljanje i
korištenje određenih vještina.

Samo, u praksi je moralist postao mnogo više od savjetodavnog tehničara. Postao je svađalica. Sa svoje
propovjedaonice ili u svojim djelima on drži prodike čovječanstvu, dijeleći uokolo pohvale i pokude - većinom
pokude - kao što zmaj ispušta plamen iz svog ždrijela. Jer, ljudi ne prihvaćaju njegove savjete. Oni pitaju kako je
najbolje djelovati u određenim okolnostima. On im kaže, i čini se da su se oni s time složili, da on ima pravo. No,
potom odu i naprave nešto drugo, jer nalaze da je njegov savjet pretežak, ili pak snažno žele učiniti upravo
suprotno. Ovo se događa toliko redovito da se moralist počinje žestiti i nazivati ih raznim imenima. Akad to nema
nikakva učinka, on pribjegava i fizičkom nasilju, provodeći svoj savjet uz pomoć policajaca, kažnjavanja i zatvora.

Jer, zajednica je vlastiti moralist. Ona odabire i plaća suce, policajce i propovjednike, otprilike kao da kaže: "Kad
postanem teška, molim te - udari me!"
Na prvi se pogled problem može svesti na ovo: moralna načela služe da se izbjegne nepoštena razdioba užitaka i
patnje. To znači da neki pojedinci moraju dobiti manje zadovoljstava, a više patnje. U pravilu će oni prihvatiti taj
gubitak samo pod prijetnjom još veće patnje, ako neće surađivati. To se temelji na pretpostavci da je svatko čovjek
za sebe, te da će paziti na probitke zajednice jedino do stupnja do kojeg oni očito znače i njegove interese.
Iz toga su moralisti razvili teoriju da je čovjek uosnovi sebičan, ili da ima urođenu sklonost prema zlu. "Naravni"
čovjek živi za jedan poriv: zaštititi svoje tijelo od boli i povezati ga s užitkom. Budući osjećati može samo svojim
tijelom, malo ga zanimaju osjećaji ostalih tijela. Stoga će ga ta druga tijela zanimati jedino ako je potaknut
sustavom nagrada i kazni, to jest, iskorištavanjem njegovih interesa u interesu zajednice.
Srećom, problem ipak nije baš tako jednostavan. Naime, između svega ostalog što čovjeku pruža užitak, jesu i
odnosi s drugim ljudima - razgovori, zajedničko blagovanje, pjevanje, plesanje, dobivanje djece i suradnja u radu,
koji "mnogo ruku čini lakšim". I zaista, jedno od najvećih zadovoljstava postiže se kad je čovjek višeili manje
nesvjestan vlastita postojanja, kad ga ponesu zanimljiva razmišljanja, zvukovi, mjesta i ljudi. I obrnuto, jedna mu
je od najvećih patnji kad je svjestan samo sebe, kad se osjeća neprihvaćenim i odsječenim od zajednicei svijeta
koji ga okružuje.

No, taj problem nema rješenja, jer o njemu razmišljamo kao o pobuđivanju sustavom užitka i patnje, iliuz pomoć
ma kakvog poticaja uopće. Čovjek ima moralni problem kakav druge životinje koje žive u zajednici nemaju, samo
zato što su mu toliko važni motivi, poticaji. Ako je točno da čovjeka nužno motivira načelo užitka i patnje, nema
nikakve svrhe raspravljati o ljudskom ponašanju. Motivirano ponašanje je utvrđeno ponašanje; bit će ono što će
biti, bez obzira na sve što bi netko mogao reći o tome. Ne može postojati stvaralačka moralnost, ako čovjek nema
mogućnost da bude slobodan.
Upravo ovdje su moralisti pogriješili. Žele li da čovjek promijeni način života, moraju pretpostaviti da je on
slobodan. Ako to nije, tada ni sva ljutnja i bijes na svijetu neće ništa promijeniti. S druge strane, čovjek koji djeluje
zbog straha od prijetnji moralista, ili zbog privlačnosti njihovih obećanja - ne djeluje slobodno! Akočovjek nije
slobodan, prijetnje i obećanja mogu promijeniti njegovo ponašanje, ali ni u čemu bitnom. Ako je pak slobodan,
prijetnje i obećanja neće ga natjerati da iskoristisvoju slobodu.
Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode. Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva iod
svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega
svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i
on čini sve što se događa. On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj
mali prst i stvaram potrese." Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.
Naravno, to je neobično shvaćanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u
prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.
No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo podizborom. Izbori su uglavnom naše odluke motivirane
užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje.
No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj
pobjegnemo kad stigne. Ne možete planirati da budete sretni. Možete planirati da postojite, ali postojanje i
nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja.Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt
može biti iznimno ugodno iskustvo.

Osjećaj neslobode posljedica je nastojanja da se učini ono što je nemoguće, pa čak i besmisleno. Nisi "slobodan"
da bi nacrtao pravokutnu kružnicu, živio bez glave,ili zaustavio određene refleksne radnje. To nisu prepreke
slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati kružnicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u
pravokutnu kružnicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odšetati kroz ova vrata, ostavljajući svoju glavu kod kuće.
Isto tako, nisam slobodan živjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjećaja.
Ukratko, nisam slobodan kad pokušavam učiniti neštokontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajući
svoj položaj, ili da opečem svoj prst ne osjećajućibol.
S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan učiniti sve što nije kontradikcija. Tadase postavlja
pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemoguće djelovati ili odlučivati bez ugode kao konačnog cilja?Teorija da mi
neizbježno moramo činiti ono što nam pruža veću ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci
riječi. Reći da ja odlučujem učiniti nešto zato jermi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odlučujem jer sam
tako odlučio. Ako se "ugoda" definira kao početak onoga "što je meni draže", tada će ono što mi je draže uvijek za
mene biti ugoda. Ako mi je draža patnja, kao mazohistima, tada će mi ugodu predstavljati bol. Ukratko,teorija
vapi za pitanjem na početku govoreći da je ugoda ono za čime čeznemo, stoga, sve za čime čeznemo jest - ugoda.
No, nađem se u kontradikciji uvijek kad pokušavam djelovati i odlučivati tako da bih bio sretan, kad svojim
budućim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, što je više moje nastojanje usmjereno prema budućim užicima,
to sam više nesposoban uživati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadašnjost, i ništa mi -
osim potpune svijesti o sadašnjosti - ne može niti malo jamčiti buduću sreću. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo,
ili krenuti sljedeći tjedan na izlet u planine, alizapravo nema načina da budem siguran hoće li me toučiniti
sretnim. Naprotiv, općenito je iskustvo da ništa toliko ne uništava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog
zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Možete živjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne možete
istodobno razmišljati o slušanju šuma valova te da li uživate dok ih slušate. Takve kontradikcije jedine su stvarne
vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.

Postoji još jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdida su sve naše radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim
mehanizmima", te da stoga ni naše najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugačiji primjer
rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika između"ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesniili nesvjesni?
Koga pokreću ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stiže iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni čovjek,
"organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato što on to jest, njega
ona ne pokreće. Drugim riječima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapače, nema "nesvjesnog" uma
koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao što oči vide, ali ne
vide same sebe.

Preostaje pretpostavka da je čitava akcija, sve radnje koje su "čovjek i svemir", determinirani niz događaja u
kojem je svaki događaj neizbježni rezultat proteklih povoda.
Ne možemo iscrpno niti na odgovarajući način obraditi ovaj problem. No, možda je dovoljno shvatiti za sada kako
je to jedno od najvećih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je još daleko od rješenja. Ideja o tome da prošlost
određuje budućnost može biti tek jezična iluzija. Budući da sadašnjost moramo opisivati pojmovima iz prošlosti,
može izgledati da se prošlošću "objašnjava" sadašnjost. Da bismo rekli "kako" se nešto dogodilo, mi opisujemo
lanac događaja, čiji je dio bio onaj o kojem govorimo.
Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li
dopušteno između ovih izjava umetnuti veznik "jer"?Mi to u pravilu i činimo, jer se možemo posve sigurno
okladiti da će, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona morala pasti. Događaji izgledaju neizbježnima kad gledamo unatrag jer, kad su se već dogodili, više ihništa ne
može izmijeniti. Pa ipak, činjenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da događaji nisu
određeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim riječima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u
svakom trenutku, ali teži tome da pojedine događajeizbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.

Bez obzira na to kako se ovo pitanje razriješilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjećaj slobode, i sigurno
da u moralnu sferu donosi način života koji ima svaobilježja slobodnog i stvaralačkog djelovanja.
Lako je uvidjeti da se većini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, može pratiti trag do podijeljenog uma.
No, najviše tih radnji proizlazi iz pretjeranih žudnji, od čežnje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za
zdravlje uma i tijela, dopuštajući tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutažive žudnje stvaraju se
jer čovjek iskorištava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pružio osjećaj sigurnosti.
Ja sam potišten, pa želim svoje "Ja" izvući iz te potištenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budući da depresija
nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Međutim, mogu se napiti. To me čini divno radosnim, pa kad
naiđe sljedeća depresija, već sam pronašao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju svedublje i teže,
jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se još više napiti da bih ganadvladao.
Vrlo brzo počinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva,što me čini samo još više depresivnim - i tako to kreće. Ili
imam veliku obitelj, a živim u kući pod hipotekom, na koju sam utrošio svu svoju ušteđevinu. Mukotrpnoradim
na poslu koji me baš i ne zanima, kako bih platio račune koji pristižu. Nije mi teško toliko raditi, ali se neprestano
pitam što će se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim
stvarima, pa želim svoje "Ja" izvući iz briga. Naime, siguran sam da ću se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako
je teško prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve više i više. Moram se rasteretiti
od svega toga, i zato se u očaju počinjem "kladiti na konje", pokušavajući udaljiti brigu svakodnevnomnadom da
će moj konj pobijediti. I tako ovo kreće.

Konvencionalni moralist ne može ništa učiniti da ublaži ove probleme. On može upozoriti na razorne učinke
alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znači dodavati ulje na vatru. On može obećavati
nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu može pripisati
društvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti dase pridruže revoluciji!!!

Ukratko, on nečije "Ja" može prestraviti ili ga ohrabriti, pri čemu u prvom slučaju potiče osobu da bježi od same
sebe, a u drugom da trči za samom sobom. On može nacrtati blještave slike vrlina i uputiti ostale da pronađu snagu
u primjerima velikih ljudi. Može uspjeti i do te mjere da se najveći napori ulože u oponašanje svetaca, svladavanje
strasti, u odricanje i djelatno milosrđe..

Image and video hosting by TinyPic

01.01.2013., utorak

SVE ŠTO TREBATE ZNATI O ČAKRAMA, A NISTE SE PITALI

Image and video hosting by TinyPic








U hinduističkoj tradiciji smatra se da svaki pojedinac ima 7 tijela, (a u budističkim 6) što je blagi nesporazum, a najveći razlog bio bi da šesta i sedma pripadaju jedno drugome i spadaju u jedno što bi bilo stvar semantike.

Put do osvještavanja sedme čakre (o čemu slijedi više) nalazi se u davanju mudrosti skupljenoj u šestoj. Te takvog kao Bodhisatva stajajući pred vratima Nirvane odluči ostati u "Samsari" što bi bilo materijalno postojanje prevedeno na zapadni intelektualni jezik, i tako Bodhisatva
Ne bi li se pobrinuo da svako biće koje posjeduje istinsku dušu otprati u Nirvanu, Raj, Dženet.
Budući da budisti veoma poštuju Isusa i smatraju ga, kao i ja osobno, kao jednog od najvećih Bhodisatvi za koje znamo u povijesti.

Tako da, iako to nevjerojatno zvučalo, svaki budist može prihvatiti Isusa kao vlastitog Yidama "osobno zaštitno božanstvo - duh sveti" (anđela čuvara ili energije) koji postaje svjestan kultivirajući u šestoj čakri (Brahma Sharir). Iako se svi rađamo s potencijalom da se svaki stadij buđenja rascvjeta, to se, naravno, vrlo rijetko događa i kod velikog dijela nas ostaje uspavana tek kao potencijal - sjeme.

Iako je ova slikovita verzija kultiviranja dharme jako teška, pa i za posvećene ljude, probuđivanjem svjesnosti o njima, značenju i korelaciji tih "famoznih" CHAKRI, može nam zasigurno pomoći. Pa da barem pokazivanjem uvida u njih. Znanje o ovim stvarima već je odavno napustilo gabarite nama (zapadnjaku) riznicu mistike te prešlo do granica opće kulture. Stoga se ponosim svojim riječima doprinijeti širenju te iste kulture koja samo ujedinjuje. Nipošto nešto od bezbroj trivijalnih informacija s kojima smo bombardirani cijele dane.

Razumijevanje čovjeka kao prije svega energetskog, mentalnog i tek naposlijetku tjelesnog bića.

1. Prva čakra (grubo tijelo) Sthul Sharir
Jedino ta čakra se oblikuje tijekom prvih sedam godina života, stoga je i domena podsvijesnog edipovskog i čahura našeg libida. Mistici kažu da neki ljudi nikada ne odu dalje od tog stadija, nemajući većih ambicija do životarenja (hrana, piće, "biti bezlićan uklapajuči se u masi") zbog krajnje atrofiranog duhovnog uvjerenja u postojanje oslobođenja. Čakra povezana s tim je Muladhara. Prirodni nagon karmičkog tijela prve čakre izražava se kroz spolnost, dok transformaciju, osvještenje navodno pruža budistički način unutarnje kontrole, yogističke strogosti brahmacharya te za ljude koji nisu aktivni kultivatori niti spiritualno skloni ovdje bi također pomogao i naš dobri stari celibat.

2. Druga čakra (eterično tijelo) Bhawa Sharir
Ova emocionalna čakra i njena energija oblikuju se u drugom sedmogodišnjem ciklusu (kultivatora), no djeca odrasla u budističkim samostanima je potpuno razvijena do četrnaeste godine. Ta točka, u kojoj se postiže spolna zrelost također je trenutak kad se priroda dovršivši svoj dio, povlači i ostavlja ljudsko biće da se samo razvija. Vrlo važno za znati da na toj razini ljudske energije, vibracije se odvija sva naša nesvjesna realno vremenska spona s drugim ljudima i drugim bićima. Primjera radi, osjećaja leptirića u trbuhu pri zaljubljenosti ili više-manje snažan osjećaj u trbuhu anksioznosti kada kažemo: "OSJEĆAO SAM TO.." da/ne, dobro/loše, tako da kultivacijom i razvijanjem te tjelesne čakre tj. njezinog uravnoteženja, dovodi do harmonije u odnosima s drugim ljudima i općenitog osjećaja sigurnosti. Ta čakra, poznata kao Svadhistara je naše eterično ili emocionalno tijelo, ima prirodan potencijal ili slabost za strah i agresiju (što jasno odgovara sa fizičkim djelovanjem amigdale na mozak). U svom višem stanju s tom energijom izražavamo suosjećanje, ljubav i hrabrost.

3. Treća čakra (astralno tijelo) Sukshma Sharir
Treća čakra i uz nju vezana energija i svijest razvija se cca. od četrnaeste do dvadeset i prve godine. To je čakra buđenja razuma i intelekta, svijesti o sebi i uvid u znanje kako na univerzalnoj razini naše birane akcije bivaju oslobođene od autoriteta. Čovjek s uravnoteženom trećom čakrom svjestan je, energičan i entuzijastičan osvijestivši se da svaka njegova akcija ima daleko veće reperkusije i odjeke među ljudima, društvu i svemiru nego li se usudio sanjati. Čakra povezana s tijelom je manipura. Prirodna i primarna zaokupljenost i zamka jeste sumnja u tu istu svijest što djeluje kao trapula jer ista kreacijska energija stvorena snagom treće čakre biva pražnjena tako da mnogi s neuravnoteženom trećom čakrom od velikih planova, ideja, entuzijazma i spremnosti biva vraćen na početak ciklusa. Za nadilaženje problema vezane uz Sukshama Sharir čakru nalazi se upravo u učenju, kultivaciji i radom s četvrtom Manas Sharir. Ovdje već ulazimo u sfere razvoja viših stupnjeva svijesti u kojoj četvrta čakra igra ključnu ulogu vrata između donjih nagonskih i gornjih stanja svijesti.

4. Četvrta čakra (vidovito ili mentalno tijelo) Manas Sharir
Upravo ta čakra i njezino svladavanje je od krucijalne važnosti. Način da kultiviramo Manas Sharir čakru moramo se obazirati na pravilo i koncept bez-uvjetne ljubavi. Ne prema nekome ili nečemu specifičnom nego potpuna i iskrena ljubav usmjerena prema svemu što nas okružuje ne padajući u zamku (Dualnosti).
Manas Sharir tijelo pripada imaginativnom i subjektivnom području. To je područje šamana, vidovnjaka itd. U tom snovitom tijelu postaje teže razlikovati stvarnost od zablude. No iz te čakre potiču siddhi moći, s mogučnošću odvraćanja pozornosti koje se javljaju prakticirajući meditacijskim tehnikama tantre ili yoge. Ovdje se zbiva sanjanje, a njegov krajnji izraz se može pronaći u lucidnom snu. Vidovita stanja koja imaju svoju osnovu u ovom dijelu nemaju stvarnu duhovnu vrijednost, no ona označavaju most od tjelesnog do spiritualnog. To se tijelo razvija cca. između dvadeset i prve i dvadeset i osme godine. Preobrazna kvaliteta, snaga koja se javljaju iz tog energetskog tijela jest sposobnost viđenja istine i stvarnosti situacija bilo direktnom međuljudskom transmisijom ili pak kasnije u formi introspekcije.

5. Peta čakra (blaženo ili spiritualno tijelo) Atma Sharir
Ovo tijelo trebalo bi se "a naravno ovi uputci su za cjeloživotne praktikante" tako da bude samo referenca razvija se do trideset i pete godine. To je buđenje jastva, atmana, neosobnog brahmana, primitak duha svetoga. Ovdje prestaju postojati dualnosti prvih četiriju tijela čakre. To je tijelo svjesnosti i svijesti, a jedina prepreka do daljnjeg razvoja je duhovno stanje, po indijskom mokša, po bud. samadhi. To je preplavljujuća ekstaza i osjećaj ispunjenosti koje doživljava ovo tijelo. Inače se govori da su mnogi mistici, mudraci upravo stali ovdje u samom začetku njihove probuđenosti. Čakra koja se povezuje s blaženim tijelom je vishuddha, koja se nalazi kod grla. To je dio duše, stanja mokše, široke svijesti i oslobođenja.

6. Šesta čakra (kozmičko tijelo) Brahma Sharir
Šesta energija sa svojom ajna čakrom smještena je na famoznom položaju tzv. trećeg oka. To je stanje svijesti gdje se blaženo jastvo prethodnog petog tijela ostavlja, a ostaje samo uzvišeno bivanje s mogučnošću uvida i u najzamršenije enigme.

7. Sedma čakra (nirvaničko tijelo) Nirvana Sharir
Ovo je završetak ciklusa. Povezano je s krunskom čakrom, prepreka dalje u razvoju u šestom tijelu bio je Brahma tj. bolje rečeno ovisnost o stanju ekstaze koja se doživljava tijekom mokše. Kada se to prevlada, ovo konačno tijelo je put u nepostojanje, nestanak i ulazak u eter iz kojeg je sve i poteklo. O posljednje dvije čakre koje transcendentiraju svaku intelektualnu misao ništa se pouzdano ne može reći ni pokazati jer raspored i znanje izneseno služi kao slikoviti prikaz za svakog pojedinca da čini i umije po svojoj volji i mogućnostima.
Bila mi je iznimna čast složiti tekst upravo na temi čakre jer riječ sama po sebi se uvalila u moderni žargon, tako da je ovaj tekst dar svima onima koji bi rado znali i više, ali nemaju koga pitati niti vremena trošeći na čitanju masivne literature.
Nastojao sam da tekst bude što britkiji i lakše probavljiv tako da ako ima itko dodatnih pitanja na ovu temu neka postavi pitanje. Biti će mi drago ako mogu pomoći.

Autor: www.duh-jedinstva.blog.hr
Miran Bilonić 095-872-5117
Editirala: Marijana Marinić-Kragić



Image and video hosting by TinyPic

11.11.2012., nedjelja

ŽIVOT I NJEGOVE PREOBRAZBE

Image and video hosting by TinyPic



Bijelac sebe zamišlja kao praktičnu osobu, koja želi "postići rezultate". On je nestrpljiv kad se radio teoriji, ili o bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene. Upravo bi se zato zapadnjačka civilizacija mogla općenito opisati kao "mnogo vike ni za što". Pravo značenje teorije nije beskorisno nagađanje, nego vizija, i točno je rečeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju".

Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budućnosti. To znači razumjeti život takav kakav jest, same sebe i ono što jesmo, te ono što činimo.Bez takvog razumijevanja jednostavno je smiješno razgovarati o praktičnosti i postizanju rezultata. To je kao kad marljivo i uporno šetate po magli: idete samo uokolo, i u krug. Ne znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu želite.

Umovima koji misle na taj način, sve o čemu smo do sada raspravljali čini se suviše teoretskim. Sve sute ideje posve u redu, no - da li i djeluju? Sad ja moram upitati: "Kako to mislite - djeluju?" Uobičajeni "radni test" filozofije sastoji se u provjeri čini li ona ljude boljima i sretnijima, postiže li se njome smirenost, suradnja i napredak. No, to je besmislen kriterij bez mnogo "teoretskog" razumijevanja. Što podrazumijevate pod srećom?
Zašto "bolji" ljudi postaju boljima? Na čemu ćete surađivati? Što ćete učiniti s mirom i napretkom?
Odgovori na ta pitanja ovise isključivo o tome što mi jesmo, i štoželimo upravo sada. Ako istodobno želimo i smirenost i izolaciju, pobratimstvo i sigurnost za naše "Ja", sreću i trajnost, tada su naše želje kontradiktorne.Njihovi će se rezultati, ma kako praktični mi bili u njihovom postizanju, pretvoriti u daljnje kontradikcije. To je ona stara priča o želji da imamo kolač, ali i da ga pojedemo. Tu se nameće jedini mogući zaključak, da ga treba strpati u želudac i tamo ga čuvati, sve do probavnih problema.

Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu državu, ne možemo istodobno očekivati da vlada svjetski mir. Želimo li se svega dočepati po najnižoj mogućoj cijeni, nemožemo očekivati da ćemo dobiti i najbolju kakvoću, dok ravnoteža između to dvoje predstavlja osrednjost. Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, nećemo istodobno moći izbjeći da ne budemo puni sebe. Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne možemo na isti način imati i vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otpuštanje.
I ako smo donijeli odluku o onome što zaista želimo, još uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktičnih i tehničkih problema. No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku. I obrnuto, nema mogućnosti dase odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" nešto drugo. Ako je um snaga koja usmjerava i stoji iza našeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti umi njegovu viziju života, jer ono ne bi potaknulo ništa osim sukoba.

Zato se ponešto mora reći i o iscijeljenoj viziji života, koja nailazi zajedno s punim osviještenjem. Ona, naime, u sebi uključuje duboku preobrazbu našeg shvaćanja svijeta. Ako se riječima uopće i može opisati, ta se preobrazba sastoji od spoznaje i osjećaja da je svijet zapravo- organsko jedinstvo. Obično mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjećamo i da je on istinit. Naravno, ljudi se većinom osjećaju odvojenima od svega što ih okružuje. S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira. Ja nisam ukorijenjen u zemlju poput stabla. Posrćem uokolo neovisno. Izgleda mi da sam središte svega, a ipak sam nekako odsječen i sam. Mogu osjetiti što se događa unutar mog tijela, ali mogu samo nagađati što se zbiva u ostalima. Moj svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekimneizmjernim dubinama bića, a ipak se osjeća kao daje živio posve sam, smješten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.
Bez obzira na to, fizička stvarnost je takva da moje tijelo postoji samo u odnosu prema ovom svemiru, i ja sam zapravo povezan s njim i ovisan o njemu, kao i listo svom drvetu. Osjećam se odsječenim samo zato jersam rascijepljen unutar sebe sama, jer se pokušavam razdvojiti od vlastitih osjećaja i osjetila. Zato mi sve ono što osjećam i naslućujem izgleda stranim. A kad postanem svjestan nestvarnosti ove razdvojenosti, svemir se više ne čini nimalo stranim.

Jer, ja jesam ono što znam; ono što znam jest ja. Doživljaj kuće na suprotnoj strani ulice ili zvijezde u svemiru nije ništa manje ja od svrbeža na tabanu mog stopala, ili ideje iznikle u mom mozgu. U obratnom smislu, ja sam također ono što ne znam. Ja nisam svjestan vlastitog mozga kao mozga. Na posve isti način, ja nisam svjestan kuće na suprotnoj strani ulice kao nečega što je odvojeno od načina na koji je doživljavam. Poznajem svoj mozak kao misli i osjećaje, i poznajem tu kuću kao svoj doživljaj. Na isti način na koji osjećam da ne poznajem svoj vlastiti mozak ili tu kuću samu po sebi, jednako tako ne poznajem ni tajne misli nastale u tvom mozgu.
Ali, moj mozak, koji je također ja, vaš mozak i misli skrivene u njemu, kao i kuća na suprotnoj straniulice, sve su to oblici nerazmrsivo isprepletenog procesa, koji nazivamo stvarnim svijetom. Neovisno o tome jesam lija njega svjestan ili ne, on je čitav zapravo - ja, u smisluda su sunce, zrak i ljudsko društvo za mene jednako onoliko životno važni koliko i moj mozak, ili moja pluća. Pa ako je, onda, ovaj mozak upravo moj mozak - iako ga ja i nisam svjestan, tada je ovo sunce - moje sunce, tajje zrak - moj zrak, a ovo je društvo - moje društvo.
Naravno, ja ne mogu zapovjediti suncu da se izduži u oblik jajeta, ili natjerati svoj mozak da misli drugačije. Ne mogu vidjeti nutrinu sunca, niti s vama podijeliti vaše intimne osjećaje. Ne mogu promijeniti oblik ili strukturu vlastita mozga, niti ga doživjeti kao predmet sličan cvjetači. No, ako je moj mozak unatoč tome ja, a i sunce - ja, zrak - ja, i društvo, čiji ste i vi član - također ja, tada su sve te stvari jednako onoliko bitne za moje postojanje, koliko i moj mozak.

To, da sunce postoji bez obzira na način na koji gaja doživljavam, jest zaključak. Činjenica da imam mozak, iako ga ne mogu vidjeti, također je zaključak. O svemu ovome znamo samo teoretski, a ne iz neposrednog iskustva. No, očito, ovaj je "vanjski" svijet teoretskih predmetajednako onoliko jedinstvo koliko je to i "unutarnji" svijet iskustava. Ja iz iskustva zaključujem da on postoji. A kako je iskustvo jedinstveno - ja jesam moja osjetila - moram na sličan način zaključiti da je i ovaj teoretski svijet jedinstven, da moje tijelo i svijet oblikuje jedan jedini proces.
Postojale su mnoge teorije o jedinstvenosti svemira. No, one nisu izbavile ljudska bića iz izolacije egoizma, od sukoba i straha od života, jer postoji svijet različitosti između zaključka i osjećaja. Možete rasuđivati da je svemir jedinstven, ali ne i osjećati da je tako. Možete postaviti teoriju da je vaše tijelo gibanje u neprekinutom procesu, koji uključuje i gibanje svih sunaca i zvijezda, a ipak se i nadalje osjećati odvojenima i usamljenima. Jer, osjećaj se neće uskladiti s teorijom sve dok ne otkrijete ijedinstvo unutarnjeg iskustva. Svim teorijama usprkos, osjećat ćete da ste izolirani od života onoliko dugo kolikoćete ostati razdijeljeni unutar sebe.
Ali, prestat ćete se osjećati izoliranima kad spoznate, primjerice, da vi nemate doživljaj neba; jer, vi jeste taj doživljaj. Za potrebe osjećaja, vaš doživljaj neba jest nebo, i nema "vas" odvojenih od onoga što doživljavate, osjećate i znate. Upravo zato mistici i mnogi pjesnici toliko često izražavaju osjećaj da su "jedno saSvima", ili da su "sjedinjeni s Bogom", ili, kako je to oblikovao Sir Edwin Arnold: "Odričem se sebe, svemir posta Ja." Zaista, ponekad je ovaj osjećaj posve sentimentalan, a pjesnik postaje "jedno s Prirodom" samo dok mu je ona sklona.

*ne zivim u samom sebi, već postah
dijelom svega uokolo; za me su visoke planine osjećaj, na žamor
gradova ljudskih tek muka: ne vidjeh
ničeg što omrznut u prirodi treba, osim
biti dijelom što opire se lancima putenim,
svrstan med stvorenja mada duša letjet može,
i s nebom, vrhuncem, nebeskom ravnicom

oceana ili zvijezda družiti se, a ne tako uzalud.
Ovaj se Byronov ruralni ushit nimalo ne uklapa u naš predmet. On se samo uskladio s prirodom do tog stupnja da je pomogao vlastitoj ljudskoj prirodi. Mušica voli slatkoću meda, no nije njegova ljepljivost ona kojaga čini ... dijelom što opire se lancima putenim, svrstan med stvorenja... Sentimentalist ne zagleda u dubine prirode da bi vidio

Troma postojanja dodirujuć ' se tek u prolazu,
lebdeći il'
usporeno puzeć' tik uz samo dno...
Morska psina olovnih očiju, morž, kornjača,
rutav morski leopard i raža,
strasti tamo, ratovi, progoni, plemena
- prizor u tim
dubinama oceana - udisanje tog gustog,
udišućeg zraka.

Čovjek mora otkriti da sve što opaža u prirodi - vlažan i neobičan svijet u dubinama oceana, ledene iglice, močvarni reptili, pauci i škorpioni, pustinje beživotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom. Zato on nije jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjećaji užasa koje ona unjemu izaziva, također nisu njegovo "Ja". Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi. Oni dolazeiznutra - i iako iznutra, to također znači da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati. Naši osjećaji o gmizavom svijetu osinjaka ili zmijskim leglima osjećaji su prema skrivenim aspektima naših tijela i mozgova, te prema svim njihovim sposobnostima za ono nepoznato čega se grozimo i što nas tjera da se naježimo, za ružne bolesti i nezamislive patnje.

Ne znam je li to istina, no priča se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim moćima nad zvijerima i gmazovima, koji su za običnesmrtnike uvijek vrlo opasni. Ako je to istinito, bilo je to sigurno zato jer su bili u stanju živjeti u miru sa"zvijerima i gmazovima" u sebi. Oni nisu divljeg slona trebali nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraćali kao "Dugonosom" i "Sluzavku".
Međutim, osjećaj ujedinjenosti sa "Svime" nije tek mutno stanje uma, vrsta transa u kojem se ukida svaki oblik i razlikovanje, kao da su se čovjek i svemir stopili u svjetlucavu blijedoljubičastu sumaglicu. Kao što su proces i oblik, energija i tvar, ja i iskustvo nazivi za isto i načini gledanja na isto, tako i jedan i mnogi, jedinstvenost i mnogostrukost, jednako i različito nisu suprotnosti koje se uzajamno isključuju: one su istovjetne, kao što je to organizam poput čovijeka i njegvi organi.

Image and video hosting by TinyPic

01.10.2012., ponedjeljak

Tao tj. "Dao"



Image and video hosting by TinyPic


U filozofiji Lao-Tzua to se jedinstvo zove tao. Iako se piše t-a-o, na kineskom se izgovara kao d-a-u. Sadrži
osjećaj ritmičkog kretanja, kretanja i zaustavljanja, i osjećaj inteligencije, pa tako dobivate ideju svojevrsne
ritmičke inteligencije koja se diže i spušta poput plime.
Riječ ima dva osnovna značenja. Jedno se najbolje može prevesti kao "put", "način na koji stvari jesu", "način
funkcioniranja prirode". Drugo značenje riječi jest"govoriti" pa se u uvodu Lao-Tzuove knjige krije igra
riječima:
Tao koji se može izgovoriti nije vječni Tao,
Doslovno piše "Tao koji može biti Tao nije Tao" iliako se pročita kao telegram: "Tao može Tao ne Tao." Prvo
značenje riječi tao je "put", a drugo značenje "govoriti" ili drugim riječima:
Put koji se može izraziti nije vječni Put.

Ja radije uopće ne prevodim riječ tao zato što je tao za nas svojevrstan besmisleni slog koji indiciramisterij koji
nikada ne možemo shvatiti - jedinstvo koje leži u osnovi suprotnosti. Naše najdublje intuitivno znanje govori
nam da postoji nekakvo jedinstvo u tim raznim suprotnostima zato što otkrivamo da jednu ne možemo odvojiti
od druge. Znamo da postoji cijeli univerzum, ali nemožemo stvarno znati što je to. Tao je stoga stvarnost koju
razumijemo na dubokoj razini, a da je pritom ne možemo definirati.
Kineski pjesnik izrazio je to ovako:
Branje krizantema duž istočne ograde,
Tiho promatranje južnih brda,
Ptice lete kući u parovima,
Kroz blagi planinski sumrak.
U svim tim stvarima postoji duboki smisao,
Ali kad ga pokušamo izraziti,
Iznenada zaboravljamo riječi.
Lao-Tzu je rekao: "Oni koji govore, ne znaju; oni koji znaju, ne govore." Drugi kineski pjesnik rekao je,
satirizirajući ga: "Oni koji govore, ne znaju, oni koji znaju, ne govore. To nam kaže Lao-Tzu, ali kako to da je on
sam napisao knjigu od pet stotina znakova?" Bit je u tome da cijela njegova knjiga ni na koji način nedefinira što
znači tao. On ne govori toliko o njemu koliko pomoću njega, koristeći se njime kao sredstvom vlastitog
izražavanja.
Zbog čega je tao tako nemoguće izraziti, a ipak predstavlja temelj filozofije? Razlog je taj što ne možemo imati
nikakav sustav razmišljanja - bilo da je riječ o filozofskom, logičnom, matematičkom ili fizičkom - koji definira
svoju vlastitu osnovu. Izuzetno je važno shvatiti ovo načelo. Drugim riječima, svojom desnom rukom mogu
dohvatiti kist, ali ne mogu dohvatiti desnu ruku. Moja desna ruka podiže samu sebe. Ako pokušam dohvatiti
svoju ruku, čime bih to mogao učiniti? Uvijek mora postojati nešto što nije dohvaćeno, nego dohvaća samo sebe,
radi samo na sebi umjesto da netko radi na tome.
Na isti način, otkrit ćete da je definicija glagola"biti" u rječniku definirana kao "postojati". Zatim, kada
pogledate riječ "postojati", otkrit ćete da je definirana kao "biti". Jeste li imalo pametniji? Rječnik ne može sam
sebe posve definirati. Na kraju krajeva, može samo sastavljati riječi koje korespondiraju s drugim riječima.
U tom smislu, pokušaj da se kaže bilo što o tau je poput pokušaja da se pojedu vlastita usta, a naravno, ne možete
izaći izvan njih da biste ih pojeli. Da to kažemo na drugi način, sve što možete sažvakati nisu vaša usta. Sve što
je moguće izreći o tau nije sam tao.
TZU-JAN
Sam po sebi kakav jest
Uvijek postoji nešto što ne znamo. Dobar primjer zato je neuhvatljiva kvaliteta energije u fizici: nemožemo
definirati energiju, ali možemo raditi s njom, a slično vrijedi i za tao. Tao djeluje sam po sebi. Njegova narav je
da bude, kao što se kaže na kineskom, tzu-jan, ono što je "samo po sebi", "samo od sebe", ili "takvo kakvo jest".
Tzu-jan je skoro ono na što mislimo kada kažemo da je nešto automatsko ili da se događa automatski. Katkad taj
izraz prevodimo kao "priroda", kao kada govorimo o prirodi planina, ptica, pčela i cvijeća. Ta vrsta prirode na
kineskom se zove tzu-jan.
Temeljni smisao toga je da tao djeluje sam po sebi.Sve što je prirodno djeluje samo po sebi jer ništane stoji
iznad toga i ne pokreće ga. Na isti način, čovjekovo vlastito tijelo djeluje samo po sebi. Ne morate odlučiti kako
će i kada vaše srce kucati - to se jednostavno događa. Ne odlučujete kako ćete točno disati - vaša se pluća pune i
prazne bez napora. Ne određujete strukturu vašeg živčanog sustava ili kostiju - one rastu same od sebe.
Tako i tao postoji sam po sebi. Budući da uvijek postoji temeljni element života koji se ne može definirati - kao
što se ni tao ne može definirati - nemoguće ga je kontrolirati.
Drugim riječima, ne možete izaći iz sebe kako bistese definirali ili kontrolirali. Lao-Tzu rekao bi da se čovjek,
budući da je sastavni dio prirodnog svemira, ne može nadati da će kontrolirati svemir kao da je objektodvojen od
njega samoga. Ne možete izaći izvan prirode da biste postali gospodari prirode. Zapamtite da vaša srcakucaju
"sama po sebi" i, ako mu pružite priliku, i vaš um može funkcionirati "sam po sebi", iako se većina nas toga
pribojava.
WU WEI
7eforsiranje
Kad god imamo osjećaj da možemo dominirati sami sobom, ovladati sami sobom ili postati gospodari prirode,
zapravo ne uspijevamo izaći iz prirode ni sami iz sebe. Umjesto toga, prisilili smo se da promatramo te stvari
tako da se usklade s iluzijom koja nas uvjerava da je riječ o kontroliranim objektima. Čineći to, neizbježno
stvaramo sukob unutar sustava. Ubrzo otkrivamo da nas tenzija između naše ideje o svijetu i toga kakavsvijet
jest izbacuje iz sklada s funkcioniranjem svijeta.

Zbog toga bi se moglo reći da je neforsiranjedrugo načelo taa - pri čemu je prvo spontana aktivnost ili aktivnost
sama po sebi(tzu-jan). Na kineskom, drugo načelo zove se wu wei, a znači doslovno "nedjelovanje", ali bolje ga
je prevesti u duhu riječi "neforsiranje" ili "neometanje". U kontekstu taa, to znači da aktivnost prirode nije samo
ometajuća. Ona funkcionira u jedinstvu i ne razdvaja se sama od sebe da bi učinila nešto samoj sebi.
Wu wei se također može primijeniti na ljudsku aktivnost i odnosi se na osobu koja ne ometa samu sebe. Čovjek
ne stoji na vlastitom svjetlu dok radi pa je put wuweija put neometanja ili neuplitanja. To je najvažnije praktično
taoističko načelo života.
Evo na što mislim kad govorim o forsiranju: kad bi djeca u školi trebala obraćati pozornost na učitelja, misli im
počnu lutati posvuda. Učitelj se ubrzo naljuti i kaže: "Obratite pozornost." Djeca će obaviti noge okonogu svojih
stolica, gledati u učitelja i nastojati izgledati zastrašujuće inteligentno. No, ono što se događa sjajno je izraženo u
stripu koji sam vidio neki dan: dječak stoji, gledasvojeg učitelja i govori: "Oprostite, nisam čuo što ste rekli zato
što sam se tako trudio slušati." Drugim riječima, kada pokušavamo voljeti, biti čestiti ili iskreni, zapravo
razmišljamo o pokušaju da to činimo, kao što je dijete pokušavalo slušati stežući mišiće i pokušavajući izgledati
inteligentno kao da obraća pozornost. No, dijete nije razmišljalo o onome što učitelj govori pa ga zapravo nije ni
slušalo. To je savršen primjer što znači blokirati sam sebe tako da sami sebi zaklonite svjetlo.
Evo još jednog primjera: zamislite da cijepate drva. Ako siječete u smjeru suprotnom od rasta drveta, vrlo ćete ga
teško presjeći. No, ako siječete u smjeru rasta drveta, rascijepit ćete ga s lakoćom. Isto tako, kada pile drvo, neki
se ljudi jako žure pa ga pokušavaju prerezati brzo i snažno. No, što se događa? Kada okrenete dasku nadrugu
stranu, vidjet ćete da je njezin stražnji dio pun iverja, a shvatit ćete i da ste prilično umorni. Svaki vješti stolar
reći će vam: "Pusti pilu da sama obavi svoj posao, pusti zupce da sami režu." Otkrit ćete da se takvimblagim
pristupom, kada dopustite sječivu pile da se laganokreće, drvo pili s lakoćom.
I naša poslovica kaže : "Blagost djeluje." Wu wei znači blag, lagan pristup. Tražite smjer rasta stvari, prirodu
stvari. Krećite se u skladu s time i vaš će posao biti jednostavan.
TE
Vrlina: vještina življenja
U jednoj knjizi filozof Chuang-Tse priča divnu priču o mesaru koji se služio istom satarom dvadeset godina zato
što je uvijek pazio da sječivom pogodi tetive između kostiju. Na taj način nikada je nije istrošio.
I opet, vidimo da se za osobu koja uči djelovati nanačin koji je, recimo, u skladu s taom, kaže da ima vrlinu. Taj
specifičan kineski osjećaj za vrlinu zove se te, ali nije riječ o vrlini u našem uobičajenom smislu "biti dobar". Te

je poput naše riječi "svojstvo" u smislu "ljekovitasvojstva biljke". Kada se riječju "vrlina" koristimo na taj način,
ona zapravo znači neobičnu vještinu življenja. U svojoj knjizi Lao-Tzu kaže da vrhunska vrlina nije svjesna sebe
kao vrline i stoga stvarno jest vrlina. No, inferiorna vrsta vrline toliko silno želi biti vrlina da gubi svoje svojstvo
vrline.
Često nailazimo na čestitu osobu koja je svjesna svojih vrlina, koja ima, moglo bi se reći, previše vrlina. To su
ljudi koji su stalan izazov svim svojim prijateljima. Kad se nalazite u njihovoj nazočnosti, osjećate da su toliko
dobri da ne znate što im reći. Zato uvijek sjedite na rubu stolca i osjećate se pomalo nelagodno u njihovoj
nazočnosti. U taoističkoj terminologiji takva osobazaudara po vrlini i zapravo nema nikakvu vrlinu.
Osoba koja je istinski puna vrlina nije ometajuća. Ona nije naglašeno skromna; ona je prirodno ono štojest. Lao-Tzu kaže da se čini da najveća inteligencija izgleda kao glupost, najsnažnija elokventnost zvuči kao mucanje, a
najveća bistrina djeluje kao tupost. Naravno, to jeparadoksalan način izricanja ideje da istinska vrlina, te, znači
živjeti ljudski život tako da čovjek ne ometa sam sebe.
To je ono čemu se toliko divimo kod djece i na čemuim toliko zavidimo. Kažemo da su naivna, neiskvarena,
nevješta, nesvjesna samih sebe. Kada vidite malo dijete koje još nije naučilo plesati kako pleše pred publikom,
vidite dijete koje pleše samo po sebi. U njegovim pokretima postoji svojevrsna potpunost i istinski integritet.
Kada dijete vidi da ga gledaju roditelji ili učitelji, i kada sazna da mu oni to mogu odobravati ili ne, ono počinje
promatrati samo sebe u plesu. Odjednom, ples postaje ukočen, neprirodan ili, što je još gore, usiljen,i gubi se
duh dječjeg plesa. No, ako dijete nastavi učiti ples, tek nakon mnogo godina, kao gotov umjetnik, plesač
ponovno ostvaruje naivnost i prirodnost izvornog plesa. No, kad se ta prirodnost vrati, to više nije jednostavna,
mogli bismo reći embrijska prirodnost djeteta, posve nekultivirana i neizučena. Umjesto toga, sada se javlja nova
prirodnost koja obuhvaća i u sebi nosi godine i godine tehnike, vježbanja i iskustva.
Vidjet ćete da u svemu tome postoje tri stadija. Prvi stadij, koji bismo mogli nazvati prirodni ili djetinji stadij, u
kojem se još nije javila samosvijest. Zatim dolazi srednji stadij, koji bismo mogli nazvati nespretnimstadijem, u
kojem čovjek postaje svjestan sam sebe. Napokon, tase dva stadija integriraju u ponovno otkrivenoj nevinosti
oslobođene osobe.
Naravno, u tome postoje goleme prednosti jer se moramo zapitati - ako uživate u životu ne znajući da uživate, je
li to zaista uživanje? A ovdje, naravno, svjesnost nudi veliku prednost. No, postoji i nedostatak, čaki opasnost u
razvoju takve svjesnosti, jer kako ona raste, i dokmi učimo kako gledati sebe i onkraj sebe, možda ćemo
počinjati iznova i iznova i sami sebi stvarati velike smetnje. Tako sami sebi zaklanjamo svjetlo.
Znate kako to izgleda kad sami sebi zaklanjate svjetlo i kad ometate sami sebe - primjerice, kad vam je strašno
važno da uhvatite vlak ili avion, umjesto da su vammišići opušteni i spremni za trk, vaš strah da ćete zakasniti
čini vas ukočenima i počnete se sapletati o sve. Isto vrijedi za one dane kad sve krene po zlu. Prije svega, dok se
vozite do ureda, na svim semaforima je crveno svjetlo. Naravno, to vas razdraži i zbog svoje razdražljivosti
postajete napeti i ukočeni, što vas navodi na pogreške. To može dovesti do toga da se razbjesnite i vozite tako
brzo da vas policija zaustavi i tako dalje i tako dalje. Takva borba protiv života vezuje život u čvorove.
I tako, tajna taoizma jest u tome da ne saplećemo sami sebe i da naučimo da nas to forsiranje sebe ne čini
učinkovitijima nego nas ometa u svemu što činimo.


Image and video hosting by TinyPic


21.09.2012., petak

ISPRIKA

ISPRIČAVAM SE SVIMA KOJI SU POKUŠALI U ZADNJE VRIME DOĆ NA MOJ BLOG
NEKE TEHNIČKE PIZ... SU U PITANJU..

28.08.2012., utorak

ODGOVORNOST KRETIVNOSTI

Image and video hosting by TinyPic






Možda je paradoksalno govoriti o stvaralačkoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od riječi koje znače običaje i
uzuse, te uređenje života uz pomoć pravila. Ali, moralnost također označava i djela iz ljubavi u međuljudskim
odnosima, pa u tom smislu možemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i
čini što god želiš." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono što ti se ne sviđa.
Ako je moralnost umijeće života u zajednici, jasno da u tome svoje mjesto moraju naći i pravila, bolje rečeno -
tehnike. Jer, mnogi od problema zajednice zapravo su tehnički problemi - raspodjela bogatstava i stanovništvo,
dobro upravljanje prirodnim izvorima, ustrojavanje obiteljskog života, briga za bolesne i nemoćne te usklađivanje
razlika koje postoje među pojedincima.
Tako je moralist gotovo tehničar s kojim se savjetuje o tim problemima, kao što se s arhitektima savjetuje o
izgradnji kuće ili s inženjerima kad se gradi most. I, kako to zahtijevaju medicina, obućarstvo, kuharstvo, krojački
posao, poljodjelstvo i stolarstvo, tako i život u zajednici zahtijeva određeni "know-how". Zahtijeva prikupljanje i
korištenje određenih vještina.
Samo, u praksi je moralist postao mnogo više od savjetodavnog tehničara. Postao je svađalica. Sa svoje
propovjedaonice ili u svojim djelima on drži prodike čovječanstvu, dijeleći uokolo pohvale i pokude - većinom
pokude - kao što zmaj ispušta plamen iz svog ždrijela. Jer, ljudi ne prihvaćaju njegove savjete. Oni pitaju kako je
najbolje djelovati u određenim okolnostima. On im kaže, i čini se da su se oni s time složili, da on ima pravo. No,
potom odu i naprave nešto drugo, jer nalaze da je njegov savjet pretežak, ili pak snažno žele učiniti upravo
suprotno. Ovo se događa toliko redovito da se moralist počinje žestiti i nazivati ih raznim imenima. A kad to nema
nikakva učinka, on pribjegava i fizičkom nasilju, provodeći svoj savjet uz pomoć policajaca, kažnjavanja i zatvora. 42
Jer, zajednica je vlastiti moralist. Ona odabire i plaća suce, policajce i propovjednike, otprilike kao da kaže: "Kad
postanem teška, molim te - udari me!"
Na prvi se pogled problem može svesti na ovo: moralna načela služe da se izbjegne nepoštena razdioba užitaka i
patnje. To znači da neki pojedinci moraju dobiti manje zadovoljstava, a više patnje. U pravilu će oni prihvatiti taj
gubitak samo pod prijetnjom još veće patnje, ako neće surađivati. To se temelji na pretpostavci da je svatko čovjek
za sebe, te da će paziti na probitke zajednice jedino do stupnja do kojeg oni očito znače i njegove interese.
Iz toga su moralisti razvili teoriju da je čovjek u osnovi sebičan, ili da ima urođenu sklonost prema zlu. "Naravni"
čovjek živi za jedan poriv: zaštititi svoje tijelo od boli i povezati ga s užitkom. Budući osjećati može samo svojim
tijelom, malo ga zanimaju osjećaji ostalih tijela. Stoga će ga ta druga tijela zanimati jedino ako je potaknut
sustavom nagrada i kazni, to jest, iskorištavanjem njegovih interesa u interesu zajednice.
Srećom, problem ipak nije baš tako jednostavan. Naime, između svega ostalog što čovjeku pruža užitak, jesu i
odnosi s drugim ljudima - razgovori, zajedničko blagovanje, pjevanje, plesanje, dobivanje djece i suradnja u radu,
koji "mnogo ruku čini lakšim". I zaista, jedno od najvećih zadovoljstava postiže se kad je čovjek više ili manje
nesvjestan vlastita postojanja, kad ga ponesu zanimljiva razmišljanja, zvukovi, mjesta i ljudi. I obrnuto, jedna mu
je od najvećih patnji kad je svjestan samo sebe, kad se osjeća neprihvaćenim i odsječenim od zajednice i svijeta
koji ga okružuje.
No, taj problem nema rješenja, jer o njemu razmišljamo kao o pobuđivanju sustavom užitka i patnje, ili uz pomoć
ma kakvog poticaja uopće. Čovjek ima moralni problem kakav druge životinje koje žive u zajednici nemaju, samo
zato što su mu toliko važni motivi, poticaji. Ako je točno da čovjeka nužno motivira načelo užitka i patnje, nema
nikakve svrhe raspravljati o ljudskom ponašanju. Motivirano ponašanje je utvrđeno ponašanje; bit će ono što će
biti, bez obzira na sve što bi netko mogao reći o tome. Ne može postojati stvaralačka moralnost, ako čovjek nema
mogućnost da bude slobodan.
Upravo ovdje su moralisti pogriješili. Žele li da čovjek promijeni način života, moraju pretpostaviti da je on
slobodan. Ako to nije, tada ni sva ljutnja i bijes na svijetu neće ništa promijeniti. S druge strane, čovjek koji djeluje
zbog straha od prijetnji moralista, ili zbog privlačnosti njihovih obećanja - ne djeluje slobodno! Ako čovjek nije
slobodan, prijetnje i obećanja mogu promijeniti njegovo ponašanje, ali ni u čemu bitnom. Ako je pak slobodan,
prijetnje i obećanja neće ga natjerati da iskoristi svoju slobodu.
Podijeljeni um nikada ne može shvatiti značenje slobode. Ako se osjećam razdvojenim od svog iskustva i od
svijeta, sloboda će mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega
svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti između "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i
on čini sve što se događa. On podiže moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, možete to reći i ovako: "Ja podižem svoj
mali prst i stvaram potrese." Nitko ne određuje unaprijed, i nikome nije unaprijed određeno.
Naravno, to je neobično shvaćanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uopće ima, ne nalazi u
prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora.
No, sloboda nije ono što obično podrazumijevamo pod izborom. Izbori su uglavnom naše odluke motivirane
užitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do užitka, i izbavi ga patnje.
No, najbolji su užici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iščekivanje da do nje dođe, te nastojanje da joj
pobjegnemo kad stigne. Ne možete planirati da budete sretni. Možete planirati da postojite, ali postojanje i
nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja. Liječnici su me čak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt
može biti iznimno ugodno iskustvo. 43
Osjećaj neslobode posljedica je nastojanja da se učini ono što je nemoguće, pa čak i besmisleno. Nisi "slobodan"
da bi nacrtao pravokutnu kružnicu, živio bez glave, ili zaustavio određene refleksne radnje. To nisu prepreke
slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati kružnicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u
pravokutnu kružnicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odšetati kroz ova vrata, ostavljajući svoju glavu kod kuće.
Isto tako, nisam slobodan živjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjećaja.
Ukratko, nisam slobodan kad pokušavam učiniti nešto kontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajući
svoj položaj, ili da opečem svoj prst ne osjećajući bol.
S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan učiniti sve što nije kontradikcija. Tada se postavlja
pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemoguće djelovati ili odlučivati bez ugode kao konačnog cilja? Teorija da mi
neizbježno moramo činiti ono što nam pruža veću ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci
riječi. Reći da ja odlučujem učiniti nešto zato jer mi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odlučujem jer sam
tako odlučio. Ako se "ugoda" definira kao početak onoga "što je meni draže", tada će ono što mi je draže uvijek za
mene biti ugoda. Ako mi je draža patnja, kao mazohistima, tada će mi ugodu predstavljati bol. Ukratko, teorija
vapi za pitanjem na početku govoreći da je ugoda ono za čime čeznemo, stoga, sve za čime čeznemo jest - ugoda.
No, nađem se u kontradikciji uvijek kad pokušavam djelovati i odlučivati tako da bih bio sretan, kad svojim
budućim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, što je više moje nastojanje usmjereno prema budućim užicima,
to sam više nesposoban uživati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadašnjost, i ništa mi -
osim potpune svijesti o sadašnjosti - ne može niti malo jamčiti buduću sreću. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo,
ili krenuti sljedeći tjedan na izlet u planine, ali zapravo nema načina da budem siguran hoće li me to učiniti
sretnim. Naprotiv, općenito je iskustvo da ništa toliko ne uništava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog
zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Možete živjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne možete
istodobno razmišljati o slušanju šuma valova te da li uživate dok ih slušate. Takve kontradikcije jedine su stvarne
vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode.
Postoji još jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdi da su sve naše radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim
mehanizmima", te da stoga ni naše najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugačiji primjer
rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika između "ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesni ili nesvjesni?
Koga pokreću ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stiže iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni čovjek,
"organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato što on to jest, njega
ona ne pokreće. Drugim riječima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapače, nema "nesvjesnog" uma
koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao što oči vide, ali ne
vide same sebe.
Preostaje pretpostavka da je čitava akcija, sve radnje koje su "čovjek i svemir", determinirani niz događaja u
kojem je svaki događaj neizbježni rezultat proteklih povoda.
Ne možemo iscrpno niti na odgovarajući način obraditi ovaj problem. No, možda je dovoljno shvatiti za sada kako
je to jedno od najvećih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je još daleko od rješenja. Ideja o tome da prošlost
određuje budućnost može biti tek jezična iluzija. Budući da sadašnjost moramo opisivati pojmovima iz prošlosti,
može izgledati da se prošlošću "objašnjava" sadašnjost. Da bismo rekli "kako" se nešto dogodilo, mi opisujemo
lanac događaja, čiji je dio bio onaj o kojem govorimo.
Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li
dopušteno između ovih izjava umetnuti veznik "jer"? Mi to u pravilu i činimo, jer se možemo posve sigurno
okladiti da će, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona 44
morala pasti. Događaji izgledaju neizbježnima kad gledamo unatrag jer, kad su se već dogodili, više ih ništa ne
može izmijeniti. Pa ipak, činjenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da događaji nisu
određeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim riječima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u
svakom trenutku, ali teži tome da pojedine događaje izbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom.
Bez obzira na to kako se ovo pitanje razriješilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjećaj slobode, i sigurno
da u moralnu sferu donosi način života koji ima sva obilježja slobodnog i stvaralačkog djelovanja.
Lako je uvidjeti da se većini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, može pratiti trag do podijeljenog uma.
No, najviše tih radnji proizlazi iz pretjeranih žudnji, od čežnje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za
zdravlje uma i tijela, dopuštajući tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutažive žudnje stvaraju se
jer čovjek iskorištava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pružio osjećaj sigurnosti.
Ja sam potišten, pa želim svoje "Ja" izvući iz te potištenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budući da depresija
nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Međutim, mogu se napiti. To me čini divno radosnim, pa kad
naiđe sljedeća depresija, već sam pronašao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju sve dublje i teže,
jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se još više napiti da bih ga nadvladao.
Vrlo brzo počinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva, što me čini samo još više depresivnim - i tako to kreće. Ili
imam veliku obitelj, a živim u kući pod hipotekom, na koju sam utrošio svu svoju ušteđevinu. Mukotrpno radim
na poslu koji me baš i ne zanima, kako bih platio račune koji pristižu. Nije mi teško toliko raditi, ali se neprestano
pitam što će se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim
stvarima, pa želim svoje "Ja" izvući iz briga. Naime, siguran sam da ću se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako
je teško prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve više i više. Moram se rasteretiti
od svega toga, i zato se u očaju počinjem "kladiti na konje", pokušavajući udaljiti brigu svakodnevnom nadom da
će moj konj pobijediti. I tako ovo kreće.
Konvencionalni moralist ne može ništa učiniti da ublaži ove probleme. On može upozoriti na razorne učinke
alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znači dodavati ulje na vatru. On može obećavati
nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu može pripisati
društvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti da se pridruže revoluciji.




Image and video hosting by TinyPic

14.07.2012., subota

VRIJEME I PATNJA

Image and video hosting by TinyPic

Gotovo svi mi ponekad zavidimo životinjama. One pate i ugibaju, no čini se da od toga ne stvaraju "problem".
Čini se da je u njihovim životima malo toga zamršenog. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa
pomišljamo da njihovim neznatnim pripremama za budućnost prije upravljaju instinkti, negoli strah, koliko
možemo prosuditi, svaka je životinja toliko zaokupljena onim čime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada na
pamet upitati se ima li njen život smisao ili budućnost. Za životinju, sreća znači uživati život u neposrednoj
sadašnjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom čitava budućnost s obiljem zadovoljstava.

Nije tako samo zato što je životinja razmjerno neosjetljivo stvorenje. Često su njen vid, osjeti sluha i mirisa mnogo
bolji od naših, pa se teško može posumnjati koliko ona neizmjerno uživa u svojoj hrani, ili svom snu. Ipak, unatoč
toliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak - specijaliziraniji je od našeg, pa j e živoinja
stvorenje navike. Ipak, nije sposobna razmišljati i stvarati apstrakcije, a njene moći pamćenja i predviđanja izrazito
su ograničene. Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaćenju života. Ipak, mi to skupo
plaćamo, jer nas taj porast opće osjetljivosti čini i posebno ranjivima. Može se postati manje ranjivim postajući
manje osjetljivim - više kamenom, manje čovjekom - no time i manje sposobnim da doživi ugodu. Osjetljivost
zahtijeva visok stupanj mekoće i krhkosti - očne jabučice, slušni bubnjići, osjetilni pupoljci i živčani završeci
imaju svoj vrhunac u naročito finom moždanom organizmu. Sve to nije samo meko i lomno, nego i lako potrošivo.
Čini se da ne postoji djelotvoran način da se smanji krhkost i potrošivost živoga tkiva koji ne bi istodobno umanjio
i njegovu životnost i osjetljivost.

Želimo li doživjeti snažne užitke, moramo se pripremiti i za velike patnje. Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo,
no, čini se da prvo ne možemo imati bez ovog potonjeg. Zaista, kao da se to dvoje mora na neki način izmjenjivati,
jer je stalan osjećaj ugode podražaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uvećati. A njegov će porast očvrsnuti osjetilne
pupoljke, ili se promijeniti u bol. Ako ustrajno izbjegavate obilne obroke, uništit ćete tek, ili ćete se razboljeti.

I zato, do stupnja do kojega se život smatra nečim dobrim, smrt se mora držati proporcionalno velikim zlom. Što
smo više sposobni voljeti drugu osobu i uživati u njenom društvu, to veća mora biti naša tuga kad ona umre, ili nas
napusti. Što se dublje snaga svijesti usuđuje krenuti u iskustveno, to veću cijenu treba platiti za svoje spoznaje.
Razumije se, pokatkad bismo se trebali upitati nije li život otišao predaleko tim smjerom, je li "ova igra uopće
vrijedna truda", i ne bi li bilo bolje da se evolucija okrene onom jedinom preostalom mogućem smjeru - unatrag,
do razmjernog mira što ga posjeduju životinje, biljke i minerali.

Učestalo se pokušava provoditi ponešto slično. Žena, koja je propatila zbog duboko povrijeđenih osjećaja u ljubavi
ili braku, zaklinje se kako nikada više neće dopustiti nekom muškarcu da se poigrava njenim osjećajima i tako
postaje stroga i ogorčena usidjelica. Gotovo se još češće može naići na osjetljiva mladića, kojega u školi uče kako
da očvrsne za život, i to obavijajući se ljuturom i stavom "razbijača". Kao odrastao, on u samoobrani preuzima
ulogu malograđanina, koji cjelokupnu intelektualnu i emocionalnu kulturu drži ženskastom i "svilenkastom".
Dovedeno do svog krajnjeg ekstrema, logičan prekid te reakcije na život bilo bi - samoubojstvo. Za strogu i
ogorčenu osobu to je uvijek djelomice samoubojstvo; jer je jedan dio nje već ionako mrtav. I zato, želimo li biti
posve ljudski, posve živi i svjesni, čini se da moramo biti voljni i patiti za svoja zadovoljstva. Bez takve
spremnosti nije moguć rast u jačini svjesnosti. Ipak, općenito govoreći, mi baš i nismo spremni na to, pa bi već i
pretpostavka da to možemo, mogla biti čudna. Naime, "priroda u nama" toliko se buni protiv patnje da se čak i
samo spominjanje "spremnosti" na patnju iznad određene točke može učiniti nemogućim i besmislenim.
U tim okolnostima, život kojim živimo predstavlja kontradikciju i sukob. Budući da naša svijest mora uključivati
oboje - i užitak i patnju - čeznuti za zadovoljstvom uz isključenje patnje znači, u konačnici, težiti za gubitkom
svijesti. A kako bi takav gubitak u načelu bio isto što i smrt, to znači da što se više borimo za život (shvaćen kao
užitak), to više zapravo ubijamo ono što volimo.

Zaista, to je uobičajeno stajalište čovjeka o mnogim stvarima koje voli. Jer veći dio ljudskih djelatnosti oblikuje
se tako da učini trajnima ona iskustva i razonode koje se vole samo zato jer se mijenjaju. Glazba je radost zbog
svog ritma i protoka. No, kad se zaustavi, a neka nota ili akord produži iznad predviđenog vremena, ritam je
uništen. I život na sličan način teče svojim tokom, a promjena i smrt njegovi su nezaobilazni dijelovi. Raditi na
njihovu isključenju znači raditi protiv života, međutim, jednostavan iskustveni doživljaj izmjenjivanja patnje i da nisam u stanju

zadovoljstva ni u kojem slučaju nije i suština problema ljudi. Razlog zbog kojega želimo da naš život nešto znači,
zbog kojega tragamo za Bogom ili vječnim životom nije samo u tome što nastojimo izbjeći iskustvo trenu tne boli.
Nije niti u tome da preuzimamo stajališta i uloge kao naviku nastalu uslijed neprekidne samoobrane. Stvarni
problem nije posljedica bilo kakve trenutne osjetljivosti na patnju, nego naših čudesnih moći sjećanja i predviđanja
- ukratko, proizlazi iz naše svijesti o vremenu.

Da bi bila sretna, životinji je dovoljno što uživa u ovom trenutku. No, teško da se čovjek može time imalo
zadovoljiti. On se mnogo više bavi time da ima ugodna sjećanja i očekivanja - naročito ovo potonje. Tek kad su
ona osigurana, čovjek se može uhvatiti u koštac s vlastitom izrazito lošom sadašnjošću. Bez ove sigurnosti, može
se osjećati veoma jadnim čak usred trenutnog fizičkog užitka.

Na primjer, uzmimo osobu koja zna da će za dva tjedna biti operirana. U međuvremenu ne osjeća nikakvu fizičku
bol; ima dovoljno hrane; okružena je prijateljima i razumijevanjem okoline; bavi se poslom koji je zanima. No,
zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne može uživati u svemu tome. Postaje neosjetljiva na trenutnu
stvarnost koja je okružuje. Um joj je opterećen nečim što još nije ovdje. Ne radi se o tome da ona o tome razmišlja
praktično, nastojeći donijeti odluku o tome treba li se ili ne treba podvrgnuti operaciji, ili planirajući da zbrine
svoju obitelj i organizira poslove u slučaju smrtnog ishoda. Sve te odluke ona je već donijela. Ne, ona razmišlja o
operaciji na posve beskoristan način, koji joj razara sva trenutna uživanja u životu i nimalo ne pomaže riješiti bilo
koji problem. No, ona si ne može pomoći.

Ovo je tipičan ljudski problem. Ljudi ne strepe samo zbog operacije u neposrednoj budućnosti. Može ih
zabrinjavati sljedeća mirovina, prijetnja rata ili društvene nesreće, strah hoće li moći dovoljno uštedjeti za stare
dane, ili konačno, mogu se bojati i same smrti. Ovaj "rušitelj sadašnjosti" ak i ne treba biti neka bu duća strahota.
To može biti nešto izniknulo iz prošlosti, sjećanje na ranjavanje, na zločin ili nepromišljenost koja progoni i u
sadašnjosti osjećajem gnušanja ili krivnje. Snaga sjećanja i očekivanja tolika je da su za većinu ljud i prošlost i
budućnost ne samo jednako stvarne, nego čak i stvarnije od sadašnjosti. Sadašnjost se ne može živjeti sretno ako
se nije "raščistilo" s prošlošću, i ako budućnost nije prepuna svijetlih obećanja.

Nema dvojbe da moć sjećanja i predviđanja, izrade pravilnog redoslijeda unutar kaosa nepovezanih trenutaka leži
u prekrasnom razvoju osjećajnosti. Na neki način, upravo je to ono postignuće ljudskog mozga koje čovjeku pruža
najosobitiju snagu da preživi i prilagodi se životu. No, način na koji obično rabimo tu snagu pogoduje uništavanju
svake od njenih prednosti. Naime, malo je koristi od toga što smo sposobni sjećati se i predviđati, ako nas to čini
nesposobnima da živimo puninom života u sadašnjosti.

Ima li smisla planirati hoću li biti u stanju jesti sljedećeg tjedna, osim ako neću stvarno i uživati u jelima kad se
jednom nađu preda mnom? A ako sam toliko obuzet planiranjem što ću pojesti idućeg tjedna...???

Dragi Moji,
za Vašu dobrobit, od srca preporućujem knjigu "Dhama padam", tj. izravne riječi i savjeti najplemenitijeh od ljudi, gospodina Buddhe.

Image and video hosting by TinyPic

11.04.2012., srijeda

VELIKO STRUJANJE


Image and video hosting by TinyPic

Čini se da smo mi pomalo nalik mušicama uhvaćenima u med. Život nam je sladak, pa ne želimo odustati od
njega, a opet što se više zaplićemo u nj, to smo više uhvaćeni u zamku, ograničeni i frustrirani. Volimo ga i
mrzimo istodobno. Zaljubljujemo se u ljude i stvari samo da bi nas mučila strepnja zbog njih. Sukob ne nastaje
samo između nas i svega što nas okružuje; on nastaje i u nama samima. Jer, neukrotiva priroda nalazi se i oko nas,
i unutar nas. Očajan "život" koji je u isto vrijeme prelijep i kratkotrajan, ugoda i patnja, blagoslov i prokletstvo
također je život naših tijela.
Kao da smo podijeljeni u dva dijela. S jedne je strane naše svjesno "Ja", istovremeno smušeno i zbunjeno, stvor
uhvaćen u zamku. S druge je strane ono "ja" koje je dio prirode svojeglava putenost, sa svim svojim trenutno
lijepim i frustrirajućim ograničenjima. Prvo "Ja" smatra sebe razumnim momkom, i vječno kritizira naše drugo
"ja" zbog njegove poročnosti zato što posjeduje tolike strasti koje za "Ja" stvaraju nevolje. Naime, lako podliježe
bolnim i nesnosnim boleštinama, ima organe koji se tako lako troše, želje kojima se nikada ne može udovoljiti, i to
oblikovane tako da ćete se razboljeti, nastojite li im konačno i u cijelosti udovoljiti u jednom velikom "pokušaju".
Možda je najgora stvar vezana za ovo naše drugo "ja", za prirodu i svemir ta, da ga nikada ne možemo "odložiti".
Ono je poput prelijepe žene koje se nikad nećemo dočepati, i čija je privlačnost upravo u njenoj neuhvatljivosti.
Jer, kratkotrajnost i promjenjivost svijeta dio je i bit njegove životnosti i ljepote. Zbog toga pjesnici često svoje
najljepše stihove ispisuju kad govore o promjeni, o "prolaznosti ljudskog života". Ljepota te poezije leži u nečemu
višem, a ne samo u nostalgiji koja nam steže grlo.



Dođe kraj sad našim pijankama. Ovi naši druzi,
k 'o što ti već rekoh, duhovi zapravo bjehu, i
rastopiše se sad u zrak, tek u rijedak zrak:
I poput ploda te vizije što lebdi, rasplinut će se
kule okovane oblacima, blistave palače,
dostojanstveni hramovi, čak i sam veliki svijet,
da, i svi oni što trebaju ga naslijediti,
I, poput ove nestvarne svečanosti što blijedi
neće iza sebe ostavit' ni trag.
U ovoj ljepoti postoji nešto više od samog nizanja slika prepunih glazbe, a tema rasplinuća nije jednostavno
posudila raskoš i blistavilo od svega što će se rasplinuti. Vjerojatnije je da slike, iako lijepe same po sebi,
oživljavaju kroz sam čin svoga nestajanja. Pjesnik im oduzima njihovu statičku čvrstoću i ljepotu, koja bi inače
bila samo skulpturalna i arhitektonska, te ih preobražava u glazbu koja umire tek što je zabrujala. Kule, palače i
hramovi započinju vibrirati i odvajati se od razuzdanog života unutar njih. Otići, to znači živjeti; ostati i nastaviti,
to znači umrijeti. "Ako zrno pšenice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, rodi velik rod."
Jer, pjesnici su uvidjeli istinu: da su život, promjena, kretanje i nesigurnost zapravo različiti nazivi za jedno. Ako
igdje, onda je upravo ovdje istina jednaka ljepoti, jer se pokret i ritam nalaze u biti svega što volimo. U kiparstvu,
arhitekturi i slikarstvu dovršeni oblici mirno stoje, no i tada je oku ugodno kad u tom obliku nazre nedostatak
simetrije, kada lik, makar i zatočen u kamenu, izgleda kao da se nalazio usred nekog pokreta. Nije li onda
neobična nedosljednost i neprirodni paradoks što se "Ja" toliko odupire promjeni u "ja" i u svemiru koji ga
okružuje? Jer, promjena nije samo snaga uništavanja. Svaki je oblik zapravo jedan uzorak kretanja, i svako živo
biće nalik je rijeci, koja % nije li otjecala, ne bi nikada bila u stanju ni utjecati u more. Život i smrt nisu dvije
suprotstavljene sile; one su jednostavno dva načina gledanja na istu silu, jer kretanje je promjena, jednako
graditelj, koliko i razoritelj. Ljudsko tijelo živi jer je složen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. I
zato % odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz život nalikuje zadržavanju daha: ustrajete li u tome,
ubijate sami sebe.
U ovom razmišljanju o nama kao podijeljenima u "Ja" i "ja", lako zaboravljamo da i naša svijest živi zato što se
kreće. Ona je jednako toliko dio i proizvod strujanja promjena kao i tijelo, i čitav svijet prirode. Razmotrite li to
pozornije, uočit ćete da je svijest % ono što mi nazivamo "Ja" % zapravo strujanje iskustava, osjeta, misli i osjećaja u
neprestanom kretanju. No, kako ova iskustva u sebi sadrže i sjećanja, imamo dojam da je ovo "Ja" nešto čvrsto i
postojano, poput ploče na koju život upisuje svoje zabilješke.
Ipak, zajedno s prstom koji upisuje, pomiče se i ova "ploča", kao rijeka koja teče zajedno sa svojim valićima, pa je
sjećanje kao zapis upisan na vodi % zapis, koji nije sačinjen od ugraviranih slova, nego od valova koje pokreću
drugi valovi, zvani osjetima i činjenicama. Razlika između "Ja" i "ja" velikim je dijelom opsjena, iluzija sjećanja.
U stvarnosti, "Ja" je od iste naravi kao i "ja". To je dio čitavog našeg bića, kao što je i glava dio tijela. No, ako se
to ne shvati, "Ja" i "ja", glava i tijelo osjećat će da su posvađani. "Ja", koje ne shvaća da je i samo dio promjena,
nastojat će dati smisao svijetu i iskustvu, pokušavajući ga utvrditi. Tada ćemo dobiti rat između svijesti i prirode,
između čežnje za stalnošću i činjenice strujanja. Taj rat mora biti krajnje besplodan i frustrirajući % pravi začarani
krug % jer se u njemu sukobljavaju dva dijela iste stvari. On mora misli i djela skretati u krugove, koji se sve brže i
brže kreću prema ništavilu. Naime, ne uspijemo li uvidjeti da je naš život promjena, postrojavamo se protiv samih
sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vječiti simbol svih
začaranih krugova, svakog pokušaja da se razdvoji vlastito biće...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se