utorak, 09.02.2010.

Rewind

Bit če to jedan podulji post, Hell yeah!! Malo da se osvrnem na prošlu godinu, i moje gaming umiječe. Ipak, ponekad se dobro divit samom sebi, pa makar i u malim stvarima koje nam čine život ljepšim.
• Pišem samo igre koje su mi se svidjele na neki način, neda mi se gubit vrijeme na sve gluposti koje sam isprobala/igrala/prošla. Također, ovo sve vrijedi samo za PlayStation 3, pošto sam postala više ljubitelj Sony-a. Isto tako sadrži moja mišljenja o samoj igri, koja se ne moraju slagati s mišljanjima sajtova, isto tako vrijedi za težinu same igre, kao i za trofeje.

Unreal Tournament 3
Moja najdraža pucačina kojoj se uvijek vračam isponova. Treba biti pravi mali umjetnik da se igra unreal, to je dokaz zašto ga igraju hardcore fanovi još dan i danas. Igra kao sama nije ništa posebno, single player je loš da su mi išle suze na oči, a o Insane modu da ni ne pričam. Ono što je veliki plus, je to što su u multiplayeru svi igrači ravnopravni. Nema napredovanja, nema bodova, nema klasa. Svatko je isti. Tu sad uskače sposobnost od igrača do igrača. Treba imat taktiku i brzinu, a to je ono zašto mi je UT toliko prirastao srcu. Nije dosadan kao večina pucačina, igra se brzo i nema previše kompliciranja. Učetiš u meč, ili ti ide ili ti ne ide.
Što se trofeja tiče, neki su bili stvarno pain in the ass. Kako mi se nije dalo varat, lijepo sam sjedila pod praznicima po deset sati pred igrom i nabijala broj mečeva i pobijeda. Trebalo mi je dobrih mjesec i pol za platinu, ali mi nije žao. Ipak, najdraža platina od svih :). I za kraj samo da kažem da je Akasha ku**a.


Devil May Cry 4
Kako odolit sexy Danteu i njegovom cocky stilu? Mission impossible. Na moju žalost, glavni lik je njub Nero, koji je na neki način povezan sa Spardom (morat čemo čekad DMC5 da nam otkriju tu tajnu). Sve se vrti oko njegove ljubavi Kyrie. Ono što me očara u svakom DMC-u je glazba, pošto je taman po mome ukusu. Igra sama po sebi mi je bila najlakša od svih djelova, što mi nije dalo mira, pa sam krenula prolazit na svim težinama. Hell or Hell je bio vraški težak, i gubila sam dosta živaca. Sve u svemu, igra koju fanovi trebaju odigrat jer zadovoljava kriterije.


Little Big Planet
Jedna od eksluziva kojoj jednostavno nisam mogla odoljet. Tu se pokazala moja ženska strana i ljubav prema plišanim/krpenim stvarima. Stvarno jedna zabavna igra, bez ubijanja i sličnih bedastoča. Lijep odmor od svega. Ono što igru čini posebnom je creator mod. Naime, možete stvoriti svoj level, objaviti ga na PlayStation networku i mogu ga igrati svi igrači koji imaju PS3. Odlično jelda? Media Molecule je na početku rekao da oni ljudi koji naprave najoriginalniji level budu dobili posao u kompaniji. Večina nas si je dala truda, i izgubila mjesec dana života samo da osmislimo najbolje i najmaštovitije, a ponekad i najteže levele. Sad smo shvatili da ipak ništa od posla. Ovo je bilo jedno predivno iskustvo. Također, igra broji još dan i danas, svaki dan oko više tisuća igrača, i svako malo izlaze novi DLC-ovi (downloading content), tako da čemo LBP igrati još dugo vremena.
Trofeji, bili su dosta lagani, a moljakanje za favoritanjem levela je bilo jedno posebno iskustvo hehe.


Uncharted: Drake's Fortune
Ah, Nathan Drake, i njegova lijepo-oblikovana stražnjica koju sakriva između zamazanih traperica. Ovo je sigurno bio neki pomak u gaming industriji, ako zbog ničeg drugog onda samo zbog grafike. Znala sam stati na sredini mape i divit se okolišu (sve dok me netko nije ubio), svaki listič je bio dotjeran do detalja, svaka travka se vidjela, a o vodi da ne pričam. Samo sam zastala i rekla sam 'wooow!!!'. Što se igrivosti tiče, penjanje, skakanje, pucanje, zaklon, šaka u nos, noga u stražnjicu, zaklon, pucaj, skači, penji se, leti... i tako u krug. Prvi puta je zabavno, sljedeča dva postaje dosadno i naporno. Kamera također nekad zna pokvarit atmosferu, pa se zna dešavati da koji puta skočimo u prazno ili se promijeni kut gledanja u skoku. No, sve to prekrijemo ljepotom grafike. Priče skoro da ni nema, a zombiji na kraju utjeraju strah u kosti, i probude tu smirenu atmosferu. Not bad at all.
O trofejima nemam što posebno, piece of cake.


Killzone 2
Ah, najočekivanija crvenooka pucačina 2009. godine. Ajme išlo mi je toliko loše na početku da me se bilo sram pojavit online u igri. Sve se to sredi kako se dulje igra i upoznaje mape. Ono što me oduševilo u igri je bio singleplayer, koji je stvarno odličan za razliku od ostalih pucačina. Elite mod, Radec = slom živaca. Također moram spomenuti da je to igra s najboljom klanskom podrškom koju sam ikad zaigrala.
Trofeji, ah da... bilo je veselo. Ono što te jednostavno veže uz fotelju su tjedni rankovi. Trebaš biti među prvih 1000, od par milijuna igrača. Da skratim priču, igrati po osam sati na dan. Al dobro, bilo pa prošlo, užasno sam sretna da sam se riješila te platine. Igra mi je več počela iči na živce.


Fallout 3
Zahvaljujem svojem prijatelju iz razreda, koji mi je posudio igru da sam bila u mogučnosti iskusiti ovo remek djelo. Neznam što taj Fallout ima, ali me je vukao da se svaki dan zaljepim za njega i igram ga. Moram priznati da je to igra koju sam igrala najdulje od svih na PS3 (150h). Inače, igra spada u neki novi žanr - RPS (role-playing shooter). Radi se o svijetu kakav bi mogao u budučnosti izgledati, i na kraju se stvarno zapitaš oko nekih stvari. Večina toga se svodi na lutanjem wastelandom, traženjem misija i ubijanjem svega što se miče. E sad, to nebi bilo posebno da nema VATS sistema, koji omogučuje da sve zaustavite i odredite kamo neprijatelja želite gađati. Još jedna strana toga je to što vidite kak glave lete na sve strane (bez cenzure). Neprocjenjiv osječaj. I... zatim ugledate ogromnog mutanta koji vas pokušava ubiti sa hidrantom. Awesome.
Uživala sam u svakoj minuti igre, pa mi je trofeje bilo lijepo skupljat. Naravno, kako si nisam na početku pogledala lisu, odmah sam išla igrat na Hard i mučila se više nego večina drugih ljudi. No, igru je vrijedilo proči.


InFamous
Sandbox igra, odlično izvedena. Naime, nađete se u ulozi dostavljača, koji dostavi paket i uništi par otoka, te se njegov život promijeni u potpunosti. Odjednom postaje super heroj, ili antiheroj. To sve ovisi o igraču i njegovim postupcima. Iako, zabava sa strujom nikada nije bila bolja.
Par troeja je bilo malo teže osvojit, kao izvođenje stuntova koji su ponekad bili užasno iritantni, i skupljanje preko 300 shardova. Nije problem, ali je bilo dosadno do bola.


Uncharted 2: Among Thieves
Igra koja me najviše očarala, ali i razočarala. Grafika je dovedena do savršanstva, negdje izgleda i ljepše od stvarnosti. Lokacije su sređene da prestanete disati, i sve je to nabijeno je epic scenama. Razočaranje je priča, koje skoro opet nema. Kamera je isto dovedena u red, pa mi je to sačuvalo još ono malo živaca što mi je ostalo. Prolaz igre je lakši nego na prvom djelu, ali opet nakon dva puta igranja dosadi. Užasno dosadi. Inovacija ovdje je multiplayer. Nikad nisam bila veliki ljubitelj TPS multiplayera, ali ovo je poprilično zabavno i pristojno izvedeno. Ono čime su tu zanimaciju nedavno pokvarili je ubacivanje Killzone/Resistance likova u multi. Ne želim gledat crvenooke luđake i Sevčenka kako mi trči po mapi, a dok vidim onog mutanta iz Resistancea u svem onom šarenilu mi odmah padne mrak na oči. Jednostavno se ne uklapaju. Nikako.
Trofeji nisu vrijedni spomena.


Resident Evil 5
Hello, my name is Sheva Alomar. Rečenica koja me odvalila s fotelje dok sam ju čula. Igra slična kao i prethodni djelovi, samo u ovom slučaju koljete crnce, večinom. Skačete kroz prozor, skupljate jaja i lovite kokoši, ili one vas. Još uvijek se nemože kretati i pucati kao u svim normalnim igrama. Loše je to da je ovo više ispalo kao avantura nego horor. Zapravo, riječ horor niti nije potrebna ovdje, jer horor scena uopče nema. Ono što je veliki minus ovoj igri, je osoba spomenuta u prvoj rečenici – Sheva. Programirana u C—očito. Nikad nisam vidla umjetnu inteligenciju tako... glupu. Ona jednostavno trči među protivnike i ništa ne radi. Čak ni nemože pomoči dok se vi mučite ili umirete. To je sve ok, na amater ili normal modu. Na professional sam izgubila tone živaca, bacila par krpa u TV i izgrizla sve usnice, samo zbog nje. Užas. Neču da me itko sili da to igram isponova :(.
Uz Shevu, neki od trofeja su bili stvarno teški, ili nabrijavanje 22 oružja do maksimuma koje vas jednostavno sili da sjedite uz igru.


Borderlands
To je jednostavno nešto, predobro !!! Također spada u RPS i šema je slična kao u Falloutu samo bez VATS sistema. Također se odvija u wastelandu po imenu Pandora, i vi krečete u potragu za Vaultom u kojem se nalaze bogatstva i tone alien stvarčica. Ono što je zabavno u igri je to da je rađena kao strip. Ne kao strip, nego je crtana tako. I ima više stotina oružja. Da, da, preko 700 različitih oružja. Uz to, imamo četiri lika na izbor, svaki je poseban po nečem. Igra je dosta bugovita, i treba se malo dulje čekati da se teksture učitaju, ali to nema veze jer je awesome. Uz sve to, namjenjena je da se igra u co-op modu, te pruža igranje čak do četitri igrača odjednom. Uživancija. Ako izostavimo totalno glup kraj koji vam ubije volju za igrom. Vratite joj se nakon par dana dok shvatite da još uvijek postoji neka glupost kojoj se nemožete nadivit. Ah...
Uz Claptrapa na vašoj strani, trofeji padaju sami od sebe :).


Toliko od mene ovaj puta. Da nastavim pisati mislim da bi vam totalno ubila volju za čitanjem, i vjerojatno bi završili plačući negdje u kutu. 'till next time...