petak, 20.03.2009.

Still alive

Ovo što budete pročitali vjerojatno bude promijenilo vaše mišljenje o meni, al evo, odlučila sam vam malo napisati tko sam zapravo postala.

Uoči svega što mi se događalo zadnjih pola godine, moji pogledi na svijet i život su se umnogo promijenili. Osim što sam se upoznala s najvećim zlom koje si čovjek može nanijeti, počela sam i drugačije gledati na ljude koji su se našli u istoj situaciji kao ja. Shvatila sam da ti toliko malo treba da si promijeniš život, a ti odabireš u kojem si ga smijeru želiš mijenjati. Također, uvijek sam mislila da ja nikad ne budem kao 'oni', ali dok bolje pogledam... svi smo isti na neki način.
Kao što znate, život mi se počeo rušiti malo po malo. Situacija se pogoršavala iz dana u dan. Postala sam totalno sjebana osoba, bez emocija, bez duše... bez želje da nastavim dalje. Ljuta sam i bijesna većinu vremena, nakon čega me preplavi hladan znoj i jednostavno završim bezživotno ležati u kutu svoje sobe. Postavljam si pitanje 'zašto'... ne dobivam konkretan odgovor. Prošla sam od psihijatrije, do svakakvih doktora koji su me pokušali promijeniti na bolje... ali nisu, stanje je postalo lošije, drastično lošije nego prije. Raspadam se iznutra. Imam osječaj da mi srce puca na tisuću komadiča, a glava da će mi se raspuknut od tolikog bijesa i tuge. Nisam vidjela izlaz iz toga. Odlučila sam se na strašan čin, kojeg se sramim, i sramim se sama sebe. Odlučila sam srezat žile, ili se namjerno otrovat. Završit sve ovo. Onaj osječaj krvi koji klizi niz ruke mi je godio na neki bolestan način, ali mi nešto nije dalo da nastavim dalje. Pogledala sam ruke i vidjela nešto užasno. Nisam se mogla prepoznati. Nisam mogla vjerovati da sam se dovela do toga. Odustala sam, za par dana sam to opet ponovila. Bol je postala neizdrživa. Uvijek dok bi se približila kraju, nešto mi nije dalo da to sve završim. Nije išlo. Od onda više nisam niti pokušavala.
Pričala sam sa puno ljudi koji su bili skloni samoubojstvu, i našla sam puno toga zajedničkog sa njima. Ali odlučila sam da ne smijem završit život na tako glup način... i na tako ružnim mjestima (xD). Nešto me tjera da nastavim dalje, iako ne znam koliko ču još izdržat ovako.

Postala sam užasna osoba, koju više nije briga za ništa. Vidi se na meni da više niti nisam živa u duši. Oči su mi krvave, lice hladno... više niti ne mogu spavati. Već par mjeseci umirem u snovima, strah me je leći na spavanje. Spavam jedva 3h svaku noć. Pokušavam na sve zaboraviti uz igre... ali se kad-tad moram sa svojom surovom realnosti susresti. Pokušavam biti sretna i nasmijana u školi i u društvu. Ali to više nisam ja. Več ni ne znam živjeti bez tih 'masaka' na licu, pretvarajuči se da je sve u redu.
Osječam se kao da su u meni zarobljene dvije osobe. Jedna mrzi drugu. Svađam se stalno u sebi sa nekim. Nekad znam otiči u šumu i izderat se iz svega glasa, onda se barem malo bolje osječam.
Evo napisala sam to misleči da mi bude lakše ako to s nekim podijelim. I molim vas nemojte mi pisati da nek se prijavim na psihijatriju jer se još uvijek ne smatram toliko ludom, a i rasmišljanje mi još relativno dobro funkcijonira.

utorak, 10.03.2009.

Evanđelje po Chari .6

Stojim tako jedan dan ispred Algoritma te čekam prijatelja da se pojavi. On kasni kao i obično, pa mi nije preostalo ništa drugo nego se divit Gavrilovićevim salamama čiji je dučan odmah do Algoritma. Napokon dolazi prijatelj, sav znojan i mokar te prodaje spiku kako je trčao ko budala do ovdje, pa ga je još zamalo neki tip tresnuo s autom dok je izlazio van iz McDonald's-a. Vjerojatno su ga zaslijepile čari novog BigMaca (ili čega već). Dobro nema veze, bitno da se je pojavio. Počne pričat kak mora kupit mami neku knjigu za dan žena, pa se odmah primio velike Zlatne knjige pod naslovom 'Sex'. Ja i knjige se baš ne slažemo u zadnje vrijeme, pa sam se primila listanja igara. I gledam ja tako, i sve mi izgleda pomalo djetinjasto te pomislim 'ma koji k*...', pa tek onda vidim da gledam igre za Wii. U tom trenutku mi zapadne za oko nešto u vitrini. Ne, nije to bio novi Domestos, niti poster Roberta Pattisona u prirodnoj veličini. Bio je to Killzone 2. U tom trenutku mi se pridružio neki tip koji radi u Algoritmu te prokomentirao samo 'vrhunski je'. Nakon što sam vidla cijenu, koja je iznosila 549,99 odmah sam se malo odmaknula od vitrine. Zatim se malo zamislim. Ja sam za svoj dala nešto malo više od 300kn, i još se tješim kako sam jeftino prošla, jer ipak mi dolazi ovih dana Limited edition u limenoj kutiji. Vratim se malo na starija vremena dok za PS3 još nismo ni imali neka očekivanja. Znam da mi je za igru na PS2 bilo puno dati 30kn, a sad dok pogledam, 300kn mi je još jeftino. U ovakvo doba nestašice u našoj zemlji, gdje svi kradu sve, mi gameri toliko trošimo na igre i uljepšavamo onim gadovima koji proizvode igre život. Kako smo odjednom pomaknuli svoje standarde i postali rastrošeniji. Ja naprimjer štedim sve što dobijem, ne trošim na ništa samo da mogu igru kupit. Oni malo stariji koji rade skoro pola plače potroše na igre, ili na XBL. Možda je tome svemu razlog što broj gamera dosta raste od kad je next-gen na sceni, i igre postaju sve ljepše i realnije pa za tako nešto lijepo nije problem dati tolike pare. Slušala sam puno ljudi koji su mi govorili kako od toga ništa ne dobivam, ali ja ne mislim tako. Uz to sve imam svijet, u kojem mogu biti što god poželim, bez da me itko osuđuje zbog toga što jesam, i najbitnije od svega je da se u tom svijetu osječam lijepo i sigurno na neki način. Za mene nema ničeg boljeg nego leči na spavanje, i smišljat strategije do kasno u noć. Već sam također čula u par navrata kako su ljud koji igraju 'igrice' ljuti i povareni. Svatko tko je igrao neku multiplayer igru se može uvjeriti drugačije, ali dakako ima onih ljudi koji ti baš useru dan kad to ne želiš, ali takvih je vrlo malo. Evo uzmimo za primjer LittleBigPlanet. Igrala sam s ekipom iz GP-a po 5-6 sati u komadu samo da im pomognem proči neki level i skupiti sve iteme. I oni su radili isto za mene, još me čak i zapanilo to koliko volju imaju da ti pomognu. Ali to je i je valjda cilj igara jelda?

I tako dok sam ja odlutala u svojim mislima, još sam uvijek buljila u taj Killzone 2. Prodavač je vjerojatno mislio da nisam normalna, ali nema veze. U tom sam se trenutku sjetila kako je moj prijatelj još uvijek tamo na drugom kraju dučana na odjelu knjiga. Malo škicnem iza svih onih polica sa igrama, te se uvijerim da se još uvijek nije maknuo od Zlatne knjige. Malo mi je ipak bilo žao što ne drže igre za x360 u trgovini, jer sam htjela kupit neki novi RPG za x360, pošto ih manjka na ps3. Uočih prijatelja kako nosi na blagajnu tu Zlatnu knjigu, te ga pitam dal bude to poklonio mami za dan žena (lol). Odgovor je bio jednostavan; 'ma ko šljivi dan žena, meni je ovo potrebnije u životu'. Nakon toga smo se opet malo divili Gavrilovićevom izlogu, te smo se uputili u Print shop. Naravno, već su mi se srčeka pojavila na očima jer sam si dala radit poster Clouda na a3 formatu.
I tako... poslije toga smo sjeli u kafić, gdje je prijatelj uživao u čarima svoje Zlatne knjige, a meni bila samo jedna misao na pameti; 'što sljedeče kupiti za PS3?'