utorak, 02.10.2007.
Burma - Oružjem na gladni narod
Sve televizijske i radijske vijesti govore nam o komunistickoj diktaturi koja je tako okrutna da ubija i budisticke svecenike koji miroljubivo protestiraju protiv siromastva i situacije u kojoj se trenutno nalazi Burma. Ono sto nam ne govore je da je ta diktatura marionetska iza koje se skriva onaj koji stvarno ima moc.
Nitko ne govori tko naoruzava burmanski rezim. Zasto nam ne objasne zasto americka administracija, koja je sve ucinila da srusi Saddamov rezim, nista ne poduzima u ovom slucaju? Tko je osudio burmanski narod na siromastvo i beznadje?
Urednici vijesti, namjerno ili nenamjerno ne vide nikakve poveznice izmedju burmanske i americke vlade i time pridonose dezinformiranju o onome sto se stvarno dogadja u Burmi.
Lako je pronaci informacije da su ih bas amerikanci opskrbljivali oruzjem koje danas ubija svecenike, zene, djecu i civile.
Vec dugo vremena SAD kontrolira proizvodnju i trgovinu drogom u tzv. «Zlatnom trokutu» (Burma, Laos, Tajland). Da bi mogli nastaviti kontrolu amerikanci vrse razne zlocine protiv onih koji bi ih mogli sprijeciti u tim nastojanjima.
Npr. 1992. poglavica plemena Wa iz drzave Shan, U Saw Lu, odlucio je zabraniti proizvodnju opijuma ali je odmah uhicen od strane rezimske policije a od sigurne smrti ga je spasila prijetnja pobunom njegovog plemena. Kad je oslobodjen pripremio je projekt kojeg je prezentirao Richardu Hornu, agentu DEA-e kojeg je nakon toga pocela progoniti CIA.
Horn je tuzio CIA-u ali su svi dokumenti unisteni a burmanski rezim naoruzan od strane SAD-a da bi sprijecio svako nastojanje da se prekine trgovina opijumom.
Burma je od 1948. pod vlascu vojne hunte. Sve temeljne slobode su ukinute. Vojnu huntu financiraju zapadne zemlje, a posebno Velika Britanija i SAD. Kao i druge bivse kolonije i u Burmi je kolonijalna vlast zamijenjena sa jos okrutnijom.
Burmanci su se oduvijek borili za slobodu. Vec 1930. burmanski su seljaci ustali protiv engleza predvodjeni mladim Aung San. Ustanak je ugusen u krvi ali je Aung Sun nastavio borbu kroz Komunisticku partiju Burme sve do 1945. kada je zemlja postala nezavisna. Ubijen je dvije godine poslije.
Bio je postavio temelje za pravi demokratski sistem koji se radjao iz budistickih i socijalistickih ideja. Sanjao je da stvori «duhovno i miroljubivo drustvo jednakosti» u kojemu bi sve etnicke grupe imale slobodu i nezavisnost. Njegove nade su bile susta suprotnost vojnoj diktaturi koju je uspostavio Ne Win nakon njegove smrti.
U ozujku 1962. burmanski studenti su se pobunili protiv vlasti da bi u zemlju uveli demokraciju ali je pobuna jos jednom ugusena od strane vojske.
Poslije godina diktatute, 8. kolovoza 1988. cijeli je burmanski narod, zeleci promjene, sisao na trgove vicuci "Do-a-ye! Do-a-ye!" (zemlja je nasa). Zene, djeca, studenti, seljaci i svecenici protestirali su u mnogim djelovima Burme trazeci postivanje ljudskih prava i sloboda. Jedan grad za drugim uspijevali su se oslobadjati diktature i uspostaviti sindikate, te vracati slobodu tiska.
Vlada je zestoko uzvratila, vojska je pucala na sve i probijala bajunetama one koji su padali. Mnogo je ljudi zapaljeno, mnogi zivi zakopani zajedno sa mrtvima a prezivjeli su zarobljeni i muceni. Burmanski narod je bio nenaoruzan, osim kakvog malja ili molotovljevog koktela, dok je vojska bila dobro naoruzana od strane zapadnih sila.
U masakrima koji su se dogodili u Burmi zivot je izgubilo 10000 ljudi a to nije imalo nikavog odjeka u zapadnim medijima. Lazne izjave uzimane su za istinite pa je tako 18. rujna 1988. rezim izvjestio da je preuzeo kontrolu nakon pokusaja drzavnog udara. Novi sef vlade Saw Maung bio je vjeran Ne Winu koji je 1948. uspostavio diktaturu. Sa ovim krvolocnim rezimom amerikanci, englezi, japanci i francuzi zapoceli su velike poslove.
Americka Unocal, zajedno sa Total, izgradila je plinovod da bi prirodni plin dovela do Andamane u Tajlandu. Da bi se realizirao ovaj projekt trebalo je sagraditi zeljeznicku prugu radi kontrole. Da bi se sagradila pruga koristeno je roblje. Burmanska diktatura prisiljavala je svakog, cak djecu i trudne zene (koje su prisiljavane da radjaju na radnom mjestu) da rade u strasnim uvjetima.
U izvjestaju Amnesty Internationala o Burmi iz 1995. pise:
"Uvjeti radnih logora se tako teske da su prouzrokovali smrt stotine zatvorenika. U najvecem logoru se drzi najmanje 800 politickih zatvorenika. Osoblje vojne obavjestajne sluzbe ih ispituje sve dok ne izgube svjest. Posjedovanje bilo koje stvari koja se moze citati je kaznjivo. Politicki zatvorenici lako mogu biti zatvoreni u kaveze sa policijskim psima. Cak se starce, bolesne i invalide stavlja u lance i prisiljava na rad. Burma je zatvor na otvorenom».
Iste godine Ured za trgovinu i trgovacka komora iz Londona su bili toliko entuzijasti glede profita koje ostvaruju tvrtke u Burmi da su organizirali seminar pod nazivom «Uvod u Burmu – posljednje tigrovo mladunce».
Kcer Aung Sana, Aung San Suu Kyi, koja se vratila iz Londona nakon pobune 1988, osudjena je na kucni pritvor. 27. svibnja 1990. 82% glasaca podrzalo je Nacionalni savez za demokraciju kojeg je podupirala San Suu Kyi, ali su generali preuzeli vlast i uhitili izabrane kandidate nakon cega je legalna vlada poslana u egzil.
Mediji su se zainteresirali za Burmu kad je Aung San Suu Kyi, 1991., primila Nobelovu nagradu za mir. Uvijek se govori o diktaturi u njenoj zemlji bez da se sagleda odgovornost zapadnih zemalja koji nastavljaju investirati u Burmu iako je u mnogim interviewima Aung San Suu Kyi, rekla da investiranje u Burmu znaci osnaziti i legitimirati kriminalni i krvolocni sustav. Burmanski studenti nisu izgubili nadu da oslobode svoju zemlju iako se burmanska situacija pogorsava iz dana u dan.
Danas je Burma jedno od najsiromasnijih zemalja na svijetu, 40% stanovnistva prisiljeno je zivjeti sa 10 dolara godisnje dok generali rasprodaju enormne prirodne resurse. Sluzbeno, prostitucija i kockanje su izvan zakona ali se sve vise prakticiraju i prikrivaju korupcijom i masovnom militariziranoscu zemlje.
Iako se potencira turizam, veci dio populacije od njega ne moze imati nikakve koristi.
Aung San Suu Kyi poziva na bojkot turizma je koristi od njega ima samo korumpirana vlada i zapadnjacke tvtke koje ga podrzavaju i naoruzavaju. Zapadnjacima se turizam nudi kao organiziran koji ima za cilj pokazati samo neke dijelove zemlje i drzati turista daleko od krajeva u kojim je stanovnistvo prisiljeno zivjeti u najgorem siromastvu.
Situacija u Burmi se pogorsala od 2003. 30. svibnja te godine dok se Aung San Suu Kyi nalazila u Monywi, vojska je napala konvoj od 20 automobila Saveza za demokraciju pri kojem je poginulo najmanje 65 osoba a Aung San Suu Kyi ranjena u glavu. Od tada je opet u kucnom pritvoru.
Burma je zemlja od 50 milijuna stanovnika, nema neprijatelja a zato ima vrlo jaku vojsku. Ratuje protiv svog naroda koji je zrtva svaki put kad se suprostavi diktaturi. Tko se suprostavi on je «terorist». Zemlja je puna nagaznih mina koje su postavljene duz granice sa Tajlandom gdje se nalaze plantaze opijuma. Grupe koje se bore protiv diktature su mnoge: Vojska drzave Shan (SSA), Nacionalna unija Karen (KNU), Narodna stranka progresista Karennija (KNPP).
Kao sto se dogadja u Africi i ostalim dijelovima Azije i gerilske skupine naoruzavaju SAD i zapadne zemlje i na taj nacin prisiljavaju narod da zive u teroru da bi izvukli sto vise koristi i resursa od diktature.
Burma je drugi proizvodjac opijuma na svijetu (Afganistan je prvi) i ima vise od 60 000 hektara plantaza maka. Trgovinu kontroliraju zapadne tajne sluzbe koje koriste prihode da bi poticale nove ratove i obogatile vlasti marionetske drzave.
Da bi odrzale takvu proizvodnju i prisilili ljude da zive u siromastvu koriste placenicke vojske koje su spremne muciti i ubijati.
Danas su SAD i Velika Britanija najveci ulagaci u Burmu pa cak i najveci opskrbljivaci oruzjem burmanskog rezima iako je 2003. nametnut embargo. Stanovnistvo je prisiljeno zivjeti u strahu i radi «rata terorizmu» koji dozvoljava rezimu da vrsi pokolje.
Iz svega ovoga se moze zakljuciti da je ocaj natjerao budisticke svecenike da mirno prosvjeduju. Tipicno je za diktature da skrivaju istinu o svojoj moci. Ako nase vijesti imaju potrebu za mistificiranjem stvarnosti to je zato da nam nametnu nesto sto bi odbacili kad bi shvatili pravu istinu. A ona je dokaz da je aktualni sustav odgovara maskiranoj diktaturi koja nam poklanja samo iluziju da smo slobodni. Prihvatiti je znaci biti tretirani kao idioti, i sto je jos gore, podrzavati masakre koji se rade u Trecem svijetu.
* 1989. vojna hunta Burmi mijenja ime u Myanmar
