Države EU
13.04.2007., petak
Estonija
 Republika Estonija (estonski: Eesti Vabariik ili Eesti) je država u sjevernoj Europi. Dijeli kontinentalnu granicu s Rusijom i Letonijom, a od Finske je odvaja Finski zaljev. Estonija je članica Europske unije i NATO-a od 2004. godine. Povijest Ljudske naseobine postale su moguće u Estoniji nakon posljednjeg ledenog doba, kada se led otopio (otprilike prije jedanaest do trinaest tisuća godina). Prva ljudska nastamba nađena je kod rijeke Pärnu, blizu grada Sindi. Datira iz otprilike 8. tisućljeća Pr.Kr. Pokrštavanje Estonije počelo je kada su Danci i Nijemci osvojili to područje 1227. godine. Od tada su razne strane sile, kao što su Danska, Švedska, Poljska i napokon Rusija, kontrolirale područje Estonije (1710. de facto, 1721. de jure). Visoki i srednjevisoki stalež sačinjavali su Baltički Nijemci do otprilike 1918. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega, Nijemce su iz Estonije silom izbacili prvo Hitler, a onda Staljin. Nakon pada Carske Rusije, poslije Oktobarske Revolucije, Estonija je postala samostalna država 24. veljače 1918. godine. Poslije rata za nezavisnost i Tartuskog Dogovora, potpisanog 2. veljače 1920. Estonija je održala nezavisnost iduće dvadeset i dvije godine. Isti sustav vladanja obnovljen je 1992. godine, nakon pada SSSR-a. Sustav se sastoji od parlamenta Riigikogu čije zastupnike biraju svi Estonci iznad 18 godina. Parlament je bio raspušten 1934. godine, za vrijeme vladavine predsjednika Konstantina Pätsa do parlamentarnih izbora 1938. godine. Kao posljedica dogovora Hitler-Staljin u lipnju 1940. godine, sovjetska vojska okupirala je Estoniju. Mnogi političari i intelektualci bili su ušutkivani i ubijani, među kojima i prvi predsjednik Konstantin Päts koji je deportiran u Rusiju. Treći Reich okupirao je zemlju 1941. godine, a SSSR ju je vratio natrag 1944. Estonija je proglašena samostalnom 20. kolovoza 1991. i taj je datum državni praznik u Estoniji. Estonija je postala članica EU i NATO-a 2004. godine. Politika Estonija je parlamentarna država, čiji parlament se bira svake četiri godine. Vladu čine premijer i 14 ministara. Parlament Riigikogu se sastoji od 101 zastupničkog mjesta. Sudbenu vlast čini Vrhovni sud ili Riigikohus koji se sastoji od 19 sudaca. Estonija je uvela mogućnost glasanja preko interneta, što je prvi put iskušano na prošlim lokalnim izborima i bit će jedan od načina glasanja na idućim parlamentarnim izborima. Okruzi Estonija je podjeljena u 15 okruga (estonski: množ. maakonnad; jedn. - maakond). Popis: * Harjumaa * Hiiumaa * Ida-Virumaa * Järvamaa * Jőgevamaa * Läänemaa * Lääne-Virumaa * Pärnumaa * Pőlvamaa * Raplamaa * Saaremaa * Tartumaa * Valgamaa * Viljandimaa * Vőrumaa Zemljopis Estonija se nalazi na istočnoj obali Baltičkog mora. Prosječna nadmorska visina je 50 m, a najviša točka države je Suur Munamägi na jugoistoku (318 m). U Estoniji postoji preko 1 400 jezera (većina su vrlo mala, a najveće je,jezero Peipsi veličine 3 555 km˛. Estonija ima 3 794 kilometara vrlo razvedene obale. Zemlja ima preko 1 500 otoka od kojih su dva dovoljno velika da bi bili zasebni okruzi, Saaremaa i Hiiumaa. Gospodarstvo 1999. godine, Estonija je doživjela najgoru gospodarsku godinu od dobitka samostalnosti 1991. godine. Ova kriza se dogodila ponajviše zbog velike gospodarske krize u susjednoj Rusiji. Estonija je postala članica WTO-a (Svjetske Trgovinske Organizacije) u studenom 1991. godine (druga baltička država koja je postala članica). U procesu tranzicije privatizirani su energetski, telekomunikacijski i drugi državni sektori. Uz pomoć Europske unije, Svjetske banke i banke "Nordic", Estonija je završila pripreme za Europsku uniju krajem 2002. godine i postala član iste 1. svibnja 2004. godine. Estonija ima brzorastuće gospodarstvo, dijelom zbog toga što veliki broj skandinavskih tvrtki otvara svoje podružnice u Estoniji, dijelom zbog tranzita ruske nafte. Estonija je najbogatija od svih baltičkih zemalja. Država će vjerojatno uvesti euro kao valutu 2008. godine. Stanovništvo Izvorni Estonci čine oko 70% populacije države. Ostalih 30-ak posto čine razni imigranti iz bivših sovjetskih država, većinom iz Rusije. Rusi su većinom nastanjeni u glavnom gradu Tallinnu i sjeveroistočnoj Estoniji. U zemlji postoji i mala finska manjina. Službeni jezik je estonski, koji je blizak finskom i mađarskom. Ruski je također vrlo raširen jezik i većina stanovništva ga zna. Etničke skupine Ovo je popis etničkih skupina u Estoniji po popisu stanovništva iz 2003. godine: * 68,4% Estonci * 25,7% Rusi * 2,1% Ukrajinci * 1,2% Bjelorusi * 0,8% Finci * 1,7% ostali Religija Većina Estonaca su protestantske luteranske vjeroispovjesti, iako se samo mali broj stanovništva izjasnio kao aktivni vjernici. Ruska manjina je većinom pravloslavne vjeroispovjesti. U Estoniji postoji i Estonska pravoslavna Crkva, koja je zbog nerazjašnjenih pitanja u zategnutim odnosima s Ruskom pravoslavnom Crkvom. Danas preko 31% odraslog stanovništva su sljedbenici određene vjere i sastoje se od: * 15% Estonski luterani * 14% Pravoslavci * 0.,5% Baptisti * 0,5% Katolici Također u zemlji postoji vrlo mali broj ostalih protestanata i Židova, također postoji i skupina neopogana koji su obnovili staru religiju, Taaru. Kultura Prva tiskana knjiga na estonskom je katekizam koji je tiskan 1535. u njemačkom Wittenbergu. Glazba je veoma važan dio nacionalnog identiteta zemlje. Od 1869. u Tartu se održava festival, na kojem danas sudjeluje oko 30 tisuća glazbenika i pjevača pred preko 200 tisuća ljudi. |
- 22:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #
31.03.2007., subota
Danska
 Danska - najmanja nordijska zemlja. Danska je dio Skandinavije, na sjeveru Europe, graniči s Njemačkom. Povijest Prije nego što su je nastanili Skandinavci, Danska je bila dom Keltima - što je potvrđeno otkrićima ritualnih močvarnih ubojstava i pogreba. Najstarije dansko pismo potječe iz 7. stoljeća, kada je nastao i novi runski alfabet. Najstariji grad u Danskoj je Ribe iz 810. godine. Sve do 11. stoljeća Danci su bili poznati kao Vikinzi, zajedno s Norvežanima i Šveđanima, koji su kolonizirali, napadali i trgovali u svim dijelovima Europe. Mnogi arheolozi i povijesničari vjeruju da su Vikinzi otkrili Ameriku na svojim putovanjima od Skandinavije, preko Islanda, zatim do Grenlanda i na kraju do Amerike. U različitim dobima kralj Danske je vladao dijelovima Engleske i Irske, Norveškom, Švedskom, Finskom, Islandom, Francuskom, naročito Normandijom i dijelovima Djevičanskih otoka, Trankebarom u Indiji, dijelovima obala Baltičkog mora i današnjom sjevernom Njemačkom. Scania, Blekinge i Halland su bili dijelovi Danske većim dijelom njene rane povijesti, ali su potpali pod švedsku vlast 1658. godine. Savez s Norveškom raskinut je 1814. godine, kada je Norveška ušla u novi savez sa Švedskom (do 1905.). Danski liberalni i nacionalni pokret postao je značajan 1830-ih godina i poslije europskih revolucija 1848. godine Danska postaje ustavna monarhija 5. lipnja 1849. Poslije drugog Šlezviškog rata (danski: Slesvig) 1864. godine, Danska je bila prisiljena ustupiti pokrajinu Schleswig-Holstein Pruskoj, što je bio posljednji poraz koji je ostavio duboke tragove u danskom nacionalnom identitetu. Poslije ovoga Danska je usvojila politiku neutralnosti, zbog čega ostaje neopredijeljena u Prvom svjetskom ratu. Zbog poraza Njemačke, tijekom sklapanja sporazuma u Versaillesu, Danskoj je ponuđeno vraćanje pokrajine Schleswig-Holstein. Bojeći se Njemačke odmazde ona je odbila prihvatiti vraćanje Holsteina i inzistirala je na plebiscitu o povratku Schleswiga. Godine 1920., kao rezultat plebiscita, sjeverni Schleswig vraćen je Danskoj. Usprkos neutralnosti Danska je napadnuta od strane Njemačke (Operacija Weserübung), 9. travnja 1940. godine. Iako u početku sa samostalnom vlašću (koja je završila 1943. zbog rastućeg otpora), Danska je ostala okupirana tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. Poslije rata Danska je postala jedan od osnivača NATO-a, i 1973. godine, pridružila se EEZ-u (kasnije EU). Politika 1849. godine Danska je postala ustavna monarhija usvojivši novi ustav. Monarh je formalno na čelu države, što je uglavnom ceremonijalna uloga, pošto je izvršna vlast u rukama kabineta ministara, s premijerom kao prvim među jednakima (primus inter pares). Zakonodavnu vlast čine i vlada i Danski parlament, poznat kao Folketing, koji se sastoji od (ne više od) 179 članova. Dansko sudstvo je funkcionalno i administrativno nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti. Parlamentarni izbori moraju se održavati najmanje svake četiri godine; ali premijer može zatražiti privremene izbore, ako tako odluči. Ukoliko parlament izglasa nepovjerenje premijeru, vlada se raspada. Okruzi Danska je podijeljena na 13 okruga (amter, jednina: amt) i na 270 općinu (kommuner, jednina: kommune). 1. siječnja 2007. u Danskoj će biti provedena reforma administrativne podjele zemlje, u kojoj će današnje okruge zamijeniti pet novih regija, a broj općina smanjit će se na 98. * Aarhus * Frederiksborg * Fyn * Kopenhagen (Křbenhavn) * Sjeverni Jutland (Nordjylland) * Ribe * Ringkjřbing * Roskilde * Južni Jutland (Sřnderjylland) * Storstrřm * Vejle * Viborg * Zapadni Zeland (Vestsjćlland) Tri općine koje imaju ovlasti okruga su: * Bornholm * Kopenhagen (Křbenhavn) * Frederiksberg Grenland i Ovčji otoci također pripadaju Danskom Kraljevstvu, ali imaju status autonomnih regija, te svaku od ovih regija predstavljaju po dva zastupnika u danskom parlamentu. Zemljopis Danska se sastoji od poluotoka Jutlanda (Jylland) i 405 otoka. Od tih otoka 79 su nastanjena, a najveći su Zeland (Sjćlland) i Fyn. Otok Bornholm nalazi se istočno u Baltičkom moru. Mnogi veći otoci spojeni su mostovima; Most Řresund spaja Zeland sa Švedskom. Most Storebćltsbroen spaja Fyn sa Zelandom. Također je dobra povezanost otoka trajektima. Danska je većinom ravničarska zemlja s najvećim vrhom Mřllehřj (170,86 m). Gospodarstvo Danska ima moderno tržišno gospodarstvo. Životni je standard vrlo visok, danska kruna je stabilna i vezana uz euro (1 € = 7,42 DKK). Gospodarstvo ovisi o vanjskoj trgovini i izvozu (najviše se izvozi: svinjetina, riba i žitarice). Danci su odbili euro na referendumu 2000. godine. Gospodarstvo je vrlo sindikalizirano; više od 75% radne snage su članovi sindikata. Pravila o radu i plaći većinom se dogovaraju između sindikata i poslodavaca, bez uplitanja države. Stanovništvo Danska je najgušće naseljena zemlja Sjeverne europe Većina stanovništva je skandinavskog porijekla. Manji dio su Inuiti sa Grenlanda, domoroci sa Ovčjih otoka (Ferojci) i imigranti koji čine oko 6,2% stanovništva. Najveće skupine imigranata su: Azijati (1,5%), Turci (0,9%), emigranti iz zemalja bivše Jugoslavije (0,8%) i Afrikanci (0,7%). Danski je dominantan jezik u cijeloj zemlji, s iznimkom male grupe njemačkih govornika blizu granice s Njemačkom. 84,3% stanovnika pripadaju Danskoj Narodnoj Crkvi (Den Danske Folkekirke) koja je jedan od oblika luteranske crkve. Ostatak stanovništva većinom pribada nekim drugim kršćanskim crkvama, dok je 2% stanovništva islamske vjeroispovijesti. U zadnje vrijeme u Danskoj je doživjela procvast stara nordijska religija Asatru koju je danska vlada odobrila kao vjerski pokret. Kultura Vjerojatno najpoznatiji Danac je pisac bajki Hans Christian Andersen. Drugi vrlo poznati Danci su: filozof Sřren Kierkegaard, fizičar Niels Bohr, spisateljica Karen Blixen, astronom Tycho Brahe i filmski redatelj Lars von Trier. |
- 20:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
29.03.2007., četvrtak
CIPAR
 Cipar je otočna zemlja u istočnom Sredozemlju. Cipar je dugo bio raskrižje Europe, Azije i Afrike, i još uvijek su prisutni mnogi tragovi drevnih civilizacija – rimske, bizantinske i venecijanske. Glavne gospodarske aktivnosti otoka su turizam, trgovačka mornarica, izvoz odjeće i farmaceutskih proizvoda, te poslovne usluge. Od turske invazije 1974. zemlja je de facto podijeljena na veći međunarodno priznati južni dio nastanjen uglavnom Grcima i manji sjeverni dio – samoproglašenu Tursku Republiku Sjeverni Cipar. Porijeklo imena Ima nekoliko teorija o porijeklu imena. Jedna tvrdi da je riječ Cipar nastala od grčke riječi za čempres (lat: Cupressus sempervirens), şĹŔ¬ÁąĂÿ kypárissos. Druga tvrdi da dolazi od grčke riječi za kanu (Lawsonia alba), şÍŔÁżÂ (kýpros). U novije vrijeme pojavila se i tvrdnja da ime potječe od latinske fraze aes Cyprium (metal sa Cipra), što se odnosi na bakar, i što je kasnije evoluiralo u Cuprum. Naime, u antičko doba Cipar je bio poznat kao jedno od većih nalazišta bakra na Sredozemlju. Pa je tako latinsko ime kemijskog elementa bakra (Cuprum) dobilo ime po nepravilnom čitanju naziva ovog otoka. Zemljopis Cipar je najistočniji otok u Sredozemnom moru. S površinom od 9.251 km˛ treći je po veličini u Sredozemlju (nakon Sicilije i Sardinije). Po veličini je 161. država svijeta sa sličnom površinom kao Libanon i Portoriko. U geološkom i geotektonskom pogledu Cipar predstavlja dio Male Azije, koji se u prošlosti odvojio. U klimatskom i vegetacijskom smislu ovaj je otok smješten u sjevernom umjerenom pojasu. S prometnog gledišta ima više nego povoljan položaj. Ova zemlja se nalazi između Istoka i Zapada, pa je pri prijelazu između istih gotovo nezaobilazna stanica. Za Cipar se često kaže da je najistočnija zapadna zemlja. S obzirom na to da se nalazi 64 km južno od Turske, 97 km zapadno od Sirije, te 439 km sjeverno od Sueskog kanala, skoro svaki brod koji prolazi ovuda i ide dalje na istok, i obrnuto, zaustavlja se u nekoj od ciparskih luka. Više od 1.000 stranih brodova danas plovi svjetskim morima pod ciparskom zastavom. Osim brodskog, Cipar je važna stanica i za avionski promet. Mnogi avioni koji lete sa zapada na Bliski istok, pa i dalje, slijeću prvo u zračne luke u Larnaki i Paphosu (češće Larnaki). Glavni grad Nikozija nema zračnu luku. Zračna luka u Larnaki je moderna i odgovara svim svjetskim standardima. S nje polijeću zrakoplovi, kako za sve veće europske gradove (Frankfurt, London, Pariz, Rim, Amsterdam i dr.), tako i za mnoga odredišta na Bliskom istoku i zemljama Perzijskog zaljeva. Što se tiče povijesnog i političkog položaja, koliko god on bio povoljan, toliko se nepovoljno odrazio na ovaj otok. Svaka veća sila koja se pojavila na Mediteranu nije ga mogla promašiti, upravo zbog tog povoljnog položaja. Pa su tako vlast nad njim izmenjali: Feničani, Grci, Egipćani, Perzijanci, Rimljani, Bizantijci, Arapi, Britanci, Francuzi, Mleci, Osmanlije, opet Britanci, sve do "relativne" nezavisnosti. Relativne jer Cipari dan danas više zavisi od velikih sila i susjeda (prije svega Grčke, Turske, Velike Britanije, SAD-a i EU), a manje sam od sebe. Dakle, sve važnije političke odluke se donose prvo na relaciji Atena-Ankara, pa se tek onda pitaju ciparske vođe, koji uglavnom samo potvrde te odluke. Klima S obzirom da je Cipar tipični sredozemni otok, onda je logično zaključiti i da ima tipičnu sredozemnu klimu. Cipar je inače najtopliji otok Sredozemlja, a s oko 340 sunčanih dana godišnje, ovo je najsunčanija zemlja u ovom dijelu svijeta. Klimateske odlike nisu iste na svim dijelovima otoka. U unutrašnjosti je, te sa povećanjem nadmorske visine ta sredozemna klima nešto izmjenjena, iako se radi o malom prostoru. Glavni čimbenik klime koji uzrokuje ove izmjene je pravac pružanja planina Trodos i Besparmak, koji idu paralelno s obalom te zatvaraju unutrašnjost otoka. Posljedica toga je da unutrašnjost ima toplija ljeta, hladnije zime, te manju količinu oborina od priobalja. Reljef Cipar se proteže na nešto više od 9000 km˛. Na toj relativno maloj površini može se primjetiti kompleksnost prirodno-zemljopisnih osobina, koja se ne bi očekivala na ovako malom području. Otok je izdužen u pravcu zapad-istok. Dužina otoka u pravcu zapad-istok je 224 km, a sjever-jug (najveća dužina) je 121 km. Dužina obalnog pojasa je 648 km. Izdvaja se nekoliko poluotoka od kojih je najveće Karpas na sjeveroistoku otoka. Između poluotoka i rtova postoji nekoliko zaljevava koji su uglavnom dobili imena po lukama koje su smještene u njima (Famagusta, Larnaca, Akrotiri, Episkopi, Morphu i dr.). Osim glavnog otoka, drugi veći otoci ne postoje. Politika Glavni politički problem otoka je podjela na grčki i turski dio. U ovih tridesetak godina, od podjele do danas nije učinjen skoro ni jedan korak ka ponovnom ujedinjenju, iako je u interesu i jednih i drugih ujedinjenje. Grcima jer bi se vratili živjeti na čitavom otoku, gdje su prije podjele i bili, a Turcima da bi izašli iz izolacije. Ipak Turci su na otoku pod neprekidnom kontrolom vojske, tako da je njihov politički angažman ograničen. Bilo je nekih pokušaja pregovora, ali ni jedna strana nije odstupala od svojih zahtjeva. Turci traže konfederalnu zajednicu, dok Grci traže sasvim suprotno - unitarističku državu. Dakle, želje ima, ali vizije se potpuno razlikuju. Najozbiljniji pokušaj za ujedinjenje bio je 2004., a sastavio ga je generalni tajnik UN-a Kofi Annan. Ako bi se prihvatio taj plan cijeli otok bi ušao u EU, a ako ne, samo južni (grčki) dio. Grči političari su procijenili da ovaj sporazum puno više odgovara turskoj strani, pa su ga odbacili i to iz razloga jer plan nije omogućavao povratak svih grčkih izbjeglica, kao ni povratak svog zemljišta koje je im prije pripadalo, te što bi Turci dobili previše mjesta u organima vlasti. Plan nije uključivao ni nestanak britanskih baza sa otoka. Tako je na referendumu na grčkom dijelu otoka 75% građana odbilo sporazum. Iako je plan prihvatilo 64% građana Sjevernog Cipra, on nije prošao, i u EU je de facto ušao samo južni dio, iako se službeno i Sjeverni Cipar računa kao dio Republike Cipar pa samim tim i kao dio EU. No, to je samo formalno i nije ni blizu pravom stanju. Veliki problem ujedinjenju otoka je stalna prisutnost 50.000 turskih vojnika na jednom malom teritoriju. Stanovništvo Etnička struktura stanovništva je sljedeća: 78% Grci, 18% Turci i 4% ostale etničke grupe. Gotovo svi, i Turci i Grci, žive na svom dijelu otoka. 40% Grka su izbjeglice u svojoj državi. Na Cipru ima mnogo manjinskih naroda, a ovaj podatak od 4% nije do kraja relevantan, jer njihov broj iz godine u godinu raste, a ima i dosta neprijavljenih ljudi, kao i oni koji su ovdje na privremenom radu ili nešto dužem turističkom odmoru. Dvije "autohtone" manjine koje žive ovdje duže vrijeme su Armenci i Maroniti, dok su u novije vrijeme Cipar naselile i druge etničke grupe, poput Engleza, Nijemaca, Rusa, Židova, Južnih Slavena (najviše Srba) i dr. Ipak ogromna većina ovih stanovnika živi u Republici Cipar, a izuzetak je jedino jedan broj Maronita i Kurda koji žive u Sjevernom Cipru. |
- 21:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.03.2007., utorak
Belgija
 Kraljevina Belgija (niz.: Koninkrijk België; franc.: Royaume de Belgique; njem.: Königreich Belgien) je država zapadne Europe, graniči s Nizozemskom, Njemačkom, Luksemburgom i Francuskom, te izlazi na Sjeverno more. Površinom s prostire na 30 528 km˛ te ima više od 10 milijuna stanovnika. Sa 342 stanovnika po km˛ jedna je od najnapučenijih europskih država. Većinu stanovnika čine Flamanci (oko 60%) i Valonci (30%). Belgija je na kulturnom križanju germanske i romanske Europe te je jezično podijeljena s nizozemskim govornim područjem u Flandriji na sjeveru, francuskim u Valoniji na jugu te malim njemačkim govornim područjem na istoku, što je odraženo u državnim institucijama i političkoj povijesti. Glavni grad Bruxelles je dvojezično područje, iako većina stanovnika govori francuskim jezikom. Belgija je ime dobila po keltskom plemenu imena Belgae te od rimske provincije na sjeveru Galije poznate kao Gallia Belgica. U srednjem vijeku Belgija je bila središte trgovine i umjetnosti. Od 16. stoljeća poprište je mnogih ratova između europskih sila. Neovisnost od Nizozemske dobila je 1830. godine. Belgija je jedna od osnivačkih članica Europske unije i NATO-a. U glavnom belgijskom gradu Bruxellesu sjedište je tih dviju organizacija. Sadržaj * 1 Povijest * 2 Politika o 2.1 Izvršna vlast o 2.2 Zakonodavna vlast o 2.3 Sudbena vlast * 3 Zajednice i regije * 4 Zemljopis o 4.1 Klima o 4.2 Rijeke o 4.3 Flora * 5 Gospodarstvo * 6 Stanovništvo * 7 Promet * 8 Kultura * 9 Vanjske poveznice Povijest Rimska provincija Gallia Belgica za vrijeme cara Dioklecijana u 3. stoljeću podijeljena je na provincije Belgica Prima i Belgica Secunda. U 5. i 6. stoljeću naseljavaju se salijski Franci s donje Rajne. Verdunskim ugovorom 843. podijeljena je pa zapadni dio koji je dobila Francuska Karla Ćelavog dok je istočni dio dobila Lotaringija Lotara I. U 12. stoljeću nagli uspon tkalačke proizvodnje pogoduje razvoju gradova Bruggea, Genta, Ypresa i Antwerpena. U 13. i 14. stoljeću česte su pobune gradskih obrtnika protiv patricijata. U Stogodišnjem ratu (1337-1453) bogati se flandrijski gradovi, zbog gospodarskih razloga (uvoz vune), opredljeljuju za Englesku. U to doba procvata zemljom upravljaju burgundijski vojvode. Od 1477. Belgija pripada kući Habsburg te ostaje u njezinu posjedu i nakon borbi za burgundijsku baštinu. Sjeverni Barbant i dio sjeverne Flandrije je od 1648. godine u sastavu južnih pokrajina, a od 1714., nakon rata za španjolsku baštinu, Belgija je ponovno austrijska. Protuaustrijsko raspoloženje odrazilo se u ustanku 1789. i proglašenju Ujedinjenih Belgijskih Država. 1797. priključena je Francuskoj Republici. Od 1815. ujedinjena je s Nizozemskom u Ujedinjeno Kraljevstvo Nizozemsko na čelu s Vilimom Oranskim. Nakon izbijanja revolucije 1830. u Bruxellesu, Belgija je proglasila neovisnost, potvrđenu u Londonu 1831. Iako se u I. i II. svjetskom ratu proglasila neutralnom, Njemačka ju je okupirala. Od 1947. sklopljena je carinska unija sa Nizozemskom i Luksemburgom- Benelux. Belgija sudjeluje u stvaranju NATO-a 1949., Europske zajednice za ugljen i čelik 1951., Europske ekonomske zajednice 1957. i Europske unije 1992. Od 1960. povlači se iz Belgijskog Konga te vojno intervenira u njemu 1977. zajedno s francuskom vojskom. Godine 1951. kralja Leopolda III. naslijedio je Baudouin I. Početkom 1960-ih razgraničena su jezična područja u Belgiji. Od 1970. ozakonjene su tri zajednice (frankofonska/valonska, flamanska i njemačka), a postupna federalizacija rezultirala je autonomijom triju regija: Valonije, Flandrije i glavnog grada Bruxellesa. Godine 1993. na prijestolje dolazi Albert II. Potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih utjecajna je Liberalna stranka, u vladajućoj koaliciji sa strankama lijevice i ekološkog pokreta. Od 1999. premijer je Guy Verhofstadt koji je ponovno izabran 2003. Politika Belgija je parlamentarna ustavna i nasljedna monarhija. Ustav je donesen 7. veljače 1831. te je više puta dopunjavan. Ustavnim promjenama iz 1970., 1971., 1974. i 1980., a posebno ustavnim zakonodavstvom iz 1993., Belgija je federalizirana. Novim prvim člankom ustava Belgija je definirana kao federativna država sastavljena od triju autonomnih regija. U zajedničkoj su nadležnosti: vojska, monetarna i vanjska politika, a sve ostalo prenosi se na regije. Donošenjem jezičnih zakona u 1960-im goginama, Belgija je postupno preuređena u skladu sa složenim sustavom stanovništva. Proces federalizacije naposljetku je 1993. završen formalnim ozakonjenjem federalnog uređenja. Federalne jedinice- regije su: flamanska, valonska i briselska. Jezičnim zakonima 1962. i 1963. precizno su utvrđene granice četriju jezičnih područja: flamanskog, francuskog (valonskog), njemačkog i dvojezičnog flamansko-francuskog. Na toj osnovici ustavne reforme iz 1970. ozakonile su tri zajednice: valonsku (frankofonsku), flamansku i njemačku, tri regije: valonsku, flamansku i briselsku. Uređene su i upravne jedinice: pokrajine (9) i općine (589). Valonska regija ima 4 frankofonske pokrajine i frankofonski dio regije Barbant. U sastavu valonske regije je i 9 oppćina s pretežitim njemačkim stanovništvom u pokrajini Liége. Flamanska regija ima 4 flamanske pokrajine i flamanski dio regije Barbant. Treća federalna jedinica je dvojezično područje glavnog grada, koje obuhvaća 19 gradskih općina. Na izborima 2003. za Zastupnički dom Flamanski liberali i demokrati osvojili su 15.4% glasova, flamanska Socijalistička stranka 14.9%, Krščanski demokrati i Flamanci 13.2%, valonska Socijalistička stranka 13.0%, Flamanski blok 11.6%, Reformski pokret 11.4%. Od 1999. premijer je Guy Verhofstadt iz stranke Flamanskih demokrata i liberala. Na dužnost je reizabran 2003. godine. Na izborima 1999. predvodio je koaliciju šest stranaka. To je bila prva koalicija bez Krščanskih demokrata od 1958. Drugi mandat Verhofstadt je osvojio predvodeći koaliciju četri stranke. Izvršna vlast Monarh (kralj) nalazi se na čelu države te proglašuje zakone i na taj način raspolaže pravom zakonodavne sankcije, a ujedno je i nosilac izvršne vlasti. Svaki njegov akt mora imati i potpis nadležnog ministra. Kralj je i vrhovni zapovijednik vojske. Aktualni kralj je Albert II. Vlada, tijelo izvršne vlasti, na čelu s premijerom, za svoj je rad odgovorna parlamentu. kojemu podnosi ostavku ako je izglasano nepovjerenje. Obvezan je paritetni sustav vlade s podjednakim brojem ministara Flamanaca i Valonaca. Zakonodavna vlast Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji se sastoji od Zastupničkog doma i Senata. Zastupnički dom ima 150 zastupnika, koje građani s 18 navršenih godina biraju neposredno, na 4 godine. Senat ima 71 člana, od kojih 40 senatora građani biraju neposreno, a 31 su kooptivni članovi. Mandat člana senata također traje 4 godine. Sudbena vlast Sudbenu vlast obavljaju Kasacijski sud, 5 apelacijskih i prvostupanjski sudovi (tribunali). Posebni sudovi su vojni, mirovni, trgovački i sudovi za radne sporove. Državno vijeće (ima 18 članova) sudjeluje u pripremanju zakona, a istodobno rješava neke upravne sporove. Sudski sustav temeljen je na civilnom pravu koji datira od Napoleonova kodeksa iz 1800-ih. Zemljopis Belgiju čini nizina uz obalu Sjevernog mora i Kanala, središnji brežuljkast ravnjak i gorje Ardeni na jugoistoku. Uz nisku i pjeskovitu obalu pruža se Flandrijska nizina (Vaanderen). Duž obale obrubljena je pojasom dina (visine do 30 m i širine do 2.5 km), koje od poplave mora zaštičuju polderi- isušeno močvarno područje. Polderi prelaze prema unutrašnjosti u pješčano-glinovitu (20-50 m) nizinu Flandrije, s brežuljcima visine do 150 m. Sjeveroistočno od rijeke Schlede na poldere se nastavlja pješčani kempenski ravnjak visine do 100 m (uz rijeku Meuse). Središnji valoviti ravnjak pruža se između Schlede odnosno Flandrijske nizine na zapadu, kempenskog ravnjaka na sjeveru i dolina rijeke Meuse- Sambre na istoku. Izdiže se od 80 m na sjeveru do 200 m na jugu. Prekriven je pješčanim i glinovitim naslagama, a na jugu plodnim praporom. Jugoistočno od doline Meuse- Sambre prostire se Visoka Belgija s pješčano-vapnenačkim ravnjakom Condroz i znatno sniženim hercinskim gorjem Ardeni (najviši je vrh Botrange, 694 m). Cijelo to područje je raščlanjeno dubokim riječnim dolinama pritoka Meuse i Sambre. Na krajnjem jugoistoku pruža se brežuljkast kraj (300-450 m)- belgijski dio Lotaringije. Klima Belgija ima oceansku klimu; utjecaj zračnih masa s Atlantika jak je u primorju i središnjem dijelu zemlje. Zime su blage i maglovite, a ljeta prohladna s rijetkim kišama. Srednja siječanska temperatura snižava se od obale (4°C) prema unutrašnjosti (0°C u Ardenima) dok je srednja srpanjska temperatura najviša u središnjoj Belgiji (do 22°C), a najniža u planinskom području (14°C). Godišnja količina padalina iznosi u primorju i središnjem dijelu 700-900 mm, a u Ardenima do 1400 mm. Rijeke Riječna mreža je gusta. Sve rijeke pripadaju slijevu Sjevernog mora. Glavne su Schlede i Meuse (Maas) s pritocima Sambre i Ourthe. Najviši im je vodostaj zimi kada i nizinskom dijelu poplavljuju okolno zemljište. Velik je broj kanala, koji osim za plovidbu služe i za navodnjavanje. Flora Pod šumom je oko 21% površine zemlje. Prirodni biljni pokrov očuvan je samo u Ardenima, koji obiluju hrastovim i bukovim šumama, dok u nizinskom dijelu rastu mješovite šume breze i hrasta. Crnogorične šume nastale su najčešće pošumljavanjem pustih terena. Gospodarstvo Belgija visok stupanj razvoja može zahvaliti povoljnom zemljopisnom položaju, izuzetno razvijenoj prometnoj infrastrukturi, raznolikoj industriji, te razvijenoj trgovini. Industrija je uglavnom koncentrirana u vrlo razvijenoj i bogatoj regiji Flandriji na sjeveru, koja je poznata i po najvećoj vrijednosti izvoza po glavi stanovnika u svijetu. Belgija je prisiljena uvoziti znatne količine sirovina, zbog nedovoljnog broja prirodnih izvora, te izvoziti velike količine gotovih proizvoda. Kada se usporedi udio izvoza i uvoza u BDP-u, za Belgiju se može reći da predstavlja jedno od najotvorenijih gospodarstava u Europi, koje je ponajviše ovisno o trgovačkoj suradnji sa 3 susjedne zemlje: Njemačkom, Francuskom i Nizozemskom. Sve to čini Belgiju znatno ovisnom o kretanjima na inozemnom tržištu. Stopa rasta GDP-a znatno se smanjila 2001. godine zbog globalne ekonomske recesije. Struktura BDP-a ukazuje da se radi o izuzetno razvijenoj zemlji: poljoprivreda 2%, industrija 27%, usluge 71%. Ukupni BDP iznosio je u 2004. godini 283.5 milijardi eura, što daje 27 253 eura po stanovniku. Stopa nezaposlenosti iznosila je u 2004. godini iznosila 7.8%. Stopa rasta gospodarstva u 2004. iznosila je 5.2%, dok je inflacija bila 1.9%. U uslužnom sektoru radi 74.2% stanovnika, u industriji 24.5%, a u poljoprivredi samo 2%. Izvoz je za 2004. godinu iznosio 246.4 milijardi eura, a glavni izvozni partneri su Njemačka, Francuska, Nizozemska i Velika Britanija. Glavni izvozni proizvodi su kemijski i farmaceutski proizvodi, prijevozna sredstva, strojevi i oprema, plastika i guma te metali. Uvoz je u 2004. godini iznosio 229.5 milijardi eura. Glavni uvozni partneri su: Nizozemska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i SAD. Glavni uvozni proizvodi su: kemijski i farmaceutski proizvodi, strojevi i oprema, prijevozna sredstva, minerali i drago kamenje. Stanovništvo Belgija ima 10 419 000 stanovnika u 2005. godini. Sa 342 stanovnika po km˛ jedna je od najnapučenijih europskih država. Najveće gustpća stanovnika je u Flamanskom dijamantu koji čine aglomeracije Bruxellesa, Genta, Antwerpena i Leuvena i ostalih urbanih središta poput Ličgea, Charleroia i Brugesa. Više od 97% stanovnika živi u gradovima što pretstavlja jedan od najvećih postotaka urbanizacije na svijetu. Najveći gradovi su: Bruxelles (1 006 749 stan.), Antwerpen (932 000), Liege (594 000), Gent (490 000) i Charleroi (428 000). Po regijama najviše stanovnika u 2005. ima Flamanija: 6 043 161, Valonija ima 3 395 942 i Bruxelles 1 006 749. Oko 60% stanovnika govori nizozemskim jezikom odnosno flamanskim, 40% francuskim (31% Valonci), a 1% njemačkim. Bruxelles, koji čini 8% stanovništva je dvojezičana grad: francusko- nizozemski. U početku je grad bio većinski nizozemski dok danas oko 80% stanovnika govori francuski, 8.5% nizozemskim, a 10.2% i jednim i drugim jezikom. Oko 58% stanovnika čine etnički Flamanci, 31% Valonci, a ostalih 11% čine imigranti iz Italije, Francuske, Njemačke i Sjeverne Afrike. Prema vjeri Belgijanci su većinom katolici, 75%, dok ostalih 25% čine muslimani, protestanti, židovi i ateisti. Očekivana životna dob je 78.77 godina. Za muškarce iznosi 75.59 gidina, a za žene 82 godine. Promet Belgije Značajnije morske luke za međunarodni promet su Antwerpen/Anvers, Brugge/Bruges, Oostende/Ostende i Zeebrugge/Zeebruges te riječna luka Gent/Ghent. |
- 18:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.03.2007., ponedjeljak
Češka
 Češka Republika Česká Republika Geslo: Pravda vítězí. (češki: Istina pobjeđuje) Himna: Kde domov můj Položaj Češke Službeni jezik: češki Glavni grad: Prag Predsjednik: Václav Klaus Predsjednik Vlade: Mirek Topolánek Površina: - ukupno: - % vode: 114. po veličini 78.866 km˛ 2% Stanovništvo: - ukupno (2003.): - Gustoća: 78. po veličini 10.249.216 130/km˛ Neovisnost: podjelom Čehoslovačke 1. siječnja 1993. BDP (PKM) - ukupno : - po stanovniku : procjena 2006. 204.4 milijardi $ (46.) 20,000 $ (37.); Valuta: češka kruna (100 halera) Vremenska zona: UTC +1 UTC +2 ljeti Internetski nastavak: .cz Pozivni broj: 420 Republika Češka je država u Srednjoj Europi. Graniči s Poljskom na sjeveru, Njemačkom na sjeverozapadu i zapadu, Austrijom na jugu, te Slovačkom na istoku. Glavni grad Češke je Prag. Češka se sastoji od dvije povijesne regije, Bohemske i Moravske, te dijela treće povijesne regije, Šleske. Češko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je 1993. da se u svim međunarodnim situacijama osim službenih dokumenata kao engleski naziv države treba koristiti Czechia [1], [2], ali u svijetu se i dalje koristi naziv "Czech Republic". Povijest Češke Češka se pojavila krajem 9. stoljeća, kad se ujedinila pod dinastijom Přemyslovci. Češko (Bohemsko) kraljevstvo (Bohemija) bilo je važna lokalna sila, ali njegova je moć opala zbog razaranja tijekom vjerskih sukoba kao što su bili Husitski ratovi u 15. stoljeću i Tridesetogodišnji rat u 17. stoljeću. Kasnije je Češka potpala pod kuću Habsburg i postala dio Austro-Ugarske. Austro-Ugarska je propala u 1. svjetskom ratu, a Česi i susjedni Slovaci ujedinili su se 1918. godine u neovisnu republiku Čehoslovačku. Ta je nova država imala znatnu njemačku manjinu u Sudetima, pa se Čehoslovačka raspala kada je Njemačka pripojila Sudete 1938. godine i kada je Slovačka postala neovisna zemlja. Ostatak Češke (Protektorat Bohemija i Moravska) su okupirali Nijemci 1939. godine. Okupaciji je pridonio domaći kvisling Emil Hacha. Nakon 2. svj. rata opet je stvorena Čehoslovačka, koja je bila pod vlašću Sovjetskog Saveza od 1945. nadalje. Kad su češki politički vođe pokušali liberalizirati vlast tijekom "Praškog proljeća", vojska Varšavskog pakta okupirala je zemlju 1968. godine. Čehoslovačka je stekla slobodu od Sovjeta 1989. godine u mirnoj "Baršunastoj revoluciji". Zatim se 1. siječnja 1993. mirno podijelila na dvije neovisne republike, današnju Češku i Slovačku. Češka je 1999. godine postala članica saveza NATO, a članica EU postala je 1. svibnja 2004. Politika Češke Prema ustavu, Češka je parlamentarna demokracija, a šef države je predsjednik, kojeg neizravno bira parlament svakih pet godina. Predsjednik ima određene ovlasti, kao što je pravo da predlaže suce Ustavnog suda, raspušta parlament u određenim uvjetima, te ulaže veto na zakone. Osim toga, predsjednik imenuje predsjednika vlade, koji usmjerava najveći dio domaće i vanjske politike, a predsjednik imenuje i druge članove kabineta na prijedlog predsjednika vlade. Češka ima dvodomni parlament sa Zastupničkim domom (Poslanecká sněmovna) i Senatom (Senát). Prvi dom ima 200 zastupnika, koji se biraju svake četiri godine proporcionalnim biranjem. Drugi dom ima 81 člana, koji imaju mandad šest godina, a jedna trećina se bira svake dvije godine na temelju većinskog glasovanja u dva kruga. Najviši državni prizivni sud je Vrhovni sud. Predsjednik imenuje Ustavni sud, koji sudi o pitanjima ustava. Suci Ustavnog suda imaju mandate od deset godina. Pokrajine Češke Češka ima 13 pokrajina (kraje, jednina kraj) i jedan glavni grad (hlavní město), ovdje označen zvjezdicom (*): * Jihomoravský kraj * Středočeský kraj * Královéhradecký kraj * Vysočina * Karlovarský kraj * Liberecký kraj * Moravskoslezský kraj * Olomoucký kraj * Pardubický kraj * Plzeňský kraj * Prag* (Praha) * Jihočeský kraj * Ústecký kraj * Zlínský kraj Zemljopis Češke Češki (bohemski) reljef je vrlo raznolik. Na zapadu je velika nizina kroz koju teku rijeke Laba i Vltava, te koja je okružena niskim planinama Krkonoše (u Sudeti), na kojima je i najviši vrh države, Snezka (1,602 m). Moravska, istočni dio zemlje, više je brdovita i kao glavnu rijeku ima Moravu ali u njoj izvire i Odra. Rijeke iz Češke teku u tri različita mora: Sjeverno more, Baltičko more i Crno more. Klima je umjerena, ljeta su topla, a zime hladne, oblačne i vlažne. Osjećaju se i morski i kontinentalni utjecaji. Gospodarstvo Češke Iako najstabilnija i najbogatija među bivšim zemljama Istočnog bloka, Češka se od sredine 1999. oporavlja od recesije. Gospodarstvo je živnulo u 2000-2001. zbog izvoza u EU, pogotovo Njemačku, i zbog investicija iz inozemstva, dok je domaća potražnja sve jača. U budućnosti bi moglo doći do problema zbog neugodno visokih poreznih deficita. Radi se na dovršenju privatizacije bankarstva, telekomunikacija i energetike, što će povećati strane investicije, dok će preustroj velikih kompanija i banaka, te modernije financije, trebali povećati proizvod. Stanovništvo Češke Većina stanovnika Češke (90,4%) su Česi, koji govore češki jezik, jedan od slavenskih jezika. Ostale etničke skupine su Moravljani (3,7%), Slovaci (2%), Nijemci, Romi, Mađari, Ukrajinci i Poljaci. Granica između Češke i Slovačke otvorena je za građane bivše države Češko-Slovačke. Glavne religije kao postoci ukupnog stanovništva: katoličanstvo (27%), protestantizam (1%), češki husiti (1%), kao i mala židovska zajednica. Najviše stanovnika izjašnjava se kao ateisti (59%), a ostali se nisu izjasnili. |
- 22:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.03.2007., subota
Bugarska
  Bugarska - država jugoistočne Europe. Glavni grad Sofija. Graniči s Grčkom i Turskom na jugu, Srbijom i Makedonijom na zapadu i Rumunjskom na sjeveru. Na istoku izlazi na Crno more. Od 2007. godine članica je Europske unije. Stanovništvo Prema popisu stanovništva iz 2001. Bugarska je imala 7.932.984 stanovnika. Broj stanovnika se smanjuje zbog niskog nataliteta i iseljavanja, tako da je Bugarska prije 16 godina, 1975., imala veći broj žitelja (8.729.666 prema popisu). Prema vjeroispovijesti većina su pravoslavne vjere. Etnički sastav je bio sljedeći: Bugari 83.9 %, Turci 9.4 %, Romi 4.7 % i drugi. Bugarska se nalazi na važnom prometnom pravcu koji dolinom rijeke Marice povezuje srednju Europu s Malom Azijom i Bliskim istokom. Prometno značenje ima i granična rijeka Dunav kojom se izvoze poljoprivredne sirovine, a važna je i za dobivanje energije. Reljefno je Bugarska raznolik prostor. Okosnicu čini Marica sa svojom dolinom (Trakija). To su obradive površine na kojima, uz maritimne klimatske utjecaje s Egejskog mora, uspijevaju različite kulture (duhan, pamuk, povrće, riža, vinova loza, žitarice). Južnije su stari Rodopi, bogati ugljenom i obojenim metalima. Osim rudarstva, stanovništvo se ovdje bavi i šumarstvom i ovčarstvom. Sjeverno od Marice nalazi se Stara planina ili Balkan koja je, suprotno nazivu, mladog, tercijarnog postanka. U brojnim zaštićenim kotlinama poznata je proizvodnja ruža i ružinog ulja koje se koristi u kozmetičkoj industriji. Između Balkana i Dunava zaravnjena je Bugarska ploča. Na lesnim naslagama nastalo je plodno tlo gdje se uz umjerenu klimu razvila raznovrsna poljoprivredna proizvodnja. U većim su gradovima industrijska postrojenja u kojima radi najveći dio bugarskog stanovništva. To su Plovdiv na Marici, Ruse na Dunavu, Varna i Burgas na crnomorskoj obali. Glavni grad Sofija (1,2 mil.st.) smješten je na prometnom pravcu koji iz Srednje Europe vodi na Bliski istok. |
- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Austria
 Republika Austrija Republik Österreich Zastava Austrije Grb Austrije (Zastava) (Grb) Geslo: nema Himna: Land der Berge, Land am Strome ("Zemljo brda, zemljo na rijekama") Položaj Austrije Službeni jezik: njemački i regionalni jezici: slovenski u Koruškoj, hrvatski i mađarski u Gradišću. Glavni grad: Beč Predsjednik: Heinz Fischer Predsjednik Vlade: Alfred Gusenbauer Površina: - ukupno: - % vode: 112. po veličini 83.871,1 km˛ 1,3% Stanovništvo: - ukupno (2006.): - Gustoća: 90. po veličini 8.280.703 98,7/km˛ Neovisnost: državnim ugovorom 27. srpnja 1955. BDP (PKM) - ukupno : - po stanovniku : procjena 2005. 275.02 milijardi $ (34.) 33,615 $ (8.); Valuta: euro1) (100 centa) Vremenska zona: UTC +1 UTC +2 ljeti Internetski nastavak: .at Pozivni broj: 43 1) Do 1999. austrijski šiling Republika Austrija je država u Srednjoj Europi, a sastoji se od 9 saveznih država. Austrija graniči s Lihtenštajnom i Švicarskom na zapadu, Italijom i Slovenijom na jugu, Mađarskom i Slovačkom na istoku, te Njemačkom i Češkom na sjeveru. Sadržaj * 1 Povijest * 2 Politika * 3 Savezne države * 4 Jezik * 5 Zemljopis * 6 Promet * 7 Gospodarstvo * 8 Stanovništvo * 9 Kultura * 10 Državni blagdani (neradni dani) * 11 Vanjske poveznice Povijest Austrije Nakon što su je osvajali Rimljani, Huni, Lombardi, Ostrogoti, Bavarci i Franci, Austrija bila pod vlašću Babenberga od 10. do 13. stoljeća, kad su ih naslijedili Habsburgovci. Kuća Habsburg je potom vladala Austrijom sve do 20. stoljeća. Nakon ukidanja Svetog rimskog carstva, Austrija je 1867. godine postala dio dvojne monarhije, Austro-Ugarske. Austro-Ugarska se raspala nakon što je izgubila Prvi svjetski rat, pa je nastala Austrija u današnjim granicama. Austriju je pripojila Njemačka 1938. godine ("Anschluss"). Saveznici su nakon 2. svj. rata držali Austriju do 1955. godine, kad je opet stekla potpunu nezavisnost pod uvjetom da ostane neutralna. Ipak, nakon propasti komunizma u Istočnoj Europi, Austrija se politički sve više angažirala, te je 1995. godine postala članica Europske Unije, a 2002. je uvela valutu euro. Politika Austrije Šef države je predsjednik, koji se bira na općim izborima svakih 6 godina. Predsjednik bira kancelara, koji je obično vođa najjače stranke u parlamentu. Austrijski parlament ima dva doma: Bundesrat (savezno vijeće), koji ima 64 predstavnika saveznih država prema broju stanovnika, i Nationalrat (državno vijeće), koji ima 183 zastupnika koji se biraju izravno. Nakon tri desetljeća vlasti socijaldemokrata (SPÖ), 2000. godine je osnovana desna koalicija konzervativne Narodne stranke (ÖVP) i desničarske Slobodarske stranke (FPÖ). Nakon što je unutar FPÖ zavladala gužva oko politike i vodstva stranke, savezni kancelar Wolfgang Schüssel (ÖVP) najavio je 9. rujna 2002. da će opći izbori biti održani prijevremeno, krajem studenoga. U izborima od 24. studenog 2002. stranka ÖVP premoćno je pobijedila (42.3% glasova), dok je FPÖ dobio 10.1%. Austrijski parlament (Nationalrat, 183 zastupnika) ima sljedeći sastav: * 79 zastupnika iz Narodne stranke (ÖVP - Österreichische Volkspartei) (42.3% glasova) * 69 zastupnika iz Socijaldemokratske stranke (SPÖ - Sozialdemokratische Partei Österreichs) (36.51%) * 18 zastupnika iz Slobodarske stranke (FPÖ - Freiheitliche Partei Österreichs) (10.1%) * 17 zastupnika iz Stranke zelenih (Die Grünen) (9.47%) Dana 28. veljače 2003. koalicija između ÖVP i FPÖ je obnovljena, a Wolfgang Schüssel (ÖVP) je opet postao savezni kancelar. Njegov zamjenik je bio Herbert Haupt (FPÖ) dok ga nije zamijenio Hubert Gorbach (FPÖ) 20. listopada 2003. Prije toga su dugo trajali "ispitivački pregovori" ("Sondierungsgespräche") između ÖVP i ostalih najvećih stranaka - FPÖ, SPÖ i Zelenih. Jezik Službeni jezik Austrije je Njemački jezik, ali u svakodnevnom životu, najveći dio govori dijalektom koji pripada ili bavarsko-austriskoj ili, u Vorarlbergu, alemanskoj grupi dijalekata. U saveznoj državi Gradišće govori se i hrvatski, mađarski i romski jezik, a u saveznoj državi Koruška slovenski jezik. Savezne države Austrije Austrija je savezna republika i dijeli se na devet saveznih država (Bundesländer). To su: 1 - Gradišće (Burgenland) 2 - Koruška (Kärnten) 3 - Donja Austrija (Niederösterreich) 4 - Gornja Austrija (Oberösterreich) 5 - Salzburg 6 - Štajerska (Steiermark) 7 - Tirol 8 - Vorarlberg 9 - Beč (Wien) Zemljopis Austrije Austrijski zapad i jug leže na Alpama. Zbog tih planinskih područja, Austrija je glasovito turističko odredište za zimske sportove. Najviši vrh je Grossglockner (3.798 m), a nakon njega Wildspitze (3.774 m). Sjever i istok zemlje su uglavnom brežuljkasti i ravni. Najveća rijeka je Dunav. Austrija ima pet nacionalnih parkova i šezdesetak prirodnih rezervata. Klima je umjerena, s hladnim zimama i svježim ljetima. Najveći gradovi: Beč (glavni grad), Salzburg, Innsbruck, Graz i Linz. Promet Značajnije riječne luke za međunarodni promet su Beč i Linz. Gospodarstvo Austrije Austrija ima razvijeno tržišno gospodarstvo i visok životni standard. Njeguje dobre veze s gospodarstvima Europske Unije, pogotovo s Njemačkom. Članstvo u EU privuklo je strane investitore, koje posebno privlači položaj Austrije između sadašnjih i budućih članica EU. Sporiji ekonomski rast u obližnjoj Njemačkoj i općenito u svijetu usporio je gospodarski porast na 1.2% u 2001. godini. Stanovništvo Austrije Službeni je jezik njemački, koji se takodjer govori u Njemačkoj. Ipak, standardni jezik njemackog u Austriji ima razlike u odnosu na varijantu koja se koristi u Njemačkoj. Na primjer, se koriste nekoliko slavenskih riječi (n.pr. Kukuruz, Kren, Paradeiser, Golatsche, Sliwowitz, Powidl, Fisole). Jedan dio državljanina Austrije pripadaju manjinama. Hrvatska je manjina najzastupljenija u Gradišću, gdje živi oko 35.000 Hrvata. U Koruškoj i Štajerskoj živi oko 50,000 Slovenaca. Austrija ima i mnogo radnika-imigranata. Više od tri četvrtine Austrijanaca su katolici. Ostale važne vjere su islam i protestantizam. Kultura Austrije U Austriji su rođeni mnogi slavni skladatelji, među ostalima Mozart, Schubert, Haydn, Johann Strauss otac i sin, Schönberg, Webern i Berg. Treba spomenuti i slavne fizičare Boltzmanna i Schrödingera, filozofe Wittgensteina i Gödela, psihoanalitičara Freuda, pisca Brucknera i Musila i slikara Klimta. Austrijska kuhinja Austrija je poznata i po svojoj kuhinji, a neki od specijaliteta jesu: Tirolske okruglice od slanine (Tiroler Speckknödel), Bečka salonska plućica (Wiener Salonbeuschel), Pržolica s lukom (Zwiebelrostbraten), Bečka kuhana govedina (Wiener Tafelspitz), Saće (Buhteln), Savijača od jabuka (Apfelstrudel), carski drobljenac (Kaiserschmarrn), Salzburški žličnjaci (Salzburger Nockerln), Germknedle (Germknödel) |
- 15:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Travanj 2007 (1) Ožujak 2007 (6) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Sve o državama Europske unije
Povijest EU
1950.,9.svibanj -Robert Schuman predlaže osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik(ECSC). 1951.,18.travanj -Belgija,Francuska,Italija,Luksembug,Nizozemska i Njemačka potpisuju Ugovor o uspostavi ECSC,koji stupa na snagu 23.srpnja 1952. 1957.,25.ožujak -Zemlje ECSC-a potpisuju u Rimu Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice(EEC) i Ugovor o osnivanju Europske atomske zajednice(EURA-TOM). 1958.,1.siječanj -Rimski ugovori stupaju na snagu. 1962.,30.srpanj -Na snagu stupaju propisi koji oblikuju Zajedničku poljoprivrednu politiku(CAP). 1963.,5.veljače -Sud Europskih zajednica (EC) utvrđuje da EC predstavlja novi pravni poredak,u korist kojeg su države članice ograničile svoja vrhovništva. 1964.,15.srpanj -Sud EC utvrđuje da zakonodavstvo EC prevladava nad nacionalnim zakonodavstvom. 1967.,1.srpanj -Ugovor o spajanju izvršnih tijela Europskih zajednica(ECSC,EEC i Euratom) u Europsku komisiju i ministarsko Vijeće stupa na snagu. 1968.,1.srpnja -Carinska unija stupa na snagu. 1970.,22.travanj -Potpisan ugovor o financiranju EC iz zajedničkog proračuna. 1972.,22.siječanj -Potpisan ugovor o pristupanju u EC Danske,Irske,Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva. 1972.,24.travanj -Uvodi se Europski monetarni sustav(EMS) 1973.,7.siječanj -Danska,Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo pristupaju EC-u. Norvežani su se na reformu izjasnili protiv. 1974.,prosinac -Na sastanku šefova država ili vlada u Parizu odlučeno je da se takvi summiti nazovu Europsko vijeće i održavaju tri puta godišnje.Uvedeni su izbori za Europski parlament te osnovani Europski fond za regionalni razvoj te Ekonomska i monetarna unija. 1981.,1.siječanj -Grčka postaje članica EC-a. 1986.,1.siječanj -Španjolska i Portugal postaju članice EC-a. 1986.,17.-18.veljača -Potpisan Jedinstveni europski akt kojim se mijenjaju Ugovori iz Rima. 1989.,9.studeni -Pad Berlinskog zida. 1990.,3.listopad -Pokrajine bivše istočne Njemačke postaju dijelom EC-a. 1992.,7.veljače -U Maastrichtu ministri vanjskih poslova i novčarstva Ec-a potpisuju Ugovor o Europskoj uniji (EU). 1992.,25.-ožujka -Norveška ponovno zatražila članstvo u EU. 1993.,7.-siječnja -Stupaju na snagu odredbe o jedinstvenome tržištu. 1993.,1.-studenoga -Ugovor o EU stupa na snagu 1994.,24.-25. lipnja -Austrija, Finska, Norveška i Švedska potpisuju ugovor o pristupanju EU. 1994.,27.-28. studenoga -Norvežanina referendumu ponovno odbija članstvo u EU. 1995.,1.-siječnja -Austrija, Finska i Švedska članice EU. 1995.,26.-ožujka -Na snagu stupa Sporazum iz Schengena o ukidanju graničnih nadzora. 1997.,16.-17. lipnja -Europsko vijeće u Amsterdamu potvrđuje Sporazum o proračunskoj postojanosti i rastu kao temelj ta uvođenje eura. 1998.,1.-lipnja -Osniva se Europska središnja banka (ECB). 1999.,1-siječnja -Euro postaje obračunska valuta 1999.,15.-ožujka -Kolektivna ostavka Europske komisije pod predsjedanjem Jacquesa Santera uoči izvještaja Odbora neovisnih stručnjaka o prijevarama,lošem upravljanju i nepotizmu. 1999.,1-svibnja -Ugovor iz Amsterdama stupa na snagu 2000. 24. studenoga – Na izvanrednome sastanku u Zagrebu Europsko vijeće pokreće Postupak stabilizacije i pridruživanja 2001. 26. veljače – Potpisan Ugovor iz Nice kojim se mijenja Ugovor o EU te ugovori o osnivanju Europskih zajednica, a stvara se ustanovni okvir za proširenje EU na 27 zemalja. 2001. 29. listopada – Eu i Hrvatska potpisuju Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 2002. 1. siječnja – Novčanicama i kovanicama eura nacionalne valute zamjenjuju austrija, Belgija; Finska; Francuska; Njemačka, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemka, Portugal i Španjolska 2003. 1. veljače – Ugovori iz Nice stupa na snagu 2003. 21. veljače – Hrvatska podnosi zahtjev za članstvo 2003. 20 – 21. lipnja – Europsko vijeće u Solunu prihvaća nacrt Ustava EU i izražava najeru da zemlje ''zapadnog balkana'' uključi u EU kada ispune uvjete 2004. 20. travnja – Europska komisija daje pozitivno mišljenje o zahtjevu Hrvatske za članstvo u EU 2004. 1. svibnja – EU se proširuje na Cipar, Češku, Estoniju, Letoniju, Litvu, Mađarsku, Maltu, Poljsku, Sloveniju i Slovačku 2004. 17.-18. – Europsko vijeće promaknulo Hrvatsku u kandidata za članstvo u Europskoj uniji 2005. 29. svibnja – Nizozemci na referendumu odbacuju Ustav EU 2005. 4. listopada – Otvoreni pristupni pregovori s Turskom i Hrvatskom 2007. 1. siječnja – Slovenija zamjenjuje nacionalnu valutu eurom |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||