Društveni Patolog

subota, 15.07.2017.

Ultra Europe - do kad ćemo sami sebi rušiti turistički imidž?



Danas je druga večer popularnog elektroničkog festivala Ultra Europe koji na splitskom Poljudu okuplja preko 50 000 posjetitelja koji dolaze iz raznih krajeva svijeta. Medijski natpisi i video snimke događaja pokazuju kako su se prošlu večer svi dobro zabavili. Imali mi pozitivno ili negativno subjektivno mišljenje o ovom događaju, kada stvari pokušamo sagledati objektivno dođemo do zaključka kako je Ultra festival jedna od najboljih stvari koja se dogodila splitskom i hrvatskom turizmu. Porast broja gostiju, bolji imidž hrvatske kao destinacije, itd.

Kao država koja 18% proračuna puni upravo iz turizma, prema gostima se moramo odnositi s poštovanjem i razumijevanjem. Takav odnos se mora podrazumijevati, ali ako spustimo kriterije na minimum (zbog određenih pojedinaca), mogli bi reći i da se poštovanje prema različitostima mora provoditi u praksi kako bi nastavili financirati državnu blagajnu i vlastite džepove.

Novinski portal Slobodna Dalmacija izvijestio je o (vrlo izvjesnom) rasističkom incidentu koji se dogodio na prvoj večeri Ultra festivala – mladom Turčinu oduzeta je turska zastava i pokazane su mu uvredljive gestikulacije rukama (''srednji prst''). Nakon ovog postavlja se pitanje – koga i kako organizatori zapošljavaju?

U medijima se prije mjesec dana pisalo o prošlogodišnjem sigurnosnom stanju na festivalu Ultra. Stručnjaci za sigurnost su blago rečeno bili iznenađeni lošom organizacijom i osiguranjem. Organizator festivala nije angažirao profesionalnu zaštitarsku tvrtku koja bi osigurala školovane redare i zaštitare koji su spremni za bilo kakav oblik nasilja i incidenata već redare doslovno skupila preko oglasa na stranicama student servisa ili neke Facebook grupe.

Očito se ni ove godine stanje nije poboljšalo. Rasistički ispad redara kao pojedinca govori nam da možemo biti sigurni da nije profesionalac, nego obični sigurnosni laik. Jednom profesionalnom zaštitaru ovakvi sramotni gafovi nikad ne bi pali na pamet, jer mu nisu primarni cilj posla i bivanja na stadionu – on je fokusiran isključivo na sigurnost, a ne na nacionalna obilježja.

Nisam siguran je li to nedostatak novca, ili nedostatak organizacije, ili jednostavno manjak volje – ali na ovaj incident moramo gledati kao na sramotu cijele nacije. Ako sagledamo širu sliku, možemo li si dopustiti ovakve incidente i blago rušenje ugleda naše zemlje kao turističke destinacije? Zbog čega ovakve stvari, koje naravno uvijek izađu na internetu, moraju predstavljati naš mentalitet, kad velika većina sa zastavama nema problema?

Jednom lošom gestom mladom posjetitelju uništena je kompletna večer i njegovo mišljenje o našoj zemlji zasigurno se smanjilo – vrlo vjerojatno gubimo jednog turista, taj će razmisliti dvaput prije nego se vrati na Jadran. Zašto učiti na vlastitim greškama i skupo ih plaćati kada te greške možemo predvidjeti i spriječiti?

Oznake: diskriminacija, ultra europe, Split

15.07.2017. u 20:27 • 15 KomentaraPrint#

petak, 14.07.2017.

Homo sapiens - što je pošlo po zlu?



U jeku suvremenog doba čovjek je orijentiran primarno na sebe i na svoju dobrobit. Kao vrsta napredovali smo puno – pojava agrikulture, metala, vatre, mača, kotača pa sve do današnjih pametnih telefona pokazuju da su ljudski limiti tamo gdje ih sam postavi. Čovjek kao čovjek, kako i u vlastitoj svakodnevnici, tako i tijekom tisućljetnog razvoja često propušta ili nije sposoban sagledati širu sliku i dobiti potpunu perspektivu određenog događaja i/ili problema.

Čovjek se brine za sebe tako što unaprjeđuje količinu proizvodnje, kvalitetu proizvoda, međuljudske odnose, zdravlje i sl., ali opet zaboravlja da nije ekskluzivni stanovnik ove planete – postoji tko zna koliko puta više jedinki drugih vrsta nego što ima nas ljudi. Stoga, po prirodi stvari, čovjek (lat. Homo sapiens  umni čovjek), odnosno ovozemaljska vrsta koja jedina posjeduje dovoljnu veliku svijest i inteligenciju da se razvija u smjeru u kojem se razvija, ima obvezu i zadaću brinuti se o ostalim vrstama koje tu svijest nemaju.

Odgovornost čovjeka postoji, ne može se negirati i jako je velika. Zamislimo na trenutak isključivo ljudsku društvenu zajednicu. Postoji određeni broj ljudskih jedinki koje odudaraju od ''normalnog''. To su osobe s duševnim smetnjama, psihozama, nedovoljno mentalno razvijene osobe i sl. Postavimo si pitanje, da li ih naše društvo ignorira? Odgovor je ne – tim osobama ustavno i zakonski zajamčena su potpuno jednaka prava kao i ''normalnima'' te dodatna prava na skrbnika, novčanu socijalnu pomoć i sl. Dakle – prema nama jednakima ponašamo se zadovoljavajuće, ne ostavljamo ih i ne napuštamo.

Proširimo sad sliku na cijeli planet. Da nema flore i faune, ne bi bilo ni čovjeka. Hrana, kisik i mnoge usluge koje nam ona pruža nedovoljno cijenimo – uništavamo! Doslovno rečeno, odbacujemo benefite, odbacujemo
i zagađujemo vlastiti dom i ono od čega zapravo živimo. Uviđate li paradoks?

Postoji određena pojava koja se u toku povijesti javljala pet puta (koliko znamo), a u tijeku je neslavni šesti krug (masovno izumiranje). Konkretno danas, holocensko masovno izumiranje je događaj izumiranja životinjskih vrsta koji započinje prije oko 11-12 000 godina pojavom modernog čovjeka i traje sve do danas. Zaključak je očigledan – to je nešto prirodno jer se javljalo i prije pojave modernog čovjeka (ledena doba, masovne suše, masovne vulkanske erupcije i sl.). Zbog čega je ovaj ''krug'' izumiranja poseban? Upravo zbog nas, zbog čovjeka, jer doslovno svakodnevno sudjelujemo u tome – zagađujemo.

Neumjerenost i masovna potrošnja

Naš život, naše preživljavanje bazirano je na prirodnim resursima. Prirodni resursi su materijali, voda, energija, zemlja – to je sama srž opstanka svih živih bića na ovoj planeti. Prateći moderne trendove (pohlepe!) vrlo lako dođemo do zaključka kako previše eksploatiramo zemlju te da nam prijeti mogući kolaps. Mnogi ljudi reći će da je problem u prenaseljenosti planete, ali mislim da to nije srž samog problema te da se ništa ne bi postiglo kada bi populacija bila tri puta manja od sadašnje. Problem je u prekomjernoj konzumaciji tih resursa. Danas na policama trgovina možete vidjeti puno više proizvoda nego što čovjeku zapravo treba. Postali smo bahati i pohlepni – najveći apsurd je pojava ambalaže koja nerijetko premašuje veličinu samog proizvoda. Zar stvarno sve te proizvode treba lijepo upakirati – da nama sebičnjacima izgledaju lijepo? Kupujemo li izgled ambalaže ili kvalitetu proizvoda – to je već stvar psihologije marketinga i prodaje (ljude je lako zavarati).

Tijekom ljudske povijesti, društva su neminovno bila osuđena na korištenje prirodnih resursa, no danas i prije nekoliko tisuća godina dogodila se promjena u kvantiteti. Naime, procjene su da su rana društva konzumirala (što hrane, što vode, što ostalih resursa) oko 3kg po osobi dnevno. Pojavom agrarnih društava potrošnja se povećala na 11kg po osobi dnevno, a danas je to zastrašujućih 40-50kg po osobi dnevno (procjenjuje se da prosječna osoba koristi oko 22kg prirodnih resursa dnevno, a ako u to uključimo neiskorištene brojka se penje i do 50kg).

Kako ljudska ekonomija raste, kako ljudske želje i prohtjevi rastu tako i eksploatacija resursa konstantno raste. Kao relevantnu statistiku uzeli smo istraživanje (Global extraction of natural resources, 1980 to 2005) koje je promatralo eksploataciju resursa tijekom perioda 1980. – 2005.g. tijekom 1980-te godine, u cijelom svijetu ''ubrano'' je oko 40 milijardi tona resursa (8 mlrd tona fosilnih goriva, 4 mlrd tona metala, preko 10 mlrd tona minerala te preko 10 mlrd tona biomase), dok je u 2005. godini eksploatacija resursa bila na 60 milijardi tona godišnje (12 mlrd tona fosilnih goriva, 6 mlrd tona metala, preko 20 mlrd tona minerala i oko 20 mlrd tona
biomase). Danas su zasigurno te vrijednosti veće (ako ne i duple) jer je od istraživanja prošlo 12 godina., a u 2030. godini očekuje se eksploatacija 100 milijardi tona resursa.

Kakve su brojke?

Primarni cilj čovjekove eksploatacije resursa je njihova efikasnost i iskoristivost. Prema svim potonjim podacima dolazimo do zaključka kako je oko 50% dobivenih resursa neupotrebljivo ili ostane neupotrebljeno. Broj ekonomskih outputa (gotovih proizvoda) svake se godine povećava, ali zasigurno ne prati prirodni rast stanovništva – proizvodi se puno više nego što nam zapravo treba. Tu nailazimo na paradoks svjetskog siromaštva. Postoje određene zemlje, tzv. ''zemlje trećeg svijeta'' koje su karakterizirane izrazitim resursnim siromaštvom. Nedostaje im hrane, vode i ostalih resursa potrebnih za normalnu funkciju društva u cjelini (i pojedinca). Moramo se zapitati, kako je moguće da toliko proizvodimo (previše), a da nam dio stanovnika gladuje? Prema mojim zaključcima, jedino što s tim pokazujemo je koliko smo pohlepni, željni novaca i moći, a nismo spremni dijeliti i misliti na dobrobit potrebitih. Zar nije paradoksalno da konkretno mi, u RH, u svakom supermarketu imamo toliko hrane da bi mogli nahraniti 20 milijuna ljudi dnevno, a da djeca Čada, Somalije i sl. zemalja vode borbu za goli život tražeći hranu i pitku vodu? Kako možemo sebi pogledati u oči nakon čitanja podatka u kojem se navodi kako se najviše eksploatira upravo Afrika, kontinent s najviše siromaštva?

Sada ćemo malo dublje zaroniti i promotriti kako naše moderne igračke, smatrphonei, pridonose svjetskoj eksploataciji. Industrija mobilnih telefona iz godine u godinu sve je veća. Prvi mobilni telefon za komercijalnu upotrebu napravljen je davne 1983. godine te je težio 500 grama. Sedam godina kasnije, prosječni mobilni telefon težio je 200 grama, dok je 2005. godine to bilo svega 110 grama. Danas, mobilni telefoni su tanji, manji i jači – 2009. godine u uporabi je bilo oko dvije i pol milijarde komada mobitela (uključimo li u to računala i ostale gadgete, brojka je zastrašujuće velika). Uz ove, dodajmo i podatak kako prosječna osoba mijenja mobitel svakih godinu i pol dana, dakle u periodu od 10 godina imamo preko 10 milijardi uređaja (scary). Prosječni mobitel sastoji se od plastike (60%), metala (25%) i keramike (15%) – odnosno kad bi usporedili brojke iz istraživanja 2005. godine, 56 tisuća tona materijala godišnje (danas zasigurno duplo više). Dakle, tehnološki napredak mobilne tehnologije napravio je lakše uređaje koji se sastoje od puno manje materijala, ali je proizvodnju učinio masovnom te je zapravo došlo do višestrukog povećanja eksploatacije resursa.

Održivi razvoj

Važnost održivog razvoja globalnog sustava tema je koja mora dobiti visoku dozu medijske pažnje. Tema je toliko važna da bi se trebala izučavati od osnovne škole, preko srednje pa sve do fakulteta (kao obvezan predmet). Tema je toliko važna da bi trebala okupirati naše mozgove više nego utrka za profitom, jer ako zagadimo dom, zagadili smo i sebe.

Edukacija u tom smjeru najvažnija je stavka početka rješavanja problema. Nadalje, efektivni sistem korištenja resursa omogućio bi čisti pregled situacija u kojima ostaju znatni viškovi i omogućio njihovu preraspodjelu unutar drugih sustava kojima resursa fali i zbog kojih se mora proces eksploatacije ponoviti. Korištenje vode treba biti puno efikasnije kao što treba povećani nadzor države nad rijekama, jezerima i ostalim nacionalnim bogatstvima koje zakonom treba pretvoriti u stvari najveće vrijednosti za održivi razvoj i opstanak populacije.

Određeni broj znanstvenika i istraživača predlaže povećanje cijene sirovih materijala kako bi se povećala njihova iskoristivost. Povećanje cijene je možebitni nužni faktor u cijelom procesu – zamjena jeftinih materijala koji zagađuju i imaju nizak stupanj pogodnosti za reciklažu s materijalima koji su skuplji, ali imaju velike šanse da na kraju krajeva završe u reciklaži. Komunalna aktivnost svake države jedna je od osnova čiste i zdrave zemlje. U Republici Hrvatskoj često unutar samih gradova možemo vidjeti loš rad komunalnih službi (smeće po ulici, nedovoljan broj odvoza otpad mjesečno i sl.).

Na kraju krajeva, uvijek je presudan faktor mentalitet pojedinca koji će se efektivno prenijeti na mentalitet društva u cjelini. Bez podizanja razine znanja o štetnim procesima koji se trenutno događaju te s druge strane o metodama koji su prijateljski za naš planet teško je (uz sve moguće mjere) očekivati da će se zamišljeni plan provoditi u praksi. Čovjek je kovač svoje sudbine, kako je izgradio nebodere, automobile, rakete i suvremene pametne telefone, može i mora svoju snagu usmjeriti na očuvanje jedinog doma koji ova ljudska vrsta (i sve ovozemaljske vrste) ima.

FACEBOOK link bloga! Like and Share!

14.07.2017. u 18:22 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.07.2017.

Nasilje nad životinjama kao izvor antisocijalnog ponašanja

''Animal cruelty'', prevedeno na hrvatski jezik – okrutnost prema životinjama, danas je (na sreću) sve više prisutna tema u našim životima, što preko medija, što na društvenim mrežama (uglavnom je potiču vrijedni volonteri koji svoje vrijeme, ljubav i živce troše na zbrinjavanje i spašavanje životinja). Do prije desetak godina, ta tema je više izgledala kao tabu tema – zanemarena od strane struke i ''malog čovjeka'' u potpunosti.

Ako se malo potrudimo i pretražimo društvene mreže (konkretno Facebook), možemo naići na niz udruga (Udruga Sehaliah, Udruga za dobrobit i zaštitu životinja Indigo, Udruga SPAS, SUZA - Savez udruga za zaštitu životinja Grada Zagreba, Udruga za zaštitu životinja Sedma od Devet) koje se bave zaštitom i zbrinjavanjem životinja. Prizori koje svakodnevno možemo vidjeti na tim stranicama uistinu znaju biti zastrašujući te vas vrlo lako mogu navesti da sljedećih sat ili dva preispitujete cijelo čovječanstvo, moral, smisao i svrhu.

1. Što je to zapravo okrutnost prema životinjama i kako ona utječe na našu svakodnevnicu?

Termin okrutnost prema životinjama (ili zlostavljanje životinja) može se podijeliti na dvije dijela – aktivno zlostavljanje i pasivno zlostavljanje. Aktivno zlostavljanje podrazumijeva namjerno (i nenamjerno) ozljeđivanje životinje i uzrokovanje boli i patnje istoj, dok s druge strane, pasivno zlostavljanje podrazumijeva štetu prouzročenu namjernim zanemarivanjem kroz duži period, odnosno izazivanje produljene patnje (izgladnjivanje, dehidracija, neadekvatnost boravišta, izlaganje životinje ekstremnim vremenskih uvjetima i sl.).
Njuškanjem po društvenim mrežama nije teško naići na postove i slike postavljene od strane nasumičnih osoba koje su pronašle ili preko neke udruge/volontera sklonile i pružile brigu životinji koja je aktivno ili pasivno zlostavljana. Načini ozljeđivanja variraju (baš poput načina počinjenja kaznenih djela prema čovjeku), od udaraca rukama i nogama, preko lopata i motika pa sve do zračnih pušaka i pištolja.
U Republici Hrvatskoj, pasivno zlostavljanje pokazuje znatno veće razmjere – ne prođe dan u kojem na nekoj stranici (razne udruge ili pak grupe na društvenim mrežama) ne osvane pronalazak neke životinje koja je od strane čovjeka tretirana kao najgori neprijatelj (možda i gore od toga, ratno i humanitarno pravo se donekle i poštuje diljem svijeta).

2. Zašto je nasilje nad životinjama godinama bilo ignorirano?

Kognitivna teorija ličnosti govori nam da svaka osoba ima vlastite subjektivne teorije i hipoteze u ''glavi'' te da ih u jednom trenutku svoj života (''kad tad'') nastoji testirati i primijeniti u stvarnosti. Čovjek gleda u vlastiti svijet prema kalupima koje osobno stvara te potom iste kalupe prilagođava realitetima od kojih se zapravo svijet sastoji. Dakle – subjektivno smo svi u pravu.
U prošlom stoljeću društvo je bilo mnogo zatvorenije prema ovim pitanjima. Prema istraživanjima provedenim u SAD-u od 1975. – 1996. godine, sudovi su zlostavljače životinja proglašavali krivim u manje od pola slučajeva zlostavljanja, jedna trećina njih je dobila novčanu kaznu dok je samo njih 10% dobilo zatvorsku kaznu ili rad za opće dobro. Što se tiče znanstvene literature prošlog stoljeća (na ovu temu), ni tu nije bilo sreće. Akademici i učenjaci primarno su se bavili drugim granama znanosti (a upravo u određenom broju istraživanja korištene su i životinje).
Nadalje, mediji prošlog stoljeća pridavali su malu pažnju ovoj temi. Prema istraživanjima, od 268 slučajeva iz gornje studije, samo njih 5 je došlo do ''oka javnosti'' (što je svega 1,86% - sramotno malo). Zločini na štetu životinja smatrali su se izoliranim slučajevima ''bolesnih pojedinaca'', bez gledanja šire slike i posljedica do kojih ono dovodi.
U ovaj paragraf još možemo dodati i fenomen prilagodbe pojedinca i kolektiva na zlostavljanje životinja. Pošto postoji veliki broj ''socijalno prihvatljivih'' metoda nasilja nad životinjama (lov, eksperimentiranje nad životinjama, kultura jedenja mesa i sl.) ljudi su tijekom godina postali indiferentni oko socijalno neprihvatljivih formi nasilja nad životinjama. Socijalno neprihvatljivo nasilje na životinjama često je (bilo) prožeto i odobravano od strane religijskih ustanova, sekti, okultnih društava i sl.

3. Što to govori o nama i o članovima našeg društva te zašto se ovoj temi mora dati medijski prostor?


Psiholozi se godinama bave i vrše analize na dokumentiranim i osuđenim aktivnim i pasivnim zlostavljačima životinja te su došli do vrlo intrigantnih rezultata s kojim bi svi mi trebali biti upoznati.
Prema psihološkim i kriminalističkim istraživanjima te korištenjem statistike, došlo se do zaključka da aktivni zlostavljač (animal abuser) ima pet puta veću tendenciju počinjenja zločina na štetu ljudi nego osoba koja ne pokazuje sklonosti aktivnom zlostavljanju životinja. Devijantna ponašanja usmjerena prema životinjama često svoje korijene vuku još iz djetinjstva pojedinca, odnosno aktivni zlostavljači su uglavnom osobe koje su doživjele određeno fizičko zlostavljanje u vlastitom djetinjstvu.
Što se tiče predadolescenata, klinički dokazi pokazuju da je okrutnost životinja jedan od simptoma koji se obično vidi u najranijim fazama poremećaja ponašanja. Američki FBI proveo je istraživanje te ustanovio kako su osuđeni zločinci poput ubojica, zlostavljača malodobne djece, osoba osuđenih zbog obiteljskog nasilja i sl. imali jednu zajedničku stavku u svojim dosjeima, a to je zlostavljanje životinja u preadolescentnoj dobi. Istraživanje iz davne 1960. godine pokazalo je da zlostavljanje životinja u djetinjstvu može dovesti do, citiram, ''duge karijere epizodičkog nasilja i ubojstava'' (Haden, S.C., & Scarpa, A. (2005). Childhood animal cruelty: A review of research, assessment, and therapeutic issues. The Forensic Examiner, 14(2), 23-32.).
Zlostavljači životinja pokreću se raznim motivima, a najčešći su:
- iskazivanje vlastite agresije (u određenim slučajevima pokazivanje snage i agresije drugim ljudima)
- iskazivanje dominacije putem nanošenja boli živom biću kako bi se postigao osjećaj totalne kontrole nad nečijim ili svojim životom (ovaj obrazac ponašanja najdominantniji je u osoba koje su u preadolescentnoj fazi bili izloženi obiteljskom nasilju)
- odmazda prema drugim osobama nanošenjem boli njihovim ljubimcima
- sadizam (uživanje u nanošenju boli)
- vršnjački pritisak (kod djece školske dobi)
- posttraumatsko iskustvo (ponovno proživljavanje nasilničkih epizoda)
- imitacija (kopiranje ponašanja roditelja ili neke starije osobe bilo da ona zlostavlja životinju ili čovjeka)

4. Još malo statistike:
- oko 75% žrtava obiteljskog nasilja u svojim iskazima izjavilo je da su njihovi roditelji prijetili da će ubiti ili su ubili obiteljske ljubimce
- žene primljene pod zaštitu centara za socijalnu skrb ili sigurnih kuća koje su imale kućnog ljubimca, u većini slučaja u svojim iskazima istaknu stavku kako je njihov partner zlostavljao ili ubio kućnog ljubimca
- u SAD-u, 50 posto počinitelja masovnih pucnjava i masakra u svom kriminalnom dosjeu ima zabilježenu stavku o zlostavljanju životinja
- seksualno zlostavljano dijete ima pet puta veće šanse da postane zlostavljač životinja

5. Konkluzija

Odnos čovjek – životinja može po mnogočemu biti specifičan te iz čovjeka izvući sve ono što inače nikad ne bi izašlo na površinu (vjerojatno jer određeni broj vlasnika ne percipira životinju kao živo biće s osjećajima, nego uspostavlja nekakav patološki odnos dominacije nad njom te iz sebe pokazuje i prezentira svu čar psihopatologije, izjednačava životinju i stvar i sl.). Uzimajući u obzir kako je nasilje nad životinjama pokazatelj izrazitog antisocijalnog ponašanja, slobodno ga možemo i moramo izjednačiti s nasiljem prema čovjeku. Nasilje je bolest i svakako nešto što se mora liječiti (nešto kao rak, bolje rečeno metastaza ovog društva jer ima tendenciju širenja).
Stoga, idući put kad čujete da susjed tuče psa, kad naiđete na izgladnjelu životinju ili na društvenim mrežama pročitate o nasilju nad životinjama, zapitajte se tko zapravo živi u vašoj okolini i što čuči u pojedincima oko vas! Osoba kojoj nasilje može biti prihvatljivo (u bilo kojem obliku) zasigurno boluje od nekog psihičkog poremećaja. Istina nikad nije jednostavna, niti je bezbolna. Što prije društvo spozna činjenice o ovoj temi, prije će se postići konsenzus i poraditi na zaustavljanju opće stope nasilja. Ne bojte se reagirati, prevencija je najbolji lijek!

Na Facebook stranici bloga upravo je objavljena poduža bilješka, odnosno rezultat mog istraživanja nasilja nad životinjama.

Pročitajte i podijelite!

Oznake: animal cruelty, zlostavljanje, nasilje

13.07.2017. u 12:00 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 12.07.2017.

Razlozi isplativosti političkog laganja [INFOGRAFIKA]

Umjesto podužeg posta odlučio sam napraviti infografiku i prikazati definiciju laganja, postotak laganja na društvenim mrežama te četiri razloga zašto se isplati politički lagati.

Sudove o ovoj temi donosite sami :)

12.07.2017. u 12:50 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 11.07.2017.

Instagram manija - pozdaina



Svi imamo društvene mreže, netko više njih, a netko samo jednu. Rijetki su oni koji ih uopće nemaju (sve više stječem dojam da se danas na takve gleda s čuđenjem - kao, vidi čudaka nema Instagram). No kako nikad nije sve tako ružičasto kako se možda prikazuje, potrebno je dublje prokopati u psihologiju i narav društvenih mreža. Kao današnji predmet ove teme uzeo sam Instagram - jer je najaktualniji.

1. Što je to Instagram i koliki su mu razmjeri?

Vjerujem da svi vrlo dobro znamo što je to Instagram, stoga ću isključivo zbog nekog reda započeti sa samom definicijom. Dakle, Instagram je aplikacija koja se bazira na objavljivanju i dijeljenju slika i videa. Autori aplikacije su Kevin Systrom i Mike Krieger, a prvi put je pokrenuta 2010. godine. Danas, nakon sedam godina, Instagram broji preko 700 milijuna članova (oko 350 aktivnih). što ga svrstava među najpopularnije aplikacije u povijesti. Danas, prosječni dan na Instagramu ne prolazi ispod 550 milijuna objava.

2. Instagram kao ''najsretnije mjesto na svijetu''

Iako se na prvi pogled čini kao potpuno ''nevina'' aplikacija koja služi da s prijateljima podijelimo najvažnije trenutke svog života, u pozadini iste krije se mnogo negativnosti i psihologije.

Dok scrollao samom aplikacijom nailazimo na ''Hollywood''. Poziranje, slikavanje, filtriranje i tko zna što još ostavlja dojam najsretnijeg mjesta na svijetu. Svi imaju, svi su bogati i prepuni citata, duhovnosti i dobrote. No što se zapravo krije iza toga? Je li sve to puka površnost?

3. Za sve je kriv dopamin

Dopamin, ''molekula motivacije'', neurotransmiter. Laički, ono zbog čega osjećate uzbuđenje i zadovoljstvo. Poput droge (ili šećera) stvara ovisnost. Lajkovi koje dobijete potiču lučenje istog te se osjećate zadovoljno - postajete opsjednuti. To za sobom vuče dozu narcisoidnosti, patološkog slikavanja i besramnog poziranja.

4. Efekt reciprociteta

Zašto ljudi lajkaju? Naravno, lajkaju prijatelju ako im se fotografija stvarno sviđa, ali u psihologiji je opisan i efekt reciprociteta - ako vam određena osoba lajka fotografije u dužem vremenskom periodu, skloniji ste pozitivnije gledati na tu osobu i uzvratiti joj/mu lajkove. Kao neko međusobno pomaganje.

5. Hiperseksualizacija te ''be fit'' opsesija

Ne možemo ne uočiti hiperseksualizaciju prostora na društvenim mrežama. Promoviranje ideala ljepote kroz filtriranje i namještene slike (poze) postala je naša svakodnevnica, doslovno smo otupili na takve stvari. Biti fit na društvenim mrežama se podrazumijeva. Narcisoidno slikavanje vlastitog tijela (po tko zna koliko puta dnevno) može biti znak ozbiljnih psihičkih problema (manjak samopouzdanja, anksioznost, depresivnost i sl.).

Kako je ja volim nazvati ''be fit'' opsesija direktno je utjecala na povećanje broja poremećaja prehrane kod ljudi. Anoreksija, karakterizirana namjernim mršavljenjem koje na kraju dolazi u groznu fazu životne ugroze, kod adolescenata je u porastu kako godine idu, a s time je direktno povezana ''be fit'' propaganda. Također, ne zaostaje ni bulimija (psihički poremećaj karakteriziran prejedanjima, te poslije zbog psihološke krize i osjećaja krivnje dovodi do povraćanja pojedene hrane). Novina među poremećajima prehrane je ortoreksija. To je psihički poremećaj, odnosno opsesija zdravom prehranom. Pod opsesija mislim da je osobama doslovno cijeli dan podređen onome što će pojest, a što neće (često osjećaju dozu mržnje prema ljudima koji jedu junk food).

6. Konkluzija

Društvene mreže su korisne dok god se upotrebljavaju u ispravne svrhe. Koja je svrha manično opsesivnog slikavanja svakih 10 minuta? Zar nije poanta uživanje u svim rijetkim trenucima sreće i zadovoljstva, a ne slikavanje istih. Lijepo je slikati se, imati uspomenu, ali ne 500 uspomena s istog događaja. Budimo i realni, koliko ste puta u životu pogledali sve slike s putovanja?

Ali ipak, slava slikama i besmislenom slikavanju - jer kako bi Konfucije rekao, ''bez čovjekove gluposti život ne bi bio zanimljiv''.

Oznake: instagram, društvene mreže, fotografija, dopamin

11.07.2017. u 11:08 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.07.2017.

Šimleša VS Bačić (vol. xyz)

Nekoć davno, prije možda 50-ak sati, naišao sam (ne znam ni ja zašto, kao da me povukla neka viša sila) na kolumnu koju je napisao Bruno Šimleša, naziva ''JE LI U REDU DA SU ONE UZOR NAŠIM KĆERIMA I UNUKAMA? Sjajna karijera - skinem se, fotkam, dobijem lajkove i dobro zaradim''.
Kolumna me natjerala da u sve ovo skupa zagrebem malo dublje, u samu srž, kako bi pravnici rekli ''u prirodu stvari''.

Da se podsjetimo, Lidija Bačić je hrvatska pjevačica rođena 4. kolovoza 1985. godine u Splitu, a kolumnist je diplomirani sociolog i autor knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Dakle, na prvi pogled, dva različita svijeta i dvije različite percepcije okoline.

No da sve ne bude tako kako se čini na prvu, analizirajmo (onako laički). Postaviti ćemo nekoliko logičnih pitanja (smjernica) te ćemo na ista pokušati dati koliko toliko smislene i sažete odgovore.

1. Što spaja njihove svjetove?

Bačić je pjevačica zbavne glazbe. Možemo slobodno reći da joj je to od životne važnosti i da pokušava biti uspješna u tome, baš kao i Šimleša u svome opusu rada. Da bi Lidija opstala, mora stvoriti svoju publiku, baš kao što je mora i Bruno. Dakle, logično, bez publike nema ni karijere. Glavni pravac njihovog osobnog i poslovnog izražavanja jest internet, a internet je vid zabave. Oxfordov riječnik definira zabavu kao aktivnost koja golica i drži pažnju i interes publike te usput u mozgu izaziva osjećaje zadovoljstva (to može biti neka ideja, ili neki zadatak/aktivnost).

2. Plodovi njihovog rada, što (ne)valja s njima?

Kad malo dublje zagrebete, njihovi radovi se uopće ne razlikuju. Popularna psihologija (od mnogih nazivana i pseudoznanost) je skup koncepata i teorija o ljudskom mentalnom sklopu i ponšanju koji su uspješni koliko i njihov marketing. Dakle, uhu ugodne stvari kreirane za široke mase koje rijetko kad dobijaju pozitivnu ocjenu od strane struke. Danas je popularna psihologija više kao industrija, globalna skupina motivatora, self-help stručnjaka (koji često ne mogu pomoći ni sami sebi), savjetnika i tko zna čega još ne. Opet zabava, intrigiranje publike i djelatnosti koje se pjevaju i čitaju u slobodno vrijeme (''mozak na pašu'' ili eventualno ispred nekog disco kluba).

Dakle, kakva je onda razlika između ove dvije djelatnosti? Apsolutno nikakva, počivaju na istim načelima.

3. ''Uglavnom, što god da klikneš, sve sama intelektualna elita.'' – Bruno Šimleša, Jutarnji List, 7. srpnja 2017.

Volim ovakve rečenice koji skrivaju veliku dozu ega unutar sebe. Očito naš kolumnist misli da njegove komentare na društvenim mrežama komentiraju samo ljudi sa VSS. Svatko oko sebe okuplja dvije vrste ljudi (oko sebe, mislim na medijsku pažnju): kritičare (u manjini) te ''pristaše'' (u većini). Stupanj obrazovanja manje je relevantan jer su intelekt i inteligencija (socijalna, emocionalna...) dvije odvojene stvari.

Posebno me se dojmio pasus u kolumni koji glasi: ''ma sve one znaju kakvu će pažnju izazvati konstantnim objavljivanjem razgolićenih fotografija na svojim društvenim mrežama. (...) Znaju da će tako dobiti lajkove, srčeka i klikove i znaju da će to uspjeti naplatiti. Imaju pravo prodavati svoja tijela. Neki ih prodaju izravno za pare, a one za lajkove i klikove koje onda kasnije naplate preko koncerata, sponzorstava… To je moderna verzija ne tako modernog zanata. Sponzoriraju ih čitave horde napaljenih muškaraca''.

Mene zanima što ''popularni psiholozi'' točno prodaju? Prodaju svoje misli da bi dobili klikove, srčeka i na kraju krajeva, novac. Zapitajmo se tko sponzorira autore popularne psihologije? Hrpetina ''mentalno napaljenih'' ljudi koji vole biti unutar svoje komfort zone, odnosno daj mi ono što želim čuti i ja sam zadovoljan. Daj mi ono što već znam i postajem mudriji, spremniji za koračaje inače trnovitim životom.

4. Konkluzija

Dakle, sama kolumna baca dojam čistog clickbaita – naslov puno obećava, a sama suština teksa je klimava. Vremena se mijenjaju, zabava se mijenja, vrijednosti se mijenjaju, autoru kolumne je to očito teško za prihvatiti. Kako je njegov spisateljski žanr zakucao na vrata tek početkom 60-tih, tako je i Lidijin žanr zakucao na vrata prije 10-ak godina.

Najveća životna odlika je kada znate tko ste zapravo vi (i čime se zapravo bavite). Ljudi govore ružićasto, pogotovo o sebi. Subjektivnost je ono što u ovom slučaju ubija. Ako bi gledali objektivno, uvijek svatko pronađe svoju publiku – netko pjeva, netko piše.

Ne moraliziram, ne govorim nikome što treba raditi i kako se treba ponašati te svoje mišljenje o modernom glazbenom izričaju želim sačuvati za sebe. Lidiji i Brunu treba stisnuti ruku i čestitati, jer su u samom vrhu biznisa u kojem rade. Ovo društvo ima puno većih problema od glazbe, životnih uzora i lajkova.

P.S. Žena je ženi vuk, a muškarac ženi ne može biti drug – komeitranjem na Lidijine slike kolumnist je zasigurno pomno pregledao svaku od njih, a ne možemo se oteti dojmu da ga u jednom trenutku gledanja mozak nije odveo na ''grešni'' put :)

Oznake: šimleša, Kolumna, Vijesti

10.07.2017. u 11:10 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

  srpanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Srpanj 2017 (6)

Opis bloga

Blog, komentar, kritika svakodnevnice!

Pratite blog i na društvenim mrežama:
FACEBOOK

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se