Ležala je u tom malenom krevetu u kojem se jedva uspjela i pomaknuti.
Ne zaista u njemu nije bilo mjesta. Čak niti za nju-toliko sitnu da bi je neki čovjek normalnijih proporcija svojim zagrljajem mogao samljeti. Previjajući se sva od ove ljetne sparine lagano se budila. Ali ne,nije se budila s osmjehom na licu. I ne,taj osmjeh sa lica nisu skinule ove vrućine. Znala je šta je čeka. Znala je kakav je napor čeka. I znala je da će za sat vremena potrošiti sat i pol ulažući cijelu sebe da bi ponovno bila ona stara. Koliko još dugo mora ulagati? Jer ona zaista nema više snage. Pokušala je,dala je sve od sebe. I više od toga je napravila. Ona je čak i napredovala. U svojem interesu. Napredovala je za sebe. I još uvijek se neizmjerno trudi. I daje sve od sebe. Za svoj interes i za sebe. Ali kada zastane,u tišini,u tolikoj tišini da niti sebe samu ne može čuti kako polako ali napeto uzdiše,ona vidi drugu stranu priče. Ne,ona ne nalazi svoju sreću i svoj interes. Zapravo,njezin interes ne postoji. Jedini njezin interes jest da ponovno počne izlaziti i ludovati sa društvom. Ali tu joj vrijeme ne predstavlja nikakav problem. Ona ima vremena. Njoj se i inače nikada nikamo nije žurilo. Nikada se nije zamarala hoće li stići napraviti nešto na vrijeme,ili doći na odredište na vrijeme. Ne. Znači njoj vrijeme nije bilo presudno. Ima ona vremena živjeti. Ima vremena nadoknaditi sve dane koje je izgubila. Ali drugi nemaju. Nemaju ga oni oko nje. O tome se radi. Tu je poanta te priče. To je ona prava strana priče. I na kraju krajeva,ispada da to radi samo radi drugih. Da bi druge zadovoljila. Ali i na kraju krajeva,to je jedino što joj je u životu išlo. Nikada nije sama sebi bila na prvom mjestu. Pa zašto bi i sada bila? Ovako će brže napredovati. I doći do stanja u kojem se prije nalazila. To joj daje snagu. To ju barem tjera da pokuša. Jer zna da će inače razočarati one koje voli. Vole oni i nju,nemojte me krivo shvatiti. Samo im ona nikad nije dopustila da se brinu za nju. Dopustila im je da budu dio njezina života,ali i ne da joj pomažu. Jer se bojala da će joj uzeti kontrolu koju ona ima nad njima kada im pomaže. Jer su tada svi konci u njezinim rukama. Tako i ovaj puta drži kontrolu cijele situacije u svojim rukama. Sve ovisi o njoj. Pa neće valjda ovaj put popustiti? Pomisli. I zaista. Neće. Tako sva mokra sakupila je snage da ustane iz svog tijesnog i skučenog,ali veoma toplog kreveta,i držala te konce u rukama još čvršće nego do sada.

da sam znala da ce biti ovako ne bih isla do kraja...ne bih isla od ove linije...do ove granice...odustala bi na pocetku...ali kao uvijek ja sam bila osoba za koju se smatralo da kad nesto pozeli da ce i to dobiti...i da ona uvijek nesto zeli..i uvijek nesto ima...da ima sve...ali na kraju krajeva...da...imam sve...imam sve...sve sto pozelim...od problema do srece...ali kad dobijem ono sto zelim to vise nije to...nije isti osjecaj kao na pocetku...nema istog zara...iste vatre...istog interesa...nema borbe...sve ide lagano...
smirila sam se...
dobila sam sto sam htjela...
imam to...
i sta sad?
sad je sve savrseno...
a meni i dalje nije po volji...
i dalje mi nesto fali...
fali mi ono malo da imam srecu...
da budem sretna...
do kud cu sad ic?
hocu li ovdje stat ili cu ic dalje?
mislim da je vrijeme da stanem...
jer cu ostati i bez ovoga dragocjenoga sto imam...
nazalost nikad nisam znala cijenit takve stvari...
prijatelji su druga prica...
njih sam uvijek sebicno drzala za sebe...
ali ja ne govorim o prijateljstvu...govorim o svojem poigravanju s tudim osjecajima...o poigravanju sa svojim osjecajima...dosla sam do granice...i vidjela da mogu i malo preko nje...usudujem se...imam hrabrosti...gubim razum...ne shvacam da nije u redu...da je vrijeme da se zaustavim na toj granici...hocu bolje...hocu savrsenstvo...i za to cu potrositi i ovaj trunak snage sto mi je ostao...zasto? da bi bila zadovoljna...jednostavan odgovor...i kad pomislim...jesam smirila sam se...trazim samu sebe...pronalazim samu sebe...uz neciju pomoc...ali ja zelim vise...zasto sam toliko sebicna? zar moram jos jedanput ostati bez svega sama,bez kontrole..da se sve oko mene okrece a jedino ja stojim na jednom mjestu? zar je to stvarno potrebno? ne draga moja nije! vrijeme je da stanes!...ali hoce li ona stat? ili nece? to je pitanje njezine savjesti. ne to nije pitanje njezine mogucnosti. jer ona je odavno odlucila da ce kad tad skupiti snage i moc da dobije sto zeli. vec pitanje njezina razuma i savjesti. a ona je razum odavno izgubila. ostaje joj samo savjest. a savjest je kao covjekov najbolji unutarnji osjecaj. uvijek onaj ispravan. [moš mislit!] uostalom postoji li ono najpametnije i najbolje za sve? ne ne postoji. jer je to nemoguce. pa zasto da se onda trudi udovoljiti svima kad je to nemoguce? za nju to vise nema smisla. da,ja to znam. i trebala bih ju zaustaviti na vrijeme. ali sad je to vrijeme. hocemo li uspjeti? ili ce se ona oduprijeti i pokoriti svojim zeljama i zadovoljstvu? nemoguce odgovoriti isto kao sto je nemoguce znati postoji li Bog ili tako nesto. Kod nje se nikad ne zna. bolje je na vrijeme pobjeci.
govorim vam
znam
za nju nema pomoci
predobro ju znam da bi o ovako necemu mogla sutiti.

evo napisat cu i ja nesto...ali ovo je sad...i boga pitaj kad...jednostavno sam imala potrebu...

onog trenutka kada je nastavilo kucati...kada se probudila...sve je bilo drugacije...nije vise vjerovala...nije vise imala u sta vjerovati...sve sto je cvrsto drzala u rukama je nestalo...nije se vise imala za sta drzati...nije vise imala sta nadzirati...nije vise bilo nicega...nicega...samo hladan osjecaj samoce...i nista vise..osjecaj da je sama...iako nije bila...u trenucima kad joj je trebala tuda snaga nije je bilo. imala je samo svoju snagu. u trenucima kad joj je trebala vjera nije ju imala. isparila je. u trenucima kad joj je trebala njeznost posebne i jedine osobe nije je imala. imala je njeznost druge osobe. jer osobe koju je ona trebala nije bilo tu.. nestala je...sama od sebe ili radi nje? ne zna..nikada nece moci odgovoriti...jer ne zna...sve je isparilo..nije postojalo...u sekundi...sve je nestalo...propalo..i sada...vise nema od kuda crpiti snagu..vise nema u sta vjerovati...kraj svih tih ljudi koji ju okruzuju ona je sama...sama za sebe i nikoga vise...ne moze im vise vjerovati...jer ju uvijek napuste...ono sto su joj obecali pregaze i idu dalje bez nje...niti jedan nije ispunio obecanja...niti jedan nije bio uz nju do kraja...cak niti on...da li je ona kriva za to sto nije? sto nitko nije imao snagu prolazit s njom ono sto je ona prolazila? mozda se jednostavno nije nasla dovoljno jaka osoba za to...a ona je mislila da je cijelo vrijeme uz nju...ali otisla je i ta posljednja osoba...ne zeli vise nikome dati svoje povjerenje...ne zeli im vjerovati...zna da lazu...da vjeruju da mogu vise...precjenjuju se...misle da mogu vise...jer su jaci...trebali bi biti jaci..ali nisu...kako mogu biti jaci kada nisu tu uz nju? kada nemaju snage proci u kratko vrijeme ono sto ona prolazi cijeli zivot? ne nisu jaki. ona je sad sama sa svojom snagom. proci ce vremena kad ce ponovno nac svoj izvor snage...a do tada ce morat trpit i skupljat bol u sebi...jer joj nitko ne zeli pomoci i podijeliti tu bol s njom..bar ne osoba koja je to trebala...koja je tu bila za to...toliko je toga dala...toliko je voljela...toliko je vjerovala...toliko se trudila...toliko je zeljela da bi dobila hladnocu i ravnodusnost...a to je ono sto najvise boli...ne boli mrznja...jer je ona osjecaj...to je osjecaj...slican ljubavi...ona sada ima samo ravnodusnost..a to nije osjecaj...jer ga nema...nema vise osjecaja..
za tu osobu postoji samo ravnodusnost..ne postoje vise osjecaji...
a za nju tek krece bujica osjecaja koju nece moc zaustavit a morat ce ju drzati u sebi
za tu osobu vise ne vrijedi prijateljstvo,medusobna ljubav,snaga i povjerenje
a za nju tek krece prijateljstvo,jednostrana ljubav i snaga. povjerenja vise nema.
ta osoba ce ici dalje..bez nje
a ona ce ostati na mjestu..bez te osobe..stajati sama...bez trunke nade
za tu osobu postoji nada za srecu
a za nju vise nema nade za ista
za tu osobu vise ne postoji godinu posebnih dana
a za nju jedino sto postoji je godina posebnih dana
za tu osobu vise nema nicega
a za nju je jedino to sve ono sto ima


i za tu osobu ovo je kraj...
ali vjerujte mi...za nju je ovo tek pocetak kraja..