Ležala je u tom malenom krevetu u kojem se jedva uspjela i pomaknuti.
Ne zaista u njemu nije bilo mjesta. Čak niti za nju-toliko sitnu da bi je neki čovjek normalnijih proporcija svojim zagrljajem mogao samljeti. Previjajući se sva od ove ljetne sparine lagano se budila. Ali ne,nije se budila s osmjehom na licu. I ne,taj osmjeh sa lica nisu skinule ove vrućine. Znala je šta je čeka. Znala je kakav je napor čeka. I znala je da će za sat vremena potrošiti sat i pol ulažući cijelu sebe da bi ponovno bila ona stara. Koliko još dugo mora ulagati? Jer ona zaista nema više snage. Pokušala je,dala je sve od sebe. I više od toga je napravila. Ona je čak i napredovala. U svojem interesu. Napredovala je za sebe. I još uvijek se neizmjerno trudi. I daje sve od sebe. Za svoj interes i za sebe. Ali kada zastane,u tišini,u tolikoj tišini da niti sebe samu ne može čuti kako polako ali napeto uzdiše,ona vidi drugu stranu priče. Ne,ona ne nalazi svoju sreću i svoj interes. Zapravo,njezin interes ne postoji. Jedini njezin interes jest da ponovno počne izlaziti i ludovati sa društvom. Ali tu joj vrijeme ne predstavlja nikakav problem. Ona ima vremena. Njoj se i inače nikada nikamo nije žurilo. Nikada se nije zamarala hoće li stići napraviti nešto na vrijeme,ili doći na odredište na vrijeme. Ne. Znači njoj vrijeme nije bilo presudno. Ima ona vremena živjeti. Ima vremena nadoknaditi sve dane koje je izgubila. Ali drugi nemaju. Nemaju ga oni oko nje. O tome se radi. Tu je poanta te priče. To je ona prava strana priče. I na kraju krajeva,ispada da to radi samo radi drugih. Da bi druge zadovoljila. Ali i na kraju krajeva,to je jedino što joj je u životu išlo. Nikada nije sama sebi bila na prvom mjestu. Pa zašto bi i sada bila? Ovako će brže napredovati. I doći do stanja u kojem se prije nalazila. To joj daje snagu. To ju barem tjera da pokuša. Jer zna da će inače razočarati one koje voli. Vole oni i nju,nemojte me krivo shvatiti. Samo im ona nikad nije dopustila da se brinu za nju. Dopustila im je da budu dio njezina života,ali i ne da joj pomažu. Jer se bojala da će joj uzeti kontrolu koju ona ima nad njima kada im pomaže. Jer su tada svi konci u njezinim rukama. Tako i ovaj puta drži kontrolu cijele situacije u svojim rukama. Sve ovisi o njoj. Pa neće valjda ovaj put popustiti? Pomisli. I zaista. Neće. Tako sva mokra sakupila je snage da ustane iz svog tijesnog i skučenog,ali veoma toplog kreveta,i držala te konce u rukama još čvršće nego do sada.