da sam znala da ce biti ovako ne bih isla do kraja...ne bih isla od ove linije...do ove granice...odustala bi na pocetku...ali kao uvijek ja sam bila osoba za koju se smatralo da kad nesto pozeli da ce i to dobiti...i da ona uvijek nesto zeli..i uvijek nesto ima...da ima sve...ali na kraju krajeva...da...imam sve...imam sve...sve sto pozelim...od problema do srece...ali kad dobijem ono sto zelim to vise nije to...nije isti osjecaj kao na pocetku...nema istog zara...iste vatre...istog interesa...nema borbe...sve ide lagano...
smirila sam se...
dobila sam sto sam htjela...
imam to...
i sta sad?
sad je sve savrseno...
a meni i dalje nije po volji...
i dalje mi nesto fali...
fali mi ono malo da imam srecu...
da budem sretna...
do kud cu sad ic?
hocu li ovdje stat ili cu ic dalje?
mislim da je vrijeme da stanem...
jer cu ostati i bez ovoga dragocjenoga sto imam...
nazalost nikad nisam znala cijenit takve stvari...
prijatelji su druga prica...
njih sam uvijek sebicno drzala za sebe...
ali ja ne govorim o prijateljstvu...govorim o svojem poigravanju s tudim osjecajima...o poigravanju sa svojim osjecajima...dosla sam do granice...i vidjela da mogu i malo preko nje...usudujem se...imam hrabrosti...gubim razum...ne shvacam da nije u redu...da je vrijeme da se zaustavim na toj granici...hocu bolje...hocu savrsenstvo...i za to cu potrositi i ovaj trunak snage sto mi je ostao...zasto? da bi bila zadovoljna...jednostavan odgovor...i kad pomislim...jesam smirila sam se...trazim samu sebe...pronalazim samu sebe...uz neciju pomoc...ali ja zelim vise...zasto sam toliko sebicna? zar moram jos jedanput ostati bez svega sama,bez kontrole..da se sve oko mene okrece a jedino ja stojim na jednom mjestu? zar je to stvarno potrebno? ne draga moja nije! vrijeme je da stanes!...ali hoce li ona stat? ili nece? to je pitanje njezine savjesti. ne to nije pitanje njezine mogucnosti. jer ona je odavno odlucila da ce kad tad skupiti snage i moc da dobije sto zeli. vec pitanje njezina razuma i savjesti. a ona je razum odavno izgubila. ostaje joj samo savjest. a savjest je kao covjekov najbolji unutarnji osjecaj. uvijek onaj ispravan. [moš mislit!] uostalom postoji li ono najpametnije i najbolje za sve? ne ne postoji. jer je to nemoguce. pa zasto da se onda trudi udovoljiti svima kad je to nemoguce? za nju to vise nema smisla. da,ja to znam. i trebala bih ju zaustaviti na vrijeme. ali sad je to vrijeme. hocemo li uspjeti? ili ce se ona oduprijeti i pokoriti svojim zeljama i zadovoljstvu? nemoguce odgovoriti isto kao sto je nemoguce znati postoji li Bog ili tako nesto. Kod nje se nikad ne zna. bolje je na vrijeme pobjeci.
govorim vam
znam
za nju nema pomoci
predobro ju znam da bi o ovako necemu mogla sutiti.