evo i mene...
ja sam odlučila pisati opet nešto onako komplicirano...
pa probajte shvatiti...

proljetno čišćenje?
-možda zakašnjelo...ali definitivno čišćenje...
čega?
-svoga života...odlučila sam riješiti se svega staroga u njemu...dakle...boli definitivno boli...ali tako je bolje...na kraju-
"milo za drago,sve ti život vrati,prolaze ljudi,ali stoje sati,kad te ostavim ljubav nema ništa s tim vjeruj mi..."
"neka boli,ostat ću jaka,ove noći poljubit ćeš vrata,u samoći preboljet ću tvoje usne nevjerne"...

-ali na kraju zašto?
-zašto? čemu uopće takva pitanja samoj sebi? pa nema odgovora...ili možda ima...odgovor je da mi bude lakše...jer uvijek kada pobjegnem je lakše...lakše je biti kukavica i pobjeći nego suočiti se sa osjećajima...to sigurno...sama potvrđujem-na svome primjeru
a šta osjećam?
-na čudan način zadovoljstvo...teško je...neću lagati...ali opet...osjećam se slobodnije...jer sam se riješila nečega što je na mene vršilo pritisak...i sve se vrati...jednom...osjetiš onaj trenutak zadovoljstva i moći nakon trenutaka i trenutaka i sati ponižavanja radi tih osjećaja...

...vidjeti izraz lica osobe kada shvati da više nisi njezina igračka...da se sada ti poigravaš s tom osobom...da iskorištavaš nj mane...vauuu...koji osjećaj moći...
a s druge strane ulice u sebi vidiš izraz lica osobe koja ne može vjerovati kako ste ponekad isti,indentični i da si joj ispunio želju...da i tu osobu manje boli...nevjerojatno...
osjećaš se moćno jer si pomogao...ali opet jer si i sebe zadovoljio...
osjetiš moć kada dolazi osoba i posrami se pred tobom...
osjetiš moć kada znaš da te netko cijeni i želi radi tebe...
osjetiš moć kada upravljaš osjećajima samo jedne osobe..
osjetiš moć kada upravljaš osjećajima više osoba...
osjetiš moć kada poniziš osobu jer joj se osvećuješ,a da ona to niti ne zna...
osjetiš moć kada upravljaš mišljenjem jedne osobe...
osjetiš moć kada upravljaš mišljenjem više osoba...
osjetiš moć kada znaš da netko ovisi o tebi...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome pogledu...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome osmjehu...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome glasu...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome dodiru...
osjetiš moć kada nečija sreća ovisi o tvome poljupcu...
osjetiš moć kada pogledom punim prijezira slomiš osobu...
osjetiš moć kada riječima punima ironije osobu natjeraš da spusti glavu od srama...

ali osjetiš slabost kada ti osoba koju toliko jako želiš povrijediti i izbaciti iz svoga života svojima usnama dotakne tvoje i slomi te...
slomi te u komadiće...
onda poželiš zaustaviti taj trenutak...
koji nije vrijedan niti jedne velike količine moći...
ali....isto tako ja više ne želim dodire,poljupce i poglede koje će nekome pružat moć a meni biti slabost...
zato ovo radim...

"neka boli,ostat ću jaka,ove noći poljubit ćeš vrata,u samoći preboljet ću tvoje usne nevjerne"...


pusa svima.....

slušam pjesme i razmišljam...i ponovno ih slušam....i ponovno razmišljam...da čak sam i do te točke došla
anivaj...
i kada razmišljam...to nekako ovako ide kod mene:
(...i ne ovaj post nije u vezi dečkiju niti ljubavi )


...."raspada se...umire...već je u komadićima...drugi su je razrezali...kao životinje su je podijelili u nekoliko dijelova i više nikada neće biti sastavljena u ljudsko biće koje funkcionira...jednostavno nje više nema...ne postoji...ne diše...da li uopće vrijedi trudit se da se sastavi u ljudsko biće kada će opet sve biti po starom? -ali stvarno...kad tad...hoće...nakon nekog vremena sve je tako...kada pogledaš...ali ako ne gledaš...onda ne vidiš-i ne boli te toliko...to je činjenica...ali ne možeš niti žmiriti cijelo vrijeme i ne gledati...zakon prirode nam nije tako naložio...
dakle...prisiljena sam gledati bol koju ljudi nanose drugima,meni,i ja njima?
čemu? ne želim...ne želim dalje...gdje je tu svrha...kada se samo sjetim da sam prije mogla zagrljajem voljene osobe riješiti sve probleme...ili se skučiti uz svoju majku i sve bi prošlo...sav strah,sve emocije,sva bol....patnja...sve se svodi na tu patnju...ali nema više te voljene osobe...zašto? zato što previše boli kada iznova i iznova odlazi i dolazi...da li je to vrijedno jednog zagrljaja koji te riješava boli? nije...jer je ta bol duplo veća...kada te napušta netko do koga ti je neizmjerno stalo,i vraća se..i tako ponovno...i ponovno...i ponovno...
a majčinska ljubav...od mame se moram kad-tad odvojiti...naime ja sam se odvojila još prije kojih 8g...dakle 8g želim da me mama zaštiti i da me ušuška u krevet...poljupcem riješi sve moje brige...zvuči smješno,ali sada kada znamo leći u isto vrijeme zamolim ju da bude sa mnom neko vrijeme u sobi dok se barem ne primim...ne znam zašto...osjećam se sigurnije..jer me netko ipak čuva...
hm...a očinska ljubav..i čvrsta očeva ruka koja te digne i odgoji? niti toga nisam imala...ali sam opet dobro ispala...koliko toliko
nemojte me krivo shvatiti moji roditelji su uvijek bili uz mene i podržavali me
samo sam se ja prijevremeno osamostalila
takva sam osoba
ali čini se da nisam dovoljno samostalna jer mi i dalje treba neki oslonac...
samo da znam da je netko uz mene...
ko će me voljeti i paziti
ali ne na način na koji to prijatelji rade
ne....
a do tada....do tada ću se i dalje raspadati a ostali će sa zadovoljstvom kupiti moje komadiće...


vraćam comm što prije...fala...pufa svimaaa

ei...upravo sam bila na blogu jedne cure...koja piše o ljubavi...cura ide u 8.raz....cura praktički u svojim godinama ne može znati što je ljubav,ali onako kako ona piše o njoj tjera me da povjerujem u onu-da se zaljubiti možeš u bilo kojoj godini svoga života...tjera me da shvatim da svatko od nas može voljeti...bilo kada....bilo gdje...na bilo koji način...
ne želim stavljati stranicu toga bloga jer curu ne poznajem i ne želim da netko krivo shvati,a kako je ovaj današnji svijet pošao u k****(da se lijepo izrazim) bolje da ne djelim nikakve linkove...
u biti...cura piše o ljubavi...piše takve pjesme da se čuješ samo kako dišeš...nema pokreta...jedva da i trepneš kapcima...zašto? -Jer si šokiran i opčaran onime što čitaš...barem se meni to dogodilo...a koliko sam vidjela i mnogima ostalima koji su blog čitali...
dakle,cura sa svojih 14g ima toliko toga za reći o ljubavi,a netko sa svojih 20g još uvijek nije našao osobu koju bi mogao zagrliti i reći-sve si mi na svijetu,volim te....jer je jednostavno previše neozbiljan i neodgovoran...
to je fascinantno...
koliko je ta cura inteligentna i napredna...
ona se bavi nečime što još nitko nije uspio definirati...sa svojih,samo,14g....
a razlika između mene i nje je u godinu dana.možda dve,a možda čak i samo par mjeseci...
još kao nešto starija osoba od koje se očekuje odgovornost jer već ide u srednju školu-ja to uopće nisam...nisam joj niti do koljena...naspram nje ja sam neznalica....tj neodgovorna sam...prema ljudima koji mi žele pružati neke osjećaje...zašto sam neodgovorna? -Jer kao zadnja kukavica bježim od osjećaja prema svačemu i svakome...žalosno....ali istinito...čim primjetim da sam zavoljela nekoga(bilo koga) ili da nešto osjećam ja bježim...
a ona...ona tako lijepo priča o tome...ona ljubav dočekuje raširenih ruku...
a ja...ja čim vidim da mi se tako nešto približava skučim se i ne dam ikome da ostvari kontakte sa mnom...
sad vi meni nešto recite....
da li je normalnija ona,tako zrela,ozbiljna,puna ljubavi...ili ja kojoj je najbitnije da u subotu izađem van radim šta hoću bez ičije kontrole..hodam po kavama i igram se tuđim osjećajima?
mislim da je ona normalnija
ali ja po pitanju same sebe i svoje odgovornosti ne mogu apsolutno ništa...
očito još moram shvatiti neke stvari...
ne proživjeti život u stilu da znam kako je to kad prođeš sve i svašta,nego proživjeti život tako da volim nekoga i netko mene a da s tobom osobom održim odnos nešto dulje od mjesec dana
e onda bih bila jaka i odgovorna osoba jer bi pokazala da mogu apsolutno sve,čak i održati nešto što rijetki uspjevaju

tonki,lauri,mii,jopici,teici,nikici,bolesnoj ivani,žiži,sandri,mitaku,peji,stanku i kenu(hvala na comm) i svima ostalima...

Na rubu...Sama..bez ikoga...da li uopće itko i primjećuje da mi nedostaje jedan milimetar da nestanem?-Ne. Da li bi itko uopće i primjetio kada bih se pomakla za taj jedan milimetar i nestala?-Možda. Da li bi itko ikada saznao što osjećam dok sam na rubu?-Vjerojatno. da li bi itko ikada to osjetio?-NIKADA NITKO!! A zašto da se onda uopće i trudim izraziti kada to nitko nikada neće razumijeti niti osjetiti?! Možda je pritisak preveliki?-Možda. Vjerojatno. Dok osjećam ovo krhko tijelo kako se trese i podrhtuje,ne može držati običnu olovku u ruci,osjećam i strah. Patnju. Bol. Slabost. Emocionalnost. Žudnju da me netko zagrli,te da svojom snagom osjećaja smiri tu bol. Da mi pokaže smirenost. Da me uvede u svijet mira. Ali uskoro ću i ja vidjeti taj svijet mira. Ako ona jača sila odluči da sam toga dostojna. Ako odluči da je vrijeme da i moja patnja prekine. AKO!! A šta ako ne? Možda ću živjeti za sutra. Baš kao za dan-za ljepotu dana. A možda ću živjeti samo za to da sutra doživim mir i spokoj. Tko zna. Ali sada...Sada propadam. I nitko mi ne može pomoći. Niti će ikada moći. Gotovo je. Uskoro će i ovome doći kraj.

ovaj post posvećujem svome najboljem prijatelju...ako ga pročita mislim da će znati da se radi o njemu...jer u trenutku kada sam pisala tekst on je bio taj koji je bio uz mene. Volim ga i više nego što bih trebala. Jednostavno mi je sve. On je toliko snažna,hrabra osoba koja će me uvijek podići kada padnem
Hvala ti.
Volim te.

pozzzzzzzzzz Kreši,žiži,Sandri,Mii,Lauri,Zoky,Tonki,Jopici,Tei,Nikici,Jovani...

pufaaaaaaaaaaaaaaa

odlaziš...ja znam da sutra odlaziš...
ona odlazi ljudi moji
na tjedan dana...
i sad...
sve je pusto
a danas zadnja večer...
volim je...
i previše...
ali koliko je volim moram je pustiti da ide i da uživa...
ona je jedna odlična osoba..
nasmije me kad sam tužna,
zagrli me kad se osjećam izostavljenom
da mi poljubac kada se osjećam nevoljenom
sluša me kada mi treba netko da me čuje...a ne samo sluša...
gleda me na način na koji će te gledati prava prijateljica i reći ti kako si lijepa jer to stvarno misli,bez trunka ljubomore...
jednostavno je volim

Tonka vrati nam se što prije

drugi dio je za moju Miu...
koja dođe i ode...
ali iz moga srca i života ne...
uz mene je već 7g...
i biti će još deset puta toliko,ako bude sreće
jer je ona moja sreća

a treći dio je za Zoky i Lauru...
koje su tu da se đibere :))
i koje su tu kada doživim slom u 3h u jutro da znam da ih mogu zvati i da će plakati zajedno sa mnom jer čak i preko jedne obične telefonske mreže osjećaju moju bol

ovo je drugi put od kada vodim ovaj blog da sam spomenula imena i opisala osobe u svome životu
cure volim vas
ne ostavljajte me
i ja sam uvijek tu za vas...
pozz mojoj nikici,tei,jovani,mitaku,kreši,jopici...i svima ostalima koje jako volim


pusaaaaaaa