slušam pjesme i razmišljam...i ponovno ih slušam....i ponovno razmišljam...da čak sam i do te točke došla
anivaj...
i kada razmišljam...to nekako ovako ide kod mene:
(...i ne ovaj post nije u vezi dečkiju niti ljubavi )


...."raspada se...umire...već je u komadićima...drugi su je razrezali...kao životinje su je podijelili u nekoliko dijelova i više nikada neće biti sastavljena u ljudsko biće koje funkcionira...jednostavno nje više nema...ne postoji...ne diše...da li uopće vrijedi trudit se da se sastavi u ljudsko biće kada će opet sve biti po starom? -ali stvarno...kad tad...hoće...nakon nekog vremena sve je tako...kada pogledaš...ali ako ne gledaš...onda ne vidiš-i ne boli te toliko...to je činjenica...ali ne možeš niti žmiriti cijelo vrijeme i ne gledati...zakon prirode nam nije tako naložio...
dakle...prisiljena sam gledati bol koju ljudi nanose drugima,meni,i ja njima?
čemu? ne želim...ne želim dalje...gdje je tu svrha...kada se samo sjetim da sam prije mogla zagrljajem voljene osobe riješiti sve probleme...ili se skučiti uz svoju majku i sve bi prošlo...sav strah,sve emocije,sva bol....patnja...sve se svodi na tu patnju...ali nema više te voljene osobe...zašto? zato što previše boli kada iznova i iznova odlazi i dolazi...da li je to vrijedno jednog zagrljaja koji te riješava boli? nije...jer je ta bol duplo veća...kada te napušta netko do koga ti je neizmjerno stalo,i vraća se..i tako ponovno...i ponovno...i ponovno...
a majčinska ljubav...od mame se moram kad-tad odvojiti...naime ja sam se odvojila još prije kojih 8g...dakle 8g želim da me mama zaštiti i da me ušuška u krevet...poljupcem riješi sve moje brige...zvuči smješno,ali sada kada znamo leći u isto vrijeme zamolim ju da bude sa mnom neko vrijeme u sobi dok se barem ne primim...ne znam zašto...osjećam se sigurnije..jer me netko ipak čuva...
hm...a očinska ljubav..i čvrsta očeva ruka koja te digne i odgoji? niti toga nisam imala...ali sam opet dobro ispala...koliko toliko
nemojte me krivo shvatiti moji roditelji su uvijek bili uz mene i podržavali me
samo sam se ja prijevremeno osamostalila
takva sam osoba
ali čini se da nisam dovoljno samostalna jer mi i dalje treba neki oslonac...
samo da znam da je netko uz mene...
ko će me voljeti i paziti
ali ne na način na koji to prijatelji rade
ne....
a do tada....do tada ću se i dalje raspadati a ostali će sa zadovoljstvom kupiti moje komadiće...


vraćam comm što prije...fala...pufa svimaaa