Na rubu...Sama..bez ikoga...da li uopće itko i primjećuje da mi nedostaje jedan milimetar da nestanem?-Ne. Da li bi itko uopće i primjetio kada bih se pomakla za taj jedan milimetar i nestala?-Možda. Da li bi itko ikada saznao što osjećam dok sam na rubu?-Vjerojatno. da li bi itko ikada to osjetio?-NIKADA NITKO!! A zašto da se onda uopće i trudim izraziti kada to nitko nikada neće razumijeti niti osjetiti?! Možda je pritisak preveliki?-Možda. Vjerojatno. Dok osjećam ovo krhko tijelo kako se trese i podrhtuje,ne može držati običnu olovku u ruci,osjećam i strah. Patnju. Bol. Slabost. Emocionalnost. Žudnju da me netko zagrli,te da svojom snagom osjećaja smiri tu bol. Da mi pokaže smirenost. Da me uvede u svijet mira. Ali uskoro ću i ja vidjeti taj svijet mira. Ako ona jača sila odluči da sam toga dostojna. Ako odluči da je vrijeme da i moja patnja prekine. AKO!! A šta ako ne? Možda ću živjeti za sutra. Baš kao za dan-za ljepotu dana. A možda ću živjeti samo za to da sutra doživim mir i spokoj. Tko zna. Ali sada...Sada propadam. I nitko mi ne može pomoći. Niti će ikada moći. Gotovo je. Uskoro će i ovome doći kraj.

ovaj post posvećujem svome najboljem prijatelju...ako ga pročita mislim da će znati da se radi o njemu...jer u trenutku kada sam pisala tekst on je bio taj koji je bio uz mene. Volim ga i više nego što bih trebala. Jednostavno mi je sve. On je toliko snažna,hrabra osoba koja će me uvijek podići kada padnem
Hvala ti.
Volim te.

pozzzzzzzzzz Kreši,žiži,Sandri,Mii,Lauri,Zoky,Tonki,Jopici,Tei,Nikici,Jovani...

pufaaaaaaaaaaaaaaa